Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.
Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.
Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.
Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.
Sudija, sviraj nešto nešto narodno
Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.
Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.
Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.
“Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.
Ko će suditi “Respirstore”
Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.
Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.
Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.
U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.
Pravda za Mahmuljina
U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.
Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!
