Politička kriza u Bosni i Hercegovini (BiH) se ne stišava. Iz međunarodne zajednice, u koju se još uvijek očajnički gleda, stižu već viđene i pomalo dosadne izjave podrške “dejtonskoj cjelovitosti i stabilnosti”. Niko protagoniste naše krize ne poziva u Brisel, niko ne dolazi da o krizi razgovara s nama. Čini se da su evropski politički mozgovi u stanju teške mentalne konfuzije, zbog čega nama poručuju da sami raspetljavamo gordijev čvor u koji su nas svezali svojom tridesetogodišnjom podrškom. A mi, nevični da se brinemo o sebi, ne činimo apsolutno ništa. Čekamo hapšenje Dodika, Stevandića i Viškovića, u varljivoj nadi da će hapšenje riješiti našu političku krizu.
Sada je gotovo izvjesno da hapšenja neće biti. Efikasnog pravosudnog reagovanja nema. Ono se zaustavilo na odustanku od prinudnog dovođanja zbog procjene da bi to bio rizik visokog nivoa. A privođenje je bilo jedino zakonito reagovanje. Kao što vidimo, Dodik nije napustio svoje boravište i ne krije se. Obavlja svoje predsjedničke aktivnosti, putuje po RS, odlazi u Beograd i Izrael. Po svemu bi se moglo zaključiti da je negdje donešena politička odluka da se Milorad Dodik neće hapsiti.
Valjalo bi ovu tezu, još uvijek maglovitu i jednu od mnogih, pažljivo razmotriti.
Milorad Dodik užurbano RADI! Drugim riječima, on uspostavlja faktičku situaciju koju bi jednog dana neka globalna moć mogla priznati sa obrazloženjem da je dejtonska BiH samu sebe sahranila! I niko takvu argumentaciju neće moći odbaciti kao političku ludost. Trideset godina “implementacije Dejtonskog sporazume” zaista je potrošeno u razgradnji i obesmišljavanju mirovnog sporazuma, stvaranju kulta visokog predstavnika, međusobnom osporavanja, proizvodnji mržnje i beskonačnim opstrukcijama i blokadama. Posebna priča je ko je za to kriv. Oko toga će se Bošnjaci, Srbi i Hrvati svađati narednih trideset godina.
Dodikovi potezi su napravili političku pometnju iz koje se ne nazire izlaz. On je izašao iz političkog kola, ali nije za sobom zatvorio vrata. Ostao je koalicioni partner sa dva snažna politička aduta: dva ministra u Savjetu ministara i kontrolnim paketom u Vijeću naroda. Bez njegovih poslanika i ministara BiH je osuđena da tapka u mjestu. Ovako, funkcioniše, kako-tako. On će ostati faktor funkcionalnosti i birati kada će i šta podržavati, a šta blokirati. Stanje je katastrofično i gotovo nepodnošljivo, ali je politički rezon logičan – bolje išta nego ništa! Političko usporavanje će trajati do momenta kada će se nefunkcionalna dejtonska BiH naći na stolu globalnih moćnika koji će morati odrediti njenu budućnost. Kakva će ona biti, može se samo nagađati.
Ne treba lamentovati nad situacijom, bez obzira koliko ona bila zabrinjavajuća. U tridesetogodišnjoj dejtonskoj političkoj praksi se kristalizovala istorijska nužnost. Posljedice takve prakse su neminovne.
Dodik vjeruje da ima političku prednost jer politički djeluje. Ostale koalicione politike su u fazi “zimskog sna”. Dodik ima za to više razloga. Cijena njegove slobode je ogromna i ona će svakim danom sve više rasti. Zbog toga je spreman za svaku vrstu političke trgovine. Već je poslao ponudu onome koji to najbolje razumije (Trampu!) i ona iznosu sto milijardi dolara u rijetkim mineralima. Zar Tramp nije međunarodno pravo i pravdu odavno sveo na Mendeljejev periodični sistema?
Zanimljivo je da je Dodikov, Stevandićev i Viškovićev slučaj u rukama tužilaca koji su nagrađivani od strane američke ambasade i koji imaju iskustvo u političkopravosudnim projektima (slučaj “Novalić i dr”. i slučaj “Memić”). Mediji su već optužili tužioca Dubravka Čamparu za neopravdano zadržavanje Dodikove potjernice? Uostalom, u Tužilaštvu BiH više od deset godina stoje na čekanju istrage protiv Dodika i Stevandića, a da za to nema objašnjenja. (Trebalo bi vidjeti koji tužioci i po čijim naredbama su postupali u ovim predmetima).
Hapšenje trojice najviših funkcionera entitetske vlasti zbog napada na ustavni poredak je politički delikatna stvar jer dovodi u pitanje osnove dejtonskog sporazuma. Pravosudno reagovanje je samo posljedica političke krize. Politička kriza ima svoje dublje korijene i širi aspekt odgovornosti. Moglo bi se dogoditi da u političkoj istoriji i ovaj sudski slučaj bude kvalifikovan kao pucanj u samo srce Dejtonskog sporazuma.
Pretpostavimo da hapšenje Dodika prođe bez žrtava “u ljudstvu i materijalu”. Hoće li to riješiti političku krizu? Poslije hapšenja Dodika, slijedi raspisivanje izbora za predsjednika Republike. Umjesto žrtvovanog predsjednika mogao bi doći novi Dodik i uslijediti stranačko postrojavanje koje smo imali. Ako hapšenje ne uspije, a iza nespjeha ostanu ljudske žrtve, stvari se mogu višestruko iskomplikovati. Tada se unutrašnja kriza prelijeva na državni nivo, gubi se povjerenje u državne institucije, traže se krivci i odgovornost. Haos na suprotnoj strani ide u prilog politici i idejama Milorada Dodika!
Dok se čeka hapšenje Dodika, napetost se ublažava narativom da Dodika niko ne podržava. Ovakvo zaključivanje je pogrešno. Dodika podržavaju Rusi, Kinezi i prijatelj Orban na isti način kao što ostatak svijeta podržava “trojku” i Dragana Čovića – kurtoazno i načelno! Važnije od toga ko Dodika podržava, a ko ne, jeste činjenica da se Dodik ne zaustavlja u svom naumu! On užurbano radi: priprema ustav RS, priprema i objavljuje zakone i donosi pravilnike koji stupaju na snagu (o izboru članova VSTS RS!). Istina, nedostaje mu očekivana unutrašnja podrška, ali on ne bira sredstva da ostvari cilj. Loš odaziv srpskih funkcionera da napuste državne institucije, koje su stavljene van snage u RS, rješava prijetnjom da će donijeti zakon da im se konfiskuje imovina, kao drakonsku mjeru neposlušnosti. Možemo se smijati okrutnim prijetnjama i šegačiti sa političkim besmislom same pomisli na istorijske recidive partijskih diktatura, ali politički besmisao je postao planetarna stvarnost. Nisu li i mnoge Trampove izjave i ideje političko šarlatanstvo i besmisao? A tek politički besmisao evropskih priča o ratu, zalihama za preživljavanje i paketima prve pomoći? Besmisao je nova politička paradigma. Politička moć kreira smisao i oblikuje svijet budućnosti.
Sutkinja Vrhovnog suda RS Ljiljana Bošnjak Glizijan, članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH od 2023. godine, najavila je ostavku “iz ličnih razloga”. Sutkinja Bošnjak Glizijan je rođena u Laktašima. Tamo, vjerovatno, ima imovinu i tamo živi njena uža i šira rodbina. Njeni “lični razlozi” su da joj rodbina mirno spava i da se imovina sačuva od napada stranačkih falangi. Može li joj se nešto prigovoriti? Ljudi se ponašaju racionalno, ne žele životne rizike. Ne žele da izazivaju sudbinu. Zar nedavno nije u Trebinju zapaljen automobil narodnog poslanika Nebojše Vukanovića, a u Rogatici načelnika opštine Siniše Jankovića? Ko zna čitati “znakove pored puta”, jasno mu je kuda stvari idu. Polje lične nesigurnosti se širi i vodi u političku i opštu neizvjesnost.
Znaju li političari da bi svako odlaganje rješavanja nastale krize moglo voditi najgorem scenariju? A najgori scenario raspleta krize nastupiće ako sudije i tužioci iz RS krenu da slijedili svoju koleginicu Bošnjak Glizijan. Njihov odlazak iz VSTV BiH, makar to bilo iz “ličnih razloga”, označiće kraj institucije VSTV BiH. Ona će, prosto, postati potpuno nefunkcionalna! Za nastavak rada bez članova iz RS, biće potreban novi zakon. Poslanici Vijeća naroda iz Dodikovog SNSD-a takav zakon neće podržati. Koliko će se čekati novi zakon i kako do njega doći?
Normalni ljudi vjeruju da postoje stvari koje nisu moguće, ali u političkom rasulu sve postaje moguće. Kad god su politike proizvodile mnogo ničega, moralo je nastupiti rasulo! To smo već vidjeli. I ponovo nam se događa isto! Naše politike bi morale krenuti sa dijalogom bez obzira što se svima čini da se sa “rušiocima ustavnog poretka i bjeguncima” ne razgovara. Teza da se nema s kim razgovarati je suluda politička teza. U politici ništa ne može zamijeniti razgovor. I poslije rata se mora razgovarati!
Dakle, treba djelovati razumno, osmišljeno i odlučno. Oklijevanje ide na ruku silama destrukcije i (samo)izolacije. Vidimo da se politički prioriteti prebacuju na nivo državne vlasti kako bi se stvorila nova koalicija. Da li iz toga treba zaključiti da je Milorad Dodik otpisan? Teško bi se moglo reći! Dodik jeste izgubio manevarski prostor zbog krivičnog postupka koji još nije pravosnažno okončan i nove istrage, ali to ne znači da se nema s kim razgovarati.
Bilo bi razumno da Dodik formira pregovarački tim i partnerima na državnom nivou ponudi svoj plan rješavanja krize. Neka polazna osnova i format za dijalog moraju postojati. Isto važi i za dojučerašnje Dodikove koalicione partnere na državnom nivou. Treba razmijeniti ideje i predloge. Stvari se neće rješavati same od sebe niti će ih donijeti neko drugi. Treba izbjegavati zaoštravanje i pokazati da postoji zdrav politički razum!
Ne smije se zaboraviti da procesi koji su otvoreni nose inerciju širenja i produbljavanja. Potrebno ih je zaustaviti i spriječiti posljedice razgradnje dok ne bude kasno? Ako ništa drugo, bar sačiniti procjene šteta koje će imati ekonomija, tržište, zaposleni, javni sektor, entiteti i država. Šta sa međunarodnim obavezama, kreditima, garancijama? Šta ako uslijede međunarodne sankcije? Narod treba da zna kuda ga mogu odvesti politike udaljavanja i produbljivanja krize. O tome treba da se čuje glas najšire javnosti. Zašto se ne oglašavaju struka i nauka? Zašto ćute privrednici, intelektualci, student i mladi? Zašto se ne oglašavaju vjerske zajednice? Gdje su akademici, pisci, glumci i novinari? Možda nas je njihovo učešće u političkim previranjima razočaralo, ali su mogli nešto da nauče!?
Ono što je danas svima jasno jeste da su međunarodne intervencionističke politike i domaće politike kontinuiranog osporavanja bile pogrešne. One su razarale društveno tkivo, širile mržnju i gasile nadu u budućnost zajedništva, sloge i povjerenja. To se mora promijeniti. Možda od toga treba početi?
Prolazi mjesec dana od nastanka krize, a mi ne znamo šta čekamo. I šta nas čeka.
Možda Milorad Dodik zna!?
