Ulica je Teskelijina u Novom Sadu. Na broju 6, na interfonu pronalazimo prezime Kornjača. Zvonim i ulazim. Kolega Laky će ostati ispred zgrade, da obavijesti “nadležne” ako se ne vratim. Stan broj 17, na posljednjem spratu pripada Kornjačama, ali na ulaznim vratima nema pločice sa njihovim prezimenom. Odmah po ulasku u zgradu uključio sam snimanje na telefonu. Zvonim i vrata se otvaraju. To je on – glavom bez brade.
Duško Kornjača, lice s Interpolove potjernice, optuženik za zločine protiv čovječnosti, ratni gospodar života i smrti u Čajniču. Vječnost je, čini mi se prošla, dok sam progovorio.
“Dobar dan”, kažem učtivo čovjeku na vratima.
“Dobar dan”, odgovara domaćin.
“Jeste l’ vi Duško Kornjača”, prelazim na stvar.
“Jesam”, odgovara potvrdno.
“Ja sam Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”
“Ko?”, pita Kornjača.
“Avdo Avdić, novinar iz Sarajeva”, ponavljam mu.
“Šta trebate”, pita opet.
“Trebao bih da obavim jedan razgovor s vama”, odgovaram.
“Namam ja vremena da razgovaram s vama”, kaže doktor Kornjača.
“Zašto? U bjekstvu ste”, govorim konkretnije.
“Ko ti je u bjekstvu? Ma, nisam ja u bjekstvu. Marš odavde sa vrata”, kazat će odbjegli optuženik za ratne zločine dok mi iz ruke otima telefon.
Nećete vidjeti detalje, ali na snimku još koji sekund kasnije možete čuti dio atmosfere. Telefon je završio na pločicama u stanu, poprilično polomljen. Duško je, potom, uzeo dršku metle zamahnuo prema meni. Promašio je. Koji sekund kasnije na vratima se, iz pravca stana, ukazalo još nekoliko osoba. Muškarac od nekih tridesetak godina uspio je Duška uvući u sobu. Pretpostavljam da je u pitanju Kornjača mlađi. Vrlo učtiv je čovjek, koji se izvinio zbog neugodnosti koje sam doživo. On mi je iznio pomomljen telefon. I tako je završila moja potraga za odbjeglim optuženikom za ratne zločine – doktorom Duškom Kornjačom
“Identične sve su priče oko borbe za Čajniče”, počinje pjesma Baje Malog Knindže posvećena ovom odbjeglom ratnom zločincu.
I uistinu su identične sve priče iz BiH odbjeglih ratnih zločinaca srpske nacionalnosti. Svi se skrivaju u Srbiji. Duško Kornjača je jedan od njih. Na stranici Suda BiH piše da je nedstupan organima BiH. Optužen je da je počinio krivično djelo – zločin protiv čovječnosti.
“Optužnica tereti optuženog Duška Kornjaču. U period od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je na stranici Suda Bosne i Hercegovine.
“Identične sve su priče oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška u rukama brata Duška”, glasi dalje pjesma posvećena odbjeglom otpuženiku za ratne zločine u Čajniču.
Duškovog brata Miluna Kornjaču kolega Refik Vejsilagić i ja smo pronašli u junu 2009. godine. SIPA ga je nekoliko mjeseci kasnije uhapsila i smjestila u pritvor. Stvarni ratni vladar Čajniča Duško Kornjača je pobjegao.
Nakon što sam imao “blizak susret” s Duškom Kornjačom nazvao sam Kemala Trgu. Bio je sa svojom majkom Rabijom. Njen sin, a Kemalov brat Hajrudin Trgo ubijen je u Lovačkom domu u Mostini kod Čajniča. U maju 1992. godine u Mostini su ubijena 42 Bošnjaka. Tijela ubijenih snimala je novosadska novinarka Milijana Baletić. Njen sagovornik je bio ispred mjesta zločina bio je Duško Kornjača. Združenim snagama današnji sugrađani iz Novog Sada su kazali da su za “muslimani zverski likvidirali muslimane”.
“Po vašem, šta je bio cilj i svrha, obzirom da su muslimani napali zarobljene muslimane i napravili ovo što su napravili”, pitala je novinarka Baletić svog sagovornika sa dugom bradom i četničkom ikonografijom.
“Vjerovatno su u njima prepoznali te neke koji su sarađivali s njima i bojali su se da ne otkriju te neke namjere za druga dejstva. I zato su željeli da ih, drugim riječima, uklone sa lica zemlje da ne bi postojali svjedoci njihovih djela koja su počinili”, objasnio je Duško Kornjača zločin u Lovačkom domu u Mostini kod Čajniča.
Zbog zločina u Mostini pravosnažno je osuđen Milun Kornjača, brat Duška Kornjače. Ovo je citat iz osuđujuće presude protiv njega.
“Od 19. maja 1992. godine, kao komandir jedinice “Plavi orlovi”, a nakon što je Tadić Veljo, pripadnik jedinice “Plavi orlovi” dana 19.maja 1992.godine u popodnevnim časovima na Mostini u Lovačkom domu, iz automatske puške lišio života zatočenike, Bukva Zlatka, Čaušević Jusufa, Gluščić Envera, Hasović Hasana, Kulelija Safeta, Došlo Jasmina, Gabela Fuada, Bavčić Hamzaliju, Oruč Fehima, Trgo Hajrudina, Čolak Saliha, Cicvara Muharema, Hurlov Hamdu, Šehović Dedu, Agović Ahmu, Agović Mehmeda, Živojević Mehmeda, Vrana Mušana, Velić Zijada, Bukva Mehu, Gazap Hajrudina, Paldum Šemsudina, Čolak Fehima, Gabela Suada, Kešan Hamšu, Kešan Ibru, Kešan Muju i Kešan Ismeta i pored toga što je istog dana kada je izvršeno ubistvo zatočenih lica od prisutnih u prostorijama štaba TO Čajniče u Čajniču saznao da je Tadić Veljo, pripadnik jedinice “Plavi orlovi” izvršio ubistva zatočenih lica u Lovačkom domu na Mostini, nije ništa preduzeo u skladu sa svojim pravima i dužnostima komandira jedinice “Plavi orlovi” da izvršilac ubistava zatočenih lica bude kažnjen”.
Milun Kornjača je osuđen na sedam godina zatvora. Njegov brat i formalni zapovjednik Čajniča Duško Kornjača je u bjekstvu. Živi u Teskelijinoj ulici u Novom Sadu, gdje smo ga i snimili telefonom. Oklop telefona ostao je kod Kornjače.
