Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše, a pogotovo tragično i kobno kako se u prvi mah činilo, da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izađe 19. novembra na prijateljski megdan Rusima na stadionu u Sankt Petesburgu! Bilo bi to događaj zanimljiv za sportske almanahe i Panini udžbenike: desilo bi se prvi put u povijesti nogometne igre, a vjerovatno i sporta općenito, da se suoči sa nekom ekipom, skupinom sportaša za koje niko podbogom ne navija. Čak niko ni mrvicu simpatija ne bi imao za tu čudnu, neželjenu, sportsku družinu koja bi se suprotstavila “uvijek neugodnoj” Rusiji.
PREZRENI NA SVIJETU
Na globalnom planu gdje svako ko drži do svog digniteta, časti i obraza, ta bi reprezentacija izazvala samo mučki prezir i nepodijeljeno gađenje. Nije bilo neophodno daMilorad Dodik prizna u Moskvi Vladimiru Putinu da je ta nogometna utakmica njegov poklon bratskom ruskom narodu i njegovom mudrom Vođi u teškim vremenima posvemašnje njihove izolacije. Svakom je to bilo jasno od početka.
Dodik je u ranijim prilikama domaćinima u Kremlju na tacni velikodušno nudio i davao Republiku Srpsku, njene tvornice, energetske kapacitete, banke, obavještajni aparat. Najnoviji njegov peškeš Putinu je mnogo sveobuhvatniji simbolički i suštinski: dao mu je Dodik cijelu Bosni i Hercegovinu u formatu njene nogometne selekcije. Ne treba sumnjati da je bez prisustva kamera propustio istaknuti pomoć koju je u tom poslu imao od svog kolege Dragana Čovića i njegovih namještenika u Nogometnom savezu BiH. Bez njegove pomoći se to ne bi moglo izvesti. Upamtili su ruski domaćini da je lider HDZ-a prilikom posljednje posjete Moskvi tražio što snažnije rusko prisustvu u Bosni i Hercegovine. Budući da je to za sada zbog poznatih tehničkih smetnji, koje maliciozni zapadnjaci nazivaju agresijom na Ukrajinu, komplicirano izvesti, pribjeglo se alternativnom rješenju: odlasku BiH u Rusiju.
Na unutrašnjem “planu”, ovdje kod nas, ne postoji niko ko bi navijao za onakvu reprezentaciju kakva bi se pojavila u Sankt Petersburgu ukoliko do utakmice, rekoh, dođe. Oni koji tradicionalno ne navijaju za selekcije države u kojoj žive razvrstali bi se u dvije kolone: jednu, koja bi se plebiscitarno svrstala uz domaćina Rusiju, i drugu, koja bi bila indiferentna i koja se “ne bi htjela miješati”. Dugo je uočljiv i nikoga više ne iznenađuje paradoks u njenoj recepciji kod dvije speratističke politike u BiH. U prvim godinama svoju namrgođenu odbojnost prema nacionalnom timu objašnjavali su činjenicom da nije nacionalno “izbalansiran”, da u njemu nema adekvatan broj igrača Srba/Hrvata. Nakon što je ta očigledna neravnoteža promijenjena, a reprezentacija pupunjenja kvalitetnim igračima svih nacionalnosti, tada su te dvije politike okrenule pilu naopako: srpske i hrvatske reprezentativce koji su obukli dres repezentacije, nekada otvoreno, nekada prigušenije tretirali su kao otpadnike i nacionalne izdajnike. Recimo i to: kada bi predsjednik NS BiH bio Franjo Tuđman, a selektorDragan Piksi Stojković, ne bi se ni za promil smanjio broj onih iz ove zemlje koji navijaju protiv njene reprezentacije!
IGRANJE ZA I IGRANJE SA REPREZENTACIJOM
Najvažniji i najautoritativniji bosanskohercegovački reprezentativci, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Ermedin Demirović, Ibrahim Šehić, te ona dvojica “Šveđana” iz odbrane… sa gnušanjem su odbacili i pomisao da putuju u Rusiju bilo kojim poslom. Identična je bila reakcija Luke Menala. Toj bi se grupi u bojkotu zacijelo pridružio reprezentativni golman Nikola Vasilj koji je dugo branio u Ukrajini, pa pobjegao pred ruskim divljaštvom u Njemačku. Bez tih nogometaša niko ko se identificira sa selekcijom svoje države nema razloga da pokazuje minimum afiniteta i poštovanja prema onom što od nje neko bude u budućnosti napravio.
Da li će se svojim reprezentativnim kolegama eventualnom u bojkotu odlaska u Rusiju pridružiti “srpski kadrovi” Rade Krunić, Gojko Cimirot, Siniša Saničanin…, ili će se povinovati odluci Saveza, još uvijek ne znamo. Nije, poznato ni kako na cijelu tu stvar gleda selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Ivajlo Petev. Poznato je, međutim, to da je i on na tu dužnost izabran u problematičnoj proceduri koju su uzurpiranjem i preglasavanjem vodili isti oni “elementi” NSBiH koji su dogovorili utakmicu protiv Rusije.
Najmanje su četiri cilja koja kraetori ovog sportsko-poltičkog skandala, Milorad Dodik, izravno preko sestrića Vice Zeljkovića i Dragan Čović posredno, putem svojih deputata u Savezu namjeravaju postići utakmicom protiv Rusa. O prvom je već rečeno ponešto na početku teksta: pokazivanje odanosti Rusiji i njegovom zločinačkom rukovodstvom.
Drugi im je cilj kompromitirati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu, ne samo u sportskoj sferi, nego i u svakoj drugoj, sigurnosnoj, političkoj, etičkoj. Treći je cilj pokvariti ili poremetiti odnose među nogomentim reprezentativcima, etnički ih destruirati i podijeliti. Previše se su se posljednjih godinu-dvije sportaši, ne samo nogometaši, nego odbojkašice i košarkašice, košarkaši i rukometaši, tenisači odvojili od matičnih nacionalnih jata, da bio to nacionalističke elite mogle ravnodušno posmatrati. Malo je zafrkano svoju političku graditi na premisama nemogućnosti međuetničke koegistencije, mržnje i podjela, a istodobno te “tvoji” sportaši pred cijelim svijetom kroz državnu reprezentaciju u tome demantiraju i hvataju u laži!
Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor sa Sergejom Barbarezom od prije skoro 25 godina (tada je još igrao u“Hansi” iz Rostocka) koji je na moje pitanje kad će zaigrati za selekciju BiH, odgovorio: “Kad mi neko bude garantovao da mi neće stradati majka Zlata i otac Ljubo na zapadnoj strani Mostara”. Oni koji su to tada trebali garantirati (a nisu prstom mrdnuli), danas, legalno i legitmno, sjede u Savezu i dogovaraju u ime svojih nacionalnih poglavica ekskurziju “prezenu na svijetu” Rusiju. I pri tom odlučuju je li Barbarez podoban za ikakvu funkciju u Savezu…
VRAĆANJE NA FABRIČKE POSTAVKE
Četvrti cilj na kojeg su nišanili (i pripucali) politički gospodari Nogomentog saveza BiH nije najmanje važan, nego je najpodmukliji: da okrenu protiv reprezentacije one kojima je do nje, kao i države koju oni predstavlja stalo. Da reprezetaciju (stigmatizirajući je) ogade onoj strukturi, koju već pomalo otrcano i patetično nazivamo probosanska ili patriotska javnost. Gotovo izvjesna reakcija te javnosti – potmula ravnodušnost prema (Vico-Ivajlo-Mamić) selekciji koja će se lažno predstavljati kao repezentacija BiH – ukoliko dođe do utakmice u Sankt Petersburgu, govori da se put prema tom cilju veoma uspješno razvija.
Rezignacija i otpor javnosti, nogometnih navijača, preispoljno, prema entopijskim procesima u Nogometnom Savezu BiH i osobama koji ih provode, posljednjih se nedjelja proširila na mnogo širi, kompleksniji plan: koncept funkciniranja Saveza logički proizlazi iz “dejtonske ustavne stečevine”. Kako se ta razočaranost može identificirati? Tako što na stadionima, dvoranama, sve češće i masovnije gledamo barjake sa “ljiljanima” umjesto službene (post)dejtonske, što se, također, uz “nametnutu” zvaničnu himnu Bosne i Hercegovine pjeva tekst “Jedna si, jedina”. Uvjereni, u značajnoj mjeri sa pravom i argumentima, da im je državna selekcija kidnapirana od snaga koje ni državi ni repezentacije dobro ne misle, navijači i sportska javnost pokazuju ozbiljne simpotome frustracije i zamorenosti dejtonskom ustavnom i društvenom paradigmom. Ta frustracija ih gura i alternativu traže u “izvornim” vrijednostima i simbolima, koji doduše, jesu bili simboli ratnog užasa, ali smo, rezonuju oni, barem bili svoji na svome i sami odlučivali o sudbini zemlje, pa i njenih sportskih selekcija.
Naravno, povratak u preddejtonsko stanje, na “fabričke postavke”, znači snažan i sudbonosan iskorak unazad, u podjele, konfrontacije, bošnjačku bantustan-državicu.
Prepoznala je taj (zlo)duh vremena koji se širi sa sportskih arena Stranka demokratske akcije, pa je svoje predizborne skupove otvarala sa (“pravom”) “jednom i jedinom”, himnom kao simbolom vakta kad su Bošnjaci, bili “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Usput, tokom rata je ta himna bila potpuno skrajnuta. U javnom prostoru, pored ostalog i na stranački uzupriranom javnom servisu je agresivno nametan vjerski napjev “Ja sin samo tvoj” najznačajnijeg bošnjačkog patriotskog pjesnika među ratnim dezerterimaDžemaludina Latića.
Kao što ste vjerovatno već skontali, ovaj se tekst tek rubno bavi jednim nesretnim sportskim događajem čija je sudbina još upitna. Nogometni događaj tek je jedna vidljiva, ali marginalna ekstenzija političkih procesa i njihovih mehanizama destrukcije i podjele BiH koje zajedno kreiraju i provode hrvatske i srpske političke elite.
MOŽE LI SE “ISČUPATI” ZA “PAR FORFE”?
Komentirajući prije dan-dva odluku Centralne izborne komisije da se ponovi brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske, dugogodišnji član i predsjednik CIK-a Branko Petrić bio je napokon dirljivo iskren. (Baš kao što je iMilan Tegeltija spustio masku i otvorio nacionalisitlčki gard tek nakon što je najuren iz VSTV-a). “Ovaj sastav CIK-a izabran je nasiljem u Parlamentu BiH kada su tokom noći dotadašnje članove Srbe i Hrvate zamijenile ‘probosanske snage'”. Dakle, najteža kletva koja se može izreći činovniku koji radi u jednoj od kapitalnih državnih instiucija, Izbornoj komisiji, jeste da radi u interesu te države i po njenim zakonima!? Vlado Rogić kojeg je postavio Dragan Čović i koji je bio protiv ponovnog brojanja je “hrvatski član”, dok je Željko Bakalar, kojeg je imenovao Željko Komšić, a koji je glasao drugačije, “probosanski”.
I konačno, shvatite ovo krajnje metaforički, jeste malo teško, ponižavajuće biti lojalan reprezentaciji koju usmjeravaju Dodik, ili Čović, ali njihov posao će biti okončan tek onda kada najšira “probosanska” sportska familija prihvati poraz i počne se ponašati tako da kod njih prozvede zadovljstvo.
