Predstavnici stranka Trojke ove sedmice su naprasno, a nakon što su dvije godine otvoreno tvrdili da za političku krizu u Bosni i Hercegovini do 2022. godine odgovornost snosi jedino Sarajevo te da su HDZ i SNSD zapravo bili isprovocirani politikom SDA i DF, odlučili krenuti u proces izbacivanja SNSD-a iz državne vlasti.
Osnovni razlog njihovog posljednjeg poteza je totalni krah narativa koji su gradili uz pomoć međunarodne zajednice, da je moguće postići dugoročni dogovor sa HDZ-om i SNSD-om, ili makar razbiti strateški savez Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Pošto se prethodni narativ urušio potrebno je izgraditi novi do izbora 2026. godine, da su se stranke Trojke obračunale sa secesionističkom politikom Milorada Dodika ili makar da su pokrenule proces koji će dovesti do toga.
Na bazi toga bi jačali svoju trenutno nezavidnu poziciju, a takav potez će javnosti prodavati kao revolucionaran, iako ako se vratimo na mandat 2014.-2018. vidjećemo da je SNSD bio izbačen sa državnog nivoa. To nije ugasilo srpsku secesionističku politiku, jer SNSD svoju snagu temelji prvenstveno na apsolutnoj kontroli moći u Republici Srpskoj.
Stranke Trojke su u mjesecu januaru prvo po pitanju Južne interkonekcije, uz pritisak Amerikanaca, preglasali HDZ u oba doma Parlamenta FBiH, da bi zatim u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH smijenili člana Kolegija ovog doma Nebojšu Radmanovića iz SNSD-a.
Sve ono što su njihovi predstavnici od formiranja vlasti predstavljali kao političku herezu uradili su u manje od dvije sedmice, prvo preglasavši najjaču hrvatsku stranku, a zatim srpsku.
Na tome im treba čestitati, ali ne i ostati nijem na količinu licemjerja koju pokazuju u svakom javnom nastupu. Ovih dana nije bilo lidera Naše stranke Edina Forte da kao prilikom izbora HDZ-ovog kandidata u Ustavni sud BiH opravda takvu politiku principima ZAVNOBiH-a, uzgred pogrešno ih tumačeći.
Već prilikom smjene Radmanovića predstavnici Trojke dobili su pljusku od HDZ koji nije podržao njihovu inicijativu, pa su podršku dobili od zastupnika SDA i DF-a, koje su isti dan optužili da štite SNSD.
Smjena Radmanovića je maksimalan domet onoga što svojim političkim kapacitetom u oba doma Parlamenta BiH mogu postići jer kao što je više puta ponovljeno smjeniti SNSD-ove ministre nije moguće uz postojeći Ustav BiH koji određuje da za kvorum u Domu naroda BiH moraju biti prisutna tri delegata iz srpskog naroda.
To nas dovodi do pitanja na čemu zasnivaju trenutni optimizam predstavnici Trojke?
Praktično na nekoj novoj odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta koji bi možda smijenio ministre iz SNSD-a, ili možda pomogao da ukoliko privole HDZ i imenuju novog ministra umjesto Nenada Nešića onemogući nekom novom izmjenom Poslovnika Vijeća ministara da zamjenik predsjedavajuće iz SNSD-a Srđan Amidžić može blokirati rad ovog tijela. Time bi HDZ i Trojka mogli preglasavati ministre iz SNSD-a.
S druge strane visoki predstavnik ne može donositi odluke kojima bi utjecao na način odlučivanja u Domu naroda, jer je kvorum ustavna kategorija, a Schmidt nema pravo mijenjati Ustav BiH. Visoki predstavnik može donositi izmjene poslovnika, donositi zakone na državnom niovu, nametati izmjene entitetskih ustava, ali mijenjati Ustav BiH ne može.
Praktično planovi stranka Trojke zasnivaju se na snazi drugih političkih faktora, a ne vlastitoj. Na prvom mjestu visokog predstavnika, a zatim HDZ-a.
Odvojiti HDZ od SNSD nije moguće, osim ako HDZ-u ponude ispunjavanje makar jednog strateškog cilja najjače hrvatske stranke. Na prvom mjestu izmjenu načina izbora članova Predsjedništva BiH. Razbiti savez srpsko-hrvatskog bloka nije moguće bez toga.
Istovremeno narativ koji grade zasnivaju na slijepoj podršci pojedinih medija i analitičara koji misle da predstavnici Trojke zaista znaju šta rade i da su pet korak ispred drugih.
Kao što nisu znali 2022. ne znaju ni 2025.
Evropski put u koji su se predstavnici Trojke zaklinjali govoreći da bez njega BiH nema šanse je u totalnom zastoju.
Dragan Čović bi farbao plinske cijevi u nacionalne boje, a ne gradio dobre odnose sa Bošnjacima uprkos tome što ga je međunarodna zajednica nagradila izmjenama Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH koji se odnosi na Dom naroda FBiH i time osigurala neupitnu poziciju njegove stranke u Vladi FBiH. Nije bilo dovoljno, traži još.
Milorad Dodik milimetar nije odstupio od miniranja institucija države u svakoj prilici koja mu se otvori.
Dodatno, došlo je do promjene američke administracije, što stranke Trojke, koje su imale neupitnu podršku Michaela Murphy, stavlja u nezavidnu poziciju i potpunu neizvjesnost.
Sve što je ostalo strankama Trojke jeste voditi se logikom “pukovnik il pokojnik” jer druge opcije su iscrpljene.
