Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.
TREBA STASAT` ZA PASSAT
A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”
Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.
“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.
“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.
Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:
“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”
Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.
ZLATAREVO ZLATO
Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.
I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)
Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.
Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama” starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.
Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”
Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”
Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.
Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.
Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.
(slobodna-bosna.ba)
