Izabrana je 43. Vlada Crne Gore. Poslije polugodišnjih mukotrpnih i zakulisnih pregovora, Dritan Abazović je u četvrtak pred parlamentom predstavio svoj ekspoze i novi ministri su se na čelu sa njim fotografisali u novin odijelima. Ono što je jako iznenađujuće i neobično za Crnu Goru je to što nikad nijedna vlada nije dočekana u crnogorakoj javnosti sa manje euforije i entuzijazma.

Razlog tome treba tražiti u činjenici da u ovu vladu ne vjeruju ni oni koji su postali njen dio. Po istraživanjima, preko 60% ljudi u Crnoj Gori je bilo za raspisivanje novih izbora. Glasači dva bloka iz avgusta 2020. godine, kada su održani posljednji parlamentarni izbori, nisu glasali za ovakav rasplet situacije. Abazovićevi glasači i glasači pro-srpskog i pro-ruskog SNP-a nisu glasali za saradnju sa DPS-om, bez koga ne bi bilo ove vlade.

Sa druge strane, glasači tzv. suverenističkih partija nisu glasali da im miloševićevski SNP vodi parlament i da ima 6, tj. najviše ministara u vladi, uključujući strateški važne pravdu i prosvjetu. Abazović je ovim potezom napravio nevjerovatan salto mortale, kako je to odlično primjetio Jasmin Mujanović. Čovjek koji je sebe vinuo u zvijezde regionalne politike forsirajući narativ o nužnosti smjene Đukanovića po svaku cijenu, pa i po cijenu saradnje sa Vučićevcima i Putinovcima iz crnogorske politike, sada odjednom potpuno mijenja ploču i sa Đukanovićevim DPS-om sklanja iste te putinovce i vučićevce.

Ali da li je baš tako?

Prvo, Abazović nikad nije smijenio Đukanovića, koji je i danas predsjednik. A sada nije smijenio ni ove druge, jer u novoj većini dominira SNP, partija pod direktnom kontrolom Vučića, partija koja nije htjela da glasa za Rezoluciju o Srebrenici i koja ne osuđuje invaziju na Ukrajinu. Kako Mujanović odlično primjećuje, Abazović ovim stavlja tačku na svoju karijeru populiste-reformatora i ulazi u utabane staze karijernih političara, koji će sve učiniti samo da održe moć i pozicije.

Ova vlada ima ograničen rok trajanja. I treba prije svega da stvori uslove za održavanje izbora i da odblokira neke od procesa bitnih za naš put ka EU. Rizici za njen opstanak i za uspjeh su brojni.

Pretjerana revnosnost u slijeđenju antikoruptivne agende, koja bi ciljala isključivo nekadašnje funkcionere iz redova DPS-a, značila bi uskraćivanje podrške u parlamentu, ili blokadu procesa. Sa druge strane, SNP Vladimira Jokovića insistira na potpisivanju ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i na ulasku u Otvoreni Balkan. Odluke o ovim strateškim i kontroverznim pitanjima donosile bi se dvotrećinskom većinom na sjednicama vlade.

Crna Gora se izborom nove vlade nedvosmisleno pomjerila sa mrtve tačke, ali Abazović-Joković vlada nosi velike rizike, možda i veće nego bivša vlada Krivokapić-Abazović. Rizik je razbijanje, ili bolje rečeno razvodnjavanje pro-zapadnog suverenističkog bloka koji su činile partije dojučerašnje opozicije – DPS, SDP, SD i partije manje brojnih naroda.

Drugi rizik predstavlja činjenica da strateška mjesta u vladi zauzimaju partije koje pod krinkom zaštite interesa srpskog naroda u Crnoj Gori, služe interesima srpskog predsjednika i države Srbije. Uz eventualno skretanje Srbije ka Zapadu, priznanje Kosova i prekid veza sa Rusijom, Crna Gora može postati utješna nagrada za Beograd. To bi i Bosnu trebalo da plaši.