Najnoviji

    Ljudska prava

    Općinski sud u Sarajevu presudio: Radončićev Avaz lažima pokušao diskreditirati Senada Avdića

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Avaz roto-press” je presudom Općinskog suda u Sarajevu dužan Senadu Avdiću, glavnom i odgovornom uredniku portala “Slobodna Bosna” isplatiti hiljadu KM uz pripadajuće troškove zbog niza kleveta i uvreda koji su protiv njega objavljeni na stranicama “Dnevnog Avaza”. Prema presudi koju je izrekao sudija Firdus Alajbegović “Avaz roto-press d.o.o. dužan je o svom trošku na portalu www.avaz.ba. objaviti uvod i izreku ove presude sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja”.

    Senad Avdić je “Avaz roto-press” tužio kao izdavača “Dnevnog Avaza” u kojem je 27. jula 2019. godine u rubrici “Ličnost dana” objavljen tekst naslovljen “Megafon državne hobotnice” i podnaslovom “propagandista Mirjane i Slobodana Miloševića dobio moralni degenek od uglednog Vlastimira Mijovića”. U članku “Avaz” je prenio nesuvisle i ničim potkrijepljene Mijovićeve optužbe na račun Avdića, pa pored ostalog napisao da je on “oduzeo Avdiću legitimaciju navodnog borca protiv Miloševića i vrlo ga precizno podsjetio – što je lako potvrditi Avdićevim tekstovima u beogradskoj “Mladosti”- koliki je Avdić bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića dok je bio glavni urednik spomenute novine. Dodatno, Avdić je u to vrijeme važio kao intimus prošle sedmice preminule Mirjane Marković Milošević, supruge raznog zločinca Slobodana Miloševića”.

    Tokom davanja iskaza “Avazovi” svjedoci Miralem Aščić, urednik u listu i Vlastimir Mijović, nekadašnji direktor i urednik “Avaza”, nisu se mogli sjetiti, niti navesti niti jedan tekst, ili javni nastup Senada Avdića iz kojeg je moguće zaključiti da je on “bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”. Aščić je rekao da su se u tekstu oslanjali na izjavu Mijovića na portalu  “The Bosnia Times”, dok je Mijović tokom svog svjedočenja rekao “da se ne sjeća konkretnog teksta iz Mladosti u kojem je Senad Avdić pisao pozitivno o Slobodanu Miloševiću, da je toga bilo tona, najmanje deset tekstova, bio je predmet ismijavanja…” No, od te tone, ili “najmanje deset tekstova ” Vlastimir Mijović se nije uspio sjetiti niti jednog jedinog.

    Senad Avdić je sudu predočio tekst svoje ostavke na funkciju glavnog i ogovornog urednika lista “Mladost” koju je podnio Saveznoj konferenciji Saveza socijalisitčke omladine Jugoslavije u februaru 1989. godine zbog kako je naveo nemogućnosti da se bavi svojim novinarsko-uredničkim poslom na odgovoran i profesionalan način u političkoj i medijskoj atmosferi kakva je tada vladala u Beogradu i Srbiji za koju je odgovornim naveo Slobodana Miloševića i njegov režim. Naveo je da je ostavku podnio nakon što je beogradsko javno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv njega i lista “Mladost” zbog jednog teksta u kojem se Slobodan Milošević poredio sa Adolfom Hitlerom. Autor tog teksta je bio suradnik iz Zagreba Goran Beus Richembergh, kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru.

    U presudi Općinskog suda se navodio da “u konkretnom slučaju izražavanje nije bilo razumno u slučaju kada se tužitelj karakteriše kao osoba koja je imala i ima za cilj propagiranje politike Slobodana Miloševića… Po mišljenju suda iznošenje navedenih kleveta nakon toliko godina išlo se na diskreditiranje ličnosti tužitelja (S. Avdića) jer je općepoznato da je Slobodan Milošević procesuiran za ratne zločine u Haškom tribunalu. Isto tako, u spornom tekstu gdje se tužitelj dovodi u kriminogenu vezu sa s tužiteljem Tužiteljstva BiH Dubravkom Čamparom i da tuženi (“Avaz”) nije ničim dokazao postojanje takve veze”.

    Don’t, don’t, don’t: Ne sanjajte snove

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao  u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je  radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija  nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.

    U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.

    “Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.

    “Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.

    U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.

    “Don’t dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.

    Hasan Nuhanović sa porodicom

    Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.

    Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u

    Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.

    Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima

    Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.

    Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije

    General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.

    “Don’t dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.

    Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.

    Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija,  nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.

    Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.

    Američka vojska se počela povlačiti, talibani su počeli zauzimati gradove. General Dostum je pobjegao, talibani su snimili njegovo odaje.

    Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.

    Quo vadis, Aida?

    “Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don’t dream dreams”.

    Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.

    Bh. državljanin koji je osiguravao Ambasadu Njemačke u Kabulu: “Talibani su nam pomogli da se prebacimo do baze na aerodromu”

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Talibani su nam pomogli da se prebacimo do baze u blizini aerodrome”, kazao je ponedjeljak popodne za Istraga.ba bh. državljanin S. koji se godinama bi angažiran u Ambasadi Njemačke u Kabulu na poslovima osiguranja.

    On je jedan od četvorice državljana BiH koji su bili angažovani njemačkoj ambasadi u Afganistanu. Diplomate su, njih trojica, Ambasadu napustili ranije. No, ostalo osoblje je sa evakuacijom započelo tek u nedjelju kada je postalo jasno da će talibani preuzeti glavni grad Kabula.

    “Svi uposlenici ambasade, osim diplomata, krenuli su zajedno prema aerodromu. Uspjeli smo se probiti. Sada smo na sigurnom.  Njemačka ambasada nam je obećala evakuaciju”, kazao nam je naš sagovornik, potvrdivši da su s njim još trojica bh. državljana.

    Prema informacijama Istrage, ovi bh. državljani radili su za zaštitarske kompanije Dyncorp i Hart i i bili su zaduženi za čuvanje Ambasade Njemačke u Kabulu.

    Računajući ovu četvoricu bh. državljana te još petoricu koji su se ranije uspjeli prebaciti u bazu na arodromu kod Kabula, u Afganistanu se trenutno nalazi najmanje devet državljana BiH koji čekaju evakuaciju.

    Istraga.ba je u nedjelju ujutro objavila izjavu jednoj od trojice Lukavčana koji se nalaze u Afganistanu i koji su bili angažovani u jednoj od britanskih kompanija. I njima je obećana evakuacija u ponedjeljak (danas), ali prema informacijama Istrage, nije realizirana.

    Bh. državljanin iz Kabula za Istragu: Ljudi pokušavaju pobjeći na sve moguće načine

    Piše:
    Redakcija
    -

    Lukavčanin O.M. jedan je od četvorice bh. državljana koji se trenutno nalaze u Kabulu. Nakon što su Talibani počeli ulaziti u glavni grad Afganistana, on i ostali zaposlenici britanske firme koja je opsluživala zapadne vojne formacije, prebačeni su u vojnu bazu HKIA (Hamid Karzai International Airport) na aerodromu u Kabulu.

    “Ovo je trenutno najsigurnije mjesto u Afganistanu”, kazao je O.M. u razgovoru za Istraga.ba.

    Sve do nedjelje ujutro, četvorica bh. državljana bila su u takozvanoj “Zelenoj zoni” u Kabulu.

    “Bili smo u gradu u zelenoj zoni. Trentuno smo u vojnoj bazi HKIA. Ovdje u kampu trenucno nema gužve. Vidim da avioni, za sada, lete”, kaže naš sagovornik.

    Od četvorice bh. državljana koji su trenutno u toj bazi, trojica su iz Lukavca.

    “Rečeno nam je da bismo sutra (ponedjeljak) trebali biti evakuisani. Jedan od nas četvorice ostaje ovdje”, nada se ovaj bh. državljanin.

    Iz baze u kojoj su smješteni, kaže, ne vide se i ne čuju nikakve borbe.

    “Ne znam puno detalja, al vjerujem da je panika okolo. Ljudi pokušavaju pobjeći na sve moguće načine”, kaže O.M..

    Prema izvještajima iz Afganistana, na ulicama Kabula su velike gužve.

    Talibani su u nedjelju ujutro ušli u rubne dijelove Kabula nakon što su, prethodnih dana, zauzeli sve veće gradove i izašli na sve granične prijelaze. Panika u glavnom gradu je velika. Hrvatski državljani koji se nalaze u Afganistanu u nedjelju su o zbivanjima u zemlji svjedočili za Nova TV.

    “U gradu vlada gužva. Posvuda su zastoji u prometu, u gradu su navodno i demonstracije, samo ne znamo jesu li protiv talibana ili obratno, vjerojatno protiv talibana. Mi koji smo ovdje još ne znamo kako ćemo, vjerojatno ćemo na vojni aerodrom čekati let”, rekao je jedan od sagovornika NOVA TV.

    Ministarstvo vanjskih poslova BiH u subotu je pozvalo sve bh. državljane da se, za pomoć, jave ambasadi BiH u Pakistanu.

    “Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Sakib Forić.

    Jedan od bh. državljana koji se nalaze u Kabulu kazao nam je da imaju obećanje da će sutra biti evakuisani.

    Dok Talibani ulaze u glavni grad Afganistana: Najmanje četiri bh. državljanina prebačena u vojnu bazu nadomak Kabula

    Piše:
    Redakcija
    -

    Najmanje četiri državljana BiH, uglavnom sa područja Tuzlanskog kantona, trenutno se nalazi u Afganistanu. Oni su, prema informacijama Istrage, radili za jednu britansku firmu koja je opsluživala zapadne vojne baze u toj državi. Trenutno se nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula i imaju obećanje svojih poslodavaca da bi do kraja naredne sedmice mogli biti evakuisani.

    Bh. vlasti, za sada, nemaju informacije o ovim državljanima jer se oni nisu javili nijednoj od naših ambasada. Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozvalo je u subotu sve bh. državljane kojima je potrebna pomoć prilikom evakuacije iz Afganistana da se jave na brojeve telefona Ambasade BiH u Pakistanu.

    “Pozivamo sve one koji su u takvoj situaciji ili imaju informacije koje su od pomoći da se jave ambasadi BiH u Pakistanu ili MVP BiH. Uz to uspostavit ćemo kontakte sa državama saveznicama kako bi ostvarili saradnju u rješavanju situacije te eventualnim evakuacijama. Svi mogu kontaktirati Ambasadu BiH u Pakistanu na sljedeće brojeve telefona +9251 265 40 20 ili na +9251 265 40 18“, sapćeno je iz Ministarstva vanjskih poslova.

    Ambasador BiH u Pakistanu Sakib Forić kazao je u nedjelju ujutro za Istragu da nijedan bh. državljanin nije zatražio pomoć za evakuaciju iz Afganistana.

    “Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Forić.

    Dok se bh. državljani nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula, Talibani ulaze u glavni grad Afganistana, ne nailazeći na veći otpor.

    BBC prenosi izjavu zastupnice u državom parlamentu Forzane Kochai koja je kazala da ljudi očajnički pokušavaju pobjeći iz glavnog grada.

    “Ne znam, ne mogu nigdje otići, nigdje više nema. Kažu da su letovi puni i da smo zaglavili ovdje”, kazala je Kochai.

    Prema izvještajima televizije televizije Al Arabia, Talibani od jutros drže sve granične prijelaze u toj državi. Ostao je još samo aerodrom koji kontrolišu američke snage. Iz Ambasade SAD-a u Kabulu počela je evakuacija. Nešto ranije, britanski ambasador u Afganistanu je evaukisan. Bh. državljani koji su radili za britansku firmu prebačeni su u jednu od baza u blizini aerodroma. Posljednje informacije govore da im je obećana do kraja radne sedmice.

    Direktor Memorijalnog centra Srebrenica piše Srbima: Šta vi hoćete?

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Ovaj tekst ne pretenduje da bude “analitički”. Sve nepreciznosti su ostavljene namjerno. Pisan je onako kako bih razgovarao ili razgovaram u privatnom okruženju i sa prijateljima. Sve preciznosti su, pak, vrlo namjerne.

    Povratka na staro nema, to je jasno cijelom dunjaluku. Dosljednost u nastavku politike ili tačnije, politika iz prošlosti u ovom trenutku šteti samo Srbiji. Srbija bi bila uvjerljivo najprosperitetnije društvo u jugoistočnoj Evropi kada bi energiju koju ulaže u ponovno pisanje prošlosti uložila u pisanje budućnosti. Govorim ovo iz iskustva i života i smrti sa Srbima. I najbolja i najgora životna iskustva imam sa Srbima. Ne pišem iz pozicije slabosti, nego iz pozicije u kojoj stvari po moju državu, i po narod u kojem sam rođen, stvari nikad nisu stajale bolje. Definicija uspjeha za balkanske muslimane nakon povlačenja Osmanskog carstva je sposobnost odbrane fizičkog opstanka. Mi sada prvi put u jako dugo vremena možemo da se odbranimo. I to je ono što Srbi moraju da razumiju. Ovo je prva država u kojoj se i mi pitamo u jako dugo vremena. I pristali smo na državu u kojoj se ne pitamo samo mi i nakon trogodišnjeg klanja i u najboljem trenutku za Armiju BiH na terenu. I ne idemo nigdje odavde. I ne mijenjamo to što jesmo.

    Koliko je ovo teško razumjeti? Šta hoćete vi? Hoćete da se koljemo? Srbija je danas bogalj od države koji ne zna ni gdje počinje ni gdje završava. Ima li neko u komšiluku s kim je Srbija dobra? Pritom, niko od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nema nikakvih pretenzija niti na Srbiju, niti da ureduje u srbiji. Sve što svi mi hoćemo je upravo obratno: da Srbija sama gleda svoja posla.

    Da nam pišete istoriju, ne može. Da nam tutorišete, ne može. Vrijeme je da Srbija konačno napusti model ponašanja uspostavljen još u 19. vijeku.

    Da pristanemo na to da šutimo dok kolektivno seirite nad našom najvećom traumom iz devedesetih? Mi ne tražimo ni da suosjećate. Tražimo samo da šutite, kad već niste spremni da se suočite. Nađite mi kada je bilo koji medij glavnog toka iz Sarajeva objavio revizionistički tekst o bilo kojoj srpskoj istorijskoj i kolektivnoj traumi. Izvolite, molim vas. Skoro kompletan medijski ekosistem u Srbiji i na srpskom jeziku je od negiranja genocida napravi prvorazredni medijski sadržaj. Doslovno preturanje po kostima je prime-time materijal. Da li neko u Srbiji uviđa koliko je to nenormalno? Ko još zove čovjeka kojem se sudi za genocid u jutarnji program? Koja je korist koju Srbija postiže u odnosima sa nama radeći takve stvari? Kažem Srbija, jer svi znamo kakve su veze između vlasti i medija o kojima ovdje govorimo.

    Dvadeset i šest godina mi demonstriramo da nemamo namjeru da se svetimo. I sve to vrijeme trpimo uvrede da smo na neki način zaslužili da budemo poklani. Da je istorija stavila nož u ruke mojih komšija, bez njihove slobodne volje. To mora da prestane. Ne možemo pričati o bilo čemu ako je to na hastalu. Ima naših sunarodnika, kao i vaših, koji su izgubili svako samopoštovanje, ali svi znamo gdje dominantna većina stoji. Vrijeme je da priznate naše pravo da postojimo. Ostatak svijeta već jeste. I nismo sami kao u nekim ranijim istorijskim situacijama.

    Umjesto toga, u ime Srba govore budaletine koje naš poziv na molitvu nazivaju arlaukanjem, a tabute u Potočarima praznim. To je poricanje našeg prava da postojimo. Niko ne može pristati na miroljubivu koegzistenciju sa politikom koja naše postojanje implicitno smatra smrtnom opasnošću.

    Pitam ozbiljno: ima li neko u Srbiji blizu centara odlučivanja, ko želi da se bavi Srbijom iz 2050. umjesto Bosnom iz 1992.? I u kakvim je odnosima s Bosnom ta Srbija? Ne govorim u bilo čije ime, ali znam da imam mnogo istomišljenika kad kažem da mi želim da se bavimo Bosnom iz 2050., a ne Srbijom iz 1992. Kako biramo da sebi i svijetu pričamo o devedesetim je naša stvar, i naše suvereno pravo, ali niko odavde neće doći da granatira Valjevo. Naša zemlja prestaje na Drini. Vrijeme je i da i Srbi i Srbija to shvate.

    Mi znamo šta hoćemo: mirnu Bosnu. I znamo koliko košta mirna Bosna. I nema toga ko je nije spreman platiti.
    Zna li Srbija šta hoće?

    Potvrđeno pisanje Istrage: Valentin Inzko nametnuo zakonske odredbe o zabrani negiranja genocida

    Piše:
    Redakcija
    -

    Visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je zakonske odredbe koje se odnose na zabranu negiranja genocida, saopćeno je iz OHR-a.

    Inzko je promijenio odredbe Krivičnog zakona BiH.

    “Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke stupa na snagu, kako je predviđeno u članu 2., privremeno, sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna. bez pridržanih uvjeta. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena na službenoj web stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” bez odgađanja”, saopćeno je iz OHR-a.

    Ovo su izmjene Krivičnog zakona BiH.

    „Tko javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini osoba ili članu takve skupine definiranom pozivanjem na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalno ili etničko podrijetlo, kada to ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka,kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

    Tko god javno odobrava, poriče, grubo banalizira ili pokušava opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom prema Povelji Međunarodnog vojnog suda priloženoj Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945. ili od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjeren protiv skupine osoba ili člana takve skupine definirane u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalnost ili etničko porijeklo, kada se ponašanje provodi na način koji vjerojatno potiče na nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

    Tko kazneno djelo iz stavaka 1. do 3. ovog članka počini javnim širenjem ili distribucijom traktata, slika ili drugog materijala,

    kaznit će se kaznom zatvora najmanje godinu dana.

    Ako se kazneno djelo iz stavaka (1) do (3) ovog članka provodi na način koji bi mogao poremetiti javni mir i red ili koje prijeti, vrijeđa ili vrijeđa, počinitelj kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

    Tko dodijeli priznanje, nagradu, spomen, bilo kakvu uspomenu ili bilo koju privilegiju ili slično osobi koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin ili imenuje javni objekt kao što je ulica , trg, park, most, institucija, zgrada, općina ili grad ili slično ili registrira marku, nakon ili pod imenom osobe koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili tko god veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin na bilo koji način, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”

    Stavak (2) koji postaje stavak (7) mijenja se i glasi:
    „(7) Počinitelj kaznenog djela iz stavaka (1) do (4) ovog članka koji je službena ili odgovorna osoba ili je zaposlen u instituciji vlasti ili bilo kojem tijelu financiranom iz javnog proračuna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”

     

    Zabrana negiranja genocida u BiH: Inzko pripremio izmjene Krivičnog zakona BiH, pojedine zapadne ambasade se protive proglašenju kako bi olakšale Christianu Schmidtu

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada smo u četvrtak ujutro pozvali odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, on se nalazio u selu Sućeska, na mezaru Hatidže Mehmedović, srebreničke majke koja je u genocidu u julu 1995. godine izgubila dva sina i supruga.

    Hatidža Mehmedović je umrla prije tri godine. Nije dočekala da Bosna i Hercegovina dobije zakon kojim će biti zabranjeno negiranje genocida.

    “Izvinite, nije sada trenutak”, napisao je Inzko u poruci nakon što smo ga upitali da li će do kraja jula, odnosno do kraja svog mandata, donijeti odluku kojom će spriječiti negiranja genocida.

    Tri nezavisna izvora Istrage iz OHR-a navode da je prijedlog spreman, ali da postoji određena vrsta otpora, prije svih iz Berlina i Brisela, kada je u pitanju upotreba bonskih ovlasti.

    “U određenim ambasadama postoji strah da bi proglašenje zakona o zabrani negiranja genocida moglo otežati posao budućeg Inzkovog nasljednika – Christiana Schmidta, jer bi svoj mandat započeo pod velikim pritiskom zvaničnika iz Republike Srpske”, kazao je za Istragu izvor blizak međunarodnim zvaničnicima u BiH.

    Drugi izvor potvrđuje navode našeg sagovornika.

    “Inzko razmatra donošenje takve odluke i nije daleko od toga da je donese, iako ga neki međunarodni zvaničnici vuku nazad”, potvrdit će drugi izvor Istrage.

    Naš treći sagovornik, pak, iznosi detalje u vezi sa ovim prijedlogom. Aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko razmatra mogućnost da svojom odlukom izmijeni Krivični zakon BiH tako da bi se uvelo krivično djelo koje bi se odnosilo na negiranje genocida. Bilo bi to nešto slično odredbama Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, u KZ FBiH, član 163, predviđeno je sankcionisanje i osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”.

    “(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

    Ovakva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu BiH pa u OHR-u, prema informacijama Istrage, razmatraju mogućnost da na ovaj način riješe pitanje negiranja genocida. No, rekosmo, Valentin Inzko za sada nema podršku određenih ambasada koje žele olakšati rad budućem visokom predstavniku, Nijemcu Christianu Schmidtu. Prema našim izvorima, prekretnica u donošenju ove odluke mogla bi biti sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije Ruske Federacije i Kine o zatvaranju OHR-a. Sobzirom na način odlučivanja u Vijeću sigurnosti UN-a i pravo veta određenih država, izvjesno je da ova rezolucija neće biti usvojena.

    U julu 2019. godine Valentin Inzko je kazao da će do jula 2020. godine BiH sigurno imati zakon o zabrani negiranja genocida. No, ni godinu kasnije takav zakon ne postoji jer odlazeći visoki predstavnik nema podršku određenih ambasada u BiH.

    Pismo iz Zadra, od profesora i antropologa Maria Katića: O Bati iz Odžaka i mjesecu sjećanja

    Piše:
    Mario Katić
    -

    Vrijeme sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja. Moram priznati da sam već bio umoran od tih sjećanja kojima smo izloženi. Komemoracije, obilježavanja, obljetnice. Svatko obilježava svoja mjesta sjećanja. Narativi su više-manje isti. Sudbine vrlo slične. Međutim, postoje mjesta i sjećanja koja su ipak posebna. I to što su posebna nije nešto dobro, nego loše. Srebrenica je jedno takvo mjesto. Ali bez obzira na tu „posebnost“, Srebrenica je za mene i dalje bila samo jedno mjesto komemoracije. Onda sam pročitao pismo Čoletu mog dragog kolege i prijatelja Hariza Halilovića. Odmjeren, bez puno nostalgije i patetike, a opet tako emotivno bolan i direktan. Iskren i realan. Samokritičan. Takva sjećanja volim. Takvih sjećanja toliko nedostaje u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Sjećanja na život. A onda sam shvatio da svatko ima svog Čoleta. Iako je Hariz pisao o sasvim nekom drugom prostoru, ljudima, sudbinama, iako ja nemam nikakvih poveznica s tim pričama, osim Hariza, njegovo pismo probudilo je i u meni toliko toga poznatog i prizvalo čitav niz sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja na rat, ali pismo Čoletu prizvalo je sjećanja na život prije rata. Sjećanja kojih se više želim sjećati. Za razliku od Harizovih, moja su nostalgična, patetična i utopijska. Moja su sjećanja vjerojatno sjećanja na nešto što se nikada nije dogodilo, barem ne na taj način. Ona su sačinjena od niza nepovezanih slika i scena kojima moja mašta daje život. Nekoliko sačuvanih fotografija, jedan video snimak, par mutnih dijaloga, situacije sreće i zabave, te svađe i ljutnje. Moj Čole je moj brat Bato (1971.-1992.). Igrom slučaja rođen iste godine kao i Čole. U kratkom razdoblju u kojem smo dijelili životnu svakodnevicu ostavio je dubok trag. Tko zna, možda samo u mojoj mašti. U mojim sjećanjima (mašti?) pričao mi je priče, čuvao me nakon škole iako mu se to nije dalo, vodio prvi put u kino, plesao i pjevao samnom po stanu na, u ono vrijeme, popularnu pjesmu Tko mi tebe uze Tamara, prenio ljubav prema Michael Jacksonu, nosio bijele potkošulje kao on, imao dugu kosu, bio je tip koji sam želio biti kad odrastem. Tip u stilu kojim piše Hariz. Bez puno patetike i nostalgije. Realan. Posljednje riječi koje nam je rekao u posljednjem telefonskom pozivu iz Slavonskog Broda nakon što je Odžak „pao“ bile su: „Neće više Bato živjeti na Balkanu!“. Za razliku od mojih roditelja, odmah je shvatio što život na Balkanu znači. Nije to onaj Balkan iz orijentalističkih dekonstrukcija. Nije Bato bio pretjerano načitan, visoko obrazovan, intelektualac koji je promišljao o prošlosti, budućnosti i konceptu Balkana. On je bio dečko iz čaršije. Raja. On je Balkan živio. Stižu mi „sjećanja iz video snimke“ oproštajke za njegov odlazak u vojsku. Još uvijek je JNA značila čast i privilegij. Prvi puta je moja obitelj organizirala veliko šatorsko slavlje kod naše vikendice na kojoj smo, nekoliko godina kasnije, naivno radili lamperiju dok je vjetar nosio zvukove detonacija iz obližnjega grada, a izbjeglica iz Vukovara spavao u prizemlju došavši u Odžak samo s vrećicom. Tad smo zbunjeni razmišljali i pitali se: „šta mu bi da dođe s jednom vrećicom!“ Par mjeseci kasnije mi smo otišli iz Odžaka s jednom vrećicom. Ali tu večer oproštajke Balkan se živio. Cijela šira obitelj i prijatelji su se okupili. To je bilo naše prvo i posljednje veliko obiteljsko slavlje u Odžaku. I to baš za Batu. U pozadini loš lokani bend svira hit Tome Zdravkovića : „Kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, za trenutak zaboravi…“, Bato u društvu tate i mame ide od osobe do osobe, nazdravlja, smiju se. Kako u mislima pratim Batu i obilazim šator, razmišljam o sudbinama tih ljudi. Većine više nema. Svatko je završio na svoj način. Na svojoj strani. Većinom tragično. Svega je tu bilo, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, komunista, bilo je i ljudi. Bato s dugom kosom i tužnim pogledom, iako s osmjehom. Gledam taj ambijent i pitam se, kada je on shvatio što je Balkan? Na odsluženju vojnog roka u Travniku? Ili kad je dobio prekomandu iz Travnika u Niš jer nije želio izdati drugove koji su pobjegli iz vojarne u grad na zabavu dok je on bio na straži? Drugo „sjećanje iz video snimke“. Obiteljsko druženje u našem stanu u jednoj od zgrada Hanke. Najnovije i najmodernije zgrade u Odžaku izgrađene krajem osamdesetih. Navodno su ih zvali Hanke po poznatoj pjevačici narodne glazbe i sevdalinki Hanki Paldum. Našoj obitelji je tek bilo krenulo. Dobili stan, kupili stojadina, stari otišao u penziju, drugi brat počeo raditi. Ujak, ujna, tetke, stari, pjeva se uz harmoniku. Kad na vrata dolazi Bato iz vojske. Kratka kosa, osmjeh i dalje, ali i tužan pogled. Je li već tada znao što se sprema? Ubrzo nakon toga saznali smo i mi. Te godine je taj dečko iz raje sa svojom rajom pisao grafite po zgradama Odžaka: „Bosna Bosancima!“ Još uvijek na jednoj od zgrada stoji taj natpis kao mjesto sjećanja na ideje, vrijeme i ljude kojih više nema. Ali nije mjesto komemoracije. Komemoracija je niže niz ulicu, u centru grada, kod parka u kojem je nekada s rajom svirao gitare na klupama. Sada je tamo spomenik poginulim pripadnicima 102. Odžačke brigade. Momcima koji su svirali gitare u parku pored spomenika Muse Ćazima Ćatića. Još jednog bosanskog mladića tragične sudbine. Bato se nije htio kriti po skloništima, nije htio bježati preko granice, jer on je bio vojni obveznik, kako je isticao više puta u svađi s mamom i tatom. Uvijek je bio kontra, pa čak očito i onda kada nije vjerovao u ono u što ide. Svađao se i kad je trošio pare, kojih nismo imali, za izlaske, uz riječi koje su nam kasnije svima odzvanjale u ušima: „para će bit, Bate neće!“ Svađao se i kad je „pobjegao“ s ekipom vlakom u Beograd kupiti jakne koje su u to vrijeme bile popularne, a nije ih bilo u Odžaku. Crne jakne, s bijelim rukavima i nekim brojem na leđima. Svađao se kada je govorio da bježimo preko Save u Hrvatsku, a mi smo naivno planirali ići baki za Uskrs u Usoru. I otišli smo. Kroz Doboj 1992. Da nije bilo naivno, bilo bi hrabro. Ali bilo je samo naivno. Nije se svađao u posljednjem telefonskom razgovoru. On je sve to puno ranije shvatio. Samo ne znam kad? Na „banderi“, jednoj od bojišnica u Usori, ili kad se vratio s bratom u Odžak da bude sa starim pa vidio u što se pretvorio Odžak? Ili pak kad je završio preko Save zbog „Balkana“? Previše povijesti u tako kratkom životu. Zar netko to isto nije napisao za Balkan?

    Zapravo je svejedno. Nije mu ta spoznaja puno pomogla. Živio je u takvom okruženju koje nije pružalo puno mogućnosti za promjenu. Koliko god se on trudio činiti neku razliku. Sitnicama. „Ubacujući“ meni različite ideje i stavove. Štiteći drugove dok je čuvao stražu. Želeći Bosnu i Hercegovinu za sve. Ispunjavajući svoju vojničku dužnost. Čini se da je na kraju Balkan i njega, kao i svu njegovu generaciju nade i „vjetra promjena“, izdao. Čole se u Srebrenici igrao sa svojom djecom i nadao nekoj boljoj budućnosti, kad je moj brat u srpnju 1992. otišao s Balkana. Kao što smo mi „pravili lamperiju“ dok je Vukovar padao. Kad je Čole u srpnju 1995. „upoznao“ Balkan, mi smo Batu uspjeli iz zajedničke grobnice u kojoj je bio zajedno s rajom iz Odžaka, svih vjera i nacija, prebaciti u obiteljsku grobnicu. Ne znam kako bi Bato reagirao na to. Vjerojatno bi se svađao s nama. Srpanj je vrijeme sjećanja. Životne su sudbine pojedinaca i obitelji u pitanju. A Balkan komemorira i stvara mjesta sjećanja boreći se za naš identitet. U Harizu vidim dio Bate. Kao uostalom u cijeloj toj generaciji koja je odrastala i stasala u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je najljepše godine života protratila u ratu. Svaki njegov tekst me podsjeća i stvara sjećanja na moje djetinjstvo i susrete s Batom. Iako uživam čitati Harizove tekstove, ne volim kad ih pročitam. Postanem previše nostalgičan i patetičan, a želim biti kao Bato. Realan. Kako je život u Srebrenici mogao biti tako sličan našim života u Odžaku, a rat tako različit? To je pitanje koje me prati godinama. Svakim novim terenskim istraživanjem, počinjem shvaćati koliko je bilo različitih ratova u Bosni i Hercegovini. Zato teško prihvaćam priču „o ratu u BiH“, kao i „komemoracijama u BiH“. Priče o životu su nešto drugo. One su tako slične. Upravo zato je priča o životu Čoleta u Srebrenici tako poznata i slična priči o životu Bate u Odžaku. Sjećajmo se stoga njihovih života.

    (autor teksta Mario Katić, obiteljski podrijeklom iz Usore, rodio se u Odžaku gdje je živio do 1992. godine. Tijekom rata s obitelji dolazi u Zagreb gdje završava studij etnologije i kulturne antropologije te povijesti, potom doktorira etnologiju. Trenutno je izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački je fokusiran na antropolgiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju)

    Pronašli smo “Batu” sa snimka iz Srebrenice: Nino je Fakirov sin i uskoro Fakirov otac

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Vidjeli ste dječaka sa snimka iz priče Hariza Halilovića o Fakiru Mustafiću zvanom Čole? Nino se zove. Danas ima 28 godina i ne sjeća se oca. Nije bio u Potočarima, čeka sina.

    “Sutra će (ponedeljak 12. jula) supruga na pregled na Jezero. Trebala bi roditi svakog dana”, kaže Nino.

    Ako bude onako kako su planirali, Fakir Mustafić bi na svijet trebao doći oko 17. jula. Tako bi se trebao zvati Ninin sin, a Čoletov unuk.

    “Ali kako se bliži vrijeme poroda razmišljamo da odustanemo od imena Fakir. Ne znam kako bih ga mogao dozivati”, govori onaj dječak sa snimka nastalog u opkoljenoj Srebrenici ’93. godine kojeg je u naručju držao njegov otac Fakir.

    Bliži se dan kada bi na svijet trebao doći dječak u porodici Mustafić. Bliži se i onaj datum ispisan na ručnom satu Fakira Mustafića pronađen u selu Burnice kod Nove Kasabe, nedaleko od Potočara.

    “Sat je dobio od nekog oficira JNA. Radio je na otkucaje srca. Stao je 17. jula 1995 godine u oko 5 sati popodne”, otkriva nam Nino Mustafić.

    Fakira Mustafića Čoleta njegov sin se ne sjeća. Sjeća se samo kada su njega i mamu pozvali da dođu u Tuzlu i pogledaju posmrtne ostatke pronađene u Burnicama.

    “Mama ga je prepoznala po bijeloj majici. U predjelu stomaka imao je rupe od dva metka. Doktor je rekao mami da nije mučen već samo ubijen”, prisjeća se Nino.

    Fakir Mustafić Čole ukopan je posljednjeg dana marta 2003. godine, kada je klanjana prva dženaza u Potočarima. Nino je bio na dženazi i imao je deset godina. Očeve dženaze se dobro sjeća. Oca nikako. Imao je svega nekoliko mjeseci kada su ga snimili u očevom naručju koji je slao pozdrave rodbini u Njemačkoj.

    “Sve vas volimo ja i moj bato. Puno smo vas poželjeli. Dođite nam u našu Srebrenicu. Ćao”.

    1...3456Stranica 4 of 6

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj