„Jo nuk ndahet Mitrovica“, odzvanjalo je u autu dok smo se kolega Samir iz Slobodne Bosne i ja, sa našim kosovskim domaćinom, iz Prištine preko Vučitrna, vozili ka sjeveru Kosova.
„Ne, nema podjele Mitrovice“, glasio bi, u slobodnoj izvedbi, prevod ove pjesme.
Od Prištine do Mitrovice vas dijeli nekih četrdesetak minuta vožnje. Čim izađete iz glavnog grada i krenete na sjever, desno ćete vidjeti Gazimestan. Tu je, reći će oni što izučavaju medernu historiju, sve počelo govorom Slobodana Miloševića.
„Ono tamo lijevo je“, objasnit će mi Dajdža Gynen, „turbe sultana Murata“.
Možda je, ipak, sve tu počelo, prije nekih šest i po vijekova, tokom bitke na Kosovu polju.
Za Vučitrn sam prvi put čuo gledajući neke audicije što su se vrtile po srbijanskim kanalima. Nakon Vučitrna na redu je Trepča.
„Trepča radi, Beograd se gradi“, pisalo je, dobro se sjećam, na jednom transparentu kojeg su Kosovari nosili na jednom od protesta krajem osamdesetih, kasnije televizijski obrađenih u dokumentarnom filmu Smrt Jugoslavije.
Par kilometara dalje ukazala se tabla na kojoj je pisalo Mitrovica. Oni sa sjevera je zovu Kosovska. Oni sa juga je zovu Severna. Kroz nju protiču dvije rijeke – Sitnice i Ibar.
Za rijeku Ibar sam prvi put čuo nekad sredinom osamdesetih. To je bio nadimak jednog komšije koji je pušio istoimene cigarete. Roditelji su mi objasnili da se tako zove jedna rijeka na Kosovu. I sa sam, evo, na njenoj obali.
„Ondje je bila džamija“, podučava nas Gynen.
Tri imena je imala ova džamija. Za jedne je bila Haxhi Gerxha, za druge Ibarska džamija, a za treće Bošnjačka. Srušena je onih godina kada je Slobodan Milošević započeo etničko čišćenje Kosova. Sad je na tom mjestu, tik uz obalu Ibra, neka betonska instalacija.
Veliki betonski čunjevi postavljeni su na mostu koji spaja dvije obale. Pravo ispred nas je bio dio grada okićen stotinama srpskih trobojki. Iza leđa su nam bile albanske i kosovske zastave. A između EULEX i Carabinieri. I poneka vrana. Jedino one, bez straha, mogu prelaziti sa lijeve na desnu obalu Ibra. Prelazimo preko mosta i dolazimo na takozvanu „srpsku stranu“. Na automobilima su KM tablice. Nove smo face i lako smo uočljivi. Gynen primjećuje da se već okupljaju neki nepoznati mladići u našoj blizini.
„Sigurnije ne kosovskoj strani“, reći će prije nego smo se preko mosta, iz Kosovske zaputili u Severnu Mitrovicu.
U jednom tržnom centru se nalazimo sa kosovskim „organima reda“. Upozoravaju nas da i nije baš pametno da sami šetamo po gradu. Naročito nije pametno da samo budemo u „srpskom dijelu“.
„Često kamenuju nepoznate ljude“, reći će nam.
U to su se, dva dana kasnije, uvjerile kolege sa prištinske televizije Klan Kosova.
Sa pratnjom idemo ka Zubinom Potoku. Tu su na cesti koja spaja Mitrovicu sa sjevernim dijelom Kosova parkirani kamioni. Dvadesetak metara južnije od kamiona, sa kosovske strane, postavljena je traka. Iza kamiona, na sjevernoj strani, su lokalni Srbi.
„I Bošnjaci“, dodat će Nedžad Ugljanin, privremeni predsjednik Skupštine Opštine Severna Mitrovica koji je funkciju dobio nakon što su lokalni Srbi napustili kosovske institucije.
Skoro svi Bošnjaci koji su radili na sjeveru Kosova napustili su institucije zajedno sa Srbima. Ostao je samo Nedžad Ugljanin.
„Neke od tih Bošnjaka, pod radnom obavezom, primoravaju da idu na barikade“, objašnjava Ugljanin.
U Mitrovici postoji naselje Bošnjačka mahala. Ona je, zapravo, u sendviču. Vozila KFOR-a i EULEX-a često patroliraju centralnom ulicom u Bošnjačkoj mahali.
„Imali ovdje Bošnjaka“, pitam na bosanskom jeziku jednog starijeg gospodina.
On je Albanac. Taksista. Kaže da je prije živio u sjevernom dijelu grada, ali je zbog pritisaka lokalnih Srba morao napustiti kuću i prodati je. Sada živi u albanskom dijelu, a radi u Bošnjačkoj mahali.
Na drugoj strani ulice bila je policijska patrola. A pored nje je prolazio jedan biciklista.
„Jeste li Vi Bošnjak“, pitam ga.
„Da. Ja sam Bošnjak iz jedinice Zulfikar iz Sarajeva. Nihad Bojadžić mi je dajdža“, odgovara.
Situacija, kaže, trenutno nije dobra. On zalazi u sve dijelove grada. Nije imao većih problema do sada.
Dva dana poslije našeg odlaska, na ulazu u Bošnjačku mahalu Srbi su postavili još jednu barikadu. Na onoj u Zubinom Potoku sa kosovske strane smo zatekli dva parkirana vozila KFOR-a. Onda se pojavilo jedno vozilo sa KM tablicama.
„Ovdje živim. Nisam išao sa one strane barikade“, kaže nam vozač na tečnom srpskom.
Istim jezikom, srpskim, govorila je i Snežana Milosavljević. Ona je iz Gračanice (na Kosovu). Radi u Prištini kao novinarka javnog servisa RTK. Ne zna albanski, ali je njena najbolja drugarica Albanka Linda Dinosha. Zajedno rade na televiziji i zajedno idu u kafanu.
„Je… zemlju koja Bosne nema“, u mikrofon će, u pauzi između dvije pjesme, izgovoriti Šefćet Hodža.
Nekad je svirao u Vatrenom poljupcu sa Milićem Vukašinovićem. Danas u svira u jednom lokalu u centru Prištine. Uglavnom muziku sa engleskog govornog područja.
Naši domaćini se hvale da je Kosovo dalo velike muzičke svjetske zvijezde. Dua Lipa je najveća. Ali još uvijek nema njenog spomenika u Prištini.
No, Faik Rexhepi je dobio spomenik za života.
Kada su, 30 avgusta 1990. godine Albanci izašli na ulice Prištine, tadašnja policija, pod kontrolom Slobodana Miloševića, primijenila je silu. Ljudi su počeli da bježe, a Faik Rexhepi je sjeo na sred ulice. Fotograf Hazir Reka ga je uspio fotografisati. Faik je postao simbol otpora kosovskih Albanaca. I u njegovu čast, na mjestu gdje je sjeo, postavljena je njegova statua. Da podsjeća na devedesete. I da bude opomena u godinama koje dolaze. A veća kriza od devedesetih na Kosovu nije bila.
