Sjećate li se fotografija Arkanovih tigrova dok u Bijeljini šutiraju ubijene Bošnjake? Sjećate li se njihovih fotografija iz bijeljinske Atik džamije? Sjećate li se Albanca Hajruša Ziberija dok sa podignutim rukama, negdje u centru Bijeljine, traži milost od Arkanovih dobrovoljaca? Hajruš je ubijen. A Arkanovi dobrovoljci danas u Bijeljini imaju svoju ulicu.
“Ulica Srpske dobrovoljačke garde”. Tako se službeno zove jedna od najdužih bijeljinska ulica koja se proteže od puta koji vodika Pavlovića mostu s jedne strane, pa sve do “Trga đenerala Draže Mihailovića” u centru grada s druge s strane.
“Tom ulicom su Arkanovci ušli u grad”, kaže za Istraga.ba bijeljinski hroničar Jusuf Trbić.
U ulici Srpske dobrovoljačke garde je preimenovana je 10. aprila 1992. godine. I od tada nikada nije promijenjeno njeno ime.
“S jedne strane te ulice je kasarna. Sa druge je strane Bukreš gdje su pobijeni Sarajlići. U ovoj ulici je i Vanekov mlin”, objašnjava Trbić.
Vanekov mlin je od 1993. godine bio logor u koji je na prisilan rad, dovedeno nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz logora Batković. Iz naselja Bukreš je u septembru 1992. godine u smrt odvedeno 22 Bošnjaka iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmero djece.
Zločini nad bijeljinskim Bošnjacima počeli su 1. aprila 1992. godine, kada se u gradu pojavila Srpska dobrovoljačka garda pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. U svom sjećanju na te dane, Jusuf Trbić je detaljno opisao događaje kojima je svjedočio i o kojima je čuo svjedočenja.
“Arkanovci su se tih dana razmjestili po krovovima nekoliko visokih zgrada u centru grada i kroz durbine snajpera osmatrali ljude na ulicama. Pa koga hoće – pogode, koga neće-neće. Snajperista s vodotornja ubio je Aliju Mujkića (1927.) na njegovom kućnom pragu u današnjoj Nušićevoj ulici i teško ranio Maida Brkića. Stanari u bijelim soliterima gledali su Arkanovce kako se sunčaju na ravnom krovu Robne kuće. Kao na izletu. Ostali su šetali ulicama i dovodili ljude. Nekima zaprijete, pa ih puste. Neke pretuku. Ostale pobiju. One na koje je neko pokazao prstom. Kao što je na mene pokazao prstom vojvoda Mirko Blagojević. Vidio sam neke koje su doveli u Arkanov štab. Mog prijatelja Salku Nargalića Ćosu, čuvenog boksera, braću Ibrahima i Almira Belkića, Hajrudina Salihagića Hajrova. Odveli su tada i Nijazima Alagića, i Hasiba Kupusa, nekadašnjeg komandira policije, i Maida Sinanovića, i mnoge druge, koji se nikada više nisu pojavili živi. Brano Filipović Šumar je, s grupom Arkanovaca, izveo iz kuće poznatog Bijeljinca Asima Fidahića, potomka čuvene porodica Fidahić. Godinama kasnije posmrtne ostatke Asima Fidahića našli su na groblju u Sremskoj Mitrovici. Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice, izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj Arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni. Brano Šumar je odveo u smrt i Mustafu Komšića (1933.) i njegova dva sina, Adnana (1963) i Rijada (1973). Adnan je malo prije toga završio medicinu i počeo raditi u bijeljinskom Medicinskom centru. Nije primio ni prvu platu, a planirao je da se ženi čim ta plata stigne. Bili su to najbolji i najmirniji ljudi na svijetu. Kome su se oni mogli zamjeriti, toliko, da su ih izveli iz kuće i nedaleko odatle pobili, i to na poseban način. Ubili su prvo mladiće, a onda su njihovog oca Mustafu pokosili rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari i umre gledajući svoju mrtvu djecu. Našli su ga ruku ispruženih prema sinovima. Posljednji pogled njegovih praznih očiju još je milovao draga lica. U to vrijeme su dva čovjeka bila zakon u Medicinskom centru. Dr Milan Novaković, osnivač i prvi predsjednik SDS-a, i dr Milivoje Kićanović, direktor. Obojicu sam vidio te noći u Arkanovom štabu, Kićanović je bio u šarenoj vojnoj uniformi, a Novaković se pridružio oduševljenim Mauzerovim čestitkama hrabrim «braniocima Bijeljine.» Možda bi oni mogli reći zašto su Komšići pobijeni. Nedaleko odatle ubili su Huseina Gelju (1933), Majdu Izić (1929.), skoro nepokretnog Huseina Dizdarevića (1941.), Sabita Arifovića (1935.) i teško ranili Amira Brkića. Njegovog brata Nusreta je u avgustu te godine odvela policija, i nikad se nije vratio. Amira Brkića i njegovu porodicu spasili su komšije Miloš Despot i Đojo Krstić. U nekadašnjoj Skojevskoj ulici, sokaku iza Gradskog parka, arkanovci su napravili pokolj. Iz kuće Bišanovića izveli su najprije dijete, 16-godišnjeg Damira Danovića, koji je tu bio kod nene i tetaka. Ubili su ga odmah tu, na sokaku, bez riječi. Onda su ušli u kuću i rafalima pokosili Biseru (1924), njene kćerke Nerminu (1953) i Mirsadu (1961) i stanarku Radmilu Novaković. Ubili su i njihovog psa. A zatim su poveli Biserinog sina Hamdiju. Spasio ga je komšija Simo Bobić. Hamdiju su sutradan natjerali da utovari mrtve iz ulice u kombi, a onda je morao sam da ih unese u mrtvačnicu u bolnici. «Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane», rekli su mu. U toj uličici ubili su i braću Mirsada i Nedima Denjagića, Dževada Jašarevića, Muhameda Sahačića. Reklo bi se : ubili su svakog Bošnjaka na koga su naišli”, zapisao je Trbić.
Od direktnih izvršilaca zločina u Bijeljini, do danas niko nije odgovara.
