U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?
Oplakivanje Miloševića
Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.
U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.
Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji
Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.
