Zamjenik generalnog sekretara NATO-a Mircea Geoana upozorava da bi Rusija mogla pokušati napasti ključnu digitalnu infrastrukturu Gruzije i Bosne, kao što je to učinila kada je napala Ukrajinu.
Mircea Geoana je rekao je da bi Gruzija i Bosna i Hercegovina uskoro mogle postati mete Rusije. On je precizirao da napad može biti u obliku masovnog cyber napada, javlja poljska novinska agencija PAP,a prenosi politicki.ba.
Geoana je izjavio da NATO pojačava svoju podršku dvjema zemljama kako bi ojačali njihove odbrambene sposobnosti, uključujući i cyber ratovanje.
Kako je objasnio, Ukrajina je dokazala “koliko je jačanje cyber sigurnosti od velike važnosti za odbranu NATO-a,” idući tako daleko da je to nazvala “NATO prioritetom”.
Ukazao je na masovne cyber napade koji su izvedeni na ukrajinsku vladu i vojsku, kao i na drugu važnu infrastrukturu, tokom prvog dana ruske invazije, zaključivši da su „cyber napadi, pored dezinformacija i digitalne špijunaže, dio nove vrste ratovanja”.
„Dva heroja bratskog srpskog naroda i dva moja prijatelja. Profesor Radovan Karadžić – bivši čelnik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i general Ratko Mladić – legendarni komandant Vojske Republike Srpske. 1994-1996. često smo se sastajali.Reći ću vam o tome detaljno. Iskreno se nadam da će ih biti moguće izvući iz haških tamnica, gdje ih već dugi niz godina pokušavaju osuditi za tuđe zločine, inspirisani Sjedinjenim Državama i njihovim pomagačima. Srbi u Bosni i srpski narod u cjelini ostaju vjerni tradiciji našeg vjekovnog prijateljstva“, poručio je na Twitteru direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin.
Два героя братского сербского народа и два моих друга. Профессор Радован Караджич – бывший глава Республики Сербской в Боснии и Герцеговине и генерал Радко Младич – легендарный полководец, командующий армией Республики Сербской. В 1994-1996 году мы часто встречались. Как-нибудь pic.twitter.com/9XD1FhEfGt
Очень надеюсь, что удастся вырвать их из застенков Гааги, где который год их пытаются осудить за чужие преступления, инспирированные США и их сподручными. Сербы в Боснии и сербский народ в целом сохраняет верность традиции нашей многовековой дружбы. pic.twitter.com/ROeu6BpidG
„Slobodna Bosna“ podsjeća i na Rogozinove nedavne prijetnje susjednoj Crnoj Gori.
Naime, Putinov je odani političar Crnoj Gori zaprijetio interkontinentalnim balističkim projektilima jer je zatvorila svoj zračni prostor za avion koji trebao dovesti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Beograd.
Lavrov se trebao sastati s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali je posjet otkazan nakon zatvaranja zračnog prostora. Rogozin se nakon toga oglasio na Twitteru.
“Znate za što je dobar ‘Sarmat’? Od kukavičkih Bugara, osvetoljubivih Rumunja i Crnogoraca koji su izdali našu zajedničku povijest neće tražiti suglasnost za let”, poručio je Rogozin.
“Sarmat” je naziv za rusku interkontinentalnu balističku raketu.
Inače, Rogozin je ruski političar koji je od 2018. bio generalni direktor Roscosmosa. Prethodno je bio potpredsjednik Vlade Rusije zadužen za odbrambenu industriju od 2011. do 2018., i ambasador Ruske Federacije u NATO-u od 2008. do 2011. godine.
A series of local wars have become interconnected into a global struggle for dominance and influence between two rival blocs. It is not simply a question of authoritarianism against democracy, or West against East, but the emergence of inter-regional alignments that cannot co-exist. This is not a “clash of civilizations” or a religious war, but a conflict based on a much more fundamental and existential division.
The two blocs can best be defined as the imperial and independence coalitions. Russia and China are at the forefront of the imperial bloc, seeking hegemony over neighbors by dominating their economies, determining their political systems, and seizing their territories. Their natural allies are states that have their own regional mini-imperial ambitions, such as Iran, North Korea, and Serbia or regimes that benefit from their economic and diplomatic backing to stay in power, including Belarus and Hungary.
The independence coalition is based around the Western and Eastern democracies but also includes semi-authoritarian states who seek to preserve their independence from the imperial predators. The United States is the most powerful anti-imperial state that itself emerged from a former empire. Washington has realized that you cannot impose democracy following its failures in Iraq and Afghanistan, although American leaders believe that a democratic form of government benefits a majority of citizens.
NATO and the EU are voluntary coalitions that provide security and prosperity to members. And a number of Pacific states, including Japan, South Korea, Taiwan, the Philippines, Australia, and New Zealand, seek similar protection against imperial imposters. The independence bloc also includes new democracies such as Ukraine, Moldova, and Georgia, emerging democracies and even quasi-authoritarian states that seek to defend their independence from imperial neighbors such as Azerbaijan and the Central Asian countries.
There is also a third bloc of states that opportunistically veer between the two major global coalitions, including India or Indonesia, or countries in Africa, south Asia, and Latin America that are preoccupied with domestic power struggles and economic underdevelopment and support whoever backs their leaders or provides economic assistance.
This global split has been exposed and exacerbated by a series of wars that increasingly involve the major powers. Russia launched the new “world war” by invading Ukraine in February 2022, banking on a speedy imperial conquest but is now facing catastrophic military losses, a contracting civilian economy, and an eventual rupture into a number of independent states that will want to join the global “independence bloc.”
To disguise its losses and undermine US and EU leadership in the independence bloc, Moscow has encouraged conflicts in several other regions. It benefits from proxies, collaborators, and beneficiaries such as Hamas, Hezbollah, and the Iranian regime to conduct terrorist attacks and spark wars in the Middle East. It encourages the Vučić regime and his collaborators in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro to destabilize independent governments and create problems for Washington and Brussels in the Western Balkans. And it backs North Korea in its threatening nuclear posture toward Seoul and Tokyo.
Moscow and Beijing are constantly in search of new regional conflicts that they can turn against their Western adversaries. However, not all regional wars benefit Russia but can actually expand both national independence and regional stability. Ukraine’s victory through the expulsion of Russian forces from all of its territory will pave the way for an enlarged and more secure Europe. In the South Caucasus, after Azerbaijan regained its occupied territories in a short military offensive in September, following three decades of armed conflict with Armenia, it is now poised to become a constructive regional player. Such a transformation will also require more coordinated involvement by the US and the EU.
The losers in Europe’s East will be Russia, and this will undermine the position of the current regimes in Serbia, Belarus, and Hungary. And in the South Caucasus both Russia and Iran, the two powers that thrive on regional conflict, will lose ground. The war between Israelis and Palestinians may only be resolved through a two-state formula in which Israel’s security is guaranteed and Palestine is disabled from attacking its neighbor. Such a solution was rejected by Palestinian leaders who want Israel to be wiped off the map and their radical position has enabled Iranian penetration with Russian support.
Claims that the US and EU cannot simultaneously manage two or more large-scale regional wars are misleading. Neither power is directly involved in the fighting in Ukraine or the Middle East. However, intense wars always reveal that during times of relative peace the West underestimates the imperialists by failing to keep pace with essential weapons and ammunition production.
Within the Western alliance, the Israeli-Palestinian war is more divisive than the war in Ukraine. Naked aggression by Moscow in Ukraine could not be hidden and led to a solid coalition for military and humanitarian assistance that is unlikely to fracture. Nonetheless, the EU’s diplomatic focus and financial resources will be split between Ukraine and Gaza and it could prove harder to provide large amounts of economic assistance and military hardware to Kyiv.
Regarding the Middle East, there has always been a strong leftist anti-Israel lobby in Western countries and is reinforced by antisemitic nationalists in Europe’s populist parties. These political groupings remain vulnerable to Russian penetration in which opposition to Israel is used as a tool against America. Western leaders also fear terrorist attacks and violent street protests if they clearly support Israel, which in turn will fuel far-right radicals and Islamophobes in upcoming national and European elections. Many governments are also wary of alienating Islamic states in Africa and Asia through their pro-Israeli stance. Once again, American leadership will be decisive in the outcome of the global confrontation between sovereignty and subjugation.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Hrvatska policija ove je sedmice započela novu zabrinjavajuću praksu masovnog presretanja, zatvaranja i protjerivanja migranata u Bosnu i Hercegovinu, transportirajući ih autobusima do graničnih prijelaza, nakon čega ih predaju bosanskohercegovačkim vlastima, saopćeno je iz Border Violence Monitoring Networka, mreže lokalnih organizacija koje dokumentuju nezakonita djelovanja policijskih agencija prema migrantima.
Prema svjedočanstvima žrtava protjerivanja, a koja su potvrdile i vlasti Unsko-sanskog kantona, hrvatska policija migrante presreće na teritoriji Republike Hrvatsle, nakon čega ih često neoznačenim vozilima sprovodi u policijske stanice. Opisane metode presretanja mogle bi sugerirati da se radi o provedbi kompenzacijskih mjera koje je početkom godine najavio ministar unutrašnjih poslova RH Davor Božinović, a u sklopu kojih je 742 nekadašnjih policijskih službenika s graničnih prijelaza prema Sloveniji i Mađarskoj preraspoređeno u mobilne timove zaduženje za presretanje migranata u blizini schengenskih granica RH.
“Pored ceste zaustavio nas je kombi bez oznaka. Ljudi unutra nisu imali policijske uniforme, ali vidjeli smo da nose oružje i shvatili smo da su policajci. Strpali su nas u kombi i odveli u policijsku postaju. Svi smo se bojali jer nam nisu rekli što će se dogoditi, vikali su na nas na svojem jeziku i odbijali pričati engleski”, opisalo je nekoliko ljudi, dok druge grupe zaustavljene na udaljenijem teritoriju svjedoče da su ih presreli policajci u službenim vozilima.
Žrtve odreda opisuju da su ih potom satima držali u podrumskim prostorijama nalik na zatvor bez pristupa hrani i vodi, nakon čega im policija izdaje Rješenje o protjerivanju u BiH. Brojne žrtve s kojima smo razgovarali žale se da su bili prisiljeni potpisati dokumente na jeziku koji nisu razumjeli, što je protivno članku 196. Zakona o strancima, na koji se Rješenja o protjerivanju pozivaju. Također, žrtve kažu da nisu dobili mogućnost ulaganja žalbe na postupak, što predviđa međunarodno pravo, ali i hrvatski Pravilnik o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku protjerivanja i povratka stranaca.
“Držali su nas u nekakvoj podrumskoj prostoriji bez ikakvog objašnjenja. Nismo znali što potpisujemo niti što će kasnije biti s nama. Tražili smo pomoć za djecu, barem mlijeko i pelene za najmanje, ali ni to nismo dobili. Jedan mladić je tražio da mu vrate naočale, ali samo su mu rekli “ne”. Žene i djeca su bili jako uplašeni, nisam znao što reći da ih smirim. Nakon što smo više puta izjavili da su nam djeca gladna, dobili smo kruh i vodu. Tamo smo dva dana spavali na podu prije nego što su nas prebacili u drugi objekt, u kojem je jednu prostoriju dijelilo mnogo ljudi”, rekao aktivistima jedan od migranata.
Nakon potpisivanja dokumenata, policijski službenici te skupine migranata, među kojima su i maloljetnici, žene i djeca, prebacuju u druge objekte detencijskoga tipa. Opisi trajanja puta i izgleda prostorija u kojima su bili zatvoreni, kao i dokumenti koje neki od njih imaju, ukazuju na mogućnost da se radi o Prihvatnom centru za strance u Ježevu, te o Tranzitnim prihvatnim centrima Tovarnik i Trilj. Sva tri centra su već godinama predmet prijava organizacija civilnoga društva zbog sumnje na kršenje ljudskih prava, uključujući nemogućnost pravovremenog kontakta s odvjetnicima.
“Policija nas je tamo tražila da platimo smještaj, hranu i prijevoz do granice, kao da smo bili u hotelu, a ne u zatvoru. Mi nismo tražili da nas tamo odvezu. Osjećamo se kao da su nas opljačkali”, rekao jedan od muškaraca protjeranih u BiH.
Njegovo svjedočanstvo potvrdili su i drugi, među kojima neki imaju dokumente koji potvrđuju da im je boravak u detenciji u Trilju naplaćen. Nakon nekoliko dana, a u nekim slučajevima i tjedana provedenih u tim centrima, hrvatska policija ljude masovno dovozi na granične prijelaze prema BiH, pri čemu je ovoga tjedna posebno aktivan prijelaz Slavonski Brod, gdje ih iskrcava iz autobusa i predaje bosanskohercegovačkim vlastima. Djelatnici Službe za poslove sa strancima i međunarodna organizacija IOM potom ih prebacuju u Unsko-sanski kanton: muškarce u notorni tranzitni centar Lipa, a obitelji u prihvatni centar Borići.
Takav oblik masovnih readmisija dokazano krši međunarodne pravne standarde, uključujući princip non-refoulement, što je potvrđeno u nedavnim presudama talijanskog, slovenskog i austrijskog suda.
“Talijansko iskustvo jasno je pokazalo da bilateralni sporazumi o readmisiji sa susjednim zemljama postaju alat za kršenje zajamčenih prava, uključujući pravo na traženje azila i na individualnu procjenu slučaja, što je u slučaju čovjeka lančano vraćenoga preko Slovenije i Hrvatske u Bosnu potvrdio sud u Rimu”, rekla je odvjetnica Anna Brambilla iz talijanske organizacije ASGI, koja je u suradnji s BVMN prva uspjela sudski osporiti takve readmisije.
BVMN izražava veliku zabrinutost ovakvom novom praksom te poziva Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da hitno rasvijetli slučaj, te osigura sva zakonom zajamčena prava, uključujući pravo na međunarodnu zaštitu, pristup žalbenom postupku, informacije o zakonom zajamčenim pravima, prevođenje u cijelom postupku i besplatnu pravnu pomoć svim osobama u pokretu koje se zateknu na području Republike Hrvatske, saopćeno je iz te organizaije.
The long-standing debate on whether the US can fight two simultaneous major wars continues to rage. But a much more immediate question is whether Washington and Brussels can handle several concurrent crises incited by Russia any of which could trigger armed conflict and necessitate a NATO military response. And such crises would include the Western Balkans.
Moscow is well-versed in tactical deception and disguising its near-term goals, and can prepare several concurrent conflictswhether directly, through proxies, or with willing accomplices. Russia’s mounting military threat against Ukraine has focused NATO’s attention on the eastern pilar of European security, as Moscow’s assemblage of army, naval, and air power has surrounded Ukraine, but other potential battlefields are also being prepared.
To bolster his threat against Ukraine, Putin has issued demands on NATO that he knows will be rejected, but he is testing to see whether they will divide Western governments and neutralize European societies. And indeed, several US and European policy analysts have fallen into the trap of believing that if NATO stops including new members and Ukraine is sacrificed to Russia’s imperialism then the West will be able to coexist peacefully with Moscow. Short-sighted appeasement has never worked with expansionist dictators, let alone with Tsarist imitators like Putin who view neighboring countries as part of their divine-given heritage.
If the Kremlin decides on another military assault against Ukraine to cower the government in Kyiv into submission, it will also engineer distractions elsewhere. And the Western Balkans are a primary target for diversionary crises. Russian officials and their internationally active security services have been preparing the ground for conflict for several years and have reliable allies in Belgrade and Banja Luka to launch new offensives and undermine the NATO presence.
Two simultaneous crises are coming to a head in the region – inside Bosnia-Herzegovina and inside Montenegro, and they can coincide with another Russian invasion of Ukraine. The government of Republika Srpska is Moscow’s primary instrument, whose calls for separation from Bosnia-Herzegovina will light the fuse for armed conflict. Bosnian Serb leaders have blocked decision-making in national institutions and launched a process to withdraw from the armed forces, tax system, and judiciary. They have also voted to establish separate state bodies for the Serb entity in preparation for a referendum on secession. As new laws are drafted and the RS constitution is amended the entity looks set to abandon all Bosnian state institutions, in which case the administrative structure will collapse.
This push toward partition will be resisted by the Bosniak population whose lands were seized by Serbian nationalist forces during a campaign of genocide in the 1990s. Bosnian Serb leader Milorad Dodik has been encouraged in his moves toward secession by a weak Western response through limited sanctions and verbal warnings by US and EU officials. The US sanctions,applied as punishment for corruption and endangering Bosnia's stability and territorial integrity, are well intentioned but ultimately weak. Dodik can simply turn to Putin to replenish any embezzled assets in return for the pursuit of secession.
Moscow has also been preparing the ground to regionally buttress the new Serbian state once it declares independence. It has constructed a Moscow axis in the region encompassing the corrupted political leadership in Hungary and Slovenia who will be encouraged to oppose Bosnia’s integrity. The uncertain role of the Bosnian Croat leadership and of Zagreb itself is also a cause for concern and whether they will side with Sarajevo to maintain the state or conspire with Banja Luka, Belgrade, and Moscow to carve it up.
And above all, Moscow has cultivated the Vučić government in Belgrade. It is both openly and covertly supporting its mini-imperialist project in the Western Balkans through weapons supplies, security assistance, propaganda, disinformation, and other tools of influence to subvert and weaken Serbia’s neighbors. Indeed, a second Western Balkan front has already opened for Moscow in Montenegro. The government crisis in Podgorica is escalating, in which pro-Western forces inside and outside the current coalition are pitted against the Serb nationalist parties backed by Belgrade and Moscow.
Prime Minister Zdravko Krivokapić, widely viewed as a tool of the pro-Muscovite Serbian Orthodox Church, has fueled the crisis by trying to prevent the formation of a more representative government, preparing a coup to dismiss elected officials, and seekingunconstitutional control over the police. If the pro-Western parties, representing the majority of Montenegro’s citizens, are blocked from holding new elections while the Serbianization process intensifies then Montenegro faces the violent conflict that it managed to avoid during the collapse of Yugoslavia.
Political violence and state fragmentation in Bosnia and Montenegro will be welcomed in the Kremlin. It would demonstrate that even NATO intervention or Alliance membership cannot hold a country together and that both the US and EU are powerless in stopping pro-Russian forces from advancing in the region. Russian intelligence services can also capitalize on other Balkan disputes. The creation of an autonomous Serbian municipal association in Kosova would provide Moscow with an additional inroad of subversion.
Moscow has spent the first year of the Biden administration probing and testing potential US weaknesses and it now sees a period of strategic opportunity. Washington must be prepared to confront several international crises that will not only require intensive diplomacy but the prospect of dispatching military forces to prevent or terminate local wars. At the same time, Germany and France are proving to be unreliable allies, fearful of “provoking” Putin and hesitant in using military force. Once again, the United States will be required to avert a wider war. The EU security project so loudly trumpeted in Paris and Berlin should then be added to the collection of Hans Christian Anderson’s Fairy Tales.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His new book,Failed State: A Guide to Russia’s Rupture,will be published this Spring.
Samantha Power, glavna administratorica USAID-a, koja je sinoć doputovala u dvodnevnu posjetunasoj zemlji, svoj prvi sastanak imala je u Oslobođenju.
U redakciji Oslobođenja dobitnica Pulicerove nagrade, koja se snažno zalaže za slobodu medija, razgovarala je s novinarima istraživačima.
Goste je dočekala glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je zajedno s kolegama Sinišom Vukelićem iz banjalučkog Capitala, Šteficom Galić, glavnom urednicom portala Tacno.net i Eldinom Karićem glavnim urednikom Žurnala, predočila s kojim se sve problemima mediji suočavaju u svojim nastojanjima da Bosancima i Hercegovcima ponude potpune i tačne informacije i različita stajališta.
Samantha Power je sa svojim suradnicima i američkim ambasadorom u našoj zemlji Ericom Nelsonom obišla naš Superdesk i O kanal.
Integrirana redakcija koju čine dnevni list Oslobođenje, info-program O kanala i portali portali nastala je uz podrsku USAID-a koji, skupa sa Internewsom, pomaže kroz regionalni i domaće projekte jačanje neovisnih medija.
Kada su 1991.godine počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica i domaće sudstvo (koje je bilo u fazi rasformiranja i ponovnog osnivanja) su bili zatečeni, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina. Postojalo je iskustvo Međunarodnog vojnog tribunala-takozvanog Nirnberškog suda, pred kojim je procesuiran djelić ratnih zločina nacista, Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, pred kojim je procesuiran dio rukovodstva Japana, lokalna suđenja poslije Drugog svjetskog rata (SFRJ, Italija, Njemačka, Izrael), te krajnje upitna suđenja tokom i nakon rata u Vijetnamu. Međutim, većina ovih suđenja su se odvijala u situaciji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa veoma problematičnim postupkom sa gledišta pravičnosti suđenja-npr.pred Međunarodnim vojnim sudom nije bilo propisano pravo na žalbu na presudu.
U maju 1993.godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojilo Rezoluciju broj 827 i formalno osnovalo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 1994.godine, nakon genocida i drugih zločina počinjenih u Ruandi, na sličan način-Rezolucijom broj 955-Vijeće sigurnosti UN je osnovalo Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području Ruande. Iako su oba ova tribunala izložena brojnim (djelomično opravdanim) kritikama-prije svega u odnosu na promjenjivost pravila koja mjenjaju same sudije, dugotrajnost postupaka, nepostojanje sistema reparacije žrtava ili osoba koje su oslobođene odgovornosti, a provele su godine u pritvoru-sudska praksa ovih sudova je unijela tektonske promjene u međunarodno krivično pravo. Definisani su elementi krivičnih djela, vidova učešća u izvršenju krivičnih djela, procesuirani su vrhovi država i naroda.
Nakon toga, osnovan je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta Međunarodnoga krivičnog suda koji je stupio na snagu 1. jula 2002.godine. MKS je osnovan u značajnom dijelu na temeljima MKSJ i MKSR, sa jednom značajnom iznimkom, koja može biti vezana za događaje u Ukrajini. Naime, u ranim jutarnjim časovima 15.decembra 2017.godine, u sjedištu UN, države članice Rimskog statuta su se saglasile da aktiviraju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda i u slučajevima zločina agresije-četvrtog osnovnog zločina (pored genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina). Ovo znači da će prvi put nakon suđenja u Nurembergu i Tokiju, međunarodni sud moći suditi liderima za individualnu krivičnu odgovornost za vođenje agresivnog rata. Ova rezolucija je stupila na snagu 17. jula 2018.godine.
Međunarodno pravo je kristalno jasno-državi je zabranjeno korištenje sile protiv druge države, bez obzira na ciljeve (postoje samo dvije iznimke, kada država postupa u samoodbrani i kada postupa temeljem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-niti jedna od ovih situacija ne postoji u djelovanju Rusije protiv Ukrajine). Danas, bilo koji pokušaj odlučivanja o krivičnoj odgovornosti Rusije mora biti posmatran kroz strukturu MKS.
Shodno Rimskom statutu, zločin agresije je definisan kao: “planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje, od strane osobe koja je u poziciji da učinkovito vrši kontrolu nad ili da usmjerava političku ili vojnu akciju države, čina agresije koji po svom karakteru, težini i razmjeru predstavlja očito kršenje povelje Ujedinjenih naroda”. Jasno je da, u skladu sa ovim definicijom, krivična odgovornost Vladimira Putina nije uopšte sporna.
Rusija nije članica Rimskog statuta, ali nije sve izgubljeno-Međunarodni krivični sud je ove sedmice potvrdio da ima nadležnost na teritoriji Ukrajini, a samim tim i nad djelima ruskih vojnika i Vladimira Putina, iako Rusija nije potpisnica. Naime, 2014.godine je Ukrajina prihvatila nadležnost MKS, pa sada MKS može istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje počini vojska Ruske Federacije, čiji vrhovni komandant je Vladimir Putin.
U ovom trenutku, MKS je zaprimio zahtjev 39 država članica za otvaranje istrage za zločine u Ukrajini (Albanija, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Kostarika, Hrvatska, Kipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Helenska republika (Grčka), Mađarska, Irska, Island, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija). Ono što je bitno naglasiti je to da ovi zahtjevi omogućavaju Kancelariji tužioca MKS da otvori istragu o situaciji u Ukrajini od 21.novembra 2013.godine, a koji se tiču bilo kakvih navoda o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, u bilo kom dijelu Ukrajine, počinjenih od strane bilo koje osobe.
Ono o čemu u ovom trenutku se već može izvjesno govoriti je granatiranje civilnih ciljeva i civila u urbanim i gusto naseljenim područjima, koristeći neprecizno oružje, vođenje agresivnog rata (član 8bis Statusa MKS). Problem sa krivičnim djelom agresije je nadležnost-vršenje nadležnosti nad ovim zločinom je u ovom trenutku onemogućeno jer, prvo, MKS nema nadležnost nad zločinom kada su ga počinili državljani ili na teritoriju države koja nije stranka (član 15. bis (5) Statuta MKS-a); i drugo, Vijeće sigurnosti UN-a ovu situaciju nije uputilo tužiocu MKS-a (član 15. ter Statuta MKS-a).
Tužioci u zemljama u koje prelaze izbjeglice iz Ukrajine (posebno u Poljskoj) vrše saslušanja izbjeglica u svojstvu svjedoka, kako bi se blagovremeno prikupili dokazi. Po prvi put, dokazi za djela iz generičke grupe ratnih zločina se prikupljaju i novim tehnologijama, putem aplikacije eyeWitness to Atrocities, odnosno, očevidac zločina, koja kombinira pravo i tehnologiju, a faktički znači da se događaji snimaju mobilnim aparatom, a aplikacija ih pretvara u metadata koji su neophodni da se dokaže autentičnost istih pred sudom. Nakon toga, stvara se odgovarajući lanac čuvanja snimaka i fotografija, koji će omogućiti korištenje ovom tehnologijom prikupljenih dokaza u sudskim postupcima.
Glavni tužilac MKS, Karim A.A. Khan, QC je naglasio: “Niti jedan pojedinac u situaciji u Ukrajini nema dozvolu za počinjenje zločina pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda.”. Istražitelji Kancelarije tužioca su upućeni na teren u četvrtak, 03.03.2022.godine, a glavni tužilac je izjavio da će njegova Kancelarija pratiti lanac komandovanja do samog vrha, ako istražioci utvrde da su počinjeni ratni zločini.
Ako MKS izda naredbe za hapšenje političkog ili vojnog rukovodstva Rusije, isti vjerovatno neće biti izvršeni dok se te osobe nalaze na poziciji moći. S druge strane, primjeri drugih situacija (npr.bivši predsjednik Sudana Omar Al Bashir) pokazuju da nijedan režim, koliko god autokratski ili nasilan bio, nije vječan. U slučaju promjene režima, nije nezamislivo da Vijeće sigurnosti UN uputi predmet MKS.
Mora se uzeti u obzir i drugi aspekt radi kojeg je širenje informacija o istrazi MKS važno-istom su obuhvaćeni komandanti Ruske vojske na terenu, kao i same trupe. Činjenica da oni mogu biti uhapšeni i procesuirani mnogo jednostavnije od Vladimira Putina sigurno neće djelovati ohrabrujuće na njih u smislu borbenog morala.
Treći aspekt je činjenica da istraga MKS dodatno delegitimizira režim u Rusiji, jer uprkos propagandi i političkom nasilju, u samoj Rusiji nema toliko podrške ratu. Antiratni protesti su svakodnevni, a preko 7000 ljudi je uhapšeno tokom samo prve sedmice rata.
Za razliku od ratova na teritoriji bivše Jugoslavije ili događaja u Ruandi, čini se da je međunarodno pravosuđe mnogo spremnije, a što zasigurno mođe djelovati samo obeshrabrujuće za sve uključene u invaziju na Ukrajinu…jer svi putevi izgleda vode u Hag.
(analizu je napisao pravni eksper koji je godinama radio u Haagu, ali zbog prirode posla ne može biti potpisan pod tekst)
Četvero američkih senatora – Jeanne Shaheen, Thom Tillis, Chris Murphy i Roger F. Wicker uputili su jučer pismo američkom državnom sekretaru Antonyju Blinkenu i američkom ministru odbrane, generalu Lloydu J. Austinu, u kojem su izrazili duboku zabrinutost za mir i stabilnost u našoj zemlji te pozvali na osiguranje podrške za nastavak misije EUFOR-a, ali i pripremu za nastavak prisustva mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini ukoliko UN ipak ne obnovi mandat EUFOR-u.
Pišemo vam da izrazimo našu duboku zabrinutost za mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini. Krhkost mira uspostavljenog Daytonskim mirovnim sporazumom je vidljiva i alarmantna. Putinov rat u Ukrajini je ohrabio igrače u Bosni i Hercegovini koji već dugo vremena imaju podršku od Kremlja i drugih vanjskih igrača, i rizik od nasilja ne može biti ignorisan. Sjedinjenje Države moraju se fokusirati na održavanje mira u Bosni i Hercegovini.
22. novembra 2004. godine Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 1575 uspostavilo Operaciju Althea – Evropske snage u Bosni i Hercegovini, kao legalnog nasljednika sigurnosnih snaga NATO-a (SFOR) koji je čuvao mir devet godina nakon rata. U vrijeme primopredaje, NATO trupe brojale su 7 hiljada vojnika i EUFOR je startao sa sličnim brojem snaga. Tokom godina, broj se stalno umanjivao, kao što je i trebao u skladu sa napretkom prema trajnom miru. Posljednji destabilizirajući politički događaji u zemlji, ipak, ukazuju na jasan preokret situacije koja zahtijeva usklađeniji strateški odgovor od članica EU, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država na tome kako osigurati dovoljne podrške za misiju EUFOR Althea.
Sjedinjene Države trebale bi pozvati svoje evropske partnere da garantuju trupe i opremu potrebnu za održavanje trenutnog sastava EUFOR-a od minimalno 1100 vojnika. U ovom trenutku, Sjedinjene Države bi također trebale ispitati svoju podršku EUFOR-u kako bi utvrdile može li se učiniti i više od logističke podrške i obuke. Prošle godine, lider bosanskih Srba Milorad Dodik je pojačao retoriku za secesiju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Napetosti su visoke, a rizik da mala provokacija izazove daljnju destabilizaciju, pa čak i nasilje, je stvaran, a potreba za učinkovitim odvraćanjem je hitna.
Budući da snage Sjedinjenih Država nisu dio EUFOR-a, NATO štab u Sarajevu ostaje jaka veza sa lokalnim snagama, a prisustvo NATO trupa šalje jasan signal širom zemlje i regije. Sjedinjene Države i naši NATO saveznici moraju raditi zajedno na jačanju NATO štaba u Sarajevu, a to počinje osiguravanjem da rezultati summita u Madridu, tačnije prilagođene mjere podrške i program izgradnje obrambenih kapaciteta, odgovaraju potrebama i imaju dobre resurse. Rusija i dalje tvrdi da je Zapadni Balkan unutar njene sfere utjecaja, a ruski zvaničnici izdali su brojne izjave podrške regionalnim akterima koji se protive europskim integracijama i NATO-u. Sjedinjene Države ne smiju zatvarati oči pred ovim prijetnjama; mi moramo pokazati našu posvećenost Evropskoj sigurnosti održavanje efektivnog prisustva na Balkanu kao što nastavljamo odgovarati ničim izazvanoj agresiji Rusije na Ukrajinu.
Također, apeliramo na Bidenovu administraciju da razvije strategiju, u saradnji sa Evropskom unijom, kako da održi mirovne snage u Bosni i Hercegovini u slučaju ruskog veta na mandat EUFOR-a. Ruski veto se očekuje, moguće uz podršku Kine, kada se glasanje za obnovu mandata nađe pred Ujedinjenim nacijama u novembru. Naše je mišljenje da postoji pravna osnova za održavanje prisutnosti mirovnih snaga u BiH za koju nije potrebno odobrenje UN-a. Iako bismo svakako trebali raditi na osiguranju besprijekorne obnove mandata EUFOR-a, moramo se pripremiti za kontinuiranu prisutnost mirovnih snaga.
Ozbiljno NATO planiranje za nepredviđene situacije je ključno, stvarajući važnu polugu u UN-u za odvraćanje potencijalnog ruskog veta u Bosni i Hercegovini te prenošenje važne poruke liderima u zemlji. Stoga tražimo brifing od ministarstava obrane kako bismo bolje razumjeli međuagencijsku strategiju i kako bismo se pripremili za kontinuiranu predanost SAD-a Daytonskom mirovnom sporazumu i miru u Bosni i Hercegovini.
Sjedinjene Države su potrošile decenije investirajući u mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini. Ne smijemo dopustiti da nam pozornost sada posustane.
U dramatičnom finišu, Evropska komisija ipak je odlučila dati preporuku da se Bosni i Hercegovini dodijeli pregovarački status o ulasku u Evropsku uniju.
Otvaranje pregovora s BiH počet će kad se određeni kriteriji ispune.
“Otvorili smo vrata širom, pozvali da BiH uđe, ali da bi se ušlo, rezultati se moraju vidjeti”, poručila je Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije.
Šta to znači?
Prije i iznad svega, sve dok Evropsko vijeće – tijelo koje daje finalno odobrenje ili odbijanje za bilo koju suštinsku odluku EU – ne kaže svoje, preporuka ne znači ništa.
Jer je moguće da tijelo u kojem sjedi 27 premijera ili predsjednika članica Evropske unije odbije preporuku Komisije.
I to ne bi bilo ništa novo. Dešavalo se puno puta da Evropsko vijeće ne podrži stavove Evropske komisije.
No, prema onome što se moglo čuti iz izlaganja Von der Leyen, kao i komesara za proširenje EU Olivera Varhelyija, oni se nadaju da ih lideri EU neće odbiti.
Zato je za Ukrajinu i Moldaviju data jasnija preporuka o početku procesa pregovaranja s četiri, odnosno tri “preduslova”. I Von der Leyen je rekla da će s ove dvije države aktivnosti na početku pregovora početi “odmah nakon što Evropsko vijeće da zeleno svjetlo”.
Kada je BiH u pitanju, kriteriji su (puno) strožiji.
Uz pohvale za formiranje vlasti u relativno kratkom roku, za napredak u pojedinim segmentima vladavine prava, uključujući i suzbijanje pranja novca, Evropska komisija iznijela je cijeli niz zahtjeva za (istinskim) reformama.
One se primarno tiču – opet – vladavine prava. U tom kontekstu se ističe i potreba reformiranja Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Zahtijeva se i provođenje socio-ekonomskih reformi gdje “nije poduzet niti jedan korak”, kako piše u Izvještaju.
Također, zahtijeva se i uvođenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Navodi se da je BiH tu poduzela “neke korake”, ali da entitet Rs blokira dalje korake na tom planu. Manji bh. entitet blokirao je i usvajanje trećeg Sporazuma o mobilnosti iz Berlinskog procesa – onog koji se tiče putovanja po teritorijama svij šest zapadnobalkanskih država samo s ličnom kartom, te se od BiH traži da riješi i taj problem.
Zahtjeva se i opsežnija reforma javne uprave, uz napomenu da su “neki iskoraci zabilježeni”, ali da to nije dovoljno.
Iako su usvojene izmjene i dopune Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), one se moraju mijenjati, posebno u segmentu prijave imovine sudija i tužilaca. Promjene moraju biti u skladu s zahtjevima Venecijanske komisije.
“Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa nije poboljšano”, piše u Izvještaju o napretku BiH.
“Tamno-siva” je i slika borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.
Ako bi se u prostu rečenicu sažimala ocjena Komisije, onda bi najispravnije bilo napisati da je BiH “šuplja kao švicarski sir”.
Nema iskoraka u borbi protiv korupcije, posebno one ‘visoke’, sudski sistem teško pati zbog neprofesionalnosti, političkog utjecaja, nepostojanja kvalitetne razmjene informacija, neujednačene sudske prakse… Na sve to dolazi i eksplicitna ocjena da je policija “podložna utjecaju politike”. A da ne pišemo šta su rekli o zaplijeni imovine saradnji s Eurojustom i Uredom javnog tužioca EU…
“Proaktivan pristup ostaje od suštinskog značaja u borbi protiv infiltracije kiminalnih elemenata u politički, pravni i ekonomski sistem”, piše dalje u Izvještaju.
Entitet Rs posebno je “žigosan” u segmentu slobode medija i prava novinara na neometen rad. I u tom režim Milorada Dodika označen je kao krivac za “nepotrebno kretanje unazad”.
Kada su migracije i migranti u pitanju, Evropska komisija ponovila je i malo pojačala “pozitivnu” ocjenu iz izvještaja od prošle -2022. godine. No, odmah je zatraženo da se poduzmu “hitni” koraci ka jačanju kontrole granice i sistema azila.
Iako ni ocjena u oblasti ekonomskih kriterija nije baš “grdna”, Program ekonomskih reformi BiH je ocijenjen kao i više nego “grdan”.
On “nastavlja biti jadnog kvaliteta i limitira provedbu reformi”, piše u Izvještaju.
Slična je i ocjena u oblasti spremnosti BiH da prihvata pravnu stečevinu EU. To je ogroman set dokumenata pravnih normi Unije i jedan je od ključnih preduslova za pristupanje ovom bloku. Evropska komisija traži bitna poboljšanja procedura javnih nabavki i jako je nezadovoljna aktivnostima BiH za provođenje popisa stanovništva i dobara.
“Ograničeni” ili “nikakav napredak” potom se nižu u cijelom nizu oblasti.
A onda se “poentira” poražavajućom ocjenom da “BiH nije napravila nikakav napredak u obkasti resursa, poljoprivrede i kohezije (poljoprivredni i ruralni razvoj, sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika, ribarstvo i vodne površine, te finansijske i budžetske odredbe), gdje su pripreme uglavnom u početnoj fazi”.
Na kraju se “poentira” s korištenjem IPA fondova.
Taj novac koji EU daje državama koje žele u članstvo i dalje se u BiH slabo koristi.
Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji u 2023. godini ima čak 142 stranice.
Detaljna “krvna slika” stanja u našoj državi odražava i nadu i frustraciju.
Gledano iz Brisela, oni su uradili maksimum koji su mogli. Pa i više od toga. Iz svojih razloga.
Sada istinski izazov ostaje da vlasti (ali i opozicija) urade svoj dio posla. I tu smo onda u belaju!
Sve ovo, još jednom, pod uslovom da Evropsko vijeće na samitu 14 i 15. decembra odobri dodjelu početka pregovora s EU Bosni i Hercegovini nekada naredne godine, kada se ispune neophodni preduslovi.
Suma sumarum – kada se pogleda sve što se dešavalo i dešava zadnjih dana u Briselu i oko njega, Bosna i Hercegovina je opet nezasluženo “pogurana”. Prema svim relevantnim ocjenama stručnih ljudi, nismo zaslužili ni kandidatski status, a ona nam je odobren u decembru prošle godine.
Sada se kreće prema novom iskoraku dok Holandija, Njemačka, ali i Francuska glasno gunđaju i ponavljaju stav da je od kraja 2022. godine BiH nazadovala, a ne napredovala.
Evropska komisija na to je odgovorila i (neuobičajeno) jasnim imenovanjem nekih od glavnih krivaca.
Pa se entitet Rs na 142 stranice p(r)oziva čak 95 puta, mahom zbog opstrukcija i ometanja evropskog puta BiH.
Time je, faktički, loptica odgovornosti prebačena na Evropsko vijeće koje bi trebalo onda pokrenuti sankcione mehanizme koji uključuju i stavljanje na “crnu listu” Dodika i klike.
Evropska komisija i tu je uradila svoj dio posla obustavivši više od milijardu KM vrijedne projekte.
Dakle, da sumiramo, Brisel je uradio svoje. Iskorak je mnogo veći nego li je prvotno planirano. Sada je do vlasti BiH. Trenutna euforija je više nego neutemeljena! Umjesto slavljeničkih postova na društvenim mrežama vlasti bi se odmah morale latiti posla. Umjesto svađe s novinarima, neka – za početak – riješe pitanje slobodnog putovanja po šest država zapadog Balkana samo s ličnim kartama. Eto, barem to!
Vijeće ministara BiH večeras nije usvojilo odluku kojom se državljanima Palestine, inače bliskim srodnicima bh. državljana, dozvoljava ulazak u Bosnu i Hercegovinu pod posebnim uslovima.
Za predloženu odluku glasalo je 7 ministara, dok srpski ministri u Vijeću ministara BiH nisu glasali. To znači da odluka nije prošlai da će 30 državljana Palestine koji su bliži srodnici bh. državljana evakuisanih iz Gaze morati ostati u Kairu.
A evo je šta se, prema predloženoj odluci podrazumijevalo pod srodnicima.
“Srodnicima se smatraju bračni partner, djeca, uključujući punoljetnu djecu iznad osamnaest godina, i roditelji državljana BiH, ukoliko imaju državljanstvo Palestine, a nemaju državljanstvo BiH”, navedeno je u prijedlogu odluke Vijeća ministara BiH koju je predložio državni ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić.
Međutim, ministri iz Republike Srpske Nenad Nešić, Staša Košarac i Srđan Amidžić nisu glasali za usvajanje ove odluke.
Uz odluku je bio dostavljen i spisak 30 palestinskih državljana koji su u srodstvu sa 17 bh. državljana koji se, također, nalaze u Egiptu gdje su smješteni nakon što su proteklih dana evakuisani iz Gaze.
Odluka je trebala biti donesena do 18 sati, ali je državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac tražio dodatno pojašnjenje. Nakon dodatnog usaglašavanja Košarac, Nešić i Srđa Amidžić nisu glasali.
Podsjetimo, četrdeset dana od početka rata u Gazi, bh. vlasti su uspjele, uz pomoć Katara, evakuisati 47 osoba iz Gaze. U pitanju su državljani BiH i njihovi srodnici. Svi oni su, preko graničnog prijelaza Rafah, prebačeni u Egipat gdje se trenutno i nalaze. Prvobitno je bilo planirano da samo 17 osoba koje imaju bh. državljanstvo bude prebačeno u BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Pismo četvero senatora
