Dva mjeseca nakon što je Narodna skupština Republike Srpske usvojila neustavne zakone o zabrani djelovanja Suda i Tužilaštva BiH, VSTV-a i SIPA-e na prostoru RS-a kadrovi SNSD-a u državnoj vlasti i dalje se nalaze na funkcijama zahvaljujući predsjedniku HDZ-a Draganu Čoviću koji je odbio da formira novu koaliciju na državnom nivou pod izgovorom da potencijalni partneri iz stranaka srpske opozicije i stari iz Trojke nisu uspjeli usvojiti reformu Izbornog zakona.
Iako je bio potpuno svjestan da stranke Trojke, a niti srpska opozicija ne mogu da mu isporuče Izborni zakon jer nemaju dovoljno političke snage u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Čović je odgovornost prebacio njima, kazavši da su poslije sastanka na Kupresu imali “priliku da provedu dogovoreno”.
Simuliranjem pregovore Čović je napravio odmak od politike Milorada Dodika s ciljem da smanji potencijalni pritisak na HDZ jer nije bio siguran kolika će biti odlučnost međunarodne zajednice da onemogući predsjednika SNSD u rušenju institucija države. Kada je procjenio da volja za sprječavanjem Dodika u njegovom rušilačkom poduhvatu nije dovoljno velika Čović je prestao i da se pretvara.
Cijena njegove podrške opstanku SNSD-ovih kadrova u vlasti, a što u ovom momentu zavisi samo od volje HDZ-a, nije uopšte značajna da bi se Čović predomislio. Kritika visokog predstavnika Christiana Schmidta, upućena HDZ-u, u izvještaju o stanju u BiH koji je poslao Vijeću sigurnosti UN-a je preblaga da bi nešto značajno promijenila, poredeći s odlučnošću koju je Schimidt pokazivao ranije.
Jedinu cijenu koju Čović ne bi bio spreman platiti jeste odlazak HDZ-a u opoziciju, ali s obzirom na to koliku zaštitu uživa od međunarodne zajednice, opasnost da se to desi gotovo je ravna nuli.
Može se kazati da je srpska opozicija jedina povjerovala u priču koju je kreirala Trojka, o gotovo sigurnoj smjeni SNSD-ovih kadrova, u koju, čini se, ni sama Trojka nije vjerovala. Trojka je iskoristila srpsku opoziciju da u očima bošnjačke javnosti pokaže da je smjena SNSD-ovh kadrova gotovo pa sigurna, svjesno zanemarujući mehanizme koje SNSD ima u Domu naroda i odlučnost HDZ-a da Milorad Dodik politički preživi ovu krizu.
Da je Trojki narativ bio najvažniji, govori činjenica da je Naša stranka nakon smjene SNSD-ovih ministara u Predstavničkom domu PS BiH, a koju da bi bila provedena mora potvrditi Dom naroda PS BiH, a do čega nije došlo, predstavila kao gotovu stvar. Potcjenjivanje javnosti u tom smislu bilo je gotovo pa svakodnevno.
U konačnici, Čović je iskoristio pregovore sa srpskom opozicijom, gurajući Izborni zakon BiH kao uslov, da odgovornost za opstanak SNSD-a u vlasti prebaci drugima.
Imenovanje ministra sigurnosti trebao je biti preduslov srpske opozicije Trojki da uopšte uđe u bilo kakve ozbiljnije pregovore, a što bi bio test strankama Trojke da pokažu kolika je njihova realna snaga u odnosu na HDZ. Pristajući da se imenovanje ministra sigurnosti tokom pregovora izjednači po političkom značaju izbornoj reformi, umjesto da u startu, zajedno sa Trojkom, vrše pritisak na Čovića da bezuslovno ispoštuje volju većine u Predstavničkom domu, jer u pitanju je već upražnjeno mjesto u Vijeću ministara i ono samo po sebi ne bi značilo pad SNSD, ali bi ojačalo snagu srpske opozicije, sami su sebe uvukli u zamku da iz cijelog procesa jedini izađu kao gubitnici, za razliku od HDZ-a i Trojke koji su svakako dio vlasti.
