Prije rata je bio niko i ništa, alkoholičar, obični konobar. Tako mi je u maju 2010, u autobusu iz Sarajeva ka Višegradu, Mitra Vasiljevića opisala Višegrađanka koja je preživjela progon iz ovog grada na Drini.
Dva mjeseca ranije Vasiljevića je Haaški sud pustio na prijevremenu slobodu, a u Višegradu, toj bosanskoj prijestolnici ratnozločinačke brutalnosti, dočekan je slavljenički, na ulici, kao heroj. (Takvih je primjera mnoštvo, i prije i poslije Vasiljevića, svakako.)
Vasiljević je bio pomagač i saradnik Milana i Sredoja Lukića, koji su počinili neke od najodvratnijih zločina u odveć širokoj i prljavoj paleti zla: počnimo sa spaljivanjem živih ljudi u zatvorenoj kući. I s tim završimo.
Vasiljević je postao heroj upravo i samo zato što je bio dokazani i ponosni ratni zločinac. Nije se iskazao ničim drugim do ubijanjem civila.
Nema tu mjesta za nekakav tragični profil klasičnog junaka, koji sam ukalja svoju čast prelaskom razdjelnice između dopuštenog nasilja i kršenja zakona, običaja i ljudskosti.
Baš kao što ni Ratko Mladić nema nikakvu dimenziju tragike i višeznačnosti. Prema presudama, istupima, ponašanju i svjedočanstvima, posrijedi je tek brutalni psihopata, klasični profil zlikovca. Uspinje se vojno-partijskim ljestvama, hrani se svetosavskim supremacizmom i islamofobijom, pa dobija priliku da svoju patologiju stavi u službu Srpstva.
Već spremnu, opremljenu, kadrovski i materijalno organiziranu vojsku bosanskih Srba – izniklu iz povezanih elemenata Jugoslavenske narodne armije – mogao je preuzeti i vojno efikasno voditi bilo koji oficir sličnog ranga. Ali vjerovatno je samo Ratko Mladić mogao brutalno, slavodobitno, cereći se i likujući, spojiti svetosavlje, partijsko-vojnu brutalnost i genocidnu riješenost. Upravo zato je bio i odabran za taj posao.
I nisu ga odabrali ni Radovan Karadžić niti neki drugi politički i vojni krugovi bosanskih Srba, nego Beograd, gdje genocid nad Bošnjacima i počinje. I završava.
Stoga je pošteno i pravedno da Mladić bude sahranjen upravo u Beogradu, prijestolnici srpske državnosti i svekolikog srpstva. I neće biti pošteno ako se država Srbija izmakne iz te zločinačke procesije.
Tri decenije ne odričući se Mladića i drugih zločinaca – štaviše, štiteći ih, slaveći ih uporno i sistemski – srpske su političke, medijske i kulturne elite učinile upravo ono za šta optužuju druge. Prihvatili su odgovornost za genocid i druge zločine i unijeli ih u svoje političko i kulturno naslijeđe.
Stoga trebamo redefinirati klasične rasprave i postavke o krivici i odgovornosti. Krivica može biti individualna za zločine koje počini pojedinac ili grupa pojedinaca. Krivica je sistemska za genocid i druge visokoorganizirane zločine, takozvane udružene zločinačke poduhvate.
Odgovornost za genocid, za njegovo slavljenje i baštinjenje, kao što vidimo, kolektivna je, dočim su – gledamo ovih dana po Srbiji i dijelu Bosne i Hercegovine – nevinost i suzdržanost pojedinačne, incidente.
Odgovor.ba
