Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.
Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.
Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.
Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.
U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.
