O Diani Kajmaković sam proteklih petnaestak godina objavio desetine tekstova. Sjećam se dobro one njene čuvene akcije protiv tadašnjeg predsjednika FBiH Živka Budimira, kada “ključni svjedok”, po njenim uputama, u korpu za smeće baca svoju torbicu sa novcem koji je trebao biti podmetnut. Bio sam tada, uz kolege iz Oslobođenja, jedan od rijetkih novinara koji je javno upozoravao da je slučaj Budimir, zapravo, bila montaža koja je trebala rezultirati promjenom vlasti u Federaciji. Zbog tih tekstova su Diana Kajmaković i njen kolega Oleg Čavka u sudnici Suda BiH puštali snimke mojih razgovora s ciljem moje diskreditacije. I dan-danas će poneki anonimni forumaš napisati ispod mojih tekstova da me pozdravlja Živko Budimir.
HAPŠENJE DIREKTORA KARGO-CENTRA
I kada je, kao “dvoličnost” godine sa kolegom Čavkom provodila akciju protiv Zijada Turkovića, tek nekoliko nas, uključujući i kolege iz Oslobođenja, Dana, Slobodne Bosne, upozoravalo je javnost da je na pravdi boga uhapšen tadašnji direktor Kargo-centra Suad Glavinić, kojem je na teret stavljeno pomaganje prilikom pljačke 2,5 miliona maraka. Glavinić je oslobođen, ali dok je još bio u pritvoru, na njegovu je poziciju imenovan suprug Diane Kajmaković.
Svi koji su pisali ili govorili o tim poslovima bili su šikanirani u ovdašnjim tabloidima trpeći optužbe da rade za mafijaški režim.
Deceniju kasnije Diani Kajmaković su vlasti SAD-a uvele sankcije. Tako je postala druga državna tužiteljica koja je završila na crnoj listi Ministarstva finansija SAD-a. Oni isti tabloidi i urednici koji su mene i druge kolege, štiteći tada Dianu Kajmaković, nazivali zaštitnicima ubica, danas su u prvim redovima onih čija je omiljena disciplina šutiranje ljudi koji su na zemlji.
Da razjasnim odmah – američke sankcije koje su uvedene Diani Kajmaković su adekvatne, ali nisu pravovremene. Ona je trebala biti sankcionirana prije desetak godina, dok je još u krilu držala današnje miljenike međunarodne zajednice i heroje poput Džermina Pašića, Olega Čavke i Dubravka Čampare. Oni su, zapravo, učili zanat od Diane Kajmaković. I oni su, na kraju, najzaslužniji za gašenje njene pravosudne karijere.
Ne znam da li će Oleg Čavka u narednim danima završiti na crnoj listi. Mnogo je razloga da i on bude sankcioniran. Kao što je mnogo razloga da se pod istim sankcijama nađu i tužioci Čampara i Pašić. Prvi je, recimo, uništio predmet Pandora. Drugi je, u najmanju ruku, imao čudne odnose sa inspektorom SIPA Robertom Ristićem i optuženim graničnim policajcem Rejhanom Rakovićem glede postupanja u nekoliko “narko-predmeta”. Naravno, Sjedinjene Američke Države vode svoju politiku i u skladu sa svojim interesima (ali nikad bez dokaza) određuju kada će neko biti sankcioniran.
Milan Tegeltija je sankcioniran nakon što je “podnio ostavku” na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Gordana Tadić je na crnoj listi završila nakon što je razriješena funkcije glavne tužiteljica Tužilaštva BiH. Diani Kajmaković su uvedene sankcije nakon što je “premještena” u drugi odjel. Niko od njih, dakle, nije sankcioniran dok je bio na vrhuncu svoje moći. A svi njihovi poslovi su bili u periodu dok su bili moćni.
Umjesto Olega Čavke i Diane Kajmaković nekada, danas bh. pravosuđem drmaju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. Ne znam da li ću za deset godina pisati sličnu kolumnu u kojoj ću podsjećati na prethodne postupke dvojca Pašić-Čampara. Znam samo da je profesionalni i ljudski izazov pisati o sumnjivim poslovima ljudi koji su na vrhuncu svoje moći. Onda kada budu sankcionisani ili razriješeni je lako. Tada uvijek isplivaju oni koji su, recimo, prije desetak godina pljuvali mene i moje kolege zbog kritika na račun Diane Kajmaković.
KARCINOM DRŽAVE
Bh. pravosuđe je, stotinu puta je rečeno, karcinom ove države. Da se ne lažemo, i u mnogo uređenijim državama na svijetu političari kradu. Ali u tim državama, barem donekle, postoji pravna sigurnost. Pošteno pravosuđe je potrebno slabijima, a ne jakima. Evo, recimo, kada presuđuju šumsku krađu, bh. sudije nikada nemaju dilemu da li je optuženi kradljivac imao “umišljaj”. Kada se sudi zloupotreba položaja, onda skoro sve sudije insistiraju na dokazivanju umišljaja. Međutim, čak i takvi sudovi su manji problem od tužilaštava. Ako je rak-rana države pravosuđe, onda je rak-rana pravosuđa – tužilaštvo. Jer svaki tužilac ima diskreciono pravo da ocijeni koji će dokaz uputiti sudu. Dovoljno je samo jedan dokaz usmjeriti u drugom pravcu i ishod postupka će biti drugačiji. Tužioci u BiH, naročito oni državni, u osnovi nekažnjeno mogu zaštititi svakoga ili diskreditirati svakoga. Ako žele da zaštite, “intenzivno” će godinama prikupljati dokaze (vidi pod slučajem Dodikova vila). Ako žele da diskredituju nekoga, dovoljno je da preko medija dobro pripreme slučaj da sudija za prethodno saslušanje nema drugog izbora nego da potvrdi optužnicu zbog kršenja, recimo, Zakona o sukobu interesa (vidjeti slučaj Dragan Mektić). U oba slučaja postupajućem tužiocu ne možete ništa, jer je radio “u skladu sa svojom savješću” i nije imao “umišljaj”.
Državna tužiteljica Diana Kajmaković je na crnoj listi. Kažu da su njeni sumnjivi poslovi otkriveni kroz aplikaciju Sky. Ali prije Skya Dianu Kajmaković su razotkrivali novinari koji su proglašavani “klozetskim krpama” i zaštitnicima režima.
