Četiri posljednje godine nismo razgovarali. Iz meni nepoznatih razloga. Šta je to ponukalo Slobodana Vaskovića da prekine svaki kontakt sa mnom, ne znam. I sada uopće nije ni bitno. Njegova supruga će mi reći da je posljednjih dana svog života bio zabrinut za moju sigurnost. Jer znao je dobro ko su Zemunci koje sam “obrađivao”.
Upoznali smo se nekad 2007. godine. Prvi put smo se razišli 2011. I to nakon što je u javnost dospio onaj snimak na kojem Vaske u Potočarima, u julu 1995. godine isljeđuje Abdulaha Dulu Purkovića.
“Pričaj, stari”, govorio je tada pred kamerama Slobodan Vasković zarobljenom ugostitelju iz Srebrenice. tjerajući ga da pred kamerama prizna da je Naser Orić ubijao i srebreničke Bošnjake.
Taj snimak sam dobio nekoliko sedmica prije nego što je objavljen. Bio je na DVD-u koji sam preuzeo od svojih pravosudnih izvora. Kada sam vidio svog kolegu iz redakcije kako verbalno zlostavlja srebreničkog Bošnjaka, trčeći sam otišao u redakciju 60 minuta da ispričam Bakiru Hadžiomeroviću.
“Moramo nešto uraditi”, rekao sam Bakiru.
“Moramo”, reći će Bakir prije nego što je svom svojom snagom šutirao stolicu.
No, Hadžiomerović nije imao dovoljno snage i hrabrosti da sebe i nas suoči sa potresnim snimkom. Kasnije će se taj snimak pojaviti na jednom od portala iza kojeg je stajao Semir Halilović. Vaske će demonstrativno napustiti već tada raspalu redakciju “60 minuta”. Otići će u ubjeđenju da je Bakir objavio taj snimak. A ja znam da nije.
“Nema više teških tema”, napisat će nam u izbornoj noći 2010. godine Bakir Hadžiomerović, kada je postalo jasno da je SDP pobjednik izbora.
Vasković i ja smo ga pokušali uvjeriti da nastavi sa emisijom. Uzalud. Sve je već krenulo nizbrdo. Već tada smo znali da 60 minuta odlazi u istoriju. I znali smo da je to kraj jednog prijateljstva. Emisija je preživjela još par mjeseci. Snimak iz Potočara je zakucao posljednji ekser u kovčeg.
Kada je koji mjesec kasnije eskalirao sukob na FTV, Vasković me nazvao i ponudio svoju pomoć. Tako smo nastavili naše prijateljstvo.
Snimak iz Potočara ga je zauvijek obilježio. Ali njegovo iskreno pokajanje je ono što me tjeralo da mu i dalje vjerujem. Slobodan Vasković je nazvao Dulu Purkovića. Izvinio mu se. Ne znam za vas, ali ja sam sklon vjerovanju da je baš taj snimak spasio život Abdulaha Purkovića. Jer da mu Vasković nije govorio “pričaj, stari”, Dulo bi, sigurno, završio u grobnici Budak iznad Potočara. Živ je bio korisniji za širenje Mladićeve propagande.
Jutros je, dakle, umro Slobodan Vasković. Ne poznajem ga kao urednika “Patriota”. Poznajem ga kao urednika “Stava” (ne onog kasnije formiranog bošnjačkog). Poznajem ga kao čovjeka koji je prvi prozreo Milorada Dodika. Čovjeka koji je prvi, dok su svi, pa i Amerikanci, govorili o reformisti, Dodika nazivao pravim imenima. Osamnaest godina je Vaske pisao da je Dodik gotov. I, eto, sudbina je htjela da Slobo Vasković umre onog dana kada je Milorad Dodik prihvatio presudu Suda BiH, prema kojoj narednih šest godina neće biti nikakav zvaničnik u RS-u i BiH.
Umro je Slobodan Vasković. Umro je u egzilu. Možda je taj njegov beogradski život bio presudan da sa mnom prekine svaki kontakt. Možda. Da li su mi nedostajali njegovi savjeti posljednje četiri godine? Jesu. Isto onoliko koliko mi je prije pet godina bio naporan sa cjelodnevnim pozivima. Na momente mi se činilo da ga ubija paranoja. Ali kada ste pod stalnim pritiskom, a Slobo je bio pod stalnim pritiskom, sigurno ćete postati paranoični. Napustio je svoju kuću u Banjoj Luci zbog stava. Ni mrtav se ne želi vratiti u RS. Bit će sahranjen u Beogradu. Tamo smo se posljednji put i vidjeli.
O Slobi Vaskoviću sam čuo mnoge priče. Za mnoge sam se uvjerio da nisu tačne. Možda neke i jesu. Ali te priče ne mogu poništiti tri stvari u njegovoj karijeri – hrabrost, odlučnost i požrtvovanost. Platio je veliku, ogromnu cijenu zbog svog pisanja. A većinu stvari pisao je iz uvjerenja.
Da li je imao mana? Da. Kao što ih svi imamo. Samo, tek onda kada postanete smetnja režimu, vaše mane se “utrostruče”. Slobo Vasković je svaku svoju grešku debelo platio. Onaj snimak u Potočarima je njegova najveća profesionalna greška. S kojom se, za razliku od mnogih, hrabro suočio. I, zato, “mirno spavaj, stari”.
