Predmet koji je pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP) u Strazburu pokrenuo Slaven Kovačević žaleći se da je njegovo aktivno biračko pravo ugroženo pretvorio se značajnu političku utakmicu izvan i unutar granica BiH u kojoj su svi faktori koji oblikuju političku stvarnost u našoj zemlji, uključujući Ured visokog predstavnika, pokazali svoje pravo lice.
Prije nego je Sud u augustu presudio u korist Kovačevića gotovo niko nije pridavao prevelik značaj ovom slučaju. Nakon što su se upoznali sa zaključcima Suda u kojima se navodi da su konstitutivni narodi u BiH privilegovani i da građani žive u “etnokratiji” krenula je ofanziva Zagreba, HDZ-a BiH i OHR-a, odnosno američke ambasade u Sarajevu, s ciljem rušenja predmeta “Kovačević”.
Takva reakcija nije proizašla iz straha da će potvrđivanje presude “Kovačević” dovesti do reforme državnog Ustava u smjeru smanjenja onih elemenata koji omogućavaju lakše vođenje etničkih nego građanskih politika u BiH, već bojazni da će presuda spriječiti promjenu načina izbora članova Predsjedništva BiH na način kako to zahtjeva Dragan Čović, u smjeru dodatnog jačanja etničkih politika.
Svi su u tom smislu preuzeli zadatke, HDZ da ruši presudu kroz mehanizme državnih institucija, a Zagreb i OHR (uz podršku američke ambasade) direktno u Strazburu.
Prvi i najvažniji zadatak u tom smislu, koji je predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto preuzela na sebe, bio je da Bosna i Hercegovina uputi žalbu Sudu, jer bez toga svi ostali koraci ne bi imali smisla.
Da bi se to postiglo bilo je potrebno dokazati da agentice BiH pred ESLJP, Monika Mijić, Jelena Cvijetić i Harisa Bavćić imaju legitimitet da upute žalbu. Realna prepreka je bila to što su one u tom trenutku bile v.d. agentice, te da im je mandat produžavan više puta nego što je to po Zakonu o upravi BiH bilo dozvoljeno (Član 55a).
Sud je 31. oktobra zatražio od Vijeća ministara da se izjasnio imaju li agetice Mijić i Bavćić legalnu i legitimnu akreditaciju. Iako se Vijeće ministara nije očitovalo, predsjedavajuća Krišto samoinicijativno je poslala dopis Sudu da agentice imaju legalnu akreditaciju.
Kao odgovor na takav potez, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministar odbrane Zukan Helez je poslao pismo suprotnog stava u kojem je kazao da Vijeće ministara kao kolektivno tijelo nije donijelo bilo kakvu odluku o statusu agentica.
Uprkos tome Sud je odlučio 14. decembra da predmet proslijedi Velikom vijeću, vjerovatno uz značajno lobiranje Hrvatske.
Aktivnu ulogu u sprečavanju rušenja presude “Kovačević” na sebe je preuzela opozicija u Sarajevu, dok su se stranke Trojke uglavnom držale po strani u strahu da ne razljute partnere u državnoj i federalnoj. Osim pisma koje je Zukan poslao ESLJP značajnijeg poteza nije bilo.
Tako je Vijeće ministara u martu ponovo imenovalo Moniku Mijić za v.d. agenticu iako zakon eksplicitno navodi da vršitelj dužnosti može biti imenovan samo dva putu zaredom na period od tri mjesec. Trojka je mogla otežati poziciju Mijić makar do trenutka dok se proces ne okonča, ali je odlučila drugačije.
Agresivan pristup koji je zauzeo zvanični Zagreb ogledao se u tome da je premijer Andrej Plenković počeo javno osporavati sve dosadašnje presude Suda u Strazburu koje se donesene protiv BiH, nazvavši ih “fabrikovanim”, što je poslalo više nego jasnu poruku, da hrvatska politika i nije toliko sigurna u ishod.
Iz tog razloga, a s ciljem rušenja presude “Kovačević”, a na dosad nezabilježen način djelovanja OHR-a, angažovao se i visoki predstavnik Christian Schmidt podsredstvom advokata u Londonu. On se obratio sudijama Velikog vijeća sa molbom da kao “treća strana” učestvuje u sudskom procesu što mu je u konačnici i odobreno. Istovremeno, lagao je javnost da je pozvan od Suda i da će nastupiti nepristrasno.
U konačnici sadržaj pisma upućenog Sudu u smislu merituma presude šokirao je i najveće kritičare Schmidta. Visoki predstavnik je kazao da bi potvrda presude mogla dovesti do destabilizacije, a da Slaven Kovačević indirektno ruši Ustavni sud Bosne i Hercegovine. U toj mjeri je njegov istup bio skandalozan da su ga čak kritikovali i predstavnici Trojke.
Na kraju, predmet “Kovačević” natjerao je sve aktere u Bosni i Hercegovini da do kraja otvore karte, dokazao je da Zagreb sve kapacitete svoje vanjske politike troši na BiH, da presude ESLJP vrijede samo ako se mogu tumačiti u korist HDZ-a i potvrdio da američka ambasada vodi licemjernu politiku prema Bosni i Hercegovini.
