Da odmah razjasnimo nekoliko stvari.
Ono što se sada dešava Bakiru Izetbegoviću, Emiru Suljagiću i Reufu Bajroviću je politički progon opozicije.
Da, ja naravno znam da je nepopularno i antilukrativno reći nešto u korist Bakira Izetbegovića. Za što me, kao i za manje-više sve ostalo, zabolje ćuna.
Ne. ne zanima me šta su njih trojica rekli, baš kao što ni Žižeka ne zanimaju – niti ih gleda – filmovi o kojima piše. Ako vam nije jasno kako to može tako – čitajte svaki dan po pet sati i tako 30 godina. Pa će vam se samo kasti. Ne zanima me zato što sam čvrsto ubijeđen – i još važnije: znam – da je američki koncept slobode govora kao ustavne kategorije superioran u odnosu na restriktivni evropski, koji u slučaju Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića zlorabi BiH pravosuđe. U Americi je, naime, i govor mržnje ustavno zaštićen. Tako treba da bude. Jer u suprotnom institut „govora mržnje“ bude zloupotrijebljen, pa oni koji i dan i noć, i kad kažu i kad prnu, šire mržnju, sude onima koji su objekat njihove mržnje ali su se, eto, protiv toga usudili pobuniti. Jer u suprotnom i govor ljubavi i govor mržnje budu zabranjeni, pa preostane samo politički korektni i poželjni govor uglađene ravnodušnosti.
Ne; ideološki i apolitični sud ne postoji. Pravno tumačenje je uvijek krajnje ideologiziran tekst. Da nije tako, bilo bi svejedno da li u Vrhovnom sudu SAD sjede libertijanci ili evengelistički fanatici. Ne, nije svejedno. Dva ideološki različita sastava jednog te istog suda o jednoj te istoj stvari, na osnovu jednog te istog zakona, donijeće dvije različite presude. Sudska tumačenja su uvijek ideološka čitanja.
Ne, ovo što se dešava Izetbegoviću, Suljagiću i Bajroviću nije neočekivano. Isto se dešava u Crnoj Gori, gdje bi Srpska pravoslavna crkva preko svoga tužilaštva da osuđuje svoje kritičare. Na slučaju Bobana Batrićevića polomili smo im zube. Ako nema otpora, oni idu do kraja. Ako ima, odustanu i traže gdje je mekše. Pa vi vidite kako ćete.
Ne; sudovi u Bosni i Hercegovini, kao ni u Crnoj Gori, uostalom, ne sprovode zakone države. Nego sprovode političke naloge i ideološku agendu. Da sprovode zakone, pred sudom bi bio Slaven Raguž, čovjek koji je prijavio Izetbegovića, Suljagića i Bajrovića. Čovjek koji je na HRT-u, kako se prisjećaju mediji, objasnio da je „Slobodan Praljak heroj“. Nazdravlje Praljku, ko Mladić: „heroj a ne zločinac“. Što rekao Džej Si: prije će deva proći kroz ušicu igle nego insan uočiti razliku između Praljka i Mladića.
Da; Rossiter je pisao: „Nijedna žrtva nije prevelika za našu demokratiju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokratije“. Nijedna žrtva nije prevelika za buduću vladavinu prava, najmanje od svega samo pravo.
Da; Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je negiranje genocida zabranjeno. Pa to čine svaki dan, nekažnjeno. Ali zato u zatvor ide nesretnik koji je ubrao po metra državne šume, da mu se djeca ne smrznu. U zemlji u kojoj nije osuđen niti jedan sadistički, sociopatski ubica djece Sarajeva, svako, pa i najgrđi lopov kojega izvedu pred sud ima pravo da pita: zajebavate li vi to mene? Da, pravda u BiH je selektivna. A selektivna pravda je najgora vrsta nepravde.
Da; tragikomedijom čiji su nevoljni akteri Izetbegović, Suljagić i Bajrović želi se poslati poruka: mržnje ima na svim stranama. Svi mrze, kao što su svi činili zločine. Sve su strane jednake. Ono što nas može pomiriti je zaborav, koji možda nije pravedan, ali je jedini moguć. Jer nevinih nema.
Mrš.
„Nema nevinih“ je refren star kao čovječanstvo, što kao Crnu misu pjeva ga, bez prestanka, hor zlikovaca.