Hasan nije gledao kuda ide Aida. Jer on je, zapravo, Aida iz filma Jasmile Žbanić. Zbog nesuglasica s režiserkom, umjesto UN-ovog prevodioca Hasana, u filmu možete vidjeti prevoditeljicu Aidu. Njena priča je priča Hasana Nuhanovića, ispričana u njegovoj knjizi Pod zastavom UN-a. U filmu Quo vadis, Aida? vrlo malo je fikcije. Likovi su stvarni, stvarni su događaji. Priča je istinita.
„Dijelom“, reći će nam Hasan Nuhanović koji je prvo preživio, a onda godinama kasnije radio na scenariju za film o prevodiocu u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice.
„Istina je još gora“, dodat će.
Negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida, iza rata, dolazi ispred svoga stana u Srebrenici. Gospođa koju je zatekla pustila ju je unutra i predala porodične fotografije. U stvarnosti to i nije bilo tako. Bilo je gore.
„Čini mi se da sam 2000. godine otišao u Vlasenicu u svoj porodični stan. Otvorila mi je Vesna, supruga Milenka Stanića, koji nije bio tu. Milenko Stanić je u Vlasenici bio predsjednik SDS-a i jedan od ratnih gospodara. Vesna mi je otvorila vrata, vikala na mene i rekla mi što ti dolaziš. Otjerala me ispred moga stana“, opisuje Hasan scenu iz stvarnoga života.
Porodične fotografije će dobiti tek dvije godine kasnije. U Sarajevu ih mu je, zajedno sa diplomama, štednim knjižicama i značkama koje je sakupljao, predala jedna Srpkinja. Ona je prva živjela u stanu Nuhanovića koji su iz Vlasenice u Srebrenicu protjerani odmah na početku rata.
„Njena kćerka je bila djevojka mog druga Dejana Ostojića, Srbina koji je prije rata bio bubnjar u mom bendu. Oni su sačuvali moje fotografije“.
Fotografije su jedini dokaz da je Hasan Nuhanović imao porodicu. U filmu su uloge zamijenjene. Prevodilac je njegova majka (Aida) koja u bazi UN-a u Potočarima, u julu 1995. godine, pokušava da spasi svoja dva sina (Hamdiju i Esu) i supruga (Nihada). U stvarnom životu, prevodilac je sin Hasan koji moli holandske oficire pod zastavom UN-a da ostave njegovu majku Nasihu, oca Ibru i brata Muhameda u bazi u Potočarima. Ni u filmu, a ni u stvarnosti nije ih uspio uvjeriti.
„Ja sam dužan da do kraja svoga života pričam o hrabrosti moga Brace“, kaže Hasan.
Braco je bio nadimak Hasanovog brata Muhameda. U filmu Braco, dok ga UN-ovi vojnici izbacuju iz baze, baca cigaretu u stranu i govori Aidi da holandske vojnike više ne moli za njegov život. Ovako je to izgledalo u stvarnom životu. Prisjeća se Hasan Nuhanović.
„Trebao je da napuni 21 godinu, 23. jula 1995. godine. Ja sam prvo molio da ostave sve troje. Kada sam morao da biram odredio sam da to bude barem brat. Mi smo se dogovorili još 1992. godine, na početku rata, kada bude stani-pani, da je prioritet u spašavanju najmlađi brat. Sve sam pokušao. I na kraju je Braco, vidim tu scenu i sada, ugasio cigaretu i rekao – „Ne moli ih više za mene, jebi im mater. Odoh“. I otišao je“.
Deceniju i po kasnije, forenzičari su u tuzlanskom Kliničkom centru istresli iz kutije ostatke ljudskog skeleta, jedne Leviske i vezane patike. Hasan je stajao iznad stola i na ostacima hlačama pročitao „Made in Portugal“.
Bracu Muhameda su pronašli u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika. Na istom području su, nekoliko godina ranije, u grobnici Čančari 5 pronašli i Hasanovog oca Ibru Nuhanovića.
U filmu „Quo vadis, Aida?“ to je Nihad Selmanagić, kojeg su UN-ovi vojnici izbacili iz baze u Potočarima, nakon što je njegova supruga, prevoditeljica, uzalud molila da ga spase. Njegov lik tumači Izudin Bajrović.
Vidjet ćete ga i u onoj sceni kada troje srebreničkih Bošnjaka u bratunačkom hotelu Fontana „pregovara“ sa Ratkom Mladićem. U fimu su to Nihad, Nesib i Ćamila
U stvarnom životu su Ibro Nuhanović, Nesib Mandžić i Ćamila Omanović. Nesib Mandžić je jedini živ. Pronalazimo ga u Beču.
„Borim se za opstanak“, kaže nam u telefonskom razgovoru.
Opstanak je riječ koja je obilježila njegov život. Ne zna ni sam kako je baš on određen da pred kamerama, u ime Srebreničana, pregovara sa Ratkom Mladićem.
„Nesibe, u tvojim je rukama sudbina tvog naroda. Il’ ćete opstati il’ ćete nestati“, izgovorit će mu Ratko Mladić dan prije nego će vojne i policijske snage Republike Srpske zpočeti masovne egzekucije srebreničkih Bošnjaka duž lijeve obale Drine.
Nesib Mandžić je preživio da svjedoči o genocidu. Film Jasmile Žbanić nije gledao.
„I ako je bilo malo odstupanja od stvarnih događaja, razumijem je. To je umjetnički pristup“, kaže nam Mandžić koji je trenutno na liječenju.
Problema sa zdravljem ima i Đermin Omanović. Četrnaest je godina imao kada su u julu 1995 godine odredili njegovu majku Ćamilu da sa Nesibom Mandžićem i Ibrom Nuhanovićem ide na pregovore u Fontanu gdje ih je čekao Ratko Mladić. Glumici Jeleni Kordić pripala je uloga njegove majke.
„Nisam gledao film. Ne mogu“, kaže nam kratko Đermin Omanović koji danas živi u Mostaru.
„Imam dvoje djece i imam unuka“, govorila je u bratunačkoj Fontani Ćamila Omanović.
„Tako mlada, a već baka“, upitat će Ratko Mladić.
Koji sekund kasnije, vidi se i u filmu i na autentičnim snimcima, Ćamila navodi da je išla u razred sa nekim od oficira prisutnim na sastanku u Fontani.
„Kada se vratila, rekla nam je da još je neki školski kolega kazao da će biti djece na ražnju“, svjedoči njen sin.
Bila je toliko uplašena da je pokušala izvršiti samoubistvo. Spasili su je. Kasnije je od Đermina i njegove sestre tražila da se razdvoje.
„Mislila je da će nas dvoje okrenuti na ražnju ako nas vide s njom. Nismo htjeli“, sjeća se Đermin.
Kada su krenuli konvoji sa ženama i djecom prema Tuzli, Ćamila se sa sinom i kćerkom i unučetom uspjela ukrcati na jedan kamion.
„Čim je kamion krenuo, ona je iskočila. Nije htjela rizikovati da bude u našoj blizini pa da nas zbog nje ubiju. Sestra i ja smo otišli do Kladnja“, kaže Đermin.
Ćamila je, ipak, uspjela doći do Tuzle. Kasnije će postati svjedok pred Haškim tribunalom. Umrla je 2007. godine od posljedica srčanog udara. Neki drugi udar, pretpostavlja se u potiljak, u julu 1995. godine usmrtio je njenog kolegu s pregovora iz Fontane Ibru Nuhanovića. U grobnici Čančari 5, u selu Kamenica kod Zvornika koje je „skrivalo“ više od deset masovnih grobnica, pronašli su pola njegovih kostiju. Lobanja mu je, sa stražnje strane, bila smrskana. S Ibrinim kostima je pronađena i UN-ova kartica izdata na ime Hasan Nuhanović.
„Bila je istekla. I dao sam je bratu Muhamedu kada je krenuo iz baze. Nekako sam mislio da će ga spasiti. To što je kod oca pronađena kartica dokaz je da su u bili zajedno“, misli Hasan.
Ibro i Muhamed Nuhanović vjerovatno su strijeljani u Domu kulture u selu Pilica kod Zvornika. U filmu, dok zatočene Bošnjake ubijaju u Domu kulture, okolni mještani, Srbi, na balkonu ispijaju kafu. Na tom je mjestu ubijeno oko 600 ljudi.
Par kilometara dalje, na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji Branjevo, strijeljano je još 1.200. Dan kasnije, 17. jula nastali su i satelitski snimci na kojima se vide tijela ubijenih na Branjevu. Kasnije će ih tu zakopati, a potom i prebaciti u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u Kamenici. Tu su, rekosmo, pronašli Bracu i Ibru. Tu je pronađena i istekla kartica UN-a.
Emir Suljagić je imao jednu takvu. I on je bio UN-ov prevodilac u Srebrenici. U filmu se zove Tarik i glumi ga Alban Ukaj.
„Momci, moj život je za Oskara“, reći će nam netom nakon što je „Quo vadis, Aida?“ nominovana za nagradu Američke filmske akademije.
Scena koja će obilježiti njegov život je kada prevodilac Tarik (Emir Suljagić) na mašini kuca spisak lokalnog stanovništva angažovanog u bazi u Potočarima.
„Upisao sam na jednom spisku 18 imena. Osamnaesti je Braco, Hasanov brat Muhamed. Naveo sam da je odnedavno angažovan kao čistač u bazi“, sjeća se Suljagić, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.
Holandski su vojnici prekrižili Bracu i na kraju ga izbacili iz baze zajedno sa ostalim stanovništvom. Ubijen je kao i 239 drugih ljudi čija je imena Emir Suljagić stavio na drugi spisak koji je predao zamjeniku komandanta holandskog bataljona UN-a, majoru Robu Frankenu.
„Na taj sam spisak stavio imena svih onih koji su bili u bazi i koji su mi htjeli dati podatke. Htio sam da postoji neki trag i da ih pokušamo spasiti. Bilo ih je 239 i među njima moj đedo Sadik Hasanović, imam, koji je imao nekih 75 godina. Kasnije sam dodao i Hasanove roditelje i brata. Sve su ih izbacili iz baze“, svjedoči Emir.
Na tom spisku je bila i majka Hasana Nuhanovića. Nasiha je bila u konvoju kojeg su vojne i policijske snage Republike Srpske ispratile prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Nedaleko od linije razgraničenja odvojena je od ostalih saputnica. Odvedena je, zajedno sa još šestero ljudi, u selo Jarovlje kod Vlasenice. Ubijeni su i zapaljeni.
„Pronašli smo njene ostatke u jesen 2009. godine na jednom smetljištu kod Vlasenice“, kaže nam Hasan.
Vlasenicom je, da se vratimo na početak teksta, upravljao Milenko Stanić. To bi, uz neka odstupanja od stvarnih činjenica, trebao biti Joka iz filma „Quo vadis, Aida?“. Njegova je uloga pripala Emiru Hadžihafizbegoviću. Njegova je porodica uselila u stan Nuhanovića. Njegova je supruga Vesna otjerala Hasana Nuhanovića ispred vrata stana. I nije mu predala porodične fotografije koje su pripadale Nasihi, Muhamedu i Ibri Nuhanoviću. Stvarnim likovima iz filma Quo vadis, Aida. Jer, stvarnost je uvijek gora.
