Mnogo je pitanja u historiji ljudske misli na koja nikada nećemo dobiti odgovor. Jedno od njih nije pitanje o motivima koji su naveli ministra vanjskih poslova BiH da, uz link svog gostovanja na jednom podcastu, navede i jedno (po svemu sudeći apokrifno) zapažanje Imanuela Kanta o tračevima & istini. Naime, posve je jasno kako je došlo do te neobične situacije.

Svako ko je (barem krajičkom oka) pratio političku karijeru Elmedina Konakovića, u proteklih desetak-petnaest godina, mogao je uvidjeti da se radi o inteligentnoj osobi sa vrlo oskudnim općim znanjem. Kažem – inteligentnoj, jer se, s obzirom na raskošno neznanje (bar kada je u pitanju opća kultura), prilično dobro snalaziu politici.

Budući takvim, Konaković mi se nekoliko puta učinio sličnim glavnom junaku posljednjeg romana Thomasa Manna – Felixu Krullu, koji se, za relativno kratko vrijeme, čudesno uspinje na socijalnoj ljestvici, te od lakeja postaje ni manje ni više nego markiz, a sve zahvaljujući svojoj visprenosti i odvažnosti.

U brojne vještine, koje krase ovog književnog junaka, spada i to što umije na pravi način koristiti svoju oskudnu naobrazbu. Tako u jednoj epizodi, on fascinira svoje poznanike iz visokog društva pričajući im nešto (kontekstualno motivisano) o grčkom bogu Hermesu, pri čemu im ne odaje da je za to antičko božanstvo čuo samo koji minut ranije.  Ostavljajući dojam polihistora, Krull svakako vara, jer nije polihistor. Ali prevara u ovom slučaju ne čini se toliko prevarom koliko ishodom čudesnog djelovanja slučaja-komedijanta i Krullove okretnosti.

Iako ga u naslovu svog romana Mann naziva varalicom (tj. hochstaplerom), Felix Krull se ne doima kao negativan junak. Njegove manipulacije su simpatične, a smisao im nije u tome da unesreće druge, već da pomognu samom Krullu da preživi, pa čak i da uživa u surovom svijetu u kojem se zatekao. On nije kriv što nije rođen kao plemić i što, osim nekoliko rečenica o Hermesu, ne zna ništa o grčkoj mitologiji. Ništa od toga nije ni važno samo po sebi. (Obrazovan čovjek može biti i zločinac). Važno je tek kao funkcija Krullove ličnosti: on postaje markiz zahvaljujući svojoj okretnosti.

Jedna od poenti Mannovog romana – ako dobri romani imaju poente – jeste da ljudi ne egzistiraju u vakuumu, pa se ni njihovo ponašanje ne može prosuđivati a priori. Lako je reći da je varanje loše, ali je (čak i ako pođemo od tog principa svejedno) nemoguće zaključiti da je varalica Felix Krull negativan junak. Naprotiv: on se čini kao pozitivan.

U navedenom smislu, Mannov roman se može shvatiti i kao polemika protiv etičkog formalizma, čiji je možda i najslavniji proponent u filozofiji upravo spomenuti Kant, sa svojim kategoričkim imperativom („djeluj tako da maksima tvog djelovanja može postati opći zakon“).

Prema Kantu, nedopustivo je ciljano iznositi neistinu (pa i obmanjivati), čak i ako imamo plemenitu namjeru i vjerujemo da ćemo lažući pomoći nekome. Kant primjećuje u polemici protiv Benjamina Constanta (O navodnom pravu na laž) da je sveta i bezuslovna dužnost govoriti istinu, u svim prilikama, pa čak i ako ćemo time nanijeti štetu sebi ili drugima.

Ako lažemo kako bismo učinili nešto dobro, i branimo takvo postupanje, time nanosimo veću štetu od koristi koju smo imali na umu, veli Kant, jer moralni princip da se govori istina iz bezuslovnog („treba uvijek govoriti istinu“) pretvaramo u uslovni („treba govoriti istinu, ako…“). Riječju, uništavamo ono što princip čini principom: univerzalnost njegove primjene.

Ako neko dobronamjerno laganje pretvori u vlastiti princip, onda će zasigurno lagati često, te će se svaki put kada nešto kaže stvoriti sumnja: da li govori istinu ili laže? Jednostavno, izgubljeno je povjerenje. „Taj čovjek je već lažov (in potentia), stoga što pokazuje da istinoljubivost ne smatra dužnošću po sebi“, veli Kant. I dodaje: laž je odbacivanje vlastitog dostojanstva.

Na koncu, kada bi društvo potkopalo bezuslovnost zapovijesti da se govori istina, ono bi se našlo u velikom problemu. Teško je zamisliti da bi uopće moglo postojati, jer niko više ne bi imao povjerenja ni u koga (čak ni u bližnje). U poređenju s ovom štetom, svaka korist koju smo imali na umu, braneći princip dobronamjernog laganja, posve je ništavna.

Felix Krull nam se može činiti simpatičnim, kada obmanjuje druge, koristeći se slučajnim saznanjima i ostavljajući dojam da poznaje grčku mitologiju. Međutim, kada bismo se našli oči u oči s njime, teško da bismo imali povjerenja u njegove riječi, bez obzira što su njegove obmane dobrohotne. Društvo, koje bi smatralo ponašanje poput njegovog dopustivim ili ga čak promovisalo, brzo bi se raspalo. Krull nam se sam po sebi ne čini kao negativan junak, ali izgleda kao monstrum, ako bi svi ljudi bili kao on.

Konaković liči na Felixa Krulla, jer se, uprkos svom oskudnom znanju, a zahvaljujući okretnosti, probio na sami vrh društvene ljestvice. Kao što Mannov junak slučajno čuje ko je Hermes, pa se već u narednoj situaciji okoristi time, tako je i Konaković, nema dileme, slučajno naišao na Kantov citat i odmah se okoristio njime, koristeći ga u svojoj objavi na društvenim mrežama da ostavi dojam (obrazovanog? mudrog?) čovjeka.

Nije ovo prvi put da se Konaković u ozbiljnim situacijama koristi svojim „slučajnim obrazovanjem“. Dovoljno se sjetiti slučaja u kojem je otkrio da se za pregovore o Izbornom zakonu spremao čitajući o „legitimnom predstavljanju“ na Wikipediji. Po svemu sudeći, ministar uopće nije bio svjestan da Wikipedia nije kredibilan izvor ni u manje ozbiljnim kontekstim (npr. prilikom izrade diplomskog rada), a kamoli kada je riječ o pregovorima o zakonu na osnovu kojeg se bira vlast.

Da ne bude zabune, političar (pa i onaj koji pregovara o nekom konkretnom zakonu), ne mora biti pravni ekspert. Mnogo je pravnih eksperata koji su loši u pregovorima. Ali najmanje što jedan ozbiljan političar treba uraditi jeste da se prije pregovora konsultuje sa pravnim savjetnicima, a ne da se sam obrazuje na nepouzdanim internet stranicama.

Koliko je Konaković na prvi pogled simpatičan, jer se kao i Felix Krull „dobro snalazi u životu“, toliko mi, kako vrijeme prolazi, gubimo povjerenja u njega. Ako se ministar obrazuje na Wikipediji i fejsbuk stranicama, koje objavljuju mudre citate, onda ćemo se zapitati kako se priprema za sastanke na kojima se donose odluke koje se tiču svih u društvu. Da li uvijek improvizuje? Njegova amaterska snalažljivost može biti simpatična sve dok je njegova, odnosno dok svi građani nisu njene žrtve (in potentia). Po tome se Krull razlikuje od Konakovića: nije vlast. Jedno je biti spretna varalica kao privatno lice, a posve drugo kao javni dužnosnik.

Na koncu, dotaknimo se i konteksta u kojem je ministar naveo Kantov navodni citat („Imajte malo strpljenja – tračevi nisu dugog vijeka. Istina je dijete vremena – zato će se prije ili kasnije pojaviti i stati u vašu odbranu“). Konaković je, naime, uz pomoć autora Kritike čistog uma, uvjeravao javnost da medijski izvještaji o njegovim vezama sa kriminalnim krugovima nisu istiniti, te je (u podcastu čiji je link podijelio) čak branio presumpciju nevinosti nekih od lica, koje je tužioci terete da su bili dio narko kartela. Nešto ranije je otvoreno napao tužioce, koji vode ovaj slučaj, kao i medije koji su dokumentovali njegove veze sa optuženima.

Riječ je o pritisku izvršne vlasti na pravosuđe i medije, na što se u demokratiji s razlogom pale alarmi. Valja podsjetiti i na to da je Konaković došao na vlast upravo tako što je bezuslovno podržavao medije i pravosuđe, kada su progonili njegove političke protivnike. Ministar se nije sjetio presumpcije nevinosti kada je Fadil Novalić bio optužen (i osuđen i prije početka procesa), ali mu je ona,  kako vidimo, od neprocjenjivog značaja kada je riječ o licima koja su, prema optužnici, saradnici narko kartela. Tako smo došli do toga da jedan dan važi presumpcija krivice, a drugi – presumpcija nevinosti, sve u ovisnosti od ministrovih političkih potreba.

Ništa od svega ovoga zapravo ne bi bilo toliko sporno da Konaković nije spomenuo Kanta, o kojem očigledno ne zna mnogo, jer bi, u protivnom, znao da je Kant  možda i najgora moguća osoba za spomenuti u ovakvoj situaciji. Po autoru Kritike čistog umu, ovo što radi Konaković je najgore što može biti činjeno s pozicije na kojoj se nalazi i, ako ne naiđe na otpor, vodi ka nestanku povjerenja u institucije i raspad samog društva.