Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Kolumne

    Danas je Dan nezavisnosti BiH: Država u kojoj su Bosanci i Hercegovci samo “ostali”, država koja je preživjela istovremenu agresiju dvije susjedne zemlje, država koja se odbranila pod embargom i u kojoj se zakoni prilagođavaju agresoru, a ne žrtvi!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Crni vrh i Tomašica. Lanište i Jama Bezdana. Vilina Vlas i Čelopek. Keraterm i Omarska. Heliodrom i Dretelj. I živa lomača u kući Mehe Aljića. Suha, Blječeva, Kamenica 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13. Branjevo i Pilica. I most Mehmed paše Sokovića. Brčanska Luka i bijeljinski Batković. DTV Partizan, Hadži-pašina džamija, Hotel Posavina i zgrada Policijske uprave Brčko. I zvornički Bijeli Potok, i Skočić, i Snagovo. Bratunački “Vuk Karadžić”, bratunačka Glogova. I vlasenička Sušica. Pionirska ulica i lomača u kući Adema Omeragića. I fočanski most na Drini. I opsada Goražda. I čajnička Mostina. Gatački Avtovac, kalinovički Barutni magazin i Jelašačko Polje. Logor Bileća. Nevesinjsko Zijemlje i nevesinjska Kljuna.  I Koštana bolnica u Stocu. Mostar i “Vranica”. Markale 1 i 2., i škola Fatima Gunić. I desetine takvih.  Stupni Do i Ahmići. Ljutočka dolina i hale Agrokomerca. I Manjača i Trnopolje. Večići i Kotor Varoš, dobojska Bosanka, Centralni zatvor i logor Bare. Šamačka Crkvina. I, na kraju,genocid u Srebrenici.

    Crni vrh je danas “samo prevoj” između Tuzle i Zvornika. Tomašica je novinska priča. Za Lanište i Jamu Bezdanu znaju samo Krajišnici. U Vilinoj Vlasi, mjestu masovnog silovanja Bošnjaka, danas je “centar za rehabilitaciju”. Dom kulture u Čelopeku gdje su seksualno zlostavljali muškarce je srušen. Na mostu Mehmed paše Sokolovića pale baklje u čast Republike Srpske. Za Bijeli Potok i 650 ubijenih zvorničkih Bošnjaka skoro da niko i ne zna. Živih lomača se sjećamo samo na godišnjicu. U Foči skoro da i nema Bošnjaka. U Stocu i dalje vrše segregaciju Bošnjaka. Zločinac iz Mostrine (Duško Kornjača) liječi ljude u Novom Sadu. Za snajperisanje granatiranje Sarajeva domaće pravosuđe nikog nije procesuiralo. Agrokomerc je propao, ali Velikom Kladušom vlada ratni zločinac Fikret Abdić. Vlasenicom vlada optuženi ratni zločinac. Srebrenicom – negatori genocida.

    Sudovi su utvrdili jedan genocid i dva udružena zločinačka poduhvata. I istrebljenje. I etničko čiščenje. I zločin protiv čovječnosti. Slike logora su obilazile svijet. A svijet četiri godine nije dopuštao da se branite oružjem.

    Graničila je sa dvije države. I obje su je napale istovremeno. Jedna je susjedna država provela udruženi zločinački poduhvat, a druga je počinila genocid.  Pa, opet je opstala.

    Ratko Mladić je i danas heroj jednih. A Dario Kordić prijatelj kojeg se ne odriču drugi. Danas imamo i visokog predstavnika koji je u istom redu sa ratnim zločincima. Imamo i one koji nas tjeraju da prvi pružimo ruku onima koji je još uvijek žele odsjeći. Danas se u Bosni i Hercegovini više pitaju Beograd i Zagreb nego Sarajevo. Danas ste velik ako odete svojim dželatima na noge. Danas je onaj koji je prijetio smrću stotinama muslimana za jednog mrtvog Srbina – partner i Istoka i Zapada. A onaj koji je slao zarobljene Bošnjake na radnu obavezu – pronositelj evropskih vrijednosti. Danas je Hrvat Željko Komšić, zlatni ljiljan Armije RBiH, samo “alkoholičar” i “privjesak Bošnjak”. A Dragan Čović je poželjan partner. Danas je logoraš Husein Kavazović tek “eksponent” “radikalnih islamista”, koji idu u džamiju, a mitropolit Hrizostom – žrtva “islamista”. Danas su žrtve genocida u Republici Srpskoj – manjina. I zbog njih se ne mijenja izborni zakon. Zakon se mijenja tamo gdje su se Bošnjaci i Bosanci odbranili kako bi vrijedili manje od onih koji su ih napali. Danas su Bosanci i Hercegovci u Bosni i Hercegovini samo “ostali”. Bez prava da budu birani. I nisu konstitutivni u vlastitoj državi. Danas je Milorad Dodik “reformska snaga”, a Fadil Novalić tek obični “crnolistaš”. Danas su bošnjački radikali Melina Borčak, Jasmin Mujanović, Reuf Bajrović, Andrej Nikolaidis, Emir Suljagić, Dragan Bursać. Danas su demokrate Ivan Šušnjar, Zoran Krešić, Mato Đaković, Srđan Puhalo. Danas tvrde da Bosnu i Hercegovinu više voli Josip Juratović nego Adis Ahmetović. Danas je Dan nezavisnosti i red je prisjetiti se rečenica tuzlanskog ratnog gradonačelnika Selima Bešlagića izgovorenu u telefonskom razgovoru sa oficirom JNA Tomislavom Pračerom u maju 1992. godine.

    “Neka je rat, Pračer. Neka je rat. Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. I boli me više k…. ko će me zajebavat”!

    Cenzor, ministar i glumac naturščik: Dino K. Vučić(ević)

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ima neka serija Sex i selo, nisam je gledao, ali sam vidio neke isječke na Youtube, u kojoj potpuno nezapaženu ulogu igra Elmedin Konaković. Tada mlađahni SDA-ov političar, koji je dane provodio u političkom krilu Sebije Izetbegović, a noći za šankovima Amira Pašića Faće, odigrao je ulogu izvjesnog žigola u nečemu što je trebalo nasmijavati široke narodne mase. Ali Konaković naturščik nije uspio nikoga nasmijati, pa je njegova glumačka karijera brzo propala. Prije glume se okušao u košarci. Čak je, kažu, i američki državni sekretar Antony Blinken čuo da je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bio košarkaš. Ali do Blinkena, nažalost, nije doprla ona čuvena rečenica Senada Avdića  kojom je opisao Elmedina Konakovića kao košarkaša koji je tokom karijere uspio prikupiti više ličnih grešaka, nego poena.

    Bavio se Konaković i biznisom, pa je taj posao završio tako što je svoje dugove preknjižio na svoje drugove, a sarajevska Zetra još pokušava naplatiti dugove od firme koju je suosnovao Elmedin Konaković. Još uvijek se ne zna ni gdje su one TV plazme nestale iz Zetre, zbog kojih su SDP-ovci, dok još nisu bili predali stranku NiP-u, izdali saopćenje kojim su pozvali Konakovića da “vrati televizore”.

    Kad mu je propao privatni biznis, Konaković se posvetio onom društvenom, gurajući evropskog košarkaškog prvaka u provaliju iz koje će se teško izvući. Onda se posvetio politici. Sebija Izetbegović će ga, kao svoga pješaka, postaviti na poziciju premijera Kantona Sarajevo. On će uzvratiti podrškom Sebiji Izetbegović u borbi za poziciju direktora  Kliničkog centra u Sarajevu. Onda će mu se omaći, pa će dati državne pare Nedžadu Brankoviću i drugim SDA-ovim biznismenima. Bila je to, hvalit će se, najtransparentnija vlada u državi.

    Poslije će vlastitu biografiju ostaviti iza sebe, a sa sobom ponijeti riječ transparentnost. I sada – tamo gdje je Elmedin Konaković – tu je i transparentnost na kojoj insistiraju sve zapadne diplomate koje su kolektivno oboljele od amnezije i zaboravile da su današnji reformatori proteklih dvadesetak godina bili okosnica “netransparentnog doba”. Elmedin Konaković će, tako, postati “prvi u Bošnjaka”, a svi oni koji vide i sjećaju se bit će proglašeni “botovima” i “plaćenicima”.

    Otkako mu je Johann Sattler svojim saopćenjem dao zeleno svjetlo da se može obračunavati sa novinarima, Elmedin Konaković je proširio listu za odstrel. Počelo je sa mnom, ali je sada lista proširena kolegom Senjom Mahinićem sa Klixa i kolegama sa, kako Konaković reče, “crnolistaškog medija”, misleći na Novinsku agenciju Patria.

    Na stranu to što je on u koaliciji sa crnolistašima – Miloradom Dodikom, Milanom Tegeltijom, Mirsadom Kukićem, Marinkom Čavarom, Željkom Cvijanović … Na stranu i to što je i ministar vanjskih poslova naturščik. Na stranu što ne razlikuje satiru od zbilje. Suština je sada u činjenici da Elmedin Konaković želi postati novi Aleksandar Vučić. Koji dramatičnim pauzama u TV emisijama od sebe pravi žrtvu čak i onda kada novinari objave – njegovu izjavu. Jer, novinari, upozorit će Delegacija EU, od sada moraju biti profesionalni do te mjere da pitaju Elmedina Konakovića, kao drugu stranu,  za komentar izjave Elmedina Konakovića, kao prve strane. A kada jedna  te ista osoba ima dvije strane, to se u medicini zove – podvojena ličnost.

    Ohrabren podrškom Zapada, istočnih komšija i zapadnih susjeda, Elmedin Konaković je krenuo u obračun sa novinarima. To što je na njegovom spisku sada pet-šest novinara, ne znači da one novinare koji danas šute o Konakovićevim obračunima s kolegama neće zadesiti ista sudbina. Ali tada će već biti kasno. Tada će i oni i dio javnosti i medija koji ushićeno kliču novom bošnjačkom lideru u svom dvorištu imati Aleksandra Vučića II. Koji će, istodobno, preuzeti i ulogu Dragana J. Vućićevića obračunavajući se na televizijama sa svima onima koji su se usudili Elmedina Konakovića pomenuti u negativnom kontekstu.

    U životu je bio glumac. Propao je. Bio je košarkaš. Ne baš uspješan. Bio je kandidat za načelnika. Propali. Bio je biznismen. Neuspješan. Bio je sportski radnik. Katastrofalan. Samo je uspio kao manipulator.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Nikada neću prihvatiti logiku ‘svi su jednako krivi za rat’ a vi lažite po Twitteru koliko hoćete”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Sjedim vam ja tako – kući sam, od jutra s guza na guz – u paklenoj dilemi. Ispred mene boca Bunnahabhaina 12 koju sam kupio od Bakirovih para. Pored nje boca Laphroaiga 10 Cask Strength koju sam kupio od para koje sam uzeo za intervju za „Stav“.

    A pored boca Lagavulina 16. To mi – karton svakih 15 dana – već godinama šalje Milo u znak zahvalnosti.

    Kažem: sve probrani Islay single maltovi. Koji danas da oderem?

    Pa se sjetim pokojnoga Ljubomira Đurkovića, najvećeg crnogorskog dramskog pisca. Ljubo je znao doći u podgorički „Berlin“, nasloniti se na šank i momku koji je tek počeo tu raditi reći: „Daj mi voćnu salatu“.

    „Nemamo, čika Ljubo“.

    „Imaš, imaš“.

    Onda bi, nakon što mu je čika Ljubo objasnio šta je voćna salata, momak na šank spustio vozić: loza, šljiva, dunja, jabuka, kajsija, breskva…

    To je važna životna lekcija. Najčešće vam je, dragi moji, tako: nije ili-ili, nego i-i.

    Recimo ovako…

    Prošle me je sedmice progresivno, liberalno Sarajevo cipelarilo na tviteru. Nekakav je frajer – on je valjda nešto, poslanik, odbornih „Naše stranke“ u nečemu – napisao da sam uzeo pare da bih dao intervju za „Stav“.

    Da to odmah riješimo: lažeš, pseto.

    Kad sam to saznao, nisam pomislio: je li ovaj čovjek lažov ili je samo glup? Znao sam da je i lažov i glup. Lažov je, to je barem prosto, zato što laže. A glup je jer je tom laži naumio da mi napravi štetu – koju mi on ne može napraviti.

    Kad je slagao on, za njim su stali lagati i drugi. To je sama suština društvenih mreža. U tome ne učestvujem, jer ljudi tu neprekidno moralizuju. Tip prevari svoju (ili svog) ženu (ili čoeka) sa ženom (ili čoekom) najboljeg prijatelja. Onda ode na tviter i drži moralne lekcije. Pa mu bude lakše.

    Ne mogu ja to. Moje je skromno mišljenje da su ljudi, a to sam nažalost i ja, govna. Samo su oni koji moralizuju malo veća govna od drugih. To prvo.

    Drugo – a ovo sam već nekome objašnjavao…

    Čovjek sam o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nisam htio ništa osim mržnju. To sam i dobio.

    Čovjek sam o kojem su mnogo lagali.

    No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nisu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi.

    Ta spoznaja promijenila je sve.

    Jer… Sve i da sam, kako tvrde odabrani pripadnici fine sarajevske raje, uzeo pare od SDA da bih bio za građansku BiH, to ne bi bilo ni u top 20 najgorih stvari koje sam uradio.

    Ali kad me ne plaćaju ni SDA ni Milo ni “Stav” – ne plaćaju me.

    Ne pišem sada ništa što nisam, takoreći, oduvijek pisao.

    Protiv BiH konstitutivnih naroda bio sam i prije deset godina, za građansku BiH sam bio i tada, pa o tome pisao za “Žurnal” – izvolite, guglajte. Pa to tada nikome nije smetalo.

    Protiv islamofobije pisao sam i prije 10 i prije 20 godina – i na “Žurnalu” i u “Slobodnoj Bosni” – izvolite guglajte.Pa to tada finoj gradskoj raji nije smetalo.

    Ako vas nervira moj benevolentan stav prema bosanskom islamu; ako vas nervira moje odbijanje da učestvujem u kreiranju bauka „islamskog radikalizma“ – izvolite na „Žurnalu“ pronađite moj 10 godina star tekst „Islam, ne problem“. Tek će vas to iznervirati.

    Ako vas nervira moje odbijanje smećarske logike „svi su jednako krivi za rat“ i “svaki je nacionalizam jednako loš” – uzmite bio koji tekst koji sam napisao. Nikada nisam pristao na tezu da su velikodržavni nacionalizam koji je izazvao genocid i nacionalizam onih koji su stradali u genocidu isto. Drkajte i lažite po tviteru koliko vas volja – nikada neću.

    Ali dobro povedite računa o sljedećem: sad ste vlast. Posljednju tviter kampanju protiv mene je, dakle, povela vlast. To se, vašom terminologijom, zove „gušenje kritičkog glasa“. Pokušaj moralne disreditacije kritičara od strane vlasti je totalitarna, nedemokratska praksa. To je ono što radite.

    I ne manje bitno… Kada, recimo, Boris Dežulović, nakon desetina tekstova u kojima su uživali, napiše jedan koji ih nervira, pa sarajevska desnica poviče „Boro je ustaša“ – to vam smeta.

    A kakva je razlika između njih i vas? Jer vi ste 20 godina čitali moje tekstove i bili su vam ok. Ali sada, kada ste vlast, OK vam više nisu, jer vas podsjećam na govna koja ste pojeli da biste vlast uzeli. Kao što je njima Boro namah postao ustaša, vama sam ja namah postao balijski plaćenik.

    Pritom, moj glas je manjinski. Jasno sam istakao da sam protiv BiH konstituivnih naroda sa pozicije etničkog Grka a političkog Bosanca – dakle sa pozicije „ostalih“. Vi ste se ostrvili na mene, lažući pritom. I sebe zovete liberalima?

    Da se razumijemo. Ja nisam vaš. Nisam ničiji. Ne vjerujem u kolektivne idenitete. Vjerujem u radikalni individualizam. I to nije pitanje izbora, nego nužnost. Čovjek je radikalno sam. Rodi se sam i umre sam. Ponekad, kad je u čoporu, učini mu se da nije tako. Tada misli da je moćan. Ne. Čovjek je slab i nikad tako sam kao kada je u gomili.

    O tome sam već pisao. Uskoro u „Vremenu“ iz Zenice izlazi moja knjiga „Antonije napušta Boga“. Evo odlomka (napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce, na primjer za rečenog poslanika „Naše stranke“: govori književni lik, ne autor – ne, to nije isto):

    „Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.

    „Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica“.

    „Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere.

    Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara“.

    „Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara, Fukara!“.

    Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Sad vi koji lažete nastavite sa svojim prljavim fantazijama. A ja ću nastaviti da pišem tako da u vama izazivam potrebu da o meni slažete nešto gnusno. Zapravo: tek sam počeo. Takozvani dijalog koji se sastoji od toga da vi lažete, a ja demantujem ćete voditi sa nekim drugim, ko dijeli – mislim da se to tako kaže – „vaše vrijednosti“.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Seada Numanovića: Od Prijedora do Neuma – Čovićeva i Dodikova islamofobija

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    U Prijedoru su danas iz petnih žila navijači skandirali Ratku Mladiću.

    To je onaj što je na doživotni zatvor osuđen u Hagu zbog ratnih zločina genocida, nehumanog postupanja, kršenja Ženevske konvencije… Izvan svake razumne sumnje Tribunal u Hagu osudio ga je na najtežu moguću kaznu.

    I cijeli svijet je prihatio tu neporecivu činjenicu.

    Osim (bosanskih) Srba. Za njih je on neupitni “heroj”, borac za “srpsku stvar”. Junak.

    Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, načelnik Neuma zaprijetio je da će srušiti jedinu džamiju u svojoj općini – onu u selu Rabrani. Kaže da “neke stvari” nisu urađene po zakonu.

    Možda i nisu.

    Da ostavimo po strani birokratske zavrzlame neumskih vlastodržaca. I hajmo prihvatiti da se sruši dio džamije koji je – eto – napravljen “mimo zakona”. Uz uslov da se poruše i drugi vjerski objekti ili simboli koji su napravljeni nelegalno. Poput – na primjer – velikog križa iznad Mostara.

    Da vidimo toga ko će iz redova onih odakle dolazi i načelnik Neuma prihvatiti takav dogovor.

    Nema ga! I neće ga za našeg života biti.

    Svjedočimo sve vidljivijem frontalnom udaru na neka od osnovnih prava Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

    U dijelovima gdje su manjina izloženi su sistemskoj diskriminaciji. Njihovo bistvovanje, makar bili i najbolji građani svojih lokalnih zajednica, iritirajuće je za ogromnu većinu. Naprosto, njima je krivo što “posao nije završen kako treba kad se moglo”. Odnosno, što nisu zatrti.

    Glasovi iz tih većina koji upozoravaju da je takav narativ opasan i poguban sve su tiši i rjeđi.U frontalnom udaru sve se manje biraju sredstva.

    Politički lider bosanskih Srba ne trepnuvši slaga da je Sarajevu izbrisalo ulicu Srđana Aleksića.

    Od svih vajnih bošnjačkih političkih dika više nego šarenolikog spektra, uzvratila mu je samo gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić kratkim i jasnim demantijem.

    Koliko je ljudi ne samo u Sarajevu, već i širom BiH vidjelo taj demantij?  A koliko je ljudi odmah povjerovalo Dodiku i neće prihvatiti istinu da je opet slagao?! Ogromna većina!

    Laž je postala temelj ne samo njegove politike.

    Kada se nema suvislih argumenata za svoj nacistički narativ, laž postane prirodni odabir. Ona je pokriće istine da se, ovako ili onako, Bošnjake mora očistiti, eliminirati ili pokoriti. I time ukloniti “neevropski narod” sa evropskog tla.

    Za Bošnjake u Prijedoru i Neumu, presuda je davno napisana.

    I nema pravnog sistema tamo kojem se oni mogu obratiti i dobiti zaštitu svojih prava.

    Niti ga je bilo.

    A Prijedora i Neuma danas imamo na svakom ćošku. I možemo do besvijesti nabrajati – od ugovora s Islamskom zajednicom do uskraćivanja bošnjačkoj djeci u Liplju najosnovnijih ljudskih prava.

    Nepravda je svakodnevica Bosne i Hercegovine.

    Metastazirala je i kao nikad prije prijeti nestankom ove države. Na nju su izgleda svikli i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ili (ne)svjesno u svemu učestvuju ritualnim slijeganjem ramenima i traženjem izgovora za “krivcima na svim stranama”.

    Bošnjački politički vrh nikada nije bio podjeljeniji. Lične ambicije i animoziteti su iznad svakog principa.

    Stvara se vrlo opasno stanje.

    (politicki.ba)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: “Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, a tamo ga je otjerala mržnja čiji izvor je ‘Nomokanon’ Svetog Save”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom. Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi. Svejedno. Buka nije snaga. Gdje je šuplje, odzvanja.

    Ovo, jasno vam je, govorim zbog „slučaja“ Amira efendije Mahića.

    Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.

    Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.
    Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.

    Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.

    Čitaj, recimo, ovo: doktor Miodrag M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save o Muhamedovom učenju“.

    No prije toga, pročitaj ko je autor. Istoričar kanonolog, naučni savjetnik Istorijskog instituta. Nesporni srpski autoritet za „Zakonopravilo“ Svetoga Save, za koje Petrović kaže da je „najveća srpska knjiga“. Petrović je autor kritičkog izdanja „Zakonopravila“.

    Ovako Petrović piše u predgovoru svoje knjige, čije mi je izdanje iz 1997. na ekranu:

    „Srbi se od pojave Turaka na Balkanu (XIV vek) neposredno i neprekidno suočavaju sa Muhamedovim učenjem, iz kojega je izrastao mnogobrojni islamski svet. Posle viševekovne turske vladavine sve do danas u Raškoj oblasti i Bosni postoje islamizirani Srbi koji pomoću islamske vere stvaraju svest o sebi kao posebnom – muslimanskom narodu. Njih bi danas svakako bilo mnogo više da u Srbiji nisu postojali spisi o Muhamedu i o profanosti vere koju je propovedao. Sveti Sava je dva takva spisa preuzeo iz vizantijske književnosti i uneo ih u Zakonopravilo ili Nomokanon – zbornik crkvenih i građanskih propisa, namenjen Srpskoj crkvi i državi“.

    Dakle, da ponovimo šta kaže Petrović. Islam je „profana vera“. Bošnjaci su „islamizirani Srbi“. Da nije bilo Svetoga Save, Bošnjaka bi „svakako bilo mnogo više“.

    Koji su to vizantijski tekstovi što ih je Sava uvrstio u svoj nomokanon? Takvih je, kaže doktor Petrović, preko sto.No nas ovdje zanimaju oni koji govore o islamu. To su spisi Svetoga Jovana Damaskina, Svetog Epifanija Kiparskog i Georgija Monaha, koje je Sava preveo i spojio u ono što Petrović naziva „spis o izmailćanskoj veri“.

    Prije nego pročitamo šta tu o „izmailćanskoj veri“ piše, da pročitamo šta je i koliko je važan Savin „Nomokanon“ – „najvažnija srpska knjiga“, kako kaže doktor Petrović. Wikipedia veli ovako:

    “Savin prevod vizantijskog Nomokanona je usvojen na saboru u manastiru Žiča 1221. godine, kao najviši crkveni i državni pravni akt.[2] Pošto su kanoni Crkve umnogome regulisali život podanika, Savina kompilacija se u znatnoj meri odnosila na oblast koju danas smatramo građanskim pravom.[3]

    Savinom verzijom Nomokanona Crkva i država u Raškoj su načinjeni ravnopravnim partnerima, tako što to su izbačeni vizantijski zakonski tekstovi (Ekloga, Epanagoga i komentari Balsamona iz 12. veka) koji podređuju crkvu državi.[4]
    Sava je u Nomokanonu naveo i Atanasijev popis kanonskih knjiga, kako bi sprečio upotrebu slovenskih apokrifa”.

    U svakom slučaju, Savin “Nomokanon” je temeljni spis Svetosavlja.

    Čitamo šta tu piše:

    “I do sada postoji služba izmailćanska koja drži i vara ljude, to jest vera sracinska koja je preteča Antihrista”.

    “A od tog vremena pa do sada kod njih uzraste lažni prorok po imenu Muamed, koji je, razgovarajući sa Jevrejima i sa hrišćanima, to jest sa arijanima i nestorijanima, odasvud crpeo zlo”.

    “I mnoge druge izmišljotine su dostojne smeha u takvome spisu, za koji nadmeno kaže da je od Boga snesen na njega”.

    “…Moamed imaše pomoćnika, zapravo druga po imenu Zid (Zejd). Ovaj imaše krasnu ženu koju požele Moamed. Dok su njih dvojica sedeli, Moamed reče: “Hej, Bog mi je zapovedio da uzmem tvoju ženu!”

    Čitamo dalje kod doktora Petrovića da je Sveti Sava u svoj nomokanon unio i “Čin koji se vrši nad onima što se od Saracina obraćaju čistoj, istinitoj, hrišćanskoj našoj veri”. Taj tekst je, saznajemo, “takođe preuzet iz vizantijskih nomokanona”.

    Tu između ostalog piše:

    “Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo”.
    “Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”.

    “Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”.

    Istorijsko-politički kontekst u kojem nastaju citirani vizantijski nomokanoni je jasan. Jasno je i da se ondašnji hrišćani i muslimani, pa ni u svojim teološkim raspravama, nisu mazili i nisu bili upoznati sa konceptom političke korektnosti.
    Jasni su i politički razlozi zbog kojih je Sava te tekstove uvrstio u svoj tekst.

    Jasno je i to da današnji politički kontekst u Bosni nije radikalno – u svakom slučaju ne dovoljno radikalno – drugačiji od ondašnjih napetosti (ovo je, dakako, eufemizam) između hrišćana i muslimana.

    Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, u koji ga je zatočila Karadžićeva vojska. Od Kozarca, u kojem je rođen, nije ostao kamen na kamenu. Njegova porodica teško je stradala u zločinima koji je srpska vojska sistematski vršila nad njegovim narodom.

    Obaveza Amira Mahića, kao ljudskog bića, no prije svega kao intelektualca koji je odgovoran prema drugim ljudima, kojima je on vjerski i intelektualni autoritet, ljudima koji su listom preživjeli stradanje kakvo je snašlo njega, bila je da pokuša potražiti korijen – ili barem ono što bi korijen moglo biti –  ogromne mržnje koja je porodila toliko užasa.

    Ta ga je potraga odvela do Savinog “Nomokanona”.

    Evo: i mene je.

    Moguće da je to tako zato što tamo piše to što tamo piše.

    O tome se može govoriti ili ćutati. Pritom: ćutati ne znači obrisati. Znači tek teret nužne debate ostaviti za drugo vrijeme, nekim drugim ljudima. To nije tolerancija. To nije dobronamjernost.

    Svi važni, temeljni tekstovi na koje se pozivaju oni koji mržnju crpe iz njih, zahtijevaju ne ćutnju i ne galamu koja pokušava iznuditi tu ćutnju. Zahtijevaju kritički pristup i ozbiljne, neugodne debate.

    U kojima “ja sam time uvrijeđen” nije pažnje dostojan argument.

    Slobodna Bosna

    Između istočnih komšija i zapadnih susjeda: Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt Srbije i Hrvatske!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt. Ne, ničija zemlja. Već zemlja kojom će podjednako, upravljati Beograd i Zagreb. U Sarajevu će se samo formalno potpisivati odluke. Ali one će se donositi u Beogradu i Zagrebu. Zapadne sile su procijenile da je bitnije sačuvati one Hrvate koji ne žele Bosnu i Hercegovinu, nego podržati Hrvate koji žele državu BiH. I zato je svaki Hrvat koji ne želi Bosnu i Hercegovinu, vrijedan kao tri Hrvata koji je žele.

    Bošnjački demografski oportunizam je, ubjeđivat će vas zapadni lobisti, opasan koliko velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Eda Josepha. Dakle, kada Bošnjaci prave djecu, to je isto kao i kada srpski i hrvatski nacionalisti ubijaju bošnjačku djecu.

    U Bosni i Hercegovini živi preko 50 posto onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ali njihova objektivna politička moć je svedena na jednu trećinu. Tamo gdje nema Bošnjaka, u Republici Srpskoj, važi građanski i demokratski princip – jedan čovjek, jedan glas. I većina je 50 posto plus jedan glasa. Tamo gdje su Bošnjaci većina, glasa se po principu – jedan Hrvat – tri Bošnjaka. Uz obavezu poštivanja konstitutivnosti Srba. I bez obaveze poštivanja prava 100 hiljada ostalih.

    Kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Željko Komšić, tada i Dragan Čović i Gabriel Escobar govore o preglasavanju Hrvata. A činjenica je samo da je preglasana politika onih Hrvata kojima je udruženi zločinački poduhvat zvani Herceg-Bosna i dan danas cilj. Nedopustivo je, dakle, po zapadnim, demokratskim standardima da birate nekoga ko je bolji za vašu državu. Od vas se traži da apstiniranjem izaberete onog ko uopće ne želi vašu državu.

    Od Bošnjaka se već dvadeset godina očekuje da nešto daju. Tim davanjem bi se, ubjeđujuju ih i Istok i Zapad, smirili srpski i hrvatski nacionalizam. Koliko god bošnjački nacionalizam bio loš, a jeste loš, on se ne može porediti sa velikosrpskim i hrvatskim nacionalizmom. Jer hrvatski i srpski nacionalizam je, zapravo, separatizam. I ne može se plakat protiv Deda Mraza iz Zenice, koliko god bio loš, a loš je, poistovjetiti sa paljenjem svijeća i odavanjem pošte presuđenim ratnim zločincima.

    Zamislite državu u kojoj je su, gledajući vjeroispovijest, muslimani najbrojniji, a opet njihova zajednica nema potpisan ugovor sa državom. Za razliku od drugih religijskih zajednica.

    Znam, Bosne i Hercegovine nema bez Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima pripada onoliko koliko i Bošnjacima. Ali to što pripada Srbima i Hrvatima, ne znači da treba pripadati Srbiji i Hrvatskoj. Problem je što većina Srba i Hrvata iz BiH, zapravo, ne želi BiH. Dakle, većina Srba i Hrvata ne želi državu BiH. A manjina Bošnjaka želi BiH bez Srba i Hrvata.

    Evo, recimo, u centru Sarajeva, Bošnjaci su preglasali te „manjinske“ Bošnjake i za načelnika Općine Centar su izabrali Srđana Mandića. U državnom Parlamentu, iz izborne jedinice Sarajevo, sjede trojica zastupnika Srba izabranih „bošnjačkim glasovima“ (Saša Magazinović, Predrag Kojović i Milan Dunović).

    Možete li zamisliti da, recimo, u utrci da gradonačelnika Banja Luke pobijedi Bošnjak? Čak i onaj iz SNSD-a.

    Ili, da i Širokom Brijegu za državnom zastupnika Hrvati glasaju za bošnjačkog kandidata iz Naše stranke?

    Kada to bude moguće, onda će sasvim svejedno biti ko je kandidat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Sada, nažalost, nije moguće. Jer nije isto da li je Željko Komšić ili je Dragan Čović. Nisu isti Milan Dunović i Sanja Vulić. Nisu isti Vlatko Glavaš i Mario Karamatić.

    Nije bošnjački nacionalizam i preglasavanje Hrvata kada glasate za Komšića. Kada glasate čprotiv Dragana Čoviča, ne preglasavate vi Hrvate, već velikohrvatsku politiku koja ratne zločince proglašava – uznicima.

    I nije isto kad pravite ili ubijate djecu.

    Bošnjački demografski oportunizam nije opasnost za BiH. Možda je on opasnost za neke centre koji u bosanskim muslimanima vide problem. Još jednom da pojednostavim. Bošnjaci iz Republike Srpske su protjerani, njihova zemlja je preknjižena na taj entitet. I nikada nijedna ambasada, nikada nijedan visoki predstavnik nije odlučio nametnuti izmjene Ustava Republike Srpske kojima bi te bošnjačke i hrvatske povratnike zaštitili „pravom veta“ prilikom formiranja Vlade RS. Nikada nikome nije palo napamet da, recimo, u Srebrenici jedan bošnjački glas vrijedi kao tri srpska. Tu vrijede „demokratski principi“. Prvo vas pobiju i protjeraju, i onda vas još „preglasavaju“. Jer je demokratija zasnovana na principu – jedan čovjek jedan glas i 50 posto plus jedan.

    U Federaciji, gdje su se Bošnjaci odbranili, njihov glas vrijedi manje. I Srbi i Hrvati imaju pravo veta. A kada „bošnjački demografski oportunizam“ zasmeta, vaskrsne Christian Schmidt.

     

    Aleksandar Vučić: Nosač “kišobrana”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    U nekom od krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini trebalo bi ugraditi i kaznu da osoba koja napravi neko krivično djelo bude osuđena da određeni vremenski period mora pomno pratiti medije pod kontrolom Aleksandra Vučića.

    Osuđeni kriminalac bi morao čitati Informer i Novosti, gledati “Ćirilicu” i pratiti svako gostovanje predsjednika Srbije na jednom od niza njemu odanih (kupljenih) medija.

    Sigurno bar nekima od njih više nikad ne bi palo naum da ponove krivično djelo!

    Ubijanje zdravog razuma konstanta je onoga što Vučić i njegovi kerberi demonstriraju već duži niz godina.

    Pokušajte pogledati neku od centralnih informativnih emisija bilo kog od Vučićevih audio-vizuelnih medija.

    Potrudite se da izdržite barem 15 minuta.

    Svjetski diktatori mogli bi svašta naučiti iz toga.

    Aleksandar Vučić je redovna žrtva, ustrajni borac za “srpsku stvar”, svi i svako ga mrzi, a svako malo nekome naumpadne i da ga likvidira.

    Cijeli svijet mrzi i Srbiju i Srbe, pogotovo Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati.

    Vole ih samo Rusi i (rastuće) Kinezi.

    Vučić je svako malo na teškom iskušenju. Mrski Evropljani i još mrskiji Amerikanci mu žele stati nogom za vrat, a on – jadničak – samo se bori za univerzalne svjetske principe i predstavlja slabašnu zemlju koja nikome i nikada nažao nije učinila.

    Al opet, svi ih mrze, zavide im, žele ih podjarmiti, promijeniti mozak…

    A ponositi Srbin Aleksandar Vučić se ne da! Rijetki preostali opozicioni mediji su lažljivo zlo, par nezavisnih portalčića su strani plaćenici…

    Aleksandar Vučić bi bio najsretniji da nam svima može preparirati mozak.

    Da može iz naše memorije izbrisati da je kao vojnik bio na Jevrejskom groblju (njegov politički guru osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj ne jednom je rekao i u kojoj je četničkoj formaciji Vučić bio i šta je radio), da je govorio da će likvidirati stotinu Muslimana za jednog Srbina, da se ustrajno borio za “veliku Srbiju” u Hrvatskoj i da vlasti te države njegovi mediji redovno nazivaju “ustaškim”, da u recentnim stenogramima sjednica organa vlasti Srbije govori kako “Šiptare treba pregaziti i pobiti”, zatrti crnogorsku naciju…

    Doživjeli smo, eto, da nam Vučić “otvara oči” pričom da na položajima iznad Sarajeva nije nosio ni snajper, a pogotovo ne Kalašnjikov, nego “kišobran”!

    On bi najsretniji bio da mi pamtimo sliku kada okupljenim četničkim vojvodama, koje predvodi Šešelj, servilno donosi gajbe pive.

    A ne bi mu ni smetalo da govorimo kako u Hagu istom tom Šešelju referira šta je – kao doušnik – radio ili radi svaki od njegovih kolega – političara tadašnje Srpske radikalne starnke.

    Njegov narativ, stalno nametan iz medija koje je pokorio, kupio, ucijenio ili s kojima dijeli istu ideologiju, pokazuje šta on istinski misli i o nama.

    A jasno je da nas – u najboljem slučaju – smatra nižim bićima kojima je dovoljno “valjutnuti” neki simpa narativ o savezništvu, poštovanju integriteta BiH (ne i suvereniteta!) i koji će se zadovoljiti sa “par evrića” ovdje ili ondje.

    Neće proći!

    (politicki.ba)

    Ponuda “prepoštenom” lideru Elmedinu Konakoviću: Testirajmo se pred TV kamerama na poligrafu, ja pitam Vas, Vi pitate mene!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.

    Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.

    Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.

    Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.

    Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.

    Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.

    Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.

    “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.

    Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.

    Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.

    “Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.

    Ima nas koji pamtimo i ovo.

    „Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.

    Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.

    Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.

    Pomoz’ Bog, Kajganiću: Kad će optužnice za rušenje ustavnog poretka?

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Živjela Srbija, živjela Republika srpska, živio srpski narod, izgovorio je danas Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu tokom obraćanja učesnicima parade neustavnog 9. januara. A paradirali su nedaleko od Sarajeva ešaloni MUP Rs, uposlenici javnog sektora, sportisti, studenti…

    Čule su se i dvije himne, Rs-a i Srbije. Došli su gosti iz Srbije, Crne Gore. Iza Dodikovih leđa sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Danilo Vučić, i ratnog zločinca Ratka Mladića. Saradnika Slobodana Miloševića sadašnji šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić.

    U samo nekoliko minuta Dodik je u istom obraćanju govorio o miru i slobodi, ali i zaprijetio da policija entiteta RS nikome neće dati da kroči na teritoriju tog entiteta. Samo nekoliko metara dalje nalazi se zgrada Državne agencije za istrage i zaštitu kojom rukovodi Dodikov kadar Darko Ćulum. Dakle, SIPA-i je jasno poručeno šta mogu, a šta ne.

    Zagrmio je kako je Rs spremna da brani svoju slobodu. Ali je pitanje od koga. I kako mu to poruči danas Ambasada SAD Rs će samo uništiti sebe i one oko sebe željom o nezavisnosti.

    Policija na koju se danas poziva Dodik činila je stravične zločine tokom agresije na BiH zajedno sa Vojskom Rs. U toj policiji ima i poneki Bošnjak. Kako se oni osjećaju kad im predsjednik entiteta poručuje živio srpski narod na srpskom teritoriju.

    Dalje je poručio da „ovaj prostor pripada Srbima“, a da su u BiH ostali zato što su morali.

    „Kriminalci iz međunarodne zajednice već nekoliko decenija pokušavaju da nam uzmu slobodu“, kazao je Dodik.

    Ponovo je iskalio svoj bijes prema Ustavnom sudu BiH, ali ne i prema Tužilaštvu BiH i Sudu BiH. Naprasno je iz Dodikovih izjava nestalo sve ono što je govorio prethodnih godina.

    Od glavnog tužioca Tužilaštva BiH, nekadašnjeg pripadnika MUP RS, Milanka Kajganića ovih dana ni traga ni glasa. O 9. januaru Tužilaštvo BiH ne odgovara na medijske upite. O provođenju istraga protiv onih koji ne samo da ne provode odluke Ustavnog suda BiH već šire i mržnju poručujući svima drugima u entitetu RS da nisu dobrodošli jer nisu Srbi također  ni glasa.

    Nismo danas vidjeli ni patrole EUFOR-a u blizini Istočnog Sarajeva. Ali zato je MUP RS tražio informacije o navodnim aktivnostima Zelenih beretki. Umjesto suprotno, da se agencije i ambasade bave proruskim grupama koje su danas bile u Istočnom Sarajevu, opet je svjetlo usmjereno na Sarajevo, boračke organizacije, udruženja žrtava koji su pretrpjeli značajne ljudske i materijalne gubitke. Kao da je nekome danas trebalo da iz Sarajeva krene bilo kakva varnica. Tada bi se sigurno probudilo i Tužilaštvo BiH.

    Isto to tužilaštvo nema još nijedne optužnice za ubistva Sarajlija, djece na igralištima, u redovima za vodu i hljeb. Ali zato imamo suđenja za legitimni vojni cilj u slučaju Dobrovoljačka. Na dan neustavnog 9. januara general Armije RBiH Atif Dudaković na Sudu BiH brani se zbog odbrane BiH od agresora.

    Danas bi Dodiku možda imali štošta reći i oni koji bi da su imali sreće da prežive granatiranje, snajpere, žive lomače, genocid. Možda bi neki od njih bili državni tužioci s integritetom i bez oraha u džepu procesuirajući rušitelje ustavnog poretka BiH.

    Drugi bi mu, da su preživjeli, rekli da je BiH jedna država, međunarodno priznata i da krvavu agresiju su upravo započeli oni koji su tog 9. januara 1992. proglasili srpsku republiku, a među njima i Dodik koji se time ponosi.

    Prisjećam se kako je prije nekoliko dana dok je u istu ravan stavljao 9. januar i samoproglašenje Rs-a i 1. mart 1992. koji je donio međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, u Doboju iza Dodikovih leđa šutio Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a.

    Isti taj Nikšić ubjeđivao nas je prije nekoliko dana kako ga je na jednom sastanku Dodik podsjetio na onog starog od prije 10-15 godina. Čuje li Nikšić šta sada govori Dodik, da li je čuo današnje poruke sa neustavnog 9. januara. Ili možda Nikšiću eho Dodikovih riječi dolazi sa zakašnjenjem od 10 godina. Da li bi Nikšić u ovakvu BiH u kojoj jednim njenim dijelom vedri i oblači Dodik pozvao svoje dijete da se vrati. Bit će prilike pa ćemo ga pitati.

    I danas kada EU, Ambasada SAD i sav civilizovan svijet osuđuje Dodika i dodjelu ordena ratnom zločincu Vladimiru Putinu, Tužilaštvo BiH šuti.

    Šute i koalicioni partneri koji su do kraja ove sedmice spremni dati kadrove u Vijeće ministara BiH i početi s dozvolama za Dodikove projekte.

    Historija će na neki način sve nas zapamtiti. Neke po dobrom neke po lošem, ali najviše historija pamti one koji su izdali državne interese i njene narode za parče vlasti i vlastitog interesa.

    (NAP)

    Kolumna akademika Rešida Hafizovića: Schmidt ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se ‘politička imela’ koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano, piše akademik Rešid Hafizović u kolumni za ins.ba. 

    “Naši američki ‘prijatelji’ su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.

    Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.

    Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki ‘prijatelji’ i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.

    Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.

    Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant, tvrdeći u ono vrijeme kako umnost, demokratičnost i sloboda su utjelovljeni samo i jedino u Bijelome Čovjeku, koji je po definiciji kršćanin, i to iz onih europskih zemalja sjeverno od Pirineja (Enrique Dussel, Philosophy of Liberation, 1980).

    Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.

    Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička ‘pobjeda’ je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se ‘promijenio, željan promjena’ (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.

    A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek Socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta  (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.

    K tome još, oni iz ‘osmorke/šestorke’ nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom  i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.

    To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz ‘osmorke/šestorke’ koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci”, naveo je Hafizović.

    1...678...19Stranica 7 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj