Kolumne

Slučaj Memić između fikcije i činjenica: Kako je pala priča o “izbrisanom Budnjinom snimku” i “krvavom džemperu”, a slučaj “spašen” preslobodnim sudskim uvjerenjem i (narodom i) pravdom!

Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.

Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.

Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije  relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.

Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.

Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko  je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora.  Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.

Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?

Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.

A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.

I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.

I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.

Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.

Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.

I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!

Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!

Elektori macht frei: U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih

U državi ih ima preko 50 posto. Nad njima je u Republici Srpskoj počinjen genocid i etnički su očišćeni s tog prostora. U Srebrenici ih je ubijeno preko osam hiljada. Oni koji su preživjeli, uglavnom se nisu vratili. Pa, opet, u gradu u kojem je nad njima počinjen genocid, presuđen na najvišim svjetskim sudovima, Bošnjaci nemaju povlašteni status. Jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda. Matematika kaže da će Bošnjaci teško  ikada više uzeti poziciju načelnika Opštine Srebrenica. A to što su u manjini, direktna je posljedica – genocida. Ali Angelina Eichhorst i drugi zvaničnici Evropske unije u tome ne vide problem. U Srebrenici su ispunjeni svi evropski standardi. Jedan čovjek – jedan glas. Ko skupi više, taj je pobjednik.

U subotu je obilježen dan logoraša iz Heliodroma. To je onaj logor koji je pomenut u presudama Haškog tribunala,  kojima je utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa zvaničnicima takozvane Herceg Bosne i službenog Zagreba na čelu. Pod zastavom HZ HB-a počinjeni su brojni zločini nad hercegovačkim Bošnjacima. Zvaničnici HDZ-a, raspoređeni na Sveučilištu u Mostaru, zabranili su u subotu bošnjačkim logorašima da uđu u krug nekadašnjeg logora i polože cvijeće. Ta vijest je ostala u sjeni nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH i ponuđenog elektorskog modela.

Za one koji baš nisu u ovoj tematici, to je model izbora članova Predsjedništva BiH prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva. I Evropa je za taj model – jedan hrvatski glas, deset bošnjačkih. U Republici Srpskoj bi ostao isti model. Jedan čovjek – jedan glas.

Ovo je, pojednostavljeno, prijedlog službenika iz Brisela – tamo gdje su Bošnjaci, nakon progona, genocida i etničkog čišćenja postali manjina, ostat će manjina. A tamo gdje su se odbranili, uvest će im se sistem glasanja prema kojem će biti deset puta manje vrijedni od Hrvata iz Širokog Brijega.

Da ne bude zabune, Hrvati polažu pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je i njihova zemlja i moraju biti uključeni u sve bitne procese. Hrvati imaju pravo na člana Predsjedništva BiH. I to im pravo nije oduzeto. Željko Komšić je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Izabran je u skladu sa Ustavom i zakonom. Nije izabran samo u skladu sa željama HDZ-a BiH.

Da li su je za Komšića glasalo puno Bošnjaka? Da. I to je istina. Bošnjaci su svoj glas dali Željku Komšiću, Hrvatu porijeklom iz središnje Bosne, kako bi spriječili Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH. Ako se pitate zašto, onda pretražujte po arhivi. Pronaći ćete tekstove u kojima svjedoci opisuju kako ih je Dragan Čović, u svojstvu direktora Sokola, slao u radne logore. Pronaći ćete i tekstove o tome kako je Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS poručio zvaničnicima tog entiteta da „čuvaju Republiku Srpsku“. Onu, na čijoj je teritoriji počinjen genocid nad Bošnjacima i koja je etnički očišćena od Hrvata. Ima u arhivi, lako je pronaći, i onu Čovićevu izjavu iz Zagreba kada optužuje Bošnjake da žele „islamsku državu“. Koliko je žele, pokazuje činjenica da je iz kantona sa bošnjačkom većinom u državni parlament izabrano troje Srba i jedan Hrvat. Od četiri državna zastupnika izabrana iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i Goražde, „islamisti“ su direktno izabrali Srbina Sašu Magazinovića i Srbina Predraga Kojovića. „Islamisti“ su direktno izabrali i Srđana Mandića za načelnika Općine Centar. „Islamisti“ su izabrali i Mirjanu Lepić Marinković u državni Parlament (da, kompenzacija je u pitanju, ali je prošla). Iz SBK-a i Ze-Do, sa friškim „travničkim“ islamom je u državni parlament izabran i Hrvat -Vlatko Glavaš.

Znate li šta je zajedničko navedenim Srbima i Hrvatima? Zajedničko im je to što ne negiraju Bosnu i Hercegovinu i što ovu državu doživljavaju svojom domovinom. Za razliku od njih, Dragan Čović je ne osjeća svojom domovinom. Dragan Čović je razgrađuje zajedno sa Miloradom Dodikom.

Republika Srpska je činjenica. Ustavna kategorija. Ustavni sud BiH je rekao da su i na teritoriji Republike Srpske konstitutivni svi narodi. Milorad Dodik je pronašao svoje Bošnjake, svog Denisa Šulića i druge. Ima li pravo na to? Ima. Da li je Šulić legalan? Jeste. Da li su ga birali Bošnjaci? Nisu. Ali niko iz Evrope nije sletio u Banja Luku kako bi uveo drugačiji sistem glasanja prema kojem bi Bošnjaci birali svoje predstavnike u RS. Jer RS, rekoh, ispunjava najviše evropske standarde. Jedan čovjek – jedan glas. To što je nekoliko stotina hiljada pripadnika jednog naroda protjerano nije bitno za one koji propisuju standarde. Srebrenicom u kojoj je počinjen genocid danas upravlja Srbin. Legalno izabran. I nije problem što Srebrenicom upravlja Srbin. Problem je što ne priznaje genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u njegovom gradu.

Koliko vas u ovom trenutku, bez googlanja, zna za Bijeli Potok? U tom su zvorničkom mjestu 1. juna 1992. godine ubijena 682 bošnjačka civila. Za jedan dan, na jednim mjestu.

Za Trusinu ste svi čuli. Pripadnici Armije RBiH su u tom selu ubili 22 civila hrvatske nacionalnosti. Nesporan je to bio zločin pripadnika Armije RBiH kojeg bi svako razuman morao osuditi, kojem god narodu da pripada. I ne samo osuditi, već i učiniti sve da se odgovorni osude.

Ali šta ćemo sa Bijelim Potokom ili Ahmićima? Dva sela – 800 žrtava. Bošnjačkih. Međunarodni su sudovi napravili jasnu razliku u ovim zločinima. Normalno je, u skladu je sa evropskim standardima, da, recimo, Vlasenicom upravlja čovjek kojem se sudi za progon Bošnjaka iz tog grada. Međunarodna politika se ne osvrće se na to. Tamo gdje su manjina, Bošnjaci trebaju ostati – manjina.  Tamo gdje su većina, Bošnjaci moraju umanjiti vrijednost svoga glasa kako bi onaj koji veliča zločince iz Ahmića postao član državnog Predsjedništva. I još ubjeđuju da je to bitno za budućnost BiH.

Ostalo je još samo da napišu – Elektori macht frei!

Kad’ Titovi jaganjci utihnu: Da li će Gačaninovi prijatelji i saradnici za sarajevske medije ostati “ugledni biznismeni” i ministri?

Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…

Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.

Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.

 

I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.

Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.

Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.

Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?

Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.

Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.

Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.

Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.

O (ne)prijatelju visokom predstavniku: U ping-pong igri Beograda i Zagreba Christian Schmidt je loptica, Bosna sto, a Bošnjaci mrežica!

Kada vas Christian Schmidt nazove prijateljem, tačno poželite da pobjegnete u neprijateljske snage. Jer kako ćete biti prijatelj sa čovjekom koji misli da su vam dovoljne dvije Fatihe (ili dva Očenaša) i tri ruže u Memorijalnom centru u Potočarima, da biste sa sebe saprali grijehe što jedan narod, kakav god da je, istovremeno obespravljujete, pravite ludim i smatrate – glupim.

Dakle, kad upitate visokog predstavnika Christian Schmidta zbog čega je na jedan dan suspendovao Ustav Federacije i obespravio potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka, on vam kaže – “uskoro će 11. juli i ja idem u Srebrenicu. Deblokirao sam pare za Memorijalni centar”.

Memorijalni centar u Srebrenici je Christianu Schmidtu postao sredstvo odbrane, a ne memorijal žrtvama presuđenog genocida nad Bošnjacima.

Bio sam i ja, gospodine Schmidt, u Novom selu kod Bijeljine. Bio sam i ispred jedne kuće u Novom selu, snimio stand up i, dok su se zavjese na prozorima tresle, u kameru rekao – “ovdje iza mojih leđa pod lažnim imenom živi Franc Kos, čovjek koji je 16. jula 1995. godine sa petoricom “kolega” na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljao 1300 zarobljenih Bošnjaka”. Eno Franca Kosa danas u zatvoru. Izdržava trodecenijsku kaznu zbog Branjeva. Kucao sam i na vrata odbjeglom zločincu Dušku Kornjači, onom što ga štiti Aleksandar Vučić s kojim se češće viđate nego sa članovima Predsjedništva BiH. On vam je prijatelj, a ne ja. Za sigurnost njegovog sina koji je povezan sa podzemljem ste se brinuli. Niste se brinuli o žrtvama srebreničkog genocida.

“Olala” . Tako glasi Schmidtov odgovor kada ga upitate koju je to formulu koristio kada je odlučio da u Ustav Federacije ugradi “tri petine” podrške u određenom klubu konstitutivnih naroda prilikom formiranja neke buduće Vlade Federacije.

Onda ide – Ping-Pong, Ping-Pong …..

E, u tom “ping-pongu”, Christian Schmidt je loptica. Reketi su u Beogradu i Zagrebu, u rukama Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, Bosna i Hercegovina je stonoteniski sto, a Bošnjaci “mrežica” koju morate da “prebacujete”, jer ona služi samo da jasno razdvoji srpski od hrvatskog dijela stola.

Ping-Pong, Ping Pong. Schmidt je udario u mrežicu sa Vučičićeve strane stola. Poen za Plenkovića – izborni zakon.

Ping-Pong, Ping Pong. Sad je loptica Schmidt udarila sa hrvatske strane stola. Poen za Srbiju – državna imovina.

Ping- Pong, Ping-Pong. Srbija i Hrvatska igraju do 14 (prioriteta). Onda se loptica uklanja, a mrežica ostaje na stolu bez ikakvog smisla. Nebitna.

Dakle, kad upitate Christiana Schmidta zbog čega je na jedan dan, samo na jedan dan, suspendovao Ustav, on vam odgovori: “Ping-Pong”. I onda opet kaže – ja odoh 11. jula u Potočare, na ispovijed. Potom slijedi ti Očenaša, dvije ruže i olalala. Grijesi su saprani. Onda opet ide ping-pong. Sve dok “Bošnjaci iz mrežice” ne shvate riječi koje je prije tridesetak godina izgovorio Lord David Owen.

“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”.

I, zato, ne sanjajte snove. Naročito ne sanjajte dok ste budni.

Ram za drugu sliku Denisa Bećirovića: Vanredno političko samoubistvo!

Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d'o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.

Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.

A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.

“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti  Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.

Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović  na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.

Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.

“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.

U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.

“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.

Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.

“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.

Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je  to i SDA.

“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.

Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.

“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.

Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.

Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.

Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.

Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.

Kolumna Senada Avdića: Peta strana svijeta – polusvijeta

Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.

Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.

Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.

Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up'o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.

Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.

Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.

“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.

Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.

Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.

Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.

Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.

Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala”  taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo  sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.

Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.

Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.

“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.

Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.        

(Slobodna Bosna)

Ko je sveta krava Franja Šarčević: Javno psuje majku biračima Željka Komšića, Dan nezavisnosti BiH naziva islamističkim i smeta mu posjeta grobovima heroja Armije RBiH

Ko je i šta je Franjo Šarčević? Sveta krava Franja koja zadržava ekskluzivno pravo da javno, na društvenim mrežama, ljudima psuje majke, a da ga, pri tome, od uzvratnih psovki i prijetnji botova mora čuvati država. Čiji Dan nezavisnosti naziva – islamističkim.

“Novinarsko piskaralo sa portala Vijesti.ba i član tima Željka Komšića ima lijepu poruku za ove izbore. No da ne ostanem dužan: jebo vam Željko Komšić mater fašističku, i da se ugušite u svojoj mržnji i jadu. I svi koji ste glasali za njega možete me odmah izbaciti iz kontakta ili sačekajte da ja vas jedno po jedno. Pizda vam materina pokvarena”.

Tako je prije šest godina pisao sveta krava Franja, akademski radnik, matematičar i politički analitičar, koji ciklično, svake dvije godine, prijeti da će napustiti državu BiH, bježeći od “rastućeg bošnjačkog nacionalizma” koji je toliko opasan da mu Franjo Šarčević, u po Sarajeva, može javno “jebati majku” i opet ostati na budžetu kojeg pune “bošnjački nacionalisti”.

Godinama Franjo Šarčević etiketira ljude kao bošnjačke nacionaliste. Za njega su islamisti i Emir Suljagić, i Reuf Bajrović, i Vahidin Preljević, i Benjamina Karić, i Željko Komšić, i Andrej Nikolaidis. Dok Ugo Vlaisavljević, otac narativa o konsocijaciji, zaslužuje podršku svete krave Franje.

“Prvi mart 2024.”, piše Franjo Šarčević u kolumni koja još uvijek nije izazvala žestoke reakcije, “definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne”.

Franji Šarčeviću su, dakle, sporna mjesta koja se posjećuju 1. marta. Sporno mu je posjećivanje mezarova i grobova pripadnika Armije RBiH koji su, pod zastavom ljiljankom, poginuli braneći nezavisnost države u kojoj će trideset godina kasnije neki Franjo, kao slobodni građanin, živeći na račun poreskih obveznika, članove porodica i suborce palih  heroja nazivati – islamistima.

Sporna je Franji Šarčeviću i “simbolika” s kojom se pristupa Danu nezavisnosti. Što znači, sporna mu je zastava s ljiljanima koja je 22. maja 1992. godine podignuta na jarbolu ispred UN-a, i zastava koju je tri godine kasnije, 9. maja 1995. godine nosio Semir Drljević Lovac tokom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Parizu.

Dok jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine, sveta krava Franja dijeli stavove sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik glede obilježavanja Dana nezavisnosti. Cool je, znate, kada Amerikanci na svojim svečanostima obuku djecu u vojne odore. Cool je kada to rade i Hrvati u Vukovaru. Samo nije cool kada bosanskohercegovački dječak obuče uniformu koju je nosio njegov tata ili babo dok su se, pod zastavom ljiljankom, borili protiv fašizma protiv kojeg se, navodno, danas bori Franjo Šarčević.

Prijete mu, kaže, smrću zbog stavova o Danu nezavisnosti, što posebno uznemirava Dinu Mustafića, eksperta za sva pitanja o kojima, uglavnom, pojma nema. Jer tom ekspertu Mustafiću, uznemirenom zbog prijetnji Franji Šarčeviću, sasvim je prihvatljivo da na Neretvi i na Igmanu djeca stavljaju titovke s petokrakom, kao što mu je prihvatljivo da sveta krava Franja islamizacijom naziva fotografisanje s djecom obučenom u odoru Armije RBiH.

Ko prijeti Franji Šarčeviću? Botovi. Anonimni (polu)svijet koji dane provodi vrijeđajući druge na društvenim mrežama. I sve dok mediji ne počnu prenositi njihove objave, ti ljudi su nebitni.

Ko psuje majku biračima Željka Komšića? Ko Dan nezavisnosti naziva islamističkim praznikom? Franjo Šarčević, profesor i analitičar. Akademski radnik i budžetski korisnik.

Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri. A nije država plod računskih operacija Franje Šarčevića. Ili, ipak, jeste. I to onda kada Christian Schmidt odluči da u Ustav ugradi formulu po kojoj jedan Hrvat iz Mostara vrijedi koliko i tri Bošnjaka iz tog kantona. Mogao bi, recimo, ako je već slobodoumni građanin Franjo Šarčević objasniti tu matematiku. Mogao bi, ali neće. Lakše mu je glumiti žrtvu koja će, opet, za dvije godine “zaprijetiti” odlaskom iz BiH.

Elmedin Konaković – oralna vertikala: Čovjek koji ne bježi od bilo koje fotelje i od uvođenja “člana 133”

Ima na Wikipediji, onoj online enciklopediji iz koje svoje znanje crpi Elmedin Konaković, poprilično vjerodostojno objašnjenje šta je u bivšoj Jugoslaviji značio famozni “član 133”. I od povratka tog člana u bh. zakonodavstvo lider Naroda i Pravde uopće ne bježi.

Laže klix, laže Istraga.ba, laže NAP, laže Borka Rudić, laže Slobodna Bosna, laže Faktor, lažu BH novinari. Čak je i Općinski sud u Sarajevu slagao kada je utvrdio da je Žurnal objavio istinu o dugovima koje su kantonalnim preduzećima ostavile privatne firme koje je osnovao kantonalni premijer Elmedin Konaković.

Branit će se, kaže, od svake laži. Branit će se Faćom i Hilmijom Garibovićem. Branit će se Denisom Stojnićem i sličnim sarajevskim uglednicima koji u svojim dosjeima imaju više mjeseci zatvora nego što je Konaković u košarkaškoj karijeri postigao poena.

To su časni momci, reći će Konaković na Federalnoj televiziji prije nego je postao simbol otpora protiv Sebije Izetbegović, režima i drugih SDA-ovih tajkuna sa američkih crnih lista. Častan je bio i Amir Zukić, onaj bivši generalni sekretar SDA koji je proveo Konakovića kroz Fakultet za sport i tjelesni odgoj, dajući mu potom ključ za izborni slogan. Konaković će te godine izgubiti i ključ i izbore. Svući će sarajevsku Bosnu u ravan, ali će ubrzo shvatiti da se njegov novi ključ zove Sebija Izetbegović. To što je Haris Zahiragić danas, Elmedin Konaković je bio prije sedam-osam godina. On je Sebiji Izetbegović dao Opću bolnicu. On je Sebiju Izetbegović pogurao ka Kliničkom centru. Zauzvrat je  dobio mandat premijera Kantona Sarajevo.

Kada danas novinari podsjete na njegove SDA-ovske godine, postanu režimski novinari. Jer Elmedin Konaković želi izbrisati svoju prošlost. Želi je prebaciti na druge, baš onako kako je svoje biznis dugove prema Zetri i Skenderiji prebacio na druge. Najradije bi sada Elmedin Konaković izbrisao i one poruke u kojima je molio novinare da budu blagi prema Sebiji. Ali zato uredno čuva prepiske sa novinarima na osnovu kojih ih kasnije ucjenjuje.

Elmedin Dino Konaković kaže da ga napada režim. To što njemu i njegovoj stranci pripadaju dva ministra policije i državni šef parlamenta, Konakoviću nije prepreka da za kontrolu medija optuži neke druge. Svojim neistomišljenicima prijeti da uskoro dolazi po njih. Sve sa svoja dva ministra policije i državnim tužiteljima – herojima mjeseca, godine i stoljeća.

Kada mu ukažete na činjenicu ne zna ništa o legitimnom predstavljanju, on se pozove na saznanja stečena preko Wikipedije, a onda novinare, poreko Facebooka, poziva na suočavanje pred TV kamerama. Evo, dobrovoljno se javljam da idem na TV duel sa Elmedinom Konakovićem. O izbornom zakonu, o izračunu mandata, o Ustavu Federacije, o političkom sistemu BiH. O bilo čemu osim o onome što je njegova uža specijalnost koju je učio od Amira Zukića dok ga. je ovaj vodao po zgradi Fakulteta za sport i tjelesni odgoj.

To što su ga ubijedili da je dobar govornik, ne znači da Konaković poznaje temu o kojoj govori. To što mu govore da izgleda kao moderni evropski političar, ne znači da nema manire istočnih diktatora. To što je, bez ijednog zastupnika, pregovarao o izmjenama Izbornog zakona ne znači da se o bilo čemu pitao. To što je osvojio tri direktna mandata za Parlament Federacije, ne znači da nema ambicije da bude premijer. Ustvari, on ne bježi od funkcije premijera. Bilo koje. Kantonalnog ili federalnog, sasvim je svejedno. Jer Elmedinu Konakoviću je bitno da je premijer. I zato ne bježi od te funkcije koju mu, osim novinara koji je s njim radio intervju, niko nije ni ponudio.

Elmedin Konaković nije Dritan Abazović. On je glasnovornik HDZ-a BiH. Kad Dragan Čović kaže da ne želi u vlast sa DF-om i Željkom Komšićem, Elmedin Konaković to samo ponovi u Sarajevu. Kada Dragan Čović kaže da se Hrvatima otima mjesto člana Predsjedništva BiH, Elmedin Konaković to ponovi na RTRS-u. Kada Dragan Čović kaže da ne želi mijenjati nadležnosti Doma naroda FBiH, Elmedin Konaković to samo ponovi u Neumu. Jer on ne bježi od funkcije premijera. I svako ko mu se nađe na putu prema funkciji premijera postat će režimski novinar i “zeleni bot”.

Dobrodošli u Herceg-Bosnu: Mostarski gonič sarajevskih robova!

Bilo je to 22. juna prije skoro tri decenije kada je Dragan Čović zatražio dovođenje deset bošnjačkih logoraša na prinudni rad u “Soko”. Nije to bila nikakva “Schindlerova lista”. Bio je to klasični poziv u radni logor, na čijem ulazu samo nije pisalo da rad oslobađa. Ali ideologija organizatora radnih logora je bila slična onoj s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća.

UN-ov Haški tribunal će postupke te politike nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom kojim je rukovodio – predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

Tri decenije kasnije, sarajevska Trojka, predvođena Nerminom Nikšićem i Elmedinom Konakovićem odlazi u Mostar potpisati kapitulaciju pred sljedbenikom ideologa UZP-a. I ponose se s tim.

“Svako nosi svoj križ”, reći će predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić dok je ispred njega bila istaknuta zastava paradržave hrvatske republike Herceg-Bosne pod čijim je “križem” i nastao udruženi zločinački poduhvat.

“Ponavljam”, reći će Nermin Nikšić, “sve što radim, radim mirne savjesti”.

Mirne savjesti su uradili ovo:

– Na javnom RTV servisu Republike Hrvatske (HRT) ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ne smije reći da je hrvatski predsjednik bio na čelu presuđenog UZP-a

– U prostorijama Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je rekao da će u junu biti održana zajednička sjednica Vlade RSH i Vijeća ministara BiH na kojoj će se raspravljati o izborom zakonodavstvu BiH

– U Zagrebu je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković rekao da “nije u redu da člana Predsjedništva BiH” Bošnjaci biraju Hrvatima.

– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić rekao će podržati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH umjesto kćerke svog stranačkog kolege

– U Sarajevu su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto odlučili zatraže istragu osoba sa crne liste, iako su prethodno glasali za Marinka Čavaru i Nikolu Špirića sa američke crne liste.

– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić likovao zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poništena svaka mogućnost građanske Bosne i Hercegovine.

– U Mostar je predsjednik Naroda i Pravde kazao da će podržati HDZ-ovog kanidata za sudiju Ustavnog suda BiH Marina Vukoju jer je to samo procedura.

A tek je počelo. Od prvog koalicijskog sporazuma Trojke i HDZ-a prošla su samo četiri mjeseca. U međuvremenu je potpisan i sporazum sa “reformisanim” Miloradom Dodikom. Baš onakvim kakvog ga pamti Nermin Nikšić. Prošla su dva mjeseca od formiranja Vijeća ministara BiH. “Reformisani” Milorad Dodik uvodi cenzuru, protjeruje LGBT, prekida odnose sa zapadom, proganja imame u RS-u, blokira nabavku helikoptera od SAD-a i nastavlja saradnju s Rusijom. Programska koalicija na državnom nivou je nestala, ali podrška zapadnih diplomata nije prestala.

Christian Schmidt ne smije nametnuti Zakon o državnoj imovini. Christian Schmidt ne smije promijeniti Ustav RS. Christian Schmidt ne smije upotrijebiti bonske ovlasti prema zvaničnicima RS. Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal u RS-u. Milanko Kajganić ne proganja nijednog HDZ-ovog biznismena, a HDZ-ove kadrove ne smije ni pogledati. Kriminal i korupcija stanuju samo tamo gdje su Bošnjaci. Ratni zločini, također. Za granatiranje Kalinovika sudi se generalu Ramizu Drekoviću. Za granatiranje Sarajeva ne sudi se nikome. Pripadnici Petog korpusa su optuživani za dva šamara ratnim zarobljenicima. Dragan Čović nikad nije ni ispitan što je logoraše “oslobađao radom”.

Nositelj evropskih vrijednosti danas je apsolutni vladar Bosne i Hercegovine. On je šef Vijeća ministara BiH. On upravlja i trojkom i šestorkom. On ima “good guy” Konakovića. On upravlja Schmidtom i OHR-om. On nije dovoljno korumpiran za američku crnu listu. On mijenja tok rijeke da bi gradio svoju vilu. On je ministar vanjskih poslova BiH. I ministar prometa i komunikacija. Konaković i Forto su samo njegovi trbuhozborci.

Njegovi partneri su Orbanovi ministri. Njegovi mladi u Dodiku vide idola. On polaže cvijeće na ustaško groblje, a šuti kada se oskrnavi partizansko. On upravlja pravdom, pravosuđem, Ustavnim sudom. On ispred sebe postavlja zastavu “Herceg-Bosne”. Jer on se ne odriče ideologije. I potpuno je rasterećen. Njegov križ nose Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković, Christian Schmidt i Michael Murphy

Kolumna Senada Avdića: Kako se Jasmina Izetbegović, razvodom, narugala licemjerju bošnjačke patrijarhalne elite?

Jedina vijest koja je u  sarajevskim medijima donekle uspjela prokrčiti put kroz džunglu izborno-postizbornih informacija bio je razvod Jasmine Izetbegović, kćerke najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para, Sebije i Bakira Izetbegovića. Zašto bi se mediji uopće bavili jednim u osnovi duboko privatnim činom? Zbog čega nemilosrdni tabloidni žrvanj melje i u javni reality show pretvara intimu dvoje mladih ljudi koji poput miliona drugih odlučuju da raskinu brak i živote nastave živjeti svako za sebe?

Javni, prizemni društveni spektakl, malograđanski reality show, od udaje kćerke prije godinu napravili su isključivo njeni roditelji. Oni su taj tradicionalno intimni čin rezerviran za najuži sloj rodbine i prijatelja pretvorili u bahatu, skorojevićku demonstraciju društvene i političke moći, sirove  dominacije i inadžijskog prestiža i nametanje novih normi društvenosti. Prisustvo turskog predsjednika Recepa Tajyppa Erdogana trebalo je toj „svadbi godine“ priskrbiti aritokratsko-državničku patinu i donijeti šmek starih dobrih vremena, evociranje nježnih sjećanja na idiličnih četiri stoljeća provedenih u rahatluku turske okupacije.

Vjersko vjenčanje, ritual tokom kojeg su se na raspolaganje stavili vodeći islamski autoriteti i „fensi“ vjerski objekti i resursi , osjenčilo je svadbu nijansama čednog konzervativizma i nezaobilazne duhovne baštine i tradicije. Trebao je to biti trijumf jedne nove klase i novog sistema vrijednosti, kombinacija praskave tranzicijske raspojasanosti i pljesnjivog vjersko-konzervativnog licemjerja.

Od početka se moglo prepoznati da nijednom od mladenaca taj malograđanski spektakl nije imponirao, niti im je trebao u životu i braku. Ugurani su poput lutaka u vašar (tuđe) taštine, iz kojeg je teško izaći neokrznut.

U čaršijsko-političkim kuloarima već se unazad nekoliko mjeseci ispotiha pronosila  vijest o razvodu nevjeste Jasmine i supruga joj Ćamila Humačkića. Govorkalo se  da se vijest o njihovom raskidu strogo kontrolirana i čuvana da se kojim slučajem ne bi izašla na bejan prije izbora i tako negativno utjecala na rejting prvog bračnog para u Bošnjaka. To se na koncu i potvrdilo.

Jasmina Izetbegović godinama je meta i predmet najrazličitijih tračeva, čaršijskih opanjkavanja i podmetanja, na koja uglavnom nije reagirala. Ona je samosvojna, samostalna, slobodna mlada žena, koja tvrdoglavo, „partibrejkerski“, intenzivno živi svoj život izvan strogih mjera, konvencija i očekivanja svoje okoline. Uključujući  pogotovo i zahtjevne i posesivne roditelje kojima nikako ne uspijeva da od nje naprave simbol nečega-patrijarhalne skrušenosti- što ona nije i ne želi biti.

Možda se jednog dana pokaže da je Jasmina Izetbegović mnogo više doprinijela obesmišljavanju patrijarhalne konzervativne, učmale sredine, dogmatskog miljea u kojem živi, njihovih rigidnih običaja i lažnog morala koji nameću, nego sve gender nevladine organizacije u BiH. Treba je stoga razumjeti i poštovati njene odluke: nije lako živjeti i izboriti pravo na vlastitu slobodu i individualni izbor u društvu u kojem pečat i pravila nameću njeni roditelji, a kamoli unutar takve porodice.

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...