Negdje na sredini kampa Lipa, umotan u deku, mirno je stajao. Reći će nam da se zove Murtaza, da ima 17 godina i da je sam krenuo iz Pakistana. Još ne zna gdje će. Samo zna s kim će. Vodi nas u svoj šator na čijem ulazu je montirana grijalica koju nazivaju topom. Unutra su njegovi prijatelji koje je upoznao na gejmu. Abid Ali je najobrazovaniji u kampu. Ima trideset i tri godine i pokazuje nam svoju fotografiju iz Pakistana.
„Ovo sam ja, uslikan prije tri godine“, govori nam dok na svom telefonu pokazuje svoju fotografiju.
A ovo je Abid Ali danas. Marketinški menadžer skoro i da ne liči na sebe. Loša hrana, policijska premlaćivanja, hiljade prepješačenih kilometara i stalna tenzija od njega su napravili deset godina starijeg čovjeka.
Ali kaže da je krenuo u Italiju. Ni on ne zna gdje tačno ide, ali zna da zbog supruge i dvoje djece mora pronaći neki pristojan posao kako bi im život bio bolji.
„Krenuo sam na ovaj put zbog budućnosti“, objašnjava nam Ali i pokazuje na mladića pored sebe.
Zove Babar Ali. Iza sebe ima trideset i pet gejmova, a ispred sebe istu granicu. Trideset i pet puta su ga hrvatski policajci vraćali nakon premlaćivanja i ostavljali u šumama Plješevice. Njegov prijatelj traži na mobitelu Babar Alijevu fotografiju da bi nam pokazao kako je izgledao prije nego su ga potrošile migrantske godine.
„Go West“, ponavlja rečenicu dok sjedi na krevetu postavljenom u vojnom šatoru na obroncima Grmeča.
Usman Gondal spava na drugom krevetu. Pretražuje na Facebooku svoje fotografije iz Pakistana.
„Ova je iz škole“, govori nam.
I na njegovom licu je putovanje u Evropu ostavilo traga. Umjesto u igri, godine je proveo na gejmu.
Jedan mladić u istom šatoru otvara konzervu na kojoj piše – narezak. Goveđi je, preveli smo mu, nakon što nas je upitao da li je halal. Umjesto kašike koristi poklopac od konzerve. Onda je uslijedio osmjeh zadovoljstva zbog koliko-toliko ukusne večere prethodno pogrijane na grijalici instaliranoj na ulazu u šator. I on nam pokazuje svoju fotografiju iz Pakistana. Ovu drugu smo mi načinili da svjedoči o tragovima migrantskog života na njegovom licu.
Kada je vidio da tražimo njihove stare fotografije, prilazi nam još jedan Pakistanac. Odjeven je u staru jaknu Nogomoetne reprezentacije BiH. Pokazuje nam svoju fotografiju nastali prije nego je krenuo na gejm.
Danas ovaj mladić izgleda iscrpljeno. Da njegovi prijatelji nisu svjedočili o njegovom identitetu, sigurno ne bismo povjerovali da je to njegova fotografija.
Vrijeme je za spavanje. Obezbjeđenje kampa nas je uočilo i negdje pred ponoć izbacuje nas vani. Dok se vozimo prema hotelu u Bihaću na displeju piše da je vani minus trinaest.
Nakon pet sati ustajemo ponovo i Laki je već bio spreman. Tridesetak minuta vožnje potrebno je da dođemo do Lipe. Negdje, tačno na prevoju kod crkve, vozili smo ugašenih svjetala kako nas obezbjeđenje i policija ne bi primijetili. No, s te strane smo predaleko od kampa da bismo išta mogli snimit. Onda opet vožnja do drugog ulaza u kamp. Minus je petnaest i još nije svanulo. Zvuk grijalica instaliranih na ulazu u šator više se ne čuje. Tek kada potuno svanulo, moglo se vidjeti da grijalice uopće ne rade. Šatori su bili zakopčani, ali svi su bili bez grijanja tokom noći.
Policija USK nas pokušava odstraniti, ali uspjeli smo se probiti do kampa. Farid Gul nam prvi prilazi. Kaže da im isključe struju poslije ponoći i da ne mogu spavati od zime.
„Lipa je vrlo hladna“, žali nam se ovaj bivši vozač autobusa.
Na mobitelu pretražuje svoje fotografije iz Pakistana. Od tog čovjeka ostala je samo sjena.
Sunce se ukazuje iznad bosanskih planina. Jedan Pakistanac, ogrnut dekom i bosih nogu u papučama izašao je na brijeg da ga, barem malo, sunčeva svjetlost zagrije. Nije progovorio nijednu riječ. Kasnije nam se pridružio i Tarik Avan. Pokazuje nam fotografiju sa svojom kćerkom i sinom.
Malo, zatim, okreće telefon i govori da je ovo on. Ta fotografija je nastala na Lipi. Tarik je na nozi imao gips nakon što su mu hrvatski policajci na gejmu slomili nogu.
„Dvadeset i dva puta sam pokušao i vratili su me natrag“, objašnjava nam dok pokazuje svoj iskrivljeni nos. Njega su slomili slovenački policajci. Oni koji migrante vrate u Hrvatsku legalno, a Hrvati ilegalno prebace u Bosnu. I sve to dok Evropa izražava zabrinutost.
