U knjizi “O tiraniji” (Dvadeset lekcija 20. stoljeća) američki profesor Timothy Snyder kao jednu od najefikasnijih preventivnih mjera protiv svake vrste tiranije preporučuje odbranu institucija. One nam, piše Snayder, “pomažu da očuvamo doličnost” i dodaje da je i institucijama “potrebna naša pomoć” jer se “one same ne štite”. Ugledni profesor ističe i konkretan apel upućen građanima: “odaberite neku instituciju do koje vam je stalo-neki sud, novinu, zakon, sindikat – i zauzmite se za njih”.
ZAKON ULICE
U bosanskohercegovačkim političkim i društvenim prilikama u kojima institucije po pravilu nisu neovisne i profesionalne nego su uzurpirane i instrumentalizirane od vladajuće etno-političke klase, odbrana ili zauzimanje za njih najčešće predstavljaju nedvosmislen čin svrstavanja uz tu klasu i podilaženje njenim liderima. Kada, recimo, čujete nekog da, kobajagi principijelno i nepristrano brani, recimo, dignitet institucije “predsjednika Republike Srpske”, ne trebate uopće sumnjati da je riječ o lojalisti Milorada Dodika koji je sebe odavno i u potpunosti identificirao ne samo sa institucijom na čijem je čelu, nego i sa cjelokupnim entitetskim ljudskim, političkim i inim resursima. U takvom političkom ambijentu neizbježno je pitanje, ili dilema: koga zapravo branite i kome pomažete, dok (mislite da) podržavate i afirmirate famozne institucije?
Pokušajmo ovu zamršenu dilemu vremenski i prostorno situirati, prizemljiti u konkretan sigurnosno-politički ambijent, u Sarajevo. Djelovanje izvjesne kriminalno-nasilničke paramilitarne skupine koje se nije odvijalo nevidljivo od javnosti, nego, naprotiv, uz punu surovu transparentnost i nekritičku naklonost vrlo širokog kruga ljudi uključujući i srodne medije, nedavno je prekinuto akcijom Kantonalnog tužiteljstva i policije. Kolovođe i njihovi pomagači su pohapšeni, neki su zadržani u pritvoru, ostali su na drugi načine sankcionirani i onemogućeni u djelovanju do podizanja optužnice. Postojanje i djelovanje ovakve družine “grubih pravdoljubaca” i “egalitarnih sadista” sve donedavnog njihovog hapšenja objašnjavano je (i opravdavano) nepovjerenjem u institucije pravnog poretka. Kidnapiranjem monopola na fizičku silu od države i njenih institucija ta je skupina (uz niz sličnih i međusobno umreženih) polako ali sigurno godinama Sarajevo pretvarala u balkanski Gotham City, ozloglašeni grad popularne kulture, simbol bezakonja i anarhije. Sa tom razlikom što za razliku od ukletog megapolisa iz stripova Boba Kanea ili filmova Christophera Nolana, glavni grad Bosne i Hercegovine nema svog Batmana, pravdoljubivog i neustrašivog bogataša. Naši su mladi bogataši, potkoženi nasljednici skorojevićkog tranzicijskog plemstva, mentalno, etički i poslovno bliži dijaboličnom Jokeru i nemilosrdnom Pinguinu, nego neuhvatljivom Bruceu Waynu.
ZAŠTO JE DIREKTOR TIRIĆ PODCIJENIO INSTITUCIJE?
Kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima kriminala i nasilništva o kojima se javno i dugo šuškalo a institucije oklijevale sa pravodobnom intervencijom, i obračun sa samozvanim borcima protiv pedofilije (i ljubiteljima životinja?!) praćen je skeptičnim oprezom. Nepovjerenje je dodatno naraslo zbog povoda koji je prisilio policiju i tužiteljstvo da se napokon trgne i upotrijebe autoritet sile i zakonske paragrafe prema obijesnom huliganskom gangu koji je nezakonite operacije redovno samodokumentirao na društvenom mrežama. Povod za akciju je, podsjetimo, bio masovni obračun od prije dvadesetak dana na području Ilidže u kojem su pored “antipedofilske” batinaške grupe “Panteri” sudjelovao i nepoznat broj “samostalnih i neovisnih” ratnika podzemlja. Njih je mobilizirao i u akciju nahuškao jedan direktor javnog preduzeća, istaknuti ratni komandant. Učinio je to nekoliko dana nakon što je on brutalno pretučen od strane nasilnih “boraca protiv pedofilije” u do sada neobjašnjenim okolnostima.
Hase Tirić, direktor “Sarajevo Gasa”, nije policiji prijavio nasilje koje je počinjeno nad njim, nego je, ignorišući institucije, samostalno odlučio sa svojim “lojalistima” obračunati se sa siledžijama, odgovoriti im na isti način. Jedna “divlja horda” je osvetnički izašla na megdan, napravila klopku drugoj samoorganiziranoj rulji. Neprijavljivanje kaznenog djela po važećim zakonskim propisima je kazneno djelo, i to je direktoru javnog preduzeća sa bogatim iskustvom u državnom i (prije toga) vojnom aparatu poznato. Potpuno su nevažni razlozi zbog kojih je Tirić odbio suradnju sa policijom (znate to, pominju se reket, ucjene nedoličnim materijalom…). Nemam nikakvo negativno iskustvo sa nekadašnjim zapovjednikom “Labudova”, dapače, ali činjenica da je jedan visoki javni dužnosnik ignorirao državne institucije i odlučio sa svojom ekipom sam dijeliti pravdu automatski i trajno ga čini nedoličnim za obavljanje javne funkcije na kojoj se nalazi.
Socijaldemokratska partija BiH čiji je član ratni komandant “Crnih labudova” uklonila je njegove slike sa svojih službenih stranica naivno vjerujući da će tako zametnuti trag svojim kadrovskim favoritima i otkloniti odgovornost od sebe. Na njihovu žalost, to nije moguće. Kao što nije bilo moguće sanirati nepopravljivu kompromitaciju kojoj je toj stranci priskrbilo imenovanje Enver Zornića, osobe presuđene za monstruozne ratne zločine, na direktorsku poziciju u sarajevskim Toplanama. Nisu se Nermin Nikšić i društvo potrudili provjeriti ni medijske napise koji su se pozivali na izjave izbjeglih mostarskih Srba o mračnoj ulozi Harisa Fazlagića, direktora Turističke zajednice Sarajevo, u ratnom Mostaru.
Za razliku od ove dvojice stranačkih kolega Hase Tirić je iz rata izašao kao častan i gotovo besprijekoran zapovjednik. Jedinicu “Crni labudovi” koju je vodio krasila je uzorna disciplina, poštivanje zakona, njihovih pripadnika nema među optuženim za ratne zločine, pljačke, ili kršenja običaja ratovanja. Možda bi bilo tačnije reći da je Tirić bio uspješan menadžer, a ne komandant u konvencionalnom smislu te riječi. On i njegovi vojnici imali su privilegiran status unutar bošnjačkog civilnog vodstva. Bili su pošteđeni klasične hijerarhijske podređenosti vojnom vrhu, direktno su odgovarali Vrhovnoj komandi, odnosno kabinetu Alije Izetbegovića. “Među ‘Crnim labudovima’, kazati će na jednoj godišnjici Bakir Izetbegović, “Alija se osjećao kao među svojom djecom”.
Kada sam nekoliko dana nakon poraza Stranke demokratske na izborima 1998. godine u Ferhadija ulici ispred slastičarne “Crni labud” (jedne od nekoliko ogranaka te franšize koju su on i njegovi demobilizirani posjedovali u Sarajevu) sreo Tirića koji je na reveru imao istaknut bedž SDP-a veličine palačinke, bilo mi je jasno da vrijeme stranačkog prelijetanja i premetanja neumitno stiže…
PARAVOJNE AVETI
Nakon masovnog obračuna dviju nasilničkih skupina na Ilidži krajem prošlog mjeseca najprije je uhapšeno pet sudionika, “lojalista” HasetaTirića kojima je sud odredio jednomjesečni pritvor. Većina uhapšenih zaposlenici su Terapijske zajednice Kampus, čiji je osnivač Kanton Sarajevo, a na čijem je čelu godinama bio Tirić. Ova institucija zadužena za pomoć i rehabilitaciju ovisnika osnovana je prije 20-ak godina i zapošljava skoro stotinu radnika.
Tirić koji se u životu bavio svim i svačim, nakon rata je bio poslastičar, fudbalski menadžer, a prije rata okušao se i u estradnim vodama kao menadžer, bio je osnivač i višegodišnji direktor Kampusa. Medicinska struka, a pogotovo pojedini policijski eksperti za problematiku narkomanije i ovisnosti javno su upozoravali da se ogroman novac (nekoliko miliona KM godišnje iz kantonalnog budžeta) troši na instituciju upitnog profesionalnog digniteta.
Zaposlenici “Kampusa”, njih četvorica koji u pritvoreni na trideset dana, pored osnovnog zanimanja i radnih obaveza bili su u slobodne vrijeme i svojevrsni paramilitrani resurs na kojeg se oslanjao njihov bivši direktor, reagirajući spremno na njegov poziv za “akciju”. Mediji koji su izvještavali o obračunu nasilnih grupa na Ilidži upozorili su na još jedno ime čije uloga u cijeloj toj priči nije baš najjasnija. Riječ je o Nihadu Aličkoviću, koji je, tvrde mediji, bio neka vrsta medijatora između zaraćenih strana. Ime ovoga aktera brojnih nasilnih događaja, incidentnih i provokativnih akcija u proteklih desetak godina dopunjuje sliku agresivne paramilitarne scene koja ozbiljno prijeti sigurnosti, pa i pravnom poretku ne samo u Sarajevu. Lider takozvane “AntiDayton organizacije” (koja je sama sebe dakle, izmjestila izvan ustavno-pravno poretka države) zaštićen jeftinom patriotskom verbalnom pirotehnikom proteklih je godina predvodio svoje sljedbenike u brojnim, često nasilničkim “performansima”: od napada na državne institucije u protestima iz 2014. godine, preko zastrašivanja manjinskih povratnika, ili “zavođenja reda” i discipliniranja “sumnjivih” građana i organizacija…
Dakako da u takvoj atmosferi razobručenog nasilništva i samovoljnog dijeljenja pravde, vjera u institucije i podrška njihovim aktivnostima i mjerama jeste jedina opcija koja nudi kakvo-takvo zakonsko i civilizirano rješenje. U pomenutoj knjizi “O tiraniji” profesor Timothy Snyder upozorava čitace da se moraju “čuvati pripadnika paravojnih formacija”. Paravojne formacije ne samo da transformiraju atmosferu u društvu, nego i sam sistem. “Oni se prvo suprotstavljaju policiji i vojsci, potom ulaze u policiju i vojsku, da bi u konačnici transformirali tu istu policiju i vojsku”, zaključuje američki profesor.
Slobodna Bosna
