Prekjučer je u jeku predizborne kampanje na skup Zdenka Lučića, kandidata “hrvatske petorke” za člana Predsjedništva BiH, u Žepču došao Zlatko Hasanbegović, revizionistički hrvatski historičar i poklonik kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.
Smatrati to ne pretjerano važnom činjenicom bilo bi politički vrlo naivno. Jer, čovjek takvog političkog predigrea nigdje ne dolazi slučajno. Lučić i Hasanbegović očigledno imaju mnogo dodirnih tačaka i njegov dolazak na skup nosi ideološku težinu.
Već više od deceniju Zlatko Hasanbegović ima važnu ulogu u organizaciji obilježavanja stradanja pripadnika vojnih formacija NDH na Bleiburgu. Bleiburg je centralno mjesto dokazivanja vjernosti ustaškom pokretu. Poput svetih mjesta koje posjećuju sljedbenici svjetskih religija.
“Ključna činjenica našega vremena glasi da blajburška žrtva nije bila uzaludna. Političko-nacionalni i državni ideal blajburških žrtava je ostvaren. Hrvatska država postoji. Jugoslavija u ime koje su Hrvati likvidirani na Bleiburgu je mrtva“, poručio je u maju ove godine Zlatko Hasanbegović kod spomenika na Bleiburgu.
Kada Hasanbegović kaže da je “ideal blajburških žrtava ostvaren” to nije samo teza historičara, već poruka da ideju ne treba odbacivati uprkos teškim vojnim porazima i stradanjima.
Ista takva uvjerenja očigledno dijeli i Zdenko Lučić, kandidat “hrvatske petorke” za člana Predsjedništva BiH. On u svakoj prilici ističe svoje učešće u snagama poraženog zločinačkog paradržavnog projekta Herceg Bosna. Čak štaviše, on svoje političke protivnike kritikuje baš iz pozicije veterana HVO-a: poručuje im da nisu dostojni predstavljati hrvatski narod ako nisu nosili vojničku uniformu i nisu učestvovali u stvaranju te hrvatske zločinačke paradržave.
Obojica dakle vjeruju da ideje ne mogu biti poražene, da se za njih vrijedi boriti i da će kad-tad doći do njihovog ostvarenja ili održavotvorenja bez obzira koliko zla u sebi nosile i koliko života na tom putu bilo uništeno.
Nit koja povezuje ova dva hrvatska desničara je vjera u ispravnost zločinačkih projekata, svejedno da li se radi o NDH ili HZHB. Jer ideja mora ostati moralno čista.
Kao što se Hasanbegović nikada neće odreći ustaša koji su se borili za NDH, tako se ni Lučić nikada neće odreći presuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka i uvijek će sa ponosom isticati da je učestovao u napadima na Gornji Vakuf po naredbi zločinca Milivoja Petkovića, Oni su za njih “heroji”, “mučenici” i “uznici”.
“Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora”, pisao je 1996. godine Zlatko Hasanbegović u tekstu pod naslovom “Mi ne zaboravljamo”.
Možda su u njihovi krajnji politički ciljevi različiti ali su im se putevi ukrstili na tlu Bosne i Hercegovine.
Jer ništa od onoga što sadrže programi i ideologije Hasanbegovića i Lučića nije ostvarivo bez Bošnjaka.
Kada Hasanbegović 1996. u zanosu priziva stvaranje velike Hrvatske do Drine on Bošnjacima potura laž da su u zločinačkoj NDH doživjeli “kulturni i politički procvat”. Lučićeva obmana je ipak nešto realističnija. Obećava im da će ih riješiti trenutnog pritiska oličenog u savezu HDZ-a i SNSD-a i zauzvrat očekuje njihove glasove. Pojedini Bošnjaci su na to već nasjeli.
Nesumnjivo je da iza kandidature Zdenka Lučića za člana Predsjedništva BiH stoje određeni politički, pa i obavještajni, krugovi u Zagrebu. Oni su svjesni da kritika Dragana Čovića može obmanuti dovoljan broj Bošnjaka željnih skidanja okova čeličnog savezništva HDZ-a sa Dodikovim SNSD-om, ali bi Bošnjaci trebali biti svjesni da će podrškom Lučiću sebi nametnuti nove okove. A, kada Lučić dobije glasove Bošnjaka, posvetit će se svojim primarnim ciljevima. Jer, ako je “ideal blajburških žrtava” odnosno vojnika NDH ostvaren, kako smatra Hasanbegović, zašto bi ideal vojnika HZHB, kako priželjkuje Lučić, bio neostvariv!?
