Rijetki su politički talenti koji su u svojoj političkoj karijeri imali smjelosti da u naletu ličnog nezadovoljstva sruše ustavni i sudski poredak vlastite države. Miloradu Dodiku je to uspjelo, ne zbog toga što je posebno politički talentovan, mada mu se i to ne može osporiti, nego zbog toga što je su institucije koje bi trebale da štite ustavni poredak odavno urušene i nesposobne da djeluju u skladu sa ustavom i zakonima. Kada se to prevede na jezik gole politike, Dodikovi politički partneri nisu dorasli da se nose sa njegovim razornim političkim talentom.
U političkoj istoriji ostaće zapisano da je Milorad Dodik digao pobunu protiv državne vlasti, proglasio policijske i pravosudne državne institucije neustavnim i zabranio im djelovanje na teritoriji Republike Srpske, a da državna vlast nije prstom mrdnula da pobunu uguši i vođu pobune, sa sljedbenicima i jatacima, sankcioniše u skladu sa zakonima, što bi bilo normalno u svakoj suverenoj državi. Za uvod u pravnu istorije moglo bi se zabilježit da je Milorad Dodik uspostavio praksu političkog odlučivanja u sudskim stvarima, a sudskog u političkim oblikovanjima stvarnosti.
Dodik se nakon pobune nesmeteno kretao po Republici Srpskoj i Beogradu. Stizao je i do Izraela i Moskve. Jednog petka, nakon završetka radnog dana, neočekivano i u strogoj tajnosti, ušetao se u Tužilaštvo BiH i sa tužiocima napravio sporazum o ukidanju pritvora. Tužilac je povukao prijedlog o određivanju pritvora, uzeo izjavu od osumnjičenog i zatražio od Suda da stavi van snage rješenje o određenom pritvoru i osumnjičenom naloži javljanje policijskom organu svakih petnaest dana. Sudija za prethodni postupak je prihvatio prijedloge tužioca i Dodik se vratio kući kao slobodan čovjek.
Obrt u sudskom slučaju najvišeg stepena važnosti izazvao je lavine komentara, gnjeva i optužbi i Dodika, a i pravosuđa. Mediji su obavijestili javnost da je Dodika u Tužilaštvo lično dovezao direktor Obavještajne državne službe (OSE) Almir Džuvo, ali se niko nije usudio da komentariše ulogu obavještajnih službi u cijelom slučaju. Dodikov branilac iz Beograda Goran Petronijević nazvao je Dodikov dil sa tužiocem “još jednim u nizu državničkih poteza”, koji je političkom Sarajevu, koje nije za dogovor, pokazao “kako se treba ponašati”. “Onog trenutka kada se lice javi sudu, tog trenutka prestaju razlozi za pritvor i takva mjera se ukida”, rekao je Petronijević. Pozdravili su Dodikov povratak u pravosudne institucije, koje ne priznaje, i Dodikovi bliski saradnici. Spektar reagovanja je širok, ali prilično uzdržan, što je posljedica nedostaka informacija i konfuzija u odlukama koje su uslijedile.
Nekoliko važnih stvari trebalo bi prethodno objasniti da bi se stekao uvid u ovaj neuobičajeni i iznenađujući pravni aranžman stranke u krivičnom postupku i pravosuđa.
Prije svega, valja odgovoriti na pitanje da li se radi o procesnoj radnji koja je u skladu sa zakonom o krivičnom postupku. Odmah treba reći da zakon o krivičnom postupku ne poznaje mogućnost pregovaranja o dobrovoljnoj predaji osumnjičenog i o pritvoru. Osumnjičeni je dužan da se odaziva na pozive suda, ili će u protivnom biti lišen slobode i priveden tužilaštvu ili sudu, rizikujući da bude pritvoren sve dok traje krivični postupak. Osumnjičeni može sam odlučiti da pristupi tužilaštvu ili sudu i u tom slučaju mora biti lišen slobode i predat ustanovi u kojoj se sprovodi mjera pritvora. Tom radnjom osumnjičeni stiče status lica lišenog slobode koje, po Evropskoj konvdenciji o ljudskim pravima, mora odmah biti izvedeno pred sud radi upoznavanja sa optužbama koje stoje protiv njega i izjašnjenja o tim optužbama. Nakon toga tužilac odlučuje o tome da li će predložiti pritvor, ili neke druge mjere obezbjeđenja njegovog prisustva.
U slučaju pojavljivanja osumnjičenog Dodika pred tužiocem nije postupljeno na način koji predviđa zakon o krivičnom postupku. Tužilac je od osumnjičenog Dodika uzeo izjavu, napisao prijedlog za ukidanje pritvora i zajedno sa Dodikom otišao kod sudije za prethodni postupak, pred kojim je odmah održano ročište povodom “predaje” osumnjičenog. Ovakav redosljed radnji ukazuje da je sve bilo pripremljeno i o svemu ranije postignut dogovor tužioca i sa Dodikom i sa sudijom za prethodni postupak. Tužilac je sudiji predložio stavljanje van snage rješenja o određivanju pritvora i određivanje mjere javljanja policijskom organu u Laktašima svakih 15 dana.
S kim je Milorad Dodik trgovao i šta je bilo predmet dogovora? Do danas nije poznato na koji način su se odvijali pregovori, ko ih je vodio i šta je sve dogovoreno. U medije je procurila vijest da je Dodika u Tužilaštvo dovezao lično Almir Džuvo, direktor Obavještajne agencije BiH (OSA). Ako je to tačno, onda su pregovori osmišljeni izvan pravosuđa i realizovani u režiji obavještajnih službi. Zbog političke i pravne osjetljivosti, aranžman nije mogao biti realizovan bez znanja i odobrenja američke ambasade i relevantnih međunarodnih faktora. Učešće stranaca u jednom sudskom slučaju nije nikakva novina u BiH i tom činjenicom se nećemo posebno baviti.
Šta je Milorad Dodik dobio, a šta izgubio u ovakvom trgovanju sa pravosuđem?
Iz pravosudne perspektive dobio je sve, a nije izgubio ništa. Namagarčio je i tužioca i sudiju, a i građane BiH. Dobio je punu slobodu kretanja i prelaska državne granice, politički legitimitet i prostor za nesmetano političko djelovanje, Tužilaštvu i sudu nije imao šta da ponudi. Raspustio je svoju pretorijansku gardu na koju nije ni imao pravo, što samo ukazuje na politički kontekst pregovaranja. Na političkom terenu izgubio je sve. Suprotno zakonima koje je inicirao i koje je donijela Narodna Skupština Republike Srpske, priznao je Tužilaštvo i Sud BiH kao ustavne institucije . To će u javnosti biti shvaćeno kao akt izdaje i zloupotrebe predsjedničkih ovlaštenja radi sticanja lične koristi. Time je Dodik srušio ugled institucija Republike Srpske, ponizio parlament i narodne poslanike, a u javnosti potvrdio svoju nedosljednost, sklonost političkim prevarama, podvalama i manipulacijama. To nisu moralne osobine na kojima se u demokratskom društvu može trajno graditi politički integritet.
Šta je u trgovini sa osumnjičenim Dodikom dobilo državno pravosuđe? Dobilo je još jedan pravosudnopolitički skandal sa kojim je dodirnulo moralno dno i doživjelo najtragičnije profesionalno poniženje. Slučaj Tegeltija (Potkivanje), slučaj Debevec (zloupotrebe, prisluškivanja, tajna praćenja, seksualna uznemiravanja), slučaj “Respiratori” (političko-pravosudni projekat), niz krivičnih postupaka protiv nosilaca pravosudnih funkcija i Dodikovo pravosudno trgovanje su kratka mračna istorija pravosudnih reformi koju u ovoj zemlji provode stranci sa domaćim kompradorima.
“Operacije Dodik” nije mogla biti izvedena bez učešća VSTV, glavnog tužioca Tužilaštva BiH i predsjednika Suda BiH. Predsjednik VSTV Sanjin Bogunić potvrdio je medijima da je prije mjesec dana bio informisan o tome od strane glavnog tužioca, kao i o zajedničkom sastanku sa predsjednicom Suda. Dvije državne pravosudne institucije pokušale su svoju “nezavisnu” sramotu sakriti potpisivanjem zajedničkog saopštenja za javnost.
Pogledajmo kakvo je pravno utemeljenje tužilačke i sudske odluke. Javljanje osumnjičenog Milorada Dodika Tužilaštvu i Sudu u pravnom smislu nije dovoljan razlog za ukidanje pritvora. Dodik nije bio u bjekstvu i nije se skrivao od krivičnog progona. Dakle, bio je dostupan policijskim organima koji su imali zakonsku obavezu da ga privedu Tužilaštvi i Sudu BiH. Javljanje organima krivičnog gonjenja osumnjičenog koji nije u bjekstvu, samo po sebi, nije dovoljan razlog za ukidanje pritvora jer se moraju steći i druge činjenice i okolnosti koje će uvjeriti sud da će osumnjičeni biti dostupan sudu. Imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela koje se Dodiku stavlja na teret, kontinuitet vršenja istovrsnih krivičnih djela nakon određivanja pritvora, Dodikovo ukupno ponašanje nakon počinjenja krivičnog djela za koje je otvorena istraga, takvih okolnosti nema. Osim toga, javnost nema nikakvih informacija o tome kakav je bio Dodikov odnos prema krivičnom djelu za koje je osumnjičen prilikom davanja izjave Tužiocu. U zajedničkom saopštenju za javnost Tužilaštva i Suda BiH,( što je procesni apsurd svoje vrste!), ni jednom riječi se ne govori da li je Milorad Dodik priznao ili osporio izvršenje krivičnog djela. Priznanje bi mogla biti jedna od relevantnih okolnosti za ukidanje pritvora, ali osporavanje nikako. Da li su tvorci saopštenja namjerno izostavili ovu bitnu činjenicu, tek ćemo vidjeti. Ona bi mogla biti odlučujuća za odlučivanje o njihovoj odgovornosti za kršenje zakona u ovoj neobičnoj nagodbi.
Prijedlog tužioca i određivanje osumnjičenom Dodiku mjere zabrane obaveznog javljanja policijskom organu u Laktašima je pravna besmislica. Pravni osnov za takvu mjeru ne postoji jer se osumnjičeni Dodik nije krio i nije bio nedostupan Tužilaštvu i Sudu. Ako tužilac nije predložio mjere zabrane putovanja i prelaska državne granice, znači da opasnost od bjekstva ne postoji. Ako ne postoji opasnost od bjekstva, čemu služi mjera obaveznog javljanja policiji i šta je njen procesni cilj? U praksi se ova mjera koristila da dodatna mjera drugim mjerama zabrane, a ne kao samostalna mjera. Ako Dodik može bez zabrane putovati u Beograd i Moskvu, a može jer mu nije izrečena mjera zabrane prelaska državne granice, kavog smisla ima mjera obaveznog javljanja. I Tužilaštvo i Sud su se očigledno zapetljali u pravnom konstruktu koji su im servirali politički i obavještajni centri moći. Otuda nije čudo što je obrazloženje sudske odluke puno konfuzija i teško objašnjivih kontroverzi.
Na kraju, otvara se pitanje šta najavljuje pravosudni ishod Dodikovog slučaja? Ko je Dodika osudio, a ko ga danas spašava od suda? I kakav će biti konačan ishod ove političkopravosudne farse? Još uvijek ne znamo šta je sve bilo predmet Dodikovog trgovanja sa Tužilaštvom i Sudom BiH. Moguće je osnovano pretpostaviti da su pregovori uključivali i odluku Apelacionog odjeljenja Suda BiH po žalbama na Dodikovu osuđujuću presudu. Od zaključenja ročišta povodom žalbi protekao je mjesec dana, a odluke nema. Čini se da se čekao ishod pregovora!? Da li je postignut i dogovor o odluci po Dodikovoj žalbi? Zanimljivo je da se povodom neočekovanog obrta o slučaju nije oglasio visoki predstavnik, a ni ambasada SAD. To bi moglo da znači da su sa operacijom bili upoznati i saglasni?
O daljem razvoju situacije moguće je samo nagađati. Postoje mnoge opcije i svaka je pogubna za ugled pravosuđa, ugled BiH i kredibitet politika koje učestvuju u pravnom i političkom oblikovanju Dodikovog slučaja. Pisac ovih redova sluti da BiH postaje predmet interesovanja SAD i da Milorad Dodik postaje politički favorit novog pristupa rješavanju političke krize!?
