Slučaj Dobrovoljačka kroz dokumente: Od naredbe o obustavi istrage do optužnice protiv policijskog i vojnog rukovodstva Armije RBiH

Danas se obilježava 31. godišnjica od bitke u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Prilikom dogovrenog povlačenja pripadnika JNA iz kasarne na Bistriku došlo je do vatrenog okršaja između branilaca Sarajeva i pripadnika Jugoslavenske narodne armije.

U toj bici, koju je Haški tribunal označio legitimnom vojnom operacijom, stradalo je sedam pripadnika JNA.

Izlazak kolone pripadnika JNA iz Sarajeva prethodno je dogovoren u zamjenu za puštanje na slobodu dan ranije otetog i zarobljenog predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića na Sarajevskom aerodromu. Izetbegović je u javljanju telefonom u televizijski program kazao da on ne može doći u Sarajevu jer mu ne daju.

Konvoj vozila JNA, pod pratnjom jedinica UNPROFOR-a, krenuo je iz komande Druge vojne oblasti na Bistriku prema Lukavici, ali je zaustavljen na Drveniji, u današnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića.

Tog dana, prema svjedočenju generala Milutina Kukanjca, tadašnjeg komandanta Druge vojne oblasti JNA u slučaju “Dobrovoljačka”, ubijeno je šest pripadnika JNA, dok je u konvoju ukupno bio 261 pripadnik JNA. Pripadnici TO Armije RBiH tada su zarobili određeni broj vojnika JNA, koji su kasnije razmijenjeni.

Iako događaji od 2. maja kada su gađane ključne institucije u Sarajevu nisu procesuirani, Tužilaštvo BiH pod rukovodstvom Milanka Kajganića i uputa iz Beograda podiglo je optužnicu protiv deset osoba najvišeg vojnog, policijskog i političkog vrha Armije RBiH i MUP RBiH.

Da je živ general Jovan Divjak koji je tražio da se ne puca na kolonu JNA bio bi sigurno među optuženima.

U julu 2016. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je spremno Rješenje o odbacivanju kao nedopuštene pritužbe MUP-a Republike Srpske na odluku o obustavi istrage u predmetu “Dobrovoljačka” U tom periodu sa pozicije glavnog državog tužioca smijenjen je Goran Salihović, nakon čega je Gordana Tadić, novoimenovana vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, donijela naredbu o prihvatanju pritužbe. Ali vratimo se dokumentu iz 2016. godine, odnosno “nacrtu Rješenja” koje je pripremio državni tužilac Mirza Hukeljić, tada tužilac u Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH.

“Odbacuje se kao nedopuštena pritužba podnosioca prijave Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe oštećenih: Kovačević N. Dušana iz Beograda-Republika Srbija, Krajišnik Riste, iz Bijeljine, Banduka Rajka, iz Bijeljine, Adžić Zorana iz Gacka, Bojandić Siniše, sina Doljana, iz Banja Luke, Đurić Draška, sina Radovana, iz Laktaša, Blagojević Nenada, sina Milana, iz Novog Grada, Miljić Predraga, sina Nenada, iz Kneževa, Beribaka Danila, iz Vojkovića-Istočna Ilidža, Lopatić Žarka, sa Pala-Istočno Sarajevo, Mastilović Miodraga, sa Pala-Istočno Sarajevo, Kusmuk Milutina, sa Pala-Istočno Sarajevo, Erić Nenada, sa Pala-Istočno Sarajevo, Majkić Đurađa, iz Subotice, Rakić Krste, iz Rudog, Pelemiš Bogoljuba, iz Zvornika, Lukić Ljubinka, iz Beograda-Republika Srbija, advokata Romanić Milana (za oštećene Tomović Bogdanu, Gvozdenović Gordanu), advokata Lazarević Radivoja (za oštećenu Radulović Danicu iz Beograda), Izjavljene protiv Naredbe o obustavi istrage Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine, kojom je obustavljena istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima zbog krivičnih djela Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f),  Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b), Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b), Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična djela, odnosno zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela”, napisao je tužilac Mirza Hukeljić koji je tada bio i član posebne Komisije Tužilaštva BiH koja je trebala razmatrati pritužbe u slučaju Dobrovoljačka.

Nakon što je Tužilaštvo BiH 17. januara 2012. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage u slučaju Dobrovoljačka, MUP RS-a i prodice stradalih pripadnika JNA su dostavile pritužbu. Tadašnja vd. glavne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača formirala je tim za rad po pritužbama u spisu predmeta čiji je krajnji cilj bio sačiniti prijedloge odluka po izjavljenim pritužbama. U martu 2013. godine tadašnji glavni tužilac Goran Salihović je, potom, donio odliku kojom je promijenio sastav tog tima. Nove izmjene Salihović je napravio i početkom 2016. godine. Tim se sastojao od  sedam članova – Aleksandar Faladžić, Nađa Rekanović-Topčagić, Stanko Blagić, Mirza Hukeljić, Sena Uzunović, Milorad Barašin i Gordana Tadić. Troje srpskih članova Komisije (Faladžić, Blagić i Barašin) bilo je za donošenje odluke o prihvatanju pritužbe. S druge strane, Sena Uzunović, Mirza Hukeljić i Nađa Rekanović-Topčagić bili su za odbijanje, odnosno odbacivanje pritužbi. Gordana Tadić je je bila neodlučna. Mirza Hukeljić je pripremio Rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju pritužbi. No, Goran Salihović je razriješen, na njegovo mjesto je došla Gordana Tadić koja je, potom, postala odlučna. Samostalno će, potom, donijeti rješenje o prihvatanju pritužbi i obnoviti istragu koju je u januaru 2012. godine obustavio međunarodni tužilac Džud Romano.

Upravo je Romanova naredba bila osnov tužiocu Hukeljiću za pripremanje Rješenja o odbijanju pritužbi. Kompletno Hukeljićevo Rješenje možete pročitati ukolikokliknete ovdje, a u nastavku ćemo citirati nekoliko bitnih dijelova. Odmah na početku, predlagač podsjeća na Romanovu naredbu o obustavi istrage. Evo šta piše.

“Naredbom Tužilaštva-Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine obustavljena je istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa:

Događajima u Dobrovoljačkoj ulici, u odnosu na:

• krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1 i 2. KZ BIH, zbog napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedeno djelo ne predstavlja krivično djelo;
• krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva vojnika Tomović Zdravka i ranjavanja pukovnika Pavlović Dragoljuba, pukovnika Žarković Komnena, potpukovnika Patačko Franje, Stamenić Marka, pukovnika Taso Enesa, pukovnika Ivanović Josipa, Stankov Ivanke, vojnika Zrnić Zorana, vojnika Miljić Predraga i potpukovnika Kostić Milče, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična krivična djela,
• krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva pukovnika dr. Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire, vojnika Đukić Miodraga, potpukovnika Jovanić Boška, pukovnika Mihajlović Boška, pukovnika Petrović Gradimira i Šuko Normele, ranjavanja pukovnika Pantelić Miće, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, vojnika Bojanić Slobodana, vojnika Arsić Zvezdana, kapetana Katalina Ratka, vojnika Adžić Zorana, pukovnika Lukić Ljubinka, vojnika Perić Milenka, vojnika Pantić Dragana, desetara Simić Ivice, Petrović Slavka, vojnika Kovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana; fizičkog zlostavljanja zastavnika Vukšić Gojka, pukovnika Belošević Slavoljuba, kapetana Legen Milana, Cabo Miroslav, Erić Nenada i Beribaka Danila, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u Centralnom zatvoru, Štabu Teritorijalne odbrane i prostorijama MUP-a:

• Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
• Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u Centralnom zatvoru i u Štabu Teritorijalne odbrane, za koje se saznalo u toku istrage.

Događaji u bolnici Koševo:

• Istraga u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u bolnici Koševo, obustavljena jezbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u FIS-u:

• Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-a, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
• Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni ziočin protiv ratnih zarobijenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ ВiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-а, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u prostorijama FIS-а, za koje se saznalo u toku istrage”, navedeno je u aktu Džuda Romana.

Dakle, međunarodni tužilac je procijenio da bi samo protiv Hasana Efendića, bivšeg čalenika Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, trebala biti nastavljena istraga. Kada je u pitanju sam napad na kolonu, Romano procjenjuje da to uopće ne predstavlja krivično djelo. Ali idemo dalje. U nastavku objavljujemo hronologiju događaja detaljno opisanih i ovom aktu Tužilaštva BiH

           Hronologija događaja 2.maja 1992.godine

“Dana 2. maja 1992. godine Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina, njegov tjelohranitelj Nurudin Imamović i Zlatko Lagumdžija trebali su se vratiti avionom u Sarajevo iz Lisabona gdje su otputovali 28. aprila. Prije nego što su krenuli iz Lisabona bezuspješno su pokušavali da stupe u kontakt sa Predsjedništvom i MUP-om RBiH, ne znajući za sukobe koji su se tog dana dešavali u Sarajevu. Pilot je obavijestio putnike da je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, stupio u vezu sa aerodromom u Sarajevu gdje mu je osoblje aerodroma reklo da mogu da slete, ali na vlastitu odgovornost. Predsjednik Izetbegović je rekao pilotu da sleti u Sarajevo. Pukovnik Vidoje Magazin, oficir JNA – zadužen za aerodrom, obavijestio je generala Đurđevca da je avion u kojem se nalazio predsjednik Izetbegović na putu za Sarajevo. General Đurđevac i pukovnik Gagović su se složili da bi predsjednika Izetbegovića trebalo zadržati kako bi se omogućilo izvlačenje Komande 2. Vojne oblasti. General Đurđevac je nazvao generala Kukanjca koji je naredio da se predsjednik Izetbegović dočeka i zadrži na aerodromu dok se on ne konsultuje sa svojim nadređenim u Beogradu. Nakon što su sletjeli, predsjednika Izetbegovića i njegove saputnike dočekala je JNA. Pukovnik Magazin – upravnik aerodroma iz sastava JNA, po uputstvu generala Kukanjca, im je rekao da će ih zadržati zbog njihove bezbjednosti, te su tako odvedeni u njegovu kancelariju. General Kukanjac je predložio gerneralu Adžićem da se predsjednik Izetbegović prebaci u Lukavicu kako bi sljedećeg jutra učestvovao u pregovorima o evakuaciji 2. Vojne oblasti. Nakon izvjesnog vremena general Adžić je obavijestio generala Kukanjca da je njegov prijedlog odobren. Pukovnik Magazin je obavijestio predsjednika Izetbegovića da je dobio naređenje da ih odvede u kasarnu u Lukavici.U Lukavicu su predsjednika Izetbegovića i njegovu pratnju dočekali general Đurđevac i pukovnik Gagović. Predsjedniku Izetbegoviću je bilo dozvoljeno da iz kancelarije obavi nekoliko telefonskih poziva. TV Sarajevo je uspjelo stupiti u kontakt sa Lukavicom telefonom za vrijeme direktnog emitovanja izvanrednog dnevnika. TV studio je predstavljao sponu u komunikaciji između Predsjedništva RBiH (gdje su se nalazili članovi Predsjedništva Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) i kasarne JNA u Lukavici (gdje su se nalazili predsjednik Izetbegović, general Đurđevac i pukovnik Gagović). Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko su se takođe nalazili u TV studiju. Razgovori i pregovori emitovani su uživo u televizijskom programu do kasno u noć.

Među brojnim stvarima koje su izrečene u direktnom emitovanju TV dnevnika, sljedeće su vrijedne pažnje:

• Predsjednik Izetbegović je tražio da ga povežu sa članovima Predsjedništva kako bi prenio naređenje TO da prekine vatru; Kljujić je odgovorio da će u roku od 30 minuta doći do prekida vatre.
• Predsjednik Izetbegović je ovlastio Ejupa Ganića da vodi Predsjedništvo dok se on ne vrati.
• Ponuđeni su različiti prijedlozi za rješavanje krize. JNA je tražila evakuaciju Komande 2. Vojne oblasti u zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića. Ejup Ganić, kao predstavnik Predsjedništva RBiH, tražio je da sepredsjednik Izetbegović i general Kukanjac sastanu u Komandi UNPROFOR-a da bi pregovarali. Colm Doyle, izaslanik lorda Carringtona, bio je na telefonskoj vezi sa TV studijem i složio se stim da se pokuša omogućiti prebacivanje generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića u Komandu UNPROFOR -a.

Zaključak na osnovu dostupnih snimaka i svjedočenja učesnika je da nije postignut konačni sporazum o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i evakuaciji generala Kukanjca tokom tog televizijskog programa. Kasnije, te noći, uz posredovanje Colm Doyle-a, prihvaćen je prijedlog da se dalji pregovori odvijaju u Komandi UNPROFOR-a. General Milan Aksentijević i Ejup Ganić su se, prema tom prijedlogu, sastali sljedeće jutro u Komandi UNPROFOR-a, koja se nalazila u zgradi „PTT Inženjeringa“.

Ganić i general Aksentijević sastali su se u MacKenzie-voj kancelariji u prisustvu pukovnika Čađe, generala MacKenzie-a i Colm Doyle-a. Ganić je jasno dao do znanja da je stav Predsjedništva da predsjednik Izetbegović nema nikakva ovlaštenja sve dok se  nalazi u zarobljeništvu, te da Predsjedništvo RBiH neće poštovati nikakav sporazum koji on postigne u tim okolnostima. Ganić je izjavio da je on vršilac dužnosti predsjednika u skladu sa Ustavom RBiH, te je prema tome jedino on ovlašten da vodi pregovore”, opisano je u Rješenju.

          Hronologija događaja 3.maja 1992. godine

“Oko 10:45 sati strane su postigle usmeni sporazum („PTT plan“) da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović dovedu u komandu UNPROFOR-a, gdje će voditi pregovore. Oko 10:00 sati 3. maja 1992. godine manja kolona od 3-4 vozila bila je spremna u dvorištu Komande 2. vojne oblasti kako bi general Kukanjac i nekoliko njegovih ađutanata mogli ići na pregovore u Komandu UNPROFOR-a. Međutim, neki od oficira JNA su primjetili da su lične stvari generala Kukanjca bile natovarene u vozila, te su na osnovu toga posumnjali da se on ne namjerava vratiti u Kokmandu 2. vojne oblasti po završetku pregovora. Kada se general Kukunjac uputio prema vozilima suprostavila mu se grupa oficira koja nije željela da on ode. Među njima je bio poručnik Milidrag koji je uperio pušku u generala Kukanjca i rekao mu: „Niko ne može napustiti Komandu armije!“ General Kukunjac se bez ikakvog komentara vratio u svoju kancelariju. Između 13:00 i 13:30 sati, general Aksentijević, kapetan Jarnahed iz UNPROFOR-a i predstavnik EZ došli su u Komandu 2. Vojne oblasti da bi generala Kukanjca odveli u Komandu UNPROFOR-a. U Kancelariji generala Kukanjca su se zadržali oko sat vremena. Na sastanku je:

• General Kukanjac predložio da se svim vojnicima i oficirima 2. Vojne oblasti garantuje bezbjedan prolaz u Lukavicuu zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića i lica u njegovoj pratnji.
• Pukovnik Ratko Katalina je ušao u kancelariju i obavijestio generala Kukanjca da je presretnuta komunikacija „Zelenih beretki“ čime je otkriven plan da se ubije general Kukanjac na njegovom putu ka Komandi UNPROFOR-a.
• General Aksentijević je rekao generalu Kukanjcu da je Ejup Ganić odlučno izjavio da oni neće poštovati nikakav sporazum koji je sklopio predsjednik Izetbegović u zarobljeništvu.
• General Kukanjac je započeo direktne pregovore sa Izetbegovićem, telefonom. Ovi telefonski pregovori su nastavljeni i nakon što je general Aksentijević otišao.

Na kraju je general Kukunjac odlučio da ne ide u Komandu UNPROFOR-a, nego je poslao generala Aksentijevića kojem je naložio da obezbjedi polazak predsjednika Izetbegovića i 20 kamiona iz Lukavice kojim bi se evakuisao cijeli sastav Komande 2. vojne oblasti. Ujutro 3. maja  u kasarni u Lukavici su nastavljeni paralelni pregovori između predsjednika Izetbegovića i generala Đurđevca. Negdje oko podneva, kada su pregovori došli do mrtve tačke, predsjednik Izetbegović je zatražio da direktno razgovara sa generalom Kukanjcem. General MacKenzie i g. Doyle stigli su u Lukavicu između 12:00 i 14:00 sati. Kada je generalu MacKenzie-u konačno dozvoljeno da se vidi sa predsjednikom Izetbegovićem, zatekao ga je kako telefonom razgovara sa genralom Kukanjcem.  Predsjednik mu je rekao: „General Kukanjac se složio da budemo razmijenjeni, hoćete li to organizovati?“ Kada se vratio u Predsjedništvo iz Komande UNPROFOR-a Ejup Ganić je obavijestio članove Predsjedništva u proširenom sastavu o „PTT planu“. O tome je bio obaviješten i RŠTOBiH. Presretnuta radio komunikacija između neidentifikovane osobe sa pozivnim znakom „Zagi“, koji se vjerovatno kretao između RŠTOBiH i Predsjedništva i nekoga sa pozivnim znakom „Pušač“, koji je bio na terenu izvan 2. vojne oblasti, otkriva namjeru RŠTOBiH da provode „PTT plan“. Presretnuti razgovori takođe otkrivaju da predstavnici UNPROFOR-a i EZ nisu u potpunosti shvatili „PTT plan“ ili da je došlo do nekih izmjena plana koje Ganiću nisu ispravno prenesene. U jednom momentu Ganić je razgovarao sa kapetanom Jarnehed-om, tražeći da general MacKenzie i Doyle dođu u Predsjedništvo da bi se razgovarali o bilo kakvoj eventualnoj izmjeni „PTT plana“. Jasno je iz presretnutih razgovora da su jedinice na terenu imale uputstvo RŠTOBiH da ne dozvole UNPROFOR-u da odvede generala Kukanjca iz 2. vojne oblasti prije nego što predsjednik Izetbegović stigne u Predsjedništvo. Međutim, ovo uputsvo nije imalo direktnog uticaja na razvoj događaja budući da je sam general Kukanjac odbio da ide sa UNPROFOR-om iz drugih razloga. Ono, ipak, predstavlja dokaz da su organi vlasti RBiH iskreno namjeravali da provedu „PTT plan“ i da nisu znali za izmjene o kojima su se UNPROFOR i EZ počeli dogovarti. Pregovori koje su general Kukanjac i predsjednik Izetbegović vodili telefonom rezultirali su postizanjem sporazuma otprilike između 13:30 i 17:00. Prema ovom sporazumu („Lukavički plan“), pratnja predsjednika Izetbegovića će biti puštena iz Lukavice, a sa druge strane svom preostalom osoblju iz 2. vojne oblasti (približno 250-400 ljudi) će se omogućiti da ode u Lukavicu u određenom broju vozila (13 do 20). Po svemu sudeći u toj fazi nisu vođeni razgovori niti je postignut sporazum o opremi, naoružanju ili dokumentaciji. „Lukavički plan“ trebao se provesti na sljedeći način: predsjednik Izetbegović, njegova kćerka i g. Lagumdžija bi u pratnji generala MacKenzie-a otišli iz Lukavice na Bistrik, odakle bi, 90 minuta nakon njihovog dolaska krenuo konvoj JNA.  Predsjednik Izetbegović i lica iz njegove pratnje će putovati u konvoju do Skenderije gdje će se odvojiti kako bi otišli u Predsjedništvo, dok će ostatak konvoja produžiti prema Lukavici. Plan je u ovoj fazi, ili kako je to kasnije precizirano u kancelariji generala Kukanjca, uključivao dogovor da se nakon evakuacije pregovori nastave u Komandi UNPROFOR-a. S obzirom da je novi dogovor obuhvatao puno veći broj osoblja i vozila, general MacKenzie je obavijestio predsjednika Izetbegovića da UNPROFOR nije u poziciji da osigurava konvoj – oni su samo mogli biti u pratnji i time osigurati prisustvo UN-a kao i mogućnost izvještavanja. Predsjednik Izetbegović mu je odgovorio da on lično garantuje za bezbjednost konvoja”, naveo je Hukeljić, pozivajući se na činjenice koje je već ranije utvrdio tužilac Džud Romano.

                    Sporna činjenična pitanja

“U toku istrage uložen je veliki trud da se ustanovi da li je „Lukavički plan“ prenesen Predsjedništvu BiH i RŠTOBiH prije nego je počelo njegovo provođenje.

• Na pitanje da li je predsjednik Izetbegović prenio informacije u vezi sa „Lukavičkim planom“, Zlatko Lagumdžija je izjavio da predsjednik Izetbegović nije bio u poziciji da to uradi jer je imao veoma ograničenu komunikaciju sa spoljnim svijetom. G. Doyle je izjavio da mu nije poznato da li je predsjednik Izetbegović prenio tu informaciju i da ga je zapravo brinula mogućnost da on to nije uradio jer je to smatrao slabom stranom plana. General MacKenzie je izjavio da je tada vjerovao da je predsjednik Izetbegović to uradio, ili da je bar to uradio u vremenu koje je proteklo između postizanja dogovora i samog odlaska iz Lukavice. S druge strane, Sabina je izjavila da je predpostavljala da je njen otac obavijestio Predsjedništvo i RŠTOBiH o sporazumu koji je postigao sa generalom Kukanjcem, ali je istakla da ona lično nema nikakvo konkretno saznanje o tome. Samo je pukovnik Gagović tvrdio da je predsjednik Izetbegović kontaktirao Ejupa Ganića telefonom i da je čuo predsjednika Izetbegovića da pita: „Da li taj čovjek može garantovati izlazak Komande iz grada?“ Ejup Ganić je navodno odgovorio potvrdno.
• U vezi sa pitanjem da li su informacije poslane preko UNPROFOR-a, Zlatko Lagumdžija je izjavio da su samo general MacKenzie i g. Doyle mogli obavijestiti snage na terenu o dogovoru i da je on bio ubijeđen da su to uradili. General MacKenzie je izjavio da je vjerovatno njegov ađutant Steve Gagon obavijestio Komandu UNPROFOR-a o „Lukavičkom planu“. On je takođe bio uvjeren da Komanda UNPROFOR-a prenijela tu informaciju Predsjedništvu RBiH. Međutim Steve Gagnon je izjavio da se ne sjeća da je on lično prenio informacije o „Lukavičkom planu“ Komandi UNPROFOR-a, već je tvrdio da je moguće da je to uradio general MacKenzie.
• U vezi sa pitanjem da li su Predsjedništvo i RŠTOBiHzaprimili informaciju u vezi sa „Lukavičkim planom“, Ejup Ganić je kategorički izjavio da on nije bio obaviješten o tome da je predsjednik Izetbegović postigao novi sporazum. Transkript vandredne sjednice Predsjedištva RBiH održane 3. maja pokazuje da učesnici nisu znali za „Lukavički plan“. Jedina informacija koju su dobili sa terena bila je da se konvoj iz Lukavice kreće ka Bistriku. Međutim, oni nisu znali ko je odobrio kretanje ovog konvoja, razlog njegovog odlaska iz Lukavice, te da li se predsjednik Izetbegović nalazio u jednom od vozila u konvoju. Svi učesnici te sjednice Predsjedništva koje Tužilaštvo BiH ispitalo potvrdili su da nisu bili obaviješteni o „Lukavičkom planu“.

Konvoj je krenuo iz Lukavice oko 16:00 sati predvođen generalom MacKenzijem i pukovnikom JNA Slobodanom Jakovljevićem – oni su se nalazili u prvom vozilu UNPROFOR-a, „VBL“ transporteru. Predsjednik Izetbegović, Sabina i Zlatko Lagumdžija su bili u drugom vozilu, zajedno sa ađutantom generala MacKenzija – Stevom Gagonom i još jednim oficirom UNPROFOR-a. Iza oklopnih vozila UNPROFOR-a nalazio se izvjestan broj kamiona JNA, približno između 20 i 30 kamiona. Iza kamiona JNA nalazila su se tri vozila UNPROFOR-ova džipa.

Na insistiranje oficira JNA iz Lukavice, tjelohranitelj predsjednika Izetbegovića Nurudin Imamović i Colm Doyle zadržani su u Lukavici kao garancija da će sporazum biti realizovan.

Dok su članovi proširenog Predsjedništva održavali izvanrednu sjednicu, obaviješteni su da je konvoj izašao iz Lukavice i da se kreće prema Bistriku. Međutim, nije bilo nikakvih informacija o tome prema čijoj odluci je konvoj krenuo i sa kojim ciljem, te da li se predsjednik Izetbegović zaista nalazio u jednom od vozila iz konvoja. Pripadnicima TO i MUP-a su izdata naređenja da ne pucaju na konvoj. Na pomenutoj sjednici izražena je bojazan da bi JNA, ukoliko predsjednik dođe do kasarne na Bistriku, mogla iskoristiti njegovo prisustvo da evakuiše cijelu kasarnu. Odlučili su da zaustave konvoj prije nego što isti dođe do kasarne, kako bi se uvjerili da se predsjednik Izetbegović zaista u njemu nalazi. Plan je bio da, u slučaju da je Predsjednik u konvoju, da se sazna šta se on dogovorio sa JNA kako bi se o tome moglo raspraviti i odlučiti da li je taj sporazum prihvatljiv. Predsjedništvo je odredilo Abdulaha Konjiciju da utvrdi prisustvo predsjednika Izetbegovića u konvoju i da razgovara sa njim. Međutim, na njegovo vozilo je otvorena vatra i on nije mogao da se približi istom. Oko 16:30 sati konvoj je stigao u Komadnu 2.vojne oblasti na Bistriku. Po dolasku, general MacKenzie i pukovnik Jakovljević su otišli u kancelariju kod generala Kukanjca. Njima su se pridružili i predsjednik Izetbegović, Sabina, Zlatko Lagumdžija i Steve Gagnon. Dok su bili u Kukanjčevoj kancelariji došao je i Jusuf Pušina, pomoćnik ministra za poslove milicije. Sastanak je trajo od pola sata do više od jednog sata. Većina svjedoka je posvjedočila da su se na satanku ponovno pregledali detalji plana i da su konkretizirani neki novi detalji. Međutim, Sabina je izjavila da se na sastanku nije razgovaralo o sporazumu. Umjesto toga, general Kukanjac je pokušao da uvuče njenog oca u političku raspravu. Pukovnik Ratko Katalina je izjavio da je nakon što je primio presretnutu poruku o mogućem napadu na konvoj, o tome obavijestio generala Kukanjca, koji je naredio da je naglas pročita pročita pred prisutnima – predsjednikom Izetbegovićem, generalom Aksentijevićem i švedskim oficirem UNPROFOR-a. Nakon što je prčitao poruku, on tvrdi da je predsjednik Izetbegović odgovorio da se on tu nalazi upravo da to spriječi. Sjećanje pukovnika Kataline o ovom konkretnom događaju je nepouzdano – prvo, ne postoje dokazi o tome da su predsjednik Izetbegović i general Aksentijević u relevantom periodu ikada bili zajedno u Kukanjčevoj kancelariji. Ono što je na osnovu dokaza utvrđeno jeste da je general Aksentijević to prijepodne došao u Kukanjčevu kancelariju zajedno sa oficirom UNPROFORA-a Thomasom Jarnehedom, Šveđaninom, kako bi odveli Generala Kukanjca u skladu sa „PTT planom“. S druge strane, predsjednik Izetbegović je bio u Kukanjčevoj kancelariji tek kasnije poslijepodne. Drugo, niko od ljudi koji su bili prisutni u Kukanjč