Što sam ga rjeđe viđao, sve sam ga više cijenio. Jer ne možete uvijek izbliza vidjeti nečiju veličinu. Saliha Brkića sam prvi put uživo vidio prije tačno dvadeset godina. S mikrofonom pod miškom sjedio je u hladu jednog drveta i pisao u svoj rokovnik izvještaj za prvi dnevnik. Oko njega su bili radnici lukavačke Koksare koji su blokirali gradsku raskrsnicu. Bio je to moj prvi “veći” radni zadatak. Kasnije će mi Salih postati šef u tuzlanskom dopisništvu FTV-a, a još malo kasnije ću ja njemu postati urednik.
Godinama smo radili zajedno, dijelili kancelariju i računar. Nikada nisam uspio pročitati zapise iz njegovog rokovnika. Taj rukopis je mogao dešifrovati samo on. Ako mu je uopće bilo potrebno da čita svoje bilješke. Salihu Brkiću, jednostavno, nije trebao podsjetnik. Tačno je znao šta je i na koju je kasetu snimio neki događaj od prije tri decenije.
Imali smo na desetine nesuglasica oko posla. Bio je to više sukob generacija. On je na početku od mene pokušao napraviti sebe, a ja sam kasnije od njega pokušavao napraviti ono što on nije mogao biti. I dobro je da nijedan od nas nije uspio.
Saliha Brkića sam upoznao prije dvije decenije, a za njega znam otkako znam za sebe. Rudarska nesreća, štrajkovi, rat, izbjeglice, grobnice, štrajkovi … Cijeli život je bilježio ljudsku nesreću. Snimio je svaku rudničku jamu, svaki izbjeglički kamp, svaku srebreničku grobnicu, svaku identifikaciju, svaku kolektivnu dženazu u Podrinju. Ušao je u svako povratničko selo u istočnoj Bosni. Zabilježio je svaki štrajk radnika posrnulih giganata iz Tuzlanskog kantona. Bilježeći našu noviju istoriju, Salih Brkić je postao dio istorije.
Da je živio i radio u Sarajevu, da je pio u odabranim kafanama u još “odabranijem” društvu, već danas bi, dan nakon njegove smrti, bila ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali nije. On je svoje piće pio na ulazu u rudničke jame. On je jeo sendviče sa radnicima u štrajku i kafe pio iz okrnjenih fildžana u izbjegličkim kampovima. On je prenosio poruke unesrećenih.
Kada sam ovog februara sletio u zemljotresom razorenu Antakiju na jugu Turske, prvo sam pomislio na Saliha Brkića. Tek tada sam shvatio zbog čega je mjesecima poslije povratka iz Pakistana obilazio kancelarije i firme po Tuzlanskom kantonu, skupljajući novac za izgradnju kuće za jednu pakistansku djevojčicu (imena joj se ne mogu sjetiti) koju je snimio dok je sa ljekarskim timom iz Tuzle u toj dalekoj državi pomagao ljudima koje je zemljotres ostavio bez ičega.
Tog juna 2004. godine sam bio novinar Oslobođenja i javili su mi “ekskluzivnu” informaciju da će pored puta u Sandićima kod Bratunca Milan Bogdanić Izvještaj o događajima u Srebrenici predati Amoru Mašoviću i da će baš tu početi ekshumacija iz nove masovne grobnice. Kada sam, željan ekskluzive, nakon luđačke vožnje iz Tuzle stigao u Sandiće, zatekao sam – Saliha Brkića. On je, ipak, bio ekskluzivniji.
Mi, mlađi novinari koji smo radili u Tuzli, često smo s podsmijehom citirali Salihove rečenice iz priloga.
“Nemojte ih se sjetiti samo kad snjegovi i studen udare”, ponavljao je skoro svakog 21. decembra u svom izvještaju o Danu rudara.
“Ljudi nisu ptice, ne mogu nestati”, govorio je često u svojim izvještajima o masovnim grobnicama.
“Kamenička dolina smrti”, “potočarska dolina rahmeta” ….
Trebao sam doživjeti da neke mlađe kolege ismijavaju moje floskule, pa da shvatim da sam nekad na početku svoje karijere, ismijavajući njegove floskule, bio nepravedan prema Salihu Brkiću. Ali to je, rekoh, bio sukob generacija. I zato tek posljednjih godina, kada sam u zrelijem životnom dobu, uspijevam shvatiti sve one Salihove rečenice iz priloga. Na svoj je način bilježio našu noviju istoriju i postao je njen dio. O njegovim profesionalnim dostignućima vjerovatno neće praviti tribine i okrugle stolove. Teško da će biti ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali to opet ne znači ništa. Svi mi koji smo radili s njim – dobitnici smo neprocjenjive nagrade – radni kolega Saliha Brkića. Onaj ko je to bio, zna da je ogromno!
