Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.
Mi i naše vrijednosti
Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.
Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.
Nema nam spasa
S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.
