Da je neko u ljeto/jesen 1990. godine samo nagovijestio da bi se 20-ak godina kasnije na zajedničkom poslu mogli naći Hasan Čengić, Adil Kulenović i Goran Milić, vjerovatno bi mu dijagnosticirali, u najblažoj varijanti, umanjenu radnu i kognitivnu sposobnost! Čengić je u to vrijeme, neposredno pred kolaps jednopartijskog sistema, bio organizacijski motor zahuktale izborne kampanje Stranke demokratske akcije („Gdje Hasan prođe tu trava ne raste“, govorio je Alija Izetbegović). Kulenović je rukovodio informativno-propagandnim izbornim štabom Saveza Komunista Bosne i Hercegovine. Milić je bio na čelu YUTELA, transrepubličke televizijske utopije smišljene i budžetski subvencionirane da prati i popularizira reforme saveznog premijera Ante Markovića, kasnije i njegove političke stranke.
HASAN, JASAN I NETRANSPARENTAN
Dvije decenije kasnije, dakle 2010/11 godine, vidimo ovaj nekada po svemu nespojiv trojac okupljen oko gigantskog medijskog projekta – Al Jazeera Balkans, dolazak u region globalne televizijske mreže sa sjedištem u Kataru.
Hasan Čengić je bez sumnje bio najzaslužniji čovjek za taj impresivan medijski poduhvat. Dovođenje Al Jazeere u region bila je svojevrsna kruna njegovog utjecaja u arapskom svijetu i potvrda neprikosnovenog statusa kojeg je imao u tom dijelu svijeta nakon smrti Alije Izetbegovića.
Kulenović se u mutnim ratno-poratnim vremenima tokom kojih se nametnuo kao guru nezavisne medijsko-intelektualne scene, domogao , pokazat će se, dragocjenog resursa-frekvencije putem koje je emitirao svoju amatersku televiziju 99, negledljivog sadržaja i nejasne vlasničke strukture. Kako smo saznali ovih dana, gazde iz Katara su mu za preuzimanje frekvencije platili nešto više od dva miliona maraka, koliko je Kulenović dugovao državi.
Goran Milić je, opet, bio nezaobilazan žurnalistički izbor, profesionalno superioran, neopterećen skrupulama i viškom pitanja u izboru poslodavca; njegov savršeni krug od Ante Markovića, preko Franje Tuđmana, zatvoren je u Dohi.
U regionalnoj novinarskoj zajednici on je bio ne samo neupitan profesionalni autoritet, nego i garant novinarske autonomnosti i, pogotovo, poslovne sigurnosti. Kad vidiš da Milić skače sa desetog sprata, odmah i ti to uradi, nećeš se pokajati; tako se decenijama šalila novinarska čeljad širom nekadašnje države.
Vratimo se na ulogu, odnosno zasluge Hasana Čengića koji je, po svemu što se zna i mnogo čemu što se ne zna, bio mastermaind projekta „Al Jazeera Balkans“. „Čengić Hasan, tako jasan“, „stihovi“ su Dine Merlina iz monografije „Bosanski lav“ koju je nakon Čengićeve smrti priredila i objavila njegova familija. Možda je popularnom muzičaru on bio „tako jasan“, poznaju se njih dvojica duže od četiri decenije, još od predavanja u Tabačkom Mesdžidu koje je Čengić organizirao, a tadašnji mladi radnik-samoupravljač Dervišhalidović posjećivao. No, za najširu javnost poslovanje, utjecaj predratnog vjerskog službenika, kasnije moćnog bošnjačkog političara i biznismena nije nikad bilo ni jasno, niti se odvijalo unutar provjerivog, transparentnog prostora.
Kada su ga, neposredno nakon rata, vlasti Sjedinjenih Američkih Država stavile na „crnu listu“ (zbog, tvrdilo se „prijetnje sigurnosti“) u njihovom obrazloženju je bilo mnogo više labavih indicija nego dokaza, i uopćenih predrasuda nego čvrstih činjenica.
Početkom 2000-ih Hasan Čengić je sudski bio „zahvaćen“ u dva navrata. Dovodilo ga se najprije u vezu sa kontigentom od 10 hiljada granata koje su otkrivene u jednom ilegalnom skladištu u okolini Mostara. Iako nije bio neposredno optužen, nego je na sudu bio važan svjedok, njegova veza sa ovim skandalom nikada nije dokazana. Tužiteljstvo BiH kojim su prije 20-ak godina rukovodili strani tužitelji optužilo je Čengića (po prijavi Uprave policije Federacije BiH)da je odmah nakon rata kada je bio na poziciji doministra odbrane izdao dozvolu firmi „BIO“ za proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava. Na čelu te kompanije bio je Tarik Đođić, njegov ratni najbliži suradnik. Bila je to jedna u arhipelagu firmi sa nazivom „BIO“ („Bosanska investiciona organizacija“) koje je Čengić osnovao u poslijeratnom periodu. Na Sudu BiH je optužnica odbačena jer, kako se pokazalo, dozvola koju je potpisao nije „konzumirana“, ništa nije proizvedeno na osnovu problematične dozvole.
TIM KOJI POBJEĐJUJE
Mediji su se tih godina bavili i sa još nekoliko zakonski sumnjivih poslova firme BIO-Tours, poput kupovine i carinjena aviona, ali nije bilo sudskog epiloga. Tarik Đođić je, prije nego što će postati direktor Al Jazeere Balkans, obavljao i niz važnih državnih poslova, bio je na čelu Vanjsko-trgovinske komore BiH, radio u kabinetu Adnana Terzića, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Sarajevski novinari koji su tih godina sa njim bili prisiljeni komunicirati svjedočili su o Đođićevoj oholoj, netolerantnoj i agresivnoj prirodi i nikako ga nisu mogli spojiti sa kasnijom karijerom-najpoželjnijeg medijskog poslodavca u regionu, uglađenog i „široke ruke“.
Treća važna ličnost u poslovno-programskoj hijerarhiji Al Jazeere Balkans je Edhem Fočo, za kojeg suradnici i poslovni partneri govore da je bio produkcijski mag, superioran o oblasti novih tehnologija. Jedan bivši bosanskohercegovački diplomata žaleći zbog gašenja AJB ovih je dana napisao da je „Edhem Fočo doveo Al Jazeeru Balkans“. Što je, naravno, besmislica. Odluka da se formira balkanski punkt AJ i instalira u Sarajevu prije svega je bila političke prirode i u Dohi ju je mogao isposlovati samo jedan čovjek iz BiH, Hasan Čengić.
Uostalom, i rečenog diplomatu-kolumnistu, kao i Edhema Foču i još stotine djevojaka i mladića iz boljih (čitaj SDA-u i Islamskoj zajednici bliskih) bošnjačkih familija upravo je struktura koju je predvodio Čengić na početku rata „ispalila“ na studiranje u Maleziju. Bila je to operacija koja je imala svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. Kratkoročno, ta je „genetski predestinirana“ mladež sklonjena od ratne pogibelji u Bosni i Hercegovini. Na duge staze, oni su projektovani da po završetku rata i (bespogovornom) povratku u domovinu, korak po korak, preuzimaju važne funkcije u privrednim, bankarskim, diplomatskim, javnim, pa eto i medijskim poslovima. Prema općem mišljenju, Edhem Fočo je jedna od najsposobnijih, najobrazovanijih i najkreativnijih „Malezijaca“, kako tu struktura kolokvijalni nazivaju.
Zašto je od početka minimizirana uloga Hasana Čengića u pokretanju „Al Jazeera Balkans“? Teško je dati decidan odgovor, ali se on moguće nalazi u ranije pomenutoj činjenici-da se on godinama nalazio na američkoj „crnoj listi- te da najvažniji katarski spoljnopolitičke i strateški partner iz Washingtona ne bi dobro primio taj aranžman.
Ključnim osobama u poslovno-menadžerskom i medijsko-žurnalističkom stožeru AJ Balkans treba pridodati i dvije dame. Prva je vidljivija i prepoznatljivija: Nađa Lutvikadić, supruga Edhema Foče i, ništa manje bitno, bliska rodica Hasana Čengića. Ona je odmah nakon okončanja rata bila predsjednica mladih Stranke demokratske akcije. Nakon završetka fakulteta za sigurnost (još jedne akademske izmišljotine SDA u funkciji uhljebljivanja svojih ratnih kadrova i fabriciranja diploma za svoj podmladak) zaposlena je u BH Telecomu gdje je godinama vodila strateški bitan odjel za marketing. Sa te funkcije bila je u mogućnosti da bitno utječe na financiranje medija, odnosno razvoj medijske scene u BiH. Goran Milić je na samom početku svog angažmana na AJB objašnjavajući poslovno-uređivačku filozofiju govorio da je ispod poslovnog renomea te kuće da se na njoj reklamiraju „deterdženti za suđe, ili higijenska sredstva“. Taj oglašivački puritanizam nije vrijedio za „BH Telecom“ koji je od početka bio gotovo jedini marketinški partner AJB. Bračni par Fočo-Lutvikadić, idejama i novcem, bili su ključni pokretači reprezentativnog međunarodnog festivala dokumentarnog filma „Al Jazeera Docs“.
PORODIČNO OKUPLJANJE
Fahira Fejzić-Čengić, supruga Hasana Čengića, druga je važna dama koja je iz sjene, tvrde upućeni, dizajnirala žurnalističko-kadrovsku strukturu zaposlenih na AJB. Predratna djelatnica Islamskog centra u Zagrebu, potom novinarka „Muslimanskog glasa“ i voditeljica predizbornih mitinga Stranke demokratske akcije, odmah nakon povratka iz ratnog izbjeglištva je preuzela katedru za novinarstvo na Fakultetu političkih nauka još jednoj visokoškolskoj ustanovi koju je stranka njenog muža brzopotezno eksproprirala.. (Na tom je fakultetu u međuvremenu doktorirala i Nađa Lutvikadić). Njenom ulogom upotpunjen je taj svojevrsni lanac „medijske prehrane“ na AJB. Navodno, njene preporuke i stručno-profesorski casting imale su bitnu ulogu u regrutiranju novinarske ekipe koja je prosljeđivanja na posao u AJB. Bolje upućeni, ili možda samo zajedljivi i ljubomorni cinici, tvrdili su da je pored vrhunskih novinarskim imena iz regiona i ponekog iz BiH, pogon ove medijske kuće (televizijski i digitalne platforma) bio depo za djecu istaknutih i zaslužnih bošnjačkih političkih, privrednih, vjerskih, akademskih autoriteta.
„Kada vidiš prezimena zaposlenih na AJB u Sarajevu, kao da si se našao na osnivačkom Kongresu SDA 1990, ili Vijeću bošnjačkih intelektualaca dvije godine kasnije“, svjedočio je uz određeno pretjerivanje jedan od upućenih u tu, „alkemiju“ ove medijske kuće…
Zašto su bogataši iz Katara odlučili ugasiti „Al Jazeeru Balkans“ to svojevrsnu medijsku i žurnalističku Arkadiju smještenu u Sarajevu? Službenog objašnjenja, nema, niti će ga vjerovatno ikada biti. Ostaje nam tek da prihvatimo, ili odbacimo objašnjenja i otkrića koja se vrte u javnom prostoru, i još više po političkim i inim kuloarima. Prema jednoj verziji, koju je ponudio i Edhem Fočo u razgovoru sa Klix, AJB Balkan je postala preveliki financijski balast svojim vlasnicima. On se pozivao na to da su ranije zbog štednje prekinute operacije ove medijske kuće u Turskoj i SAD. Projekat AJB Balkans sa godišnjom donacijom od 20-ak miliona dolara sudjelovao je sa svega dva posto u ukupnom budžetu medijskog džina iz Dohe. Čini se, sitnica, koja ni na koji način ne bi trebala predstavljati financijski teret. (Toliko je valjda cijena jednog krila aviona kojeg ja Katar poklonio Trumpu, ili dva krila „Paris Saint Germaina“ u vlasništvu katarskih multimilijadera povezih sa državom). Nije previše uvjerljiva ni mogućnost da su gazde iz Katara bile nezadovoljne gledanošću (i čitanošću) AJB i njihovim utjecajem na javnost u regionu, jer bi u tom slučaju ključ u bravu stavili mnogo ranije.
MEDIJSKI PROMAŠAJI BOŠNJAČKE ELITE
Teorija koja se promalja kroz sivu medijsku zonu prema kojoj AJB kolateralna žrtva geopolitičkog preslagivanja na Bliskom Istoku što je uslijedio nakon nedavne Trumpove posjete Dohi, ima sve odlike provincijske pretencioznosti iz zavodljivog žanra teorije zavjere.
Ostaje, dakle, još jedino da se opredijelimo treba li vjerovati portalu „Istraga“ koji kraj katarske televiziju u regionu dovodi u vezu sa kriminalom, zloupotrebama, klijentelizmom u koje je upleten menadžment te medijske kuće zajedno sa spoljnim suradnicima i „pomagačima“. Razloge koje navodi „Istraga“ treba uzimati ozbiljno ne samo zato što se taj portal u brojnim slučajevima i aferama koje je otkrivao dokazao kao vjerodostojan i dobro informiran, nego jer su se ti razlozi i okolnosti mogu uočiti i pratiti u brojnim drugim (mnogo važnijim i tragičnijim) primjerima zloupotrebe strane pomoći, donatorskih sredstava od strane umrežene, familijarno povezane bošnjačke elite.
„Al Jazeera Balkans“ nije jedini primjer propasti medijskih projekata u kojima su poslovne i uređivačke konce vukli utjecajni prvoborci SDA uz pomoć novca iz islamskih zemalja i koji su redovno završavali u krađi, zloupotrebama, međusobnim optužbama, ali bez pravosudnih epiloga. Podsjetimo na zlosretnu „Bošnjačku televiziju“, medijsko mrtvorođenče, za koju je, prema riječima jednog od njenih utemeljitelja Džemaludina Latića (Čengićevog studentskog kolege, zatvorskog supatnika i ratnog suputnika) milione dolara donirala Islamska Republika Iran.
Još jedan SDA-ov kapitalac, ratni logističar, također blizak Čengiću, i poratni obavještajac, Irfan Ljevaković, okušao se u medijskom poslu, privatiziranjem „Večernjih novina“ i neslavno propao. Projekat „Stav“ kojeg je turskim novcima kontrolira vrh SDA (također kadrovski zatrpavan djecom čelnika te stranke) nedavno je ugašen nakon, tvrdi se, desetina miliona maraka, uludo slupanih. Projekat AJB bio je u svakom pogledu bio profesionalno, produkcijski, uređivački, a pgotovo financijski daleko iznad svih tih medijskih promašaja, ali je podijelila njihovu sudbinu. Zajedničko svima pobrojanim nije samo što su na kraju propali, nego i to što su se njihovi pokretači, osnivači i kreatori oslanjali na tuđe pare, a pogotovo što su prema doniranim novcima odnosili kao vlastitoj, privatnoj prćiji, sa kojom mogu raditi što im se ćefne…
Odmah nakon rata jedan ministar zadužen za pomoć povratnicima i obnovu njihovih porušenih domova tražio je od Alije Izetbegovića da se, iz razvojnih, pa i moralno-političkih razloga crijep za pokrivanje kuća ne uvozi, najviše iz srbijanske tvornice u Kikindi, nego da se razvija domaća proizvodnja građevinskog materijala.
„Zaboravi na to…Šta bi u tom slučaju radili i prevozili Hasanovi kamioni“, gorko mu je odgovorio bošnjački lider. Kamioni“, njih desetine, najmodernijih, naravno, nisu bili njegovi, nego ih je Čengić prisvojio kao i nebrojene druge financijske i materijalne resurse koji su stizali oko i nakon rata sa svih strana svijeta upućivane narodu Bosne i Hercegovine. Ni skoro pola milijarde maraka koliko je iz Katara za 15-ak godina slilo u „AJB“ nisu bile Hasanove, Đođićeve, Fočine, što je menadžment te kompanije očito prekasno dokučio. Na nesreću nekoliko stotina zaposlenih u toj medijskoj kući. No armija ljudi izbačenih na ulicu pratila je i druge privatizacijske akrobacija pod pokroviteljstvom Hasana Čengića. A, u slučaju sumanutog projekta – ratne izgradnje aerodroma u Visokom kojeg je osmislio zajedno sa ocem Halidom, padale su i mrtve glave o kojima se nije smjelo govoriti, niti ih je policija smjela istraživati jer je riječ bilo o „vojnoj tajni“.
Slobodna Bosna
