“Orilo, gorilo, najbolji je Berilo”, ova, višenamjenska stihoklepina narušavala je tišinu hladne oktobarske večeri 2012. u krcatoj sali općine Trnovo.
Građani su se okupili da pozdrave senzacionalan transfer svog dotadašnjeg načelnika Ibre Berila u redove Socijaldemokratske partije pred skorašnje lokalne izbore. Naučili su Trnovljaci kroz pune dvije decenije slaviti i pozdravljati svaki Berilov prelazak iz stranke u stranku, pa nisu u ovom posljednjem preletanju vidjeli nešto sporno zbog čega bi ga eventualno kaznili na predstojećim izborima.
Dapače, svaka nova stranačka akvizicija nezamjenjivog načelnika Berila donosila je opipljivu korist i izdašan berićet maloj komunalnoj zajednici od 1500 do 2000 građana koliko ih živi, odnosno glasa u općini Trnovo koja ima sjedište u Federaciji BiH.
Prije prelaska u (tada vladajući Lagumdžijin SDP, Ibro Berilo je krasio redove Silajdžićeve Stranke za BiH, nešto se tu na prethodnim izborima ozbiljno mutilo sa korumpiranjem birača, dijeljenjem stočnog fonda i poljoprivredne mehanizacije).
Kadrovi Stranke za BiH su prethodnih godina zaposjeli Ministarstvo za izbjeglice što je omogućilo teško dokazivo korumpiranje birača povratnika u planinske vrleti Trnova. Iako Berilo spada u oni vrstu lokalnih šerifa (Fikret Abdić, donedavno Mirsad Kukić) kojima je svejedno pod kojom će stranačkom zastavom izaći na izbore jer će svakako pobijediti.
On je te 2012. godine oštrim instinktom prigradskog seljaka osjetio nove političke vjetrove oličene u SDP-u BiH kao način pranja prethodne političke biografije, nimalo uzorne. Mnogo je zanimljiviji motiv SDP-a i Lagumdžije da se vezuje za jednu takvu, po mnogo čemu, problematičnu političku personu.
Zašto je SDP prigrlio Ibru Berila? Iz istog razloga iz kojeg su to uradile sve stranke prije i poslije njih, gospodarenje resursima na području općine Trnovo. Brutalna apartmanizacija i betonizacija nekadašnje olimpijske planine Bjelašnice bila bi nemoguća bez uticaja i odobrenja lokalne zajednice i Ibre Berila kao njenog čelnog čovjeka.
Iskoristili su to SDA-ovi i Silajdžićevi tajkuni, red je došao i na SDP-ovce koji su se upravo, podsjetimo, baš u to vrijeme (2011/2012), vrh SDP-a se neokrznut izvukao iz afere nekretninama poznate kao “Reket”. Neko ko na taj način pokaže ambiciju da uzurpira javna dobra, Ibro Berilo je sasvim logičan i prirodan “politički” saveznik.
Ibro Berilo je jedan od najreprezentativnijih javnih izdanaka one socio-političke sorte za koju se kolokvijalno tvrdi da je u stanju zaobilazeći zakon, procedure i mišljenja struke, te sličnu zamornu papirologiju i “sve završiti”. On je od one sorte koja je na izuzetno visokoj cijeni u uvjetima divlje tranzicije i ništa pitomijeg i milosrdnijeg raspolaganja javnim dobrima. To je profil ljudi koje je preferirao Vizionar sa Kovača kada je usred rata kazao da treba birati sposobne ljude makar i ne bili najpošteniji nauštrb poštenih, ali manje sposobnih.
Ibro Berilo nije baš “Invictus” (kako glasi kodni naziv akcije SIPA-e) kojeg su moderne lokalne Kaligule utjerale u političke arenu, on je više inteligentni operativac, čiji je oprez očito bio umanjen zbog iluzije o vlastitoj nedodirljivosti i nezajažljive pohlepe.
Da se Berilo na prošlim lokalnim izborima ponovo vratio u staro jato, Stranku demokratske akcije, čiji je kandidat za načelnika ponovo bio, javnost je saznala na prilično bizaran, a zapravo samorazumljiv način: Dodikov SNSD je pred izbore pozvao svoje članove, koji na to imaju izborno pravo, da na izborima za načelnika federalnog Trnova glasaju sa SDA-ovca Ibru Berila.
Kako su pojedini SNSD-ovi tajkuni naplatili ovaj sitni oblik međukomšijske pomoći možda uskoro saznamo.
Akcija Tužiteljstva Kantona Sarajevo “Invictus” u kojoj je optuženo i uhapšeno pored Berila i nekoliko njegovih poslovnih partnera, investitora, članova obitelji kojima je “završio” papire za objekat na Bjelašnici možda će skicirati “mapu puta” kojom je posljednje dvije decenije ova planina obesmišljena i nagrđena.
Nema razloga da se vjeruje kako su neke druge grandiozne investicije, realizirane kao i one koje nisu, provedene na bitno drugačiji, zakonski usklađeniji način.
Nedavno je Ramo Isak, ministar unutrašnjih poslova Federacije (a u suštini jedan bajati Vic sa bradom) rekao da je izvjesnog kriminalca, presuđenog, stavio na izbornu listu svoje stranke jer nije znao o kome se radi. (Nije odranije poznat policiji?!).
Istovremeno Stranka demokratske akcije, čijih je pola članova rukovodstva ili u zatvoru, ili u bjekstvu, arbitrira o izboru ministara u drugoj državi – Crnoj Gori. I pri tom na listu za načelnika Trnova ponovo predlaže Ibru Berila. Da li i Bakir Izetbegović, poput Isaka, nije znao da, recimo, Berilo posjeduje višestruko veću imovinu od one koju je prijavio Centralnoj izbornoj komisiji, što nije zanemariv prekršaj.
Da li političke stranke takve problematične ljude kandidiraju, imenuju, postavljaju zbog svoje neinformiranosti, u neznanju? Ne, nikako: oni jako dobro znaju o kakvim se “mustrama” radi i upravo im takvi i trebaju!
