Ima nečeg duboko tragičnog, gotovo mazohističkog, u bošnjačkoj političkoj naivnosti. Zavedeni šarenim lažama o “promjenama” i “evropskom zamahu” raspravljamo o komunalnim problemima i Facebook statusima Elmedina Konakovića i drugih Trojkaša, dok se iznad naših glava odvija geopolitička operacija hirurške preciznosti. Ono što gledamo nije tek nesnalaženje nametnute vlasti; to je između ostalog uspješna implementacija projekta kojeg možemo nazvati “NIPologija”. Pred našim očima se kroz ovaj projekat odvija finalna faza geopolitičke eutanazije bošnjačkog političkog faktora.
“NIP-ologija” je zapravo jedan od najopasnijih poslijeratnih eksperimenata nad državom Bosnom i Hercegovinom. Nije riječ samo o lokalnim budžetskim grabljivcima; riječ je o sofisticiranoj obavještajnoj operaciji čiji je cilj da od Sarajeva napravi političku provinciju kojom se daljinski upravlja iz Zagreba, uz prešutnu saglasnost Abu Dhabija i Washingtona. Mantra o “relaksaciji odnosa” sa susjedima, koju kao pokvarenu ploču vrte prvaci Trojke, nije ništa drugo do eufemizam za kapitulaciju. “Fini momci” iz Sarajeva, koji ne iritiraju Plenkovića i Čovića, nisu nikakvi vizionari kompromisa, već obični podizvođači radova na terenu.
Zapadni centri moći, u svojoj lijenosti i islamofobiji, odlučili su “balkansko pitanje” riješiti outsourcingom – prepuštanjem Bosne i Hercegovine u starateljstvo Zagrebu i Beogradu. U toj jednačini, Konaković i njegova svita imaju programiranu ulogu: da budu “kooperativni muslimani” koji će bošnjački narod uvjeriti da je nacionalna izdaja zapravo “evropski put”. Servilnost prema Zagrebu, gdje se po mišljenje ide češće nego u vlastiti parlament, pokazuje da je na sceni instaliranje vazalske vlasti koja svoj legitimitet ne crpi iz volje naroda, već iz pohvala hrvatske diplomatije. To je arhitektura novog “bosanskog konzervativizma” – anacionalnog, beskrvnog i poslušnog, spremnog da državni suverenitet trampi za tapšanje po ramenu u Briselu, ili gore od toga, u Zagrebu.
Projekat “An-Nur” sa balkanskom aromom
Ali, ova izdaja ima i svoju globalnu, mračniju pozadinu. Nije slučajno što se finansiranje Naroda i Pravde i model djelovanja te stranke neodoljivo poklapa sa strategijama koje su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) koristili za gušenje Arapskog proljeća. Riječ je o istoj metodologiji ali sa balkanskom aromom. Stvoren je hibridni politički mutant – stranka koja koristi vjersku retoriku, iftare, safove, nadasve lažnu brigu nad sudbinom Gaze, kako bi prevarila konzervativno glasačko tijelo, a u praksi provodila politiku koja temeljito razgrađuje bošnjački identitet i državotvornost. Preslikano na bosanski teren: kreiranje “prihvatljivog”, politički kastriranog muslimana formalistu koji se bavi trivijalnim, a ne suštinom. Cilj ove “laboratorije” je jasan: stvoriti Bošnjaka koji je tek puki kulturni ukras, folklorna skupina bez političke oštrice, bezopasna za srpsko-hrvatske hegemonističke planove. Novac i utjecaj koji dolaze iz tog pravca ne služe jačanju Bosne ili Bošnjaka, već finansiranju procesa dugoročne “sekularizacije” i depolitizacije kroz lažni tradicionalizam.
Ovaj fenomen, kojeg možemo nazvati “NIPologija” je laboratorijski uzgojen “virus” dizajniran u trokutu interesa Abu Dhabi – Zagreb – Washington, s jednim jasnim ciljem: uspostavom post-suverenog modela upravljanja u kojem autohtoni politički faktor biva neutraliziran, a teritorija pretvorena u poligon za tuđe strateške interese. Prvi sloj ove operacije je redefiniranje odnosa Bosne i Hercegovine prema regionalnim hegemonima. Washington, umoran od direktnog mikromenadžmenta na Balkanu, delegirao je upravljanje “bosanskim pitanjem” Zagrebu (i u manjoj mjeri Beogradu). U toj novoj arhitekturi, hrvatska obavještajna i politička elita dobila je mandat podizvođača radova (subcontractor) za anti-bosanske interese. Uloga “Trojke”, a posebno njenog NIP-ovskog krila, nije da bude partner, već da bude lokalni administrator volje Zagreba. Ovo je suština autokolonijalizma nametnutog “probosanstva”: stabilnost se ne gradi na jačanju države, već na zadovoljavanju apetita susjeda. Kroz “relaksaciju” odnosa sa zapadnim susjedom se zapravo postepeno isporučuje suverenitet države.
Međutim, politička volja Zagreba i Washingtona ne bi bila dovoljna bez finansijskog i ideološkog goriva. Ovdje u igru ulazi “Abu Dhabi veza”. Analizirajući tokove novca i uticaja kroz osovinu Srbija-Hrvatska-BiH, prepoznajemo rukopis Ujedinjenih Arapskih Emirata, identičan onome koji su koristili na Bliskom istoku i Magrebu. Strategija je jasna: neutralizirati bilo koji autentični politički pokret koji ima umjereni islamski predznak ili snažnu nacionalnu kičmu i zamijeniti ga poslušnim “sekularno-tradicionalističkim hibridima”.
NiP je školski primjer takvog projekta. On je dizajniran da izgleda dovoljno “muslimanski” kako bi prevario konzervativno biračko tijelo, a da istovremeno djeluje dovoljno sekularno i servilno da zadovolji Zapad i zaljevske geopolitičke ambicije. To je model “sigurnog islama” po mjeri Abu Dhabija i Zagreba – islama koji se moli u džamiji, ali ne pita za državu, resurse ili suverenitet. Ova “NIPologija” služi kao beta-test za post-suverenu vladavinu: kako stvoriti liderstvo koje crpi legitimitet izvana, a ne iz baze vlastitog naroda.
Potrebno je razumjeti mehanizam socijalnog inženjeringa koji ovo omogućava. NiP ne treba posmatrati kao klasičnu političku stranku, već kao iterativni proizvod obavještajno-političkih kuhinja. Metodologija neodoljivo podsjeća na fenomen stranke “An-Nur” u Egiptu ili medhalističkih struja (saudijska lojalistička struja) u arapskom svijetu – korištenje konzervativne mimikrije za razbijanje nacionalnog korpusa iznutra. Navedena egipatska stranka je u kritičnom trenutku pomogla vojnu huntu protiv demokratski izabrane Mursijeve vlade. Zvuči poznato? Stvaranjem “trulih alternativa”, Bošnjacima se nudi iluzija izbora, dok se zapravo vrši fragmentacija političkog tijela. Cilj ovog psihološkog rata je pretvaranje nacije u “stanovništvo”. Nacija ima strateške ciljeve, crvene linije i ideologiju. Stanovništvo ima samo komunalne probleme i želju za “hljebom i igrama”. Kroz populizam, reality-politiku i stalnu proizvodnju afera, “NIPologija” sistematski ubija ideju državotvornosti, svodeći politiku na lične obračune i estradizaciju.
Bosna i Hercegovina je trenutno najveća laboratorija u Evropi. Ono što se testira nije samo izdržljivost jedne države, već mogućnost potpunog brisanja političkog subjektiviteta jednog naroda mirnim putem – kroz medijsku manipulaciju, finansijski inženjering i instaliranje marionetskih elita. Ako ovaj eksperiment uspije, Bošnjaci neće nestati biološki, ali će nestati kao politički faktor, svedeni na etničku grupu koja živi na teritoriji kojom upravljaju Zagreb, Beograd i kapital iz Abu Dhabija, uz blagoslov Washingtona. To je cijena “NIPologije” – mirna Bosna, ali Bosna koja više nije svoja.
Psihologija autokolonizacije
Konačno, najopasniji aspekt ovog procesa je psihološki. Ovo je udar na mentalnu mapu naroda. Kada se “državotvornost” zamijeni “kompromisom po svaku cijenu”, a borba za nacionalni interes proglasi “radikalizmom”, mi ulazimo u fazu autokolonizacije. Građanin se dovodi u stanje šizofrene nesigurnosti – osjeća da su institucije, pa čak i sami lideri koji govore njegovim jezikom, zapravo tuđi. To je ona nelagoda “mimikrije”: sve izgleda poznato, a ništa nije naše. Sarajevo se pretvara u testni poligon za novu vrstu upravljanja, gdje se suverenitet ne oduzima tenkovima, već se dobrovoljno predaje kroz “reforme” i “evropski put” koji vodi preko Zagreba.
Ako ne prepoznamo da je “NIP-ologija” zapravo virus beta-testiranja post-suverenog društva, rizikujemo da se probudimo u državi koja ima granice, ali nema vlasnika. Bošnjaci, kao istinski garant opstanka BiH, guraju se u “zlatni kavez” kulturne autonomije bez stvarne političke moći. A narod koji izgubi politički instinkt i prihvati da mu stranci biraju “bolje” lidere od onih koje sam iznjedri, prestaje biti politički narod i postaje tek puka populacija na teritoriji kojom upravljaju drugi.
