Najnoviji

    Kolumne

    Odjeci iz New Yorka: Kad Čović odbije Lavrova, a Komšić pozove na jačanje ruskog uticaja

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nije Dragan Čović u Moskvi pozivao na jačanje ruskog uticaja. To je radio Željko Komšić. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa Sergejem Lavrovim. To je uradio Dragan Čović. Nije Osman Mehmedagić prije svojih evropskih špijuna protjerao Konstantina Malofeeva. Uradio je to Aljoša Čampara. Ne voli Adis Ahmetović Bosnu i Hercegovinu onoliko koliko je voli Josip Juratović. Nije Christian Schmidt riješio presudu “Ljubić”. On je proveo presudu Sejdić-Finci. Nije Dragan Čović ruski igrač. To su SDA i DF. Nije OHR delegate u Domu naroda FBiH rasporedio tako da ojača hercegovačke Hrvate. On je ojačao klub Ostalih. Nije se Vlada Republike Hrvatske hvalila da je “u tajnosti dogovorila” sa Christianom Schmidtom da nametne izmjene Izbornog zakona. To je uradila Vlada Turske. Nije Sven Alkalaj Jevrej. On je radikal. Skandalozni radikal.

    Nije HDZ BiH glasao protiv rezolucije o osudi ruske agresije na Ukrajinu. To su radili SDA i DF. Nije HDZ nacionalistička stranka. To je samo SDA. Nije HDZ BiH korumpirana stranka da bi njeni zvaničnici završavali na crnoj listi. Korumpirana je samo SDA. Nije HDZ osvojio samo četiri državna mandata. HDZ je osvojio devet državnih mandata i nezaobilazan je faktor za formiranje vlasti. Nije Fahrudin Radončić poslovao sa Naserom Keljmendijem. To su radila braća Čampare, a Radončića su lažno optužili da je on. Ne dijeli Christian Schmidt “Red Ante Starčevića” sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem. U tom je redu Željko Komšić koji je izmislio da ima zlatnog ljiljana. Nije Mirsad Kukić na crnoj listi SAD-a. On ja samo partner koalicije koja se pravi pod pokroviteljstvom Ambasade SAD-a. Nije Rifat Hozanović sjedio u drugom redu na obilježavanju godišnjice smrti Ajatolaha Homeinija u Teheranu. On je prozapadni duhovni vođa iz Krajine. Nije Fuad Kasumović trideset godina bio član SDA zadužen za ubacivanje prljavog novca u stranačku kampanju. On je bio liberal. Nije Dino Konaković novinare molio da ne pišu loše o Sebiji Izetbegović. To je radio Milan Dunović iz DF-a. Nije Aljoša Čampara na Face TV-u govorio da novinari pretjeruju pričama o ruskom uticaju. On je prvi, prije pet godina, pričao o štetnom ruskom uticaju u BiH.

    Nije se Željko Komšić zalagao za usvajanje ANP-a kao preduslova za članstvo u NATO-u. To je radila Sabina Ćudić onda kad je na Al Jazeeri govorila da “nema smisla trošiti energiju na NATO”. Nisu Željko Komšić i Šefik Džaferović tražili od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Schmidtovih odluka. Uradio je to Denis Zvizdić. Nije Dino Konaković nikada prijetio novinarima. To su radili drugi koje je jasno osudio OSCE. Nije Denis Bećirović potpisao i izglasao zakone o javnim nabavkama i sukobu interesa koji su danas prepreka na evropskom putu. Potpisala ih je Alma Čolo. Nije Denis Bećirović ugrožavao crnogorsko članstvo u NATO-u insistirajući na otvaranju pitanja Sutorine. To je radio Halid Genjac.

    Nije Sven Alkalaj pred Vijećem sigurnosti UN-a pričao istinu. On je izmislio da kao Jevrej rođen u Bosni i Hercegovini nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH i predsjednika Federacije. Jer Christian Schmidt je omogućio Ostalima da imaju jedanaest delegatskih mjesta i da predlažu svog (pot)predsjednika Federacije BiH. Omogućio je Schmidt i da u Republici Srpskoj umjesto Vijeća naroda bude uspostavljen Dom naroda. Omogućio je da potpredsjednici RS budu nezaobilazan faktor prilikom imenovanja Vlade Republike Srpske. Omogućio je da premijer i predsjednik RS ne smiju biti iz istog naroda. I još mnogo toga je omogućio Christian Schmidt, samo to bošnjački radikali ne vide, jer su primili ogromne svote novca iz Ruske Federacije koji su utrošili na kupovine dionica u Bosnalijeku.

    Nije Sven Alkalaj istinu rekao i kada je kazao da je Christian Schmidt prekršio Ustav BiH. Jer visoki je predstavnik svoje odluke uskladio sa pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ignorisao je Schmidt samo jednu presudu. I to onu koja se odnosu na slučaj Ljubić, jer nije želio da provodi zahtjeve Zagreba i Dragana Čovića.

    Nije ruski ambasador Petr Ivancov u Večernjem listu 2017. godine izjavio da je u BiH “postoji hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti”. To je izjavio turski ambasador u SAFF-u.

    Nije HDZ protekle četiri godine blokirao izbor nove Vlade Federacije. To su radili “neodgovorni lideri koji nisu željeli postići kompromis”. I zato je HDZ nagrađen. Nije HDZ BiH blokirao usvajanje budžeta institucija BiH. To su radili “etnonacionalni lideri” koji su vodili politike podjela i nisu se bavili životnim pitanjima. I zato Vjekoslav Bevanda nije sankcioniran.

    Nisu u centru Sarajeva Željko Komšić i Šefik Džaferović organizirali mirnu šetnju za Ukrajinu. To su radili lideri Osmorke i HDZ-a BiH.

    Nije se Islamska zajednica u BiH proteklih godina obračunavala sa (selefijskim) paradžematima. To je radio Vinko Puljić.

    Nisu Bošnjaci majorizirani. U BiH ih nema preko 50 posto i ne pripada im, zato, samo 50 posto vlasti na nivou Federacije i 30 posto pozicija na nivou BiH.

    Nisu za Željka Komšića glasali građani. Njega je izabrala SDA. Nisu za SDA glasali ljudi. Za SDA su glasali botovi. Nisu novinari oni koji se ne slažu sa svim stavovima Trojke. Oni su režimski miševi. I zato dolaze po njih.

    Kolumna Senada Avdića: Kako se Jasmina Izetbegović, razvodom, narugala licemjerju bošnjačke patrijarhalne elite?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Jedina vijest koja je u  sarajevskim medijima donekle uspjela prokrčiti put kroz džunglu izborno-postizbornih informacija bio je razvod Jasmine Izetbegović, kćerke najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para, Sebije i Bakira Izetbegovića. Zašto bi se mediji uopće bavili jednim u osnovi duboko privatnim činom? Zbog čega nemilosrdni tabloidni žrvanj melje i u javni reality show pretvara intimu dvoje mladih ljudi koji poput miliona drugih odlučuju da raskinu brak i živote nastave živjeti svako za sebe?

    Javni, prizemni društveni spektakl, malograđanski reality show, od udaje kćerke prije godinu napravili su isključivo njeni roditelji. Oni su taj tradicionalno intimni čin rezerviran za najuži sloj rodbine i prijatelja pretvorili u bahatu, skorojevićku demonstraciju društvene i političke moći, sirove  dominacije i inadžijskog prestiža i nametanje novih normi društvenosti. Prisustvo turskog predsjednika Recepa Tajyppa Erdogana trebalo je toj „svadbi godine“ priskrbiti aritokratsko-državničku patinu i donijeti šmek starih dobrih vremena, evociranje nježnih sjećanja na idiličnih četiri stoljeća provedenih u rahatluku turske okupacije.

    Vjersko vjenčanje, ritual tokom kojeg su se na raspolaganje stavili vodeći islamski autoriteti i „fensi“ vjerski objekti i resursi , osjenčilo je svadbu nijansama čednog konzervativizma i nezaobilazne duhovne baštine i tradicije. Trebao je to biti trijumf jedne nove klase i novog sistema vrijednosti, kombinacija praskave tranzicijske raspojasanosti i pljesnjivog vjersko-konzervativnog licemjerja.

    Od početka se moglo prepoznati da nijednom od mladenaca taj malograđanski spektakl nije imponirao, niti im je trebao u životu i braku. Ugurani su poput lutaka u vašar (tuđe) taštine, iz kojeg je teško izaći neokrznut.

    U čaršijsko-političkim kuloarima već se unazad nekoliko mjeseci ispotiha pronosila  vijest o razvodu nevjeste Jasmine i supruga joj Ćamila Humačkića. Govorkalo se  da se vijest o njihovom raskidu strogo kontrolirana i čuvana da se kojim slučajem ne bi izašla na bejan prije izbora i tako negativno utjecala na rejting prvog bračnog para u Bošnjaka. To se na koncu i potvrdilo.

    Jasmina Izetbegović godinama je meta i predmet najrazličitijih tračeva, čaršijskih opanjkavanja i podmetanja, na koja uglavnom nije reagirala. Ona je samosvojna, samostalna, slobodna mlada žena, koja tvrdoglavo, „partibrejkerski“, intenzivno živi svoj život izvan strogih mjera, konvencija i očekivanja svoje okoline. Uključujući  pogotovo i zahtjevne i posesivne roditelje kojima nikako ne uspijeva da od nje naprave simbol nečega-patrijarhalne skrušenosti- što ona nije i ne želi biti.

    Možda se jednog dana pokaže da je Jasmina Izetbegović mnogo više doprinijela obesmišljavanju patrijarhalne konzervativne, učmale sredine, dogmatskog miljea u kojem živi, njihovih rigidnih običaja i lažnog morala koji nameću, nego sve gender nevladine organizacije u BiH. Treba je stoga razumjeti i poštovati njene odluke: nije lako živjeti i izboriti pravo na vlastitu slobodu i individualni izbor u društvu u kojem pečat i pravila nameću njeni roditelji, a kamoli unutar takve porodice.

    (Slobodna Bosna)

    Elmedin Konaković – oralna vertikala: Čovjek koji ne bježi od bilo koje fotelje i od uvođenja “člana 133”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ima na Wikipediji, onoj online enciklopediji iz koje svoje znanje crpi Elmedin Konaković, poprilično vjerodostojno objašnjenje šta je u bivšoj Jugoslaviji značio famozni “član 133”. I od povratka tog člana u bh. zakonodavstvo lider Naroda i Pravde uopće ne bježi.

    Laže klix, laže Istraga.ba, laže NAP, laže Borka Rudić, laže Slobodna Bosna, laže Faktor, lažu BH novinari. Čak je i Općinski sud u Sarajevu slagao kada je utvrdio da je Žurnal objavio istinu o dugovima koje su kantonalnim preduzećima ostavile privatne firme koje je osnovao kantonalni premijer Elmedin Konaković.

    Branit će se, kaže, od svake laži. Branit će se Faćom i Hilmijom Garibovićem. Branit će se Denisom Stojnićem i sličnim sarajevskim uglednicima koji u svojim dosjeima imaju više mjeseci zatvora nego što je Konaković u košarkaškoj karijeri postigao poena.

    To su časni momci, reći će Konaković na Federalnoj televiziji prije nego je postao simbol otpora protiv Sebije Izetbegović, režima i drugih SDA-ovih tajkuna sa američkih crnih lista. Častan je bio i Amir Zukić, onaj bivši generalni sekretar SDA koji je proveo Konakovića kroz Fakultet za sport i tjelesni odgoj, dajući mu potom ključ za izborni slogan. Konaković će te godine izgubiti i ključ i izbore. Svući će sarajevsku Bosnu u ravan, ali će ubrzo shvatiti da se njegov novi ključ zove Sebija Izetbegović. To što je Haris Zahiragić danas, Elmedin Konaković je bio prije sedam-osam godina. On je Sebiji Izetbegović dao Opću bolnicu. On je Sebiju Izetbegović pogurao ka Kliničkom centru. Zauzvrat je  dobio mandat premijera Kantona Sarajevo.

    Kada danas novinari podsjete na njegove SDA-ovske godine, postanu režimski novinari. Jer Elmedin Konaković želi izbrisati svoju prošlost. Želi je prebaciti na druge, baš onako kako je svoje biznis dugove prema Zetri i Skenderiji prebacio na druge. Najradije bi sada Elmedin Konaković izbrisao i one poruke u kojima je molio novinare da budu blagi prema Sebiji. Ali zato uredno čuva prepiske sa novinarima na osnovu kojih ih kasnije ucjenjuje.

    Elmedin Dino Konaković kaže da ga napada režim. To što njemu i njegovoj stranci pripadaju dva ministra policije i državni šef parlamenta, Konakoviću nije prepreka da za kontrolu medija optuži neke druge. Svojim neistomišljenicima prijeti da uskoro dolazi po njih. Sve sa svoja dva ministra policije i državnim tužiteljima – herojima mjeseca, godine i stoljeća.

    Kada mu ukažete na činjenicu ne zna ništa o legitimnom predstavljanju, on se pozove na saznanja stečena preko Wikipedije, a onda novinare, poreko Facebooka, poziva na suočavanje pred TV kamerama. Evo, dobrovoljno se javljam da idem na TV duel sa Elmedinom Konakovićem. O izbornom zakonu, o izračunu mandata, o Ustavu Federacije, o političkom sistemu BiH. O bilo čemu osim o onome što je njegova uža specijalnost koju je učio od Amira Zukića dok ga. je ovaj vodao po zgradi Fakulteta za sport i tjelesni odgoj.

    To što su ga ubijedili da je dobar govornik, ne znači da Konaković poznaje temu o kojoj govori. To što mu govore da izgleda kao moderni evropski političar, ne znači da nema manire istočnih diktatora. To što je, bez ijednog zastupnika, pregovarao o izmjenama Izbornog zakona ne znači da se o bilo čemu pitao. To što je osvojio tri direktna mandata za Parlament Federacije, ne znači da nema ambicije da bude premijer. Ustvari, on ne bježi od funkcije premijera. Bilo koje. Kantonalnog ili federalnog, sasvim je svejedno. Jer Elmedinu Konakoviću je bitno da je premijer. I zato ne bježi od te funkcije koju mu, osim novinara koji je s njim radio intervju, niko nije ni ponudio.

    Elmedin Konaković nije Dritan Abazović. On je glasnovornik HDZ-a BiH. Kad Dragan Čović kaže da ne želi u vlast sa DF-om i Željkom Komšićem, Elmedin Konaković to samo ponovi u Sarajevu. Kada Dragan Čović kaže da se Hrvatima otima mjesto člana Predsjedništva BiH, Elmedin Konaković to ponovi na RTRS-u. Kada Dragan Čović kaže da ne želi mijenjati nadležnosti Doma naroda FBiH, Elmedin Konaković to samo ponovi u Neumu. Jer on ne bježi od funkcije premijera. I svako ko mu se nađe na putu prema funkciji premijera postat će režimski novinar i “zeleni bot”.

    SDA-ov izborni rezultat: Sebijin spektakl i Bakirov debakl

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sebija Izetbegović je u Kantonu Sarajevo osvojila oko 10 hiljada glasova. Ali je u Federaciji BiH svom suprugu Bakiru Izetbegoviću otela barem 50 hiljada glasova. Bošnjaci, vidjeli smo opet sada, ne znaju birati. Ali Bošnjaci znaju glasati protiv. Ovdje se ne osvaja vlast. Ovdje se vlast gubi.

    ZA OSNIVAČA, PROTIV SINA

    Bošnjaci su glasali za SDA, stranku koju je osnovao Alija Izetbegović. No, Bošnjaci su istovremeno glasali protiv sina osnivača SDA. Nisu Bošnjaci glasali protiv Bakira Izetbegovića zbog toga što je on sin osnivača predsjednika SDA. Jer da je tako, dinastija Izetbegovića bila bi slomljena prije dvanaest godina, kada je Bakir Izetbegović, kao autsajder, pobijedio Harisa Silajdžića i Fahrudina Radončića. Prekinuli bi građani vladavinu Izetbegovića i 2014. godine da im je smetala dinastija.

    Problemi Bakira Izetbegovića počinju krajem 2015. kada njegova supruga Sebija Izetbegović izražava želju da postane direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Njeno imenovanje, čak i da je bilo potpuno u skladu sa zakonom, postalo je simbol nepotizma. U SDA, da budem jasan, nepotizma nikada nije nedostajalo. Ali imenovanjem Sebije Izetbegović nepotizam je postao simbol. I kada tome dodate bahatost gospođe Izetbegović, imate dobitnu kombinaciju za opoziciju.

    U svojim je redovima SDA imala kukiće, kasumoviće, kambere, šete… Svi su oni na lokalnom nivou bili bahatiji od Sebije Izetbegović. Ali Sebiju Izetbegović gleda cijela država, a njih samo lokalne sredine. Da je 2018. godine Bakir Izetbegović bio kandidat za člana Predsjedništva BiH, siguran sam da bi izgubio od Denisa Bećirovića. Ali nije bio pa su građani sve naplatili 2020. otimajući SDA-u sve velike gradove i centre, uključujući i onaj Centar što je bitniji “od deset drugih općina”. Ni zlatni ljiljan Nedžad Ajnadžić nije imao šanse protiv frustracije Sebije Izetbegović. Dok su glasali, građanima Sarajeva je te godine svaki kandidat pod zastavom SDA bio – Sebija. Mnogo je onih koji će danas, nakon izbora Srđana Mandića, reći da je Ajnadžić bio bolji načelnik Centra. Ali SDA-ov kandidat te godine nije bio Nedžad Ajnadžić, već gospođa Izetbegović.

    Ako uđem u Skupštinu, bit će to spektakl”, reći će na početku predizborne Sebija Izetbegović predstavljajući sebe kao SDA-ovog kandidata za Skupštinu Kantona Sarajevo.

    I ušla je u Skupštinu. Ali njen suprug nije ušao u Predsjedništvo BiH. Zahvaljujući njenoj kandidaturi, opozicija je dobila temu. A kada je Sebija Izetbegović tema, nije potreban program.

    Dok pišem ovaj tekst, prebrojano je 92 posto listića za Predsjedništvo BiH. Bakir Izetbegović je osvojio 190 hiljada glasova. Za Parlament Federacije BiH prebrojano je 10 posto manje listića. SDA je osvojila 190 hiljada glasova. To znači da je Bakir Izetbegović osvojio znatno manje glasova od stranke čiji je predsjednik. Što znači da je SDA popularnija od Izetbegovića. Evo, recimo, biračko mjesto Hrasnica 2B na Ilidži, kojom je suvereno vladala SDA i miljenik Izetbegovića Fikret Prevljak, zbog kojeg su izgubili Semira Efendića. Na tom je biračkom mjestu SDA-ova lista za Parlament Federacije BiH osvojila 88 glasova. Bakir Izetbegović je, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, osvojio 62 glasa. Istovremeno, kantonalna lista SDA na kojoj je bila Sebija Izetbegović je osvojila 65 glasova. Dakle, tamo gdje Bakir i Sebija Izetbegović nisu bili kandidati, SDA je osvojila trideset posto više glasova. Idemo dalje. Na općim izborima 2018. godine, kao SDA-ova kandidatkinja za Parlament Federacije BiH iz izborne jedinice 411 Sebija Izetbegović je, ne najavljujući “spektakl”, osvojila 13 hiljada ličnih glasova. Sada je, na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo, osvojila blizu 11 hiljada gasova.

    POLITIKA “LADY I DIA”

    Da bi pad Sebije Izetbegović bio još slikovitiji, navest ću bitne detalje. Izborna jedinica 411 obuhvata općine Ilijaš, Vogošća, Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo. Izborna jedinica za Skupštinu KS-a obuhvata navedenih pet općina plus Novi Grad, Ilidža, Hadžići i Trnovo. Dakle, na izborima 2018. Sebija Izetbegović je u pola kantona osvojila znatno više glasova nego sada na području cijelog Kantona Sarajevo. Ali ko mari za to. Onih desetak hiljada križića upisanih u kvadratiću pored njenog imena dovoljno je Sebiji Izetbegović da uđe u Skupštinu Kantona Sarajevo u kojoj će biti njeni “egohranitelji” Haris Zahiragić i Faruk Kapidžić, na društvenim mrežama poznatiji kao Dia. SDA-ova kantonalna politika “Lady i Dia” nadjačala je predsjednika SDA. Nije Bakira Izetbegovića porazio Denis Bećirović. Bakira Izetbegovića je porazila supruga Sebija Izetbegović. Njen spektakl njemu je donio debakl.

    SDA je ubjedljivi pobjednik proteklih izbora. Istovremeno je predsjednik pobjedničke stranke najveći gubitnik. Građani su poslali poruku Bakiru Izetbegoviću. Za četiri godine bi mogli poslati poruku i njegovoj stranci. A do tada – spektakl.

    Crne liste II: Slučaj Skymaković

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    O Diani Kajmaković sam proteklih petnaestak godina objavio desetine tekstova. Sjećam se dobro one njene čuvene akcije protiv tadašnjeg predsjednika FBiH Živka Budimira, kada “ključni svjedok”, po njenim uputama, u korpu za smeće baca svoju torbicu sa novcem koji je trebao biti podmetnut. Bio sam tada, uz kolege iz Oslobođenja, jedan od rijetkih novinara koji je javno upozoravao da je slučaj Budimir, zapravo, bila montaža koja je trebala rezultirati promjenom vlasti u Federaciji. Zbog tih tekstova su Diana Kajmaković i njen kolega Oleg Čavka u sudnici Suda BiH puštali snimke mojih razgovora s ciljem moje diskreditacije. I dan-danas će poneki anonimni forumaš napisati ispod mojih tekstova da me pozdravlja Živko Budimir.

    HAPŠENJE DIREKTORA KARGO-CENTRA

    I kada je, kao “dvoličnost” godine sa kolegom Čavkom provodila akciju protiv Zijada Turkovića, tek nekoliko nas, uključujući i kolege iz Oslobođenja, Dana, Slobodne Bosne, upozoravalo je javnost da je na pravdi boga uhapšen tadašnji direktor Kargo-centra Suad Glavinić, kojem je na teret stavljeno pomaganje prilikom pljačke 2,5 miliona maraka. Glavinić je oslobođen, ali dok je još bio u pritvoru, na njegovu je poziciju imenovan suprug Diane Kajmaković.

    Svi koji su pisali ili govorili o tim poslovima bili su šikanirani u ovdašnjim tabloidima trpeći optužbe da rade za mafijaški režim.

    Deceniju kasnije Diani Kajmaković su vlasti SAD-a uvele sankcije. Tako je postala druga državna tužiteljica koja je završila na crnoj listi Ministarstva finansija SAD-a. Oni isti tabloidi i urednici koji su mene i druge kolege, štiteći tada Dianu Kajmaković, nazivali zaštitnicima ubica, danas su u prvim redovima onih čija je omiljena disciplina šutiranje ljudi koji su na zemlji.

    Da razjasnim odmah – američke sankcije koje su uvedene Diani Kajmaković su adekvatne, ali nisu pravovremene. Ona je trebala biti sankcionirana prije desetak godina, dok je još u krilu držala današnje miljenike međunarodne zajednice i heroje poput Džermina Pašića, Olega Čavke i Dubravka Čampare. Oni su, zapravo, učili zanat od Diane Kajmaković. I oni su, na kraju, najzaslužniji za gašenje njene pravosudne karijere.

    Ne znam da li će Oleg Čavka u narednim danima završiti na crnoj listi. Mnogo je razloga da i on bude sankcioniran. Kao što je mnogo razloga da se pod istim sankcijama nađu i tužioci Čampara i Pašić. Prvi je, recimo, uništio predmet Pandora. Drugi je, u najmanju ruku, imao čudne odnose sa inspektorom SIPA Robertom Ristićem i optuženim graničnim policajcem Rejhanom Rakovićem glede postupanja u nekoliko “narko-predmeta”. Naravno, Sjedinjene Američke Države vode svoju politiku i u skladu sa svojim interesima (ali nikad bez dokaza) određuju kada će neko biti sankcioniran.

    Milan Tegeltija je sankcioniran nakon što je “podnio ostavku” na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Gordana Tadić je na crnoj listi završila nakon što je razriješena funkcije glavne tužiteljica Tužilaštva BiH. Diani Kajmaković su uvedene sankcije nakon što je “premještena” u drugi odjel. Niko od njih, dakle, nije sankcioniran dok je bio na vrhuncu svoje moći. A svi njihovi poslovi su bili u periodu dok su bili moćni.

    Umjesto Olega Čavke i Diane Kajmaković nekada, danas bh. pravosuđem drmaju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. Ne znam da li ću za deset godina pisati sličnu kolumnu u kojoj ću podsjećati na prethodne postupke dvojca Pašić-Čampara. Znam samo da je profesionalni i ljudski izazov pisati o sumnjivim poslovima ljudi koji su na vrhuncu svoje moći. Onda kada budu sankcionisani ili razriješeni je lako. Tada uvijek isplivaju oni koji su, recimo, prije desetak godina pljuvali mene i moje kolege zbog kritika na račun Diane Kajmaković.

    KARCINOM DRŽAVE

    Bh. pravosuđe je, stotinu puta je rečeno, karcinom ove države. Da se ne lažemo, i u mnogo uređenijim državama na svijetu političari kradu. Ali u tim državama, barem donekle, postoji pravna sigurnost. Pošteno pravosuđe je potrebno slabijima, a ne jakima. Evo, recimo, kada presuđuju šumsku krađu, bh. sudije nikada nemaju dilemu da li je optuženi kradljivac imao “umišljaj”. Kada se sudi zloupotreba položaja, onda skoro sve sudije insistiraju na dokazivanju umišljaja. Međutim, čak i takvi sudovi su manji problem od tužilaštava. Ako je rak-rana države pravosuđe, onda je rak-rana pravosuđa – tužilaštvo. Jer svaki tužilac ima diskreciono pravo da ocijeni koji će dokaz uputiti sudu. Dovoljno je samo jedan dokaz usmjeriti u drugom pravcu i ishod postupka će biti drugačiji. Tužioci u BiH, naročito oni državni, u osnovi nekažnjeno mogu zaštititi svakoga ili diskreditirati svakoga. Ako žele da zaštite, “intenzivno” će godinama prikupljati dokaze (vidi pod slučajem Dodikova vila). Ako žele da diskredituju nekoga, dovoljno je da preko medija dobro pripreme slučaj da sudija za prethodno saslušanje nema drugog izbora nego da potvrdi optužnicu zbog kršenja, recimo, Zakona o sukobu interesa (vidjeti slučaj Dragan Mektić). U oba slučaja postupajućem tužiocu ne možete ništa, jer je radio “u skladu sa svojom savješću” i nije imao “umišljaj”.

    Državna tužiteljica Diana Kajmaković je na crnoj listi. Kažu da su njeni sumnjivi poslovi otkriveni kroz aplikaciju Sky. Ali prije Skya Dianu Kajmaković su razotkrivali novinari koji su proglašavani “klozetskim krpama” i zaštitnicima režima.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa o navijačkom bratstvu: Granice nisu na zemlji, nego u glavi

    Piše:
    Redakcija
    -

    Sve ono što navodno treba da postigne Otvoreni Balkan, postigli su navijači Crne Gore i navijači Bosne i Hercegovine na utakmicama te dvije reprezentacije – u Podgorici i i Zenici. Navijači baš one dvije zemlje koje nisu, i ako Bog dobri da, a daće, neće ni biti dio Otvorenog Balkana, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis u kolumni za CdM.

    Uklanjanje granica i biznis barijera, sve one administrativne mjere koje su godinama smišljali lokalni i američki „eksperti“ za pomirenje i geopolitiku, nisu postigle ni izbliza onaj efekat koji je postigla ljudska iskrenost i dobrota na utakmicama u Podgorici i u Zenici.

    Ne postoji, dragi moji savjetnici u ambasadama, dragi moji analitičari u State Departmentu, dragi moji stratezi Velike Srbije i Prirodne Albanije, niti jedna administrativna mjera koja će natjerati crnogorsku porodicu iz Berlina da kupi kombi navijačima Bosne kojima je vozilo od strane agenata-provokatora spaljeno; niti jedna mjera koja će dobrog čovjeka Fahrudina Meškovića natjerati da besplatno ugosti i nahrani crnogorske navijače; niti da istu onu crnogorsku porodicu iz Berlina natjera da osjeti da je njena ljudska obaveza da Fahrudina i njegovu porodicu ugosti na crnogorskom primorju.

    Ono što se desilo u Podgorici i u Zenici je sama poenta, sami vrh onoga čemu navodno teži Otvoreni Balkan, onome što Otvoreni Balkan folira, a što Otvoreni Balkan nikada neće doseći. Prvo zato što je lažan; drugo zato što iza njega stoje zadnje i zle namjere; i treće zato što je, između Srba i Albanaca, zbog Kosova, ovo što se desilo između bosanskih i crnogorskih navijača prosto nemoguće. Nemoguće je i jer Vučića i Ramu u Otvorenom Balkanu vezuje ekspanzionistička i velikodržavna politika. A navijače Bosne i Hercegovine i Crne Gore vezala je ljudska dobrota i pristojnost; potreba da na dobro odgovoriš dobrim.

    Događaji u Podgorici i Zenici čine izlišnim samu ideju administrativne intervencije i peglanja; trapavog, pogrešnog, plitkog projektovanja budućnosti.

    Zenica i Podgorica pokazale su najveći stepen jedinstva balkanskih naroda koji je viđen od raspada Jugoslavije.

    I to se desilo mimo i uprkos raznim „projektima“ raznih ambasada, raznih „izaslanika“. Koji mogu ukloniti sve granice između Srbije i Albanije: ali nikada se neće desiti ovo što se desilo između Bosne i Crne Gore, između kojih postoji granica. I neka postoji. I treba da postoji.

    Džabe vam administrativne mjere kojima uklanjate granice. Jer granice nisu na zemlji, nego u glavi. Povjerenje, odnosno njegovo odsustvo, najtvrđa je granica od svih. A povjerenja ne može biti dokle god Srbija namjerava pripojiti Crnu Goru i dio Bosne, dokle god Vulin i Dodik govore ono što Vučić misli, a Vučić govori ono što ne misli. Ljudi smo, sa hiljadu smo i jednom, ljudi smo sa milion i jednom manom. Ljudi su svašta. Ali nismo magarci. Ako pokušate namagarčiti ljude, a evo pokušavate, uveliko, kao odgovor ćete dobiti inat. A inat je veći od Stambola.

    Još nije stvorena imperija koja je zatrla ljudsku volju za slobodom. Još nije stvorena imperija koju čovjekova volja za slobodom nije srušila. A zapravo je recept za istinski Otvoreni Balkan krajnje jednostavan: neću ništa tvoje, nećeš ništa moje. I eto povjerenja. I eto: nema granica.

    Ali kako stići do povjerenja sa akterima koje je za svoj projekat odabrao reditelj ovog provincijskog, amaterskog filma? Pa svaki holivudski producent upozorio bi ih na lošu podjelu uloga. Nema povjerenja kada su vam glavni glumci mračnjaci. Pa da Hari Poter vidi pijanog Vučića kako bulazni dok sa polupraznom čašom šeta sajmom vina, dok kraj njega, kao Golum pored Bilbo Baginsa, puzi Dritan, dijete-čarobnjak bi dobilo traume i tri godine ne bi zaspalo.

    O “bošnjačkoj reprezentaciji”: Ako su ljiljani prepreka za ljubav prema BiH – zabranite ih

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Volim ljiljane, ali ako su oni prepreka da Milan Tegeltija i oni slični njemu počnu srcem navijati za Bosnu, spreman sam ih spaliti javno. I “Jedna si, jedina” mi je najdraža pjesma, pa kažem, evo, nikad je zapjevati neću i javno ću podržati zabranu pjevanja te pjesme ako će to Bosni i Hercegovini donijeti iskrene navijače iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine. To što je meni nešto drago, ne znači da je ispravno. I nije u redu da na zvaničnim međunarodnim utakmicama BiH bilo ko maše ratnim zastavama Armije RBiH. I oko toga se moram složiti sa svim onim kritičarima koji su isticali da se u Kölnu pjevala “Jedna si, jedina” i da se mahalo “ljiljankama”. I sam sam u Kölnu pjevao “Jedna si, jedina” dok je u pozadini svirala himna države Bosne i Hercegovine. I, evo, javno priznajem da sam pogriješio. Ako želimo državu BiH, onda moramo voditi računa o osjećajima onih koje ta “pjesma” ili zastava ljiljanka vrijeđaju. Moramo isticati državne simbole, međunarodno priznate. Naprosto, moramo šutjeti dok na utakmici intoniraju himnu Bosne i Hercegovine koja, nažalost, nema tekst. Dakle, kritike glede himne i ratnih zastava su utemeljene. Ali nazivanje košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine “bošnjačkom reprezentacijom” je politička manipulacija onih koji, čak i kada bi svi navijači BiH prestali nositi ljiljane i pjevati ratne himne, ne bi počeli navijati za BiH.

    Milica, Miljana, Nikolina, Dragana, Marica, Nikolina, Melisa, Nikolina, Irena, Matea, Anđela i Jonquel. Šta mislite čija je ovo reprezentacija? Srbije i Hrvatske sigurno nije. Ovo su imena reprezentativki BiH u košarci koje su prošle godine nastupile na Eurobasketu. Svi oni koji su u Kölnu mahali “ljiljanima” za “bošnjačku reprezentaciju” srcem su prošle godine navijali za žensku reprezentaciju BiH u kojoj nije bilo nijedne Bošnjakinje. I kada su se ove djevojke, nakon najvećeg uspjeha u istoriji, vratile u BiH, doček im je priređen u Sarajevu. U Banjoj Luci su gradske vlasti organizovale doček za Sašu Čađo, djevojku iz tog grada koja je sa Srbijom postala prvakinja Evrope u košarci. Druga Banjalučanka Milica Deura, koja je igrala za BiH, bila je tek samo “jedna žena sa balkona” i okupljeni narod nije bio uz nju. Svirao je Marš na Drini, vijorile su se srpske zastave. Nije bilo ljiljana, nije bilo zastava BiH.

    ”Želim da kažem. Hvala, Republiko Srpska i hvala, Srbijo”, završila je Čađo svoj govor okupljenim Banjalučanima koji su došli da pozdrave evropsku šampionku u košarci.

    Milica Deura je u tim trenucima, što se mene tiče, postala svjetska šampionka. Zahvalila je svom gradu, rekla da je ponosna na Banju Luku i onda je nastavila da igra za svoju državu – Bosnu i Hercegovinu.

    Profesionalni sportisti u klubovima igraju za pare i za bolje uslove. Za reprezentaciju igraju iz ljubavi. Leo Messi je sa Barcelonom i PSG-om uzeo sve. Bez sumnje, Messi najbolji argentinski igrač svih vremena, ali Diego Armando Maradona će uvijek biti najveći ikad. Razlog je samo jedan – Maradona je Argentinu doveo na krov svijeta, Leo Messi nije.

    Najveći argentinski košarkaš je, bez sumnje, Manu Ginóbili. Kada se Argentina ekonomski raspadala, Manu je saigračima svojim novcem platio pripreme za Olimpijske igre 2004. Te godine su postali olimpijski prvaci.

    Za reprezentaciju se igra iz ljubavi prema domovini. U ovom trenutku, od dvanaest reprezentativaca, deset je Bošnjaka. Aleksandar Lazić iz Milića je jedini Srbin. Ali on je jedan od dvanaestorice najboljih bh. košarkaša koji u ovom trenutku žele igrati za Bosnu i Hercegovinu.

    Čekajući u redu za sok i pivo, u Kölnu sam jednom litvanskom navijaču rekao da u reprezentaciji Hrvatske igraju dvojica sjajnih NBA košarkaša. Obojica su, dodat ću mu, rođena u Bosni i Hercegovini. Bojan Babo Bogdanović i Ivica Zubac su “naši”.

    ”Ali to nije uredu”, konstatovat će Litvanac, tražeći objašnjenje zbog čega neko ko je rođen u Bosni i Hercegovini ne želi igrati za BiH, već za Hrvatsku ili Srbiju.

    ”Duga priča”, glasio je moj odgovor.

    A priča je duga otprilike kao i moderna balkanska istorija.

    Tijana Bošković je najbolja odbojkašica na svijetu. Rođena je u Trebinju, igra za Srbiju. Njena sestra Dajana Bošković je solidna odbojkašica. U Srbiji nema mjesta, pa, logično, nastupa za Bosnu i Hercegovinu koja je, u većini slučajeva, opcija samo onima koji nemaju mjesta u Srbiji ili Hrvatskoj. Igor Karačić je rođen u Mostaru. Ovaj odlični rukometaš je odlučio da nastupa za Hrvatsku. Njegov brat Ivan je dobar igrač, ali ne baš dovoljno dobar da dobije poziv reprezentacije Hrvatske. I, onda je, logično, “izabrao” Bosnu i Hercegovinu. Ivana Karačića i Dajanu Bošković bh. navijači su prihvatili isto kao sve druge reprezentativce. Nikome ko voli Bosnu i Hercegovinu ne smeta to što su za odbojkašku i rukometnu reprezentaciju igrali Dajana Bošković i Ivan Karačić. Ali boli činjenica da je kvalitetnija sestra Bošković izabrala Srbiju, a bolji brat Karačić – Hrvatsku. Desetine vrhunskih bh. sportista odlučile su da igraju za druge države. Svejedno je da li su njihovi razlozi emocije ili finansije.

    Emir Sulejmanović je tri-četiri godine pauzirao u reprezentativnoj košarci da bi dobio priliku da zaigra za Bosnu i Hercegovinu. Nisu ga Finci privukli ni savršenim uslovima koje su mu nudili ili pružili u mlađim selekcijama. Presudila je ljubav prema domovini koja mu nikad ništa nije dala. A za državu se ne igra da bi nešto dobio, već da bi joj dao.

    Ne može se naša istorija prepričati u pauzi između dvije četvrtine. Ne može se bilo kome, a kamoli hladnom Litvancu objasniti da predsjednik države BiH navija protiv države BiH, da (bivši) šef državnog pravosuđa navija protiv države u čije ime sudi. Ili da susjedne države svoje reprezentacije popunjavaju talentima iz Bosne i Hercegovine.

    Senad Avdić o najboljima sve najbolje: Zašto je Mislav Bago bio genije i zbog čega će toliko, ogromno, nedostajati?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    “Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.

    Matijanić, Masle, Bago 

    August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslu i Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.

    Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.

    Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.

    Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!

    Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.

    Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.

    Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija

    Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.

    Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.

    “Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…

    Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.

    (Slobodna Bosna)

    Devet i po nedjelja Christiana Schmidta: Razapet između Evrope i Amerike

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Christian Schmidt je razapet. Jednu ruku mu drže Amerika i Velika Britanija, a drugu njegov Berlin i Evropska unija. U glavi mu je košmar. Jer nije lako, napisat će Abdulah Sidran, u isti zakon upakovati rasizam i ljudska prava. Presude i ljudska prava su na jednoj strani, a na drugoj pritisci iz Vašingtona i Londona koji, pak, žive u ubjeđenju da će “relaksirati bošnjačko-hrvatske odnose”, namećući zakon kojim će Mijo Krešić iz HDZ-a BiH biti legitiman, a njegov rođak Boris Krešić iz DF-a nelegitiman Hrvat.

    Nije više ni bitno što od sedam presuda međunarodnih i domaćih sudova dio Međunarodne zajednice namjerava provesti samo jednu, i to onu donesenu po zahtjevu HNS-ovog zvaničnika Bože Ljubića. Bitno je da Christian Schmidt ni sam više ne zna šta govori i šta želi.
    Na sastanku sa liderima političkih partija iz Sarajeva je rekao da im daje rok od šest sedmica da postignu dogovor o izmjenama Izbornog zakona BiH. Sada se, pak, tih šest sedmica može pretvoriti u “devet i po nedjelja”, jer je visokog predstavnika, osim trajne zbunjenosti, u međuvremenu (u Goraždu) obuzelo i “ludilo”. Pa nas u narednih devet i po nedjelja očekuje bitka između “ludog” i zbunjenog Christiana Schmidta. Koji do podne misli jedno, a od podne drugo.
    Visoki predstavnik, prosto, ne zna donositi odluke. I ne zna funkcionisati pod pritiskom. Svoje greške nikad ne priznaje.
    Evo, recimo, kada je u avgustu prošle godine Christian Schmidt upitan da li će se odreći odličja “Red Ante Starčevića”, kojeg dijeli sa ratnim zločincima Jadrankom Prlićem i Dariom Kordićem, visoki je predstavnik dao neočekivan odgovor.

    “Neka njima oduzmu odličja”, reći će Schmidt, odbijajući tako da izađe iz reda u kojem su dvojica pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
    Schmidt je, objavljivali smo već nekoliko puta na Istraga.ba, sklon donošenju odluka kojima minimizira zločine.

    Najveći skandal, kasnije zataškan, bio je  2007. godine, kada je Christian Schmidt kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.

    Njemački magazin Kontraste, tada je pisao da njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.

    Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.

    Mölders je, kako piše dalje magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.

    Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.

    Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.

    Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.

    Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.

    Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.

    Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne.

    Sa opasnih tvrdnji, Schmidt je prešao na opasne materije, pa je, tako, 2017. godine, kao ministar poljoprivrede odobrio korištenje zabranjenih pesticida. Evo kako je ugledni Politico izvijestio o tom slučaju.

    “Njemački ministar poljoprivrede Christian Schmist rekao je da je djelovao samostalno kada je, bez konsultacija sa kancelarkom Angelom Merkel naredio dužnosnicima da glasaju za upotrebu kontroverznog glisofata protiv korova”, objavio je 2017. godine Politico.

    Ova odluka izazvala je brojne reakcije u Njemačkoj, a Schmidt je opet pokazao da ne zna donositi odluke.

    Nakon što je došao u Bosnu i Hercegovinu, Scmhdit je “legitimitet”, umjesto u Bosni i Hercegovini, tražio po beogradakim kancelarijama i sajmovima Aleksandra Vučića. A onda je došao na ideju da se pozabavi i legitimnim predstavljanjem, ispravljajući, kako kaže hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, “nepravdu svojih prethodnika”. Kada je upozoren da on, zapravo, produbljuje postojeću nepravdu, Christian Schmidt se predomislio i, barem privremeno, Amerikancima rekao – NEIN. Sada, pak, tvrdi da ništa nije najavljivao. No, svoje frustracije ne može sakriti. Umjesto visokog predstavnika, postao je komunalni radnik koji urla – “SMEĆE”. Jer je, zaboga, “sit svega”. Dakle, Christian sit!

    Kad Jevreji, Romi, Srbi, Bošnjaci i ostali postanu građani drugog reda: HDZ über Alles!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.

    Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu  Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.

    Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

    Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.

    Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.

    Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

    U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.

    Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica  prala svoje  lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.

    1...8910...19Stranica 9 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj