Kriv je Nikola Vasilj. Kriv je i Radeljić.. Kriv je i Edin Džeko što je igrao u 41. Kriv je i Demirović. Kriv je i Tahirović. Krivi su i Bajraktarević i Alajbegović. I Šunjić. I Mahmić. Kriv je i Haris Tabaković. I Amar Dedić je kriv. I Ivan Bašić i Dženis Burnić. Plus Jovo Lukić. Amar Gigović je kriv isto koliko i Nikola Katić. Sejo Kolašinac, također. I svi oni sa klupe su krivi. Sergej Barbarez, ponajviše. Emir Spahić, Ninoslav Milenković, Kenan Hasagić.. I Vico Zeljković, na kraju.
Krivi su i pojedinačno I kolektivno. Krivi zbog svih onih suza dječjih koje su potekle kada je Brazilac odsvirao kraj utakmice u Santa Clari. I suza svih onih odraslih koji su, što potajno, što bez ustezanja plakali na Halidove “Ljiljane”. I na zastavu bosansku razvijenu na travnjaku najskupljeg stadiona na svijetu. Krivi su zato što su kod djece potakli očekivanje uspjeha, a kod odraslih stvorili osjećaj ponosa. Jer ako ne očekujete uspjeh, nemate nadu. Kada nemate nadu, nemate ni razočarenje. E, zato su krivi. Stvorili su nadu bosanskoj djeci. A onim odraslim su pokazali da žrtva nije bila uzaludna.
Krivi su jer Svjetsko završavamo zajedno sa Nijemcima i Holanđanima. Krivi su jer će sa nama kući ili Modrić ili Ronaldo. Krivi su jer Talijani nisu ni bili tu. Država je 200 i kusur. Samo su 32 bile u drugoj rundi Svjetskog. I među njima Bosna i Hercegovina.
Nikad niko nije pokrenuo suze Zlatana Ibrahimovića. Oni jesu. I zato su krivi. Besprizorno su natjerali i Tijeri Anrija da ističe bosansko porijeklo svoje djece. Plus su prisilili ovu dvojicu fudbalskih velikana da pred kamerama američke televizije pjevaju “I am from Bosnia”. Eto, i za to su krivi.
Krivi su za masovne deportacije. Prisilili su 50 hiljada Bosanaca i Hercegovaca na stalno premještanje na zapadnoj obali. Američkoj. Krivi su jer su svakog Bosanca i Hercegovca izveli na svjetsku pozornicu. Krivi su zato što je igranje kola postalo glam, a ne blam. I što su najveći rokeri pjevali Enesa Begovića i Halida Bešlića, a najveći folkeri plesali uz Dubiozu. Krivi su jer su omogućli svijetu da upozna Bosance, a Bosancima da upoznaju svijet.
Krivi su jer su na najvećoj pozornici na svijetu predstavljali regiju. I sve one potlačene i tlačene. Krivi su jer su omogućili Fanaticosima da skandiraju “Palestina” i tako pokažu da su Bosanci i Hercegovci najslobodniji muslimani. Koji nemaju problem da klanjaju džumu i onda odu na pivu sa Latinosima. Krivi su jer su svi komunisti i ljevičari svijeta navijali za Bosance. Kojima su su se istovremeno divili i Amerikanci.
Krivi su jer su svojim navijačima omogućili da postanu prvaci svijeta. I to po izboru Zlatana Ibrahimovića koji je, na kraju, i američkom Foxu dodao “ić” da bi postao “Foxić”.
Krivi su jer će sada svako bosansko i hercegovačko dijete, gdje god da je rođeno, prvo birati Bosnu. Krivi su jer djeci više nisu heroji s ulice, već su heroji oni sa travnjaka.
Krivi su što su dijasporu spojili sa maticom. Krivi su jer su poništili ratne traume. Krivi su jer su razbili najopasniji bosanski sindrom koji se manfestuje tako što se stidiš sebe. Jer niko se više ne stidi ni svoje muzike, ni svoje narodne nošnje, ni svog plesa, ni svoje vjere, ni svog porijekla, ni svoje države.
Zašto je naše drugo Svjetsko uspjelo, za razliku od prvog? Iskreno, zbog Amerike. Igranje na Marakani protiv Argentine jeste bila istorija. Ali nije isto igrati u prašumama Brazila i na najvećoj svjetskoj pozornici – Americi. Jer Amerikanci su majstori spektakla. Naša, bosanska dijaspora u Americi se asimilirala. Znali su tačno šta prolazi, a šta ne. I to su maestralno iskoristili. Amerikanci vole zabavu. I dobili su je. Zato i ne čude riječi američkih navijača koji su svakoj bosanskoj grupi, poslije utakmice u Santa Clari, govorili “Good job, guys. Good job”.
Da. Dobar posao, momci. Baš dobar. Veličanstven.
