Početak 2025. godine u Bosni i Hercegovini obilježile su političke igre i špekulacije o izbacivanju SNSD-a Milorada Dodika iz državne vlasti, odnosno smjeni njegovih kadrova na rukovodećim pozicijama u Parlamentarnoj skupštini BiH i ministara u Vijeću ministara.
Trojka, koja danas nudi priču da se nakon dvije godine upozorenja dozvala pameti i odlučila se riješiti Dodika, krenula je u akciju stvaranja nove parlamentarne većine, što nužno vodi ka smjenama ministara u Vijeću ministara.
U međuvremenu su se pojavile i inicijative za smjenu perjanice projekta Trojka, lidera NiP-a i ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića. Konaković i njegovi partneri u Trojci istovremeno nastoje okupiti dovoljan broj parlamentarnih ruku kako bi izbacili SNSD iz vlasti, a potom na to mjesto instalirali opoziciju iz RS-a.
Čitajući odredbe Poslovnika Predstavničkog doma na koje se pozivaju inicijative za smjenu ministra Konakovića, a na koje su se pozivali i raniji inicijatori smjena, lako je ustanoviti postojanje jasne diferencijacije između rekonstrukcije Vijeća ministara i smjenjivanja ministara/zamjenika pojedinačno.
Inicijative koje su do sada podnošene, pa i ona koja se odnosila na smjenu uhapšenog ministra sigurnosti Nenada Nešića, pozivale su se na član 153. Poslovnika Predstavničkog doma PSBiH.
U Poslovniku Predstavničkog doma piše ovako:
“Član 153. (Iniciranje glasanja o nepovjerenju Vijeću ministara BiH)
(1) Najmanje osam poslanika u Domu mogu inicirati prijedlog za glasanje o nepovjerenju ili o potrebi rekonstrukcije Vijeća ministara BiH.
(2) Predsjedništvo BiH može predložiti smjenu predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.
(3) Prijedlozi iz st. (1) i (2) ovog člana dostavljaju se predsjedavajućem Doma u pisanoj formi, potpisani i s obrazloženjem.
(4) Predsjedavajući Doma odmah dostavlja ovaj prijedlog Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara BiH, poslanicima i Domu naroda.”
Jasno je, dakle, da se pri inicijativama za smjenu pojedinih ministara ili njihovih zamjenika ne može pozivati na član 153. Poslovnika, jer je to kršenje ne samo Poslovnika, već i Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, koji ima jaču pravnu snagu od Poslovnika.
Nadalje, kada se inicira nepovjerenje ili rekonstrukcija Vijeća ministara, taj dokument mora izaći izvan Predstavničkog doma, odnosno ne može se sve završiti glasanjem u Predstavničkom domu, jer se dokument mora dostaviti Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara i Domu naroda.
Procedura je, dakle, mnogo složenija jer podrazumijeva i podnošenje izvještaja i očitovanje Vijeća ministara o prijedlogu za izglasavanje nepovjerenja ili rekonstrukciju Vijeća ministara.
Po kojim osnovama i na osnovu čega je uspostavljena praksa da se inicijative za smjenu pojedinačnih ministara podnose na osnovu člana 153. Poslovnika nije jasno, ali je jasno da je to pravno nasilje i da bi apelacija sudu po tom pitanju stvorila problem i dovela u pitanje ranije odluke.
Jer, Poslovnik Predstavničkog doma BiH, ali i Zakon o Vijeću ministara u članu 159. preciziraju proceduru za smjenu ministara/zamjenika pojedinačno:
“Član 159. (Pokretanje postupka smjene ministra ili zamjenika ministra)
(1) Predsjedavajući Vijeća ministara BiH može pokrenuti postupak za smjenu ministra ili zamjenika ministra.
(2) Prijedlog iz stava (1) ovog člana dostavlja se predsjedavajućem Doma u pisanoj formi s obrazloženjem.
(3) Predsjedavajući Doma odmah dostavlja prijedlog poslanicima i Domu naroda.”
Dakle, prema članu 159. Poslovnika, koji je u potpunosti usaglašen sa članom 15. Zakona o Vijeću ministara, jasno je da smjenu ministara predlaže onaj ko predsjedava Vijećem, u ovom slučaju to je Borjana Krišto.
To znači da rekonstrukciju cijelog Vijeća ministara može inicirati Parlament BiH, ali da inicijative za smjenu ministara/zamjenika pojedinačno koje se pozivaju na član 153. Poslovnika nisu u skladu sa Zakonom o Vijeću ministara.
A i Poslovnik i Zakon su vrlo jasni i precizni, pa je pitanje hoćemo li u političkoj igranki oko smjene i zamjene u Vijeću ministara čekati mišljenje Suda, jer je procedura kojom su inicirane smjene pojedinih ministara temeljena na pogrešnim postavkama.
Na kraju, postavlja se pitanje do kada će građani Bosne i Hercegovine biti taoci neznanja i diletantizma onih čije političke i sve druge ambicije nisu proporcionalne njihovim sposobnostima i potencijalima.
(NAP)
