“Niko ti posao ne može dati osim Abela. Bog, Allah ti ne može pomoći osim Abela”, govorio je sredinom prošle godine Aldin Mehić na sastanku sa Adnanom Kalkanom.
Mehić je vozač Abela Baltića, direktora JZU Dom zdravlja Sarajevo. Adnan Kalkan je bio jedan od kandidata koji su se prijavili na konkursu za posao vozača u JZU Dom zdravlja Sarajevo.
Nakon ovog razgovora, ime Adnana Kalkana našlo se na broju jedan najbolje rangiranih kandidata za posao u Domu zdravlja. I Kalkan je dobio posao. Evo dijelova snimka razgovora između kandidata Kalkana i direktorovog vozača Aldina Mehića.
Sve se dešavalo u ljeto prošle godine. Direktor JZU Dom zdravlja Sarajevo Abel Baltić je postavio svog vozača Aldina Mehića u Komisiju za prijem vozača u ovu zdravstvenu ustanovu. Adnan Kalkan se prijavio, ali očito se previše raspitivao o konkursnoj proceduri. Osim toga, Kalkan je bio u dobrim odnosima i sa bivšim ministrom zdravstva u Vladi KS Harisom Vranićem.
“Makni se od njih. Ne komentariši ništa. Dobit ćeš šta će te pitati. Prikupi sve ostalo i nemoj da padneš na glupostima”, upozorio je Mehić kandidata Kalkana.
Aldin Mehić, vozač direktora Abela Baltića
Na snimku dalje govori da ne bi ni razgovarao sa Kalkanom “da nije dobio zeleno svjetlo”.
“Dobro si od mene opomenu. Skloni se. Ti ćeš dobiti posao, a sve ovo visi.. Ministar može k….. svirati ako Abel ne da. Svi oni tebe gotive. Abel će ti pomoći. Ne pitaj ništa. Bit ćeš sa svim upoznat”, kazao je doktorov vozač Mehić.
Adnan Kalkan, najbolji kandidat
Evo Kalkana
Javni poziv za prijem uposlenika je objavljen u krajem marta 2022. godine. Mehić je kandidatu Kalkanu obećao da će dobiti pitanja i da će biti primljen. U junu 2022. godine su objavljeni rezultati. Adnan Kalkan je bio prvorangirani.
Istraga.ba je prvo kontaktirala vozača Aldina Mehića.
“Nikad nisam pričao sa Kalkanom. Ali čuo sam da ima neki snimak. Ja sam se, kada sam čuo da ima snimak, odmah sam napustio Komisiju”, kazao je Mehić za Istraga.ba.
Nakon toga smo prozvali direktora Baltića. On tvrdi da nije poslao Mehića da razgovara sa Kalkanom.
“Poznajem i Mehića i Kalkana. Kada sam čuo za neregularnosti ja sam smijenio Komisiju i prijavio policiji. Ne znam u kojoj je fazi istraga”. kazao nam je direktor Baltić.
No, iako je Komisija primijenjena kandidat Kalkan je bio “najbolji” i dobio je posao u Domu zdravlja. Pokušali smo obaviti razgovor i s njim, ali Kalkan nije odgovarao na naše pozive.
“Izmamiti osmijeh drugima čini me sretnom”, reći će u junu 2019. godine Emina Alibegović u rubrici pozitivne priče Dnevnog avaza.
Mlada Sarajka, piše dalje u tekstu, vlasnica je jednog od najpoznatijih restorana u Sarajevu. Osim ugostiteljstvom Emina se bavi i rentanjem automobila.
Ali ko je, u stvarnom životu, Emina Alibegović?
Emina Alibegović (Barbara Pekić) u Dubaiju
Emina se sada zove Barbara Pekić. Ona je formalna vlasnica preduzeća Golden Port d.o.o. Sarajevo u čijem vlasništvu je elitni sarajevski restoran Dos Hermanos. Formalna je vlasnica i Rent A Car kuće registirane u Avazovom tornju, u Tešanjskoj ulici. Prije nego što je pokrenula biznise u Sarajevu, Emina ili Barbara je živjela u Dubaiju “na dvoru” Edina Gačanina Tita, vođe jednog od najvećih narko kartela na svijetu. Preko restorana Dos Hermanos i rent a car kuća Barbara je sa saradnicima prala novac stečen krijumčarenjem kokaina. Biznis je u ime kartela nadlgedao njen polubrat Sani Al Murdaa, koji je živio na relaciji Beograd-Sarajevo. Jedan od glavnih perača novca u ovom kraku kartela bio je “biznismen” Elmedin Karišik, koji je, opet, koristeći svoje veze sa Seidom Hadžibajrićem na području Općine Stari Grad dobijao atraktivne lokacije za svoje biznise u oblasti građevine i marketinga.
Sani Al Murdaa
Sani Al Murda i njegova polusestra Barbara Pekić (rođena Emina Alibegović) nisu bili na adresama kada je u utorak policija po naredbi državnog i kantonalnog pravosuđa u Sarajevu pokrenula akciju “Start”. Načelnik Ibrahim Hadžibajrić, njegov sin Seid i Elmedin Karišik su pronađeni.
Sada idemo u Čadordžinu ulicu u Starom Gradu. Tamo je prošle godine sagrađena zgrada poznata kao “Tao House”. Investor je bila Plaza living. Općina Stari Grad, po ovlaštenju načelnika Ibrahima Hadžibajrića i općinske sekretarke Alme Destanović, izdala je dozvole za rad, iako je sve bilo suprotno regulacionom planu. Dozvole su, rekosmo, izdate kompaniji Plaza d.o.o. Sarajevo čiji je osnivač – Elmedin Karišik.
Tao House – veza Karišika i Hadžibajrića
“Medo je zadužen za sve projekte u BiH”, napisat će putem Sky aplikacije Sani Murda svom poslovnom partneru Nenadu Crnogorcu.
Medo je nadimak Elmedina Karišika. Komunikacije putem Sky aplikacije otkrivaju da je Sani Al Murda preko firmi koje je osnivao Karišik ubacivao prljav novac u legalne tokove.
“Imam ovu jednu građevinsku firmu što svaka 2-3 mjeseca sve što uzimamo u tom periodu i plaćamo preko računa prefakturišem i dodam 30 posto”, pisao je Karišik u Sky aplikaciji.
No, za pranje novca je kljućna bila firma Plaza marketing. Evo kako je to funkcioniralo.
“Ja kad njima fakturišem, ide ovako. Marketing usluge 30 hiljada KM plus pdv 17 posto je 35 hiljada. Mi njima u kešu dajemo 30 hiljada, a oni nama uplate cijeli iznos sa PDV-om, odbijaju na svojoj PDV prijavi, jer se to njima vodi kao ulazni PDV, a nama izlazni. A njima marketing usluge ulaze u direktni trošakl i štede na kraju godine 10 posto dobiti na čitav iznos. Tako da oni na kraju godine sa ovim našim uštede 10 posto. Zato sam ti rekao da neke firme jedva dočekaju da izvlače keš i da čak za te usluge dadnu 5-6 posto. Samo što ja ne mogu da dođem do tih jakih firmi”, napisao je Karišik u Saniju Al Murdi.
Karišik je, tako, ubacivao prljav novac u sistem. No, za marketinške poslove bilio su mu potrebni bilbordi. Karišik je, potom, postigao dogovor sa Seidom Hadžibajrićem, sinom načelnika Ibrahima Hadžibajrića koji mu je po povoljnim uslovima i uz određeni iznos mita davao dozvole za postavljanje, recimo, “Eco solarnih” prostora za oglašavanje.,
Plaza marketing pod Hadžibajrićevom kontrolom
Na sličan način novac su prali i preko rent a car kuća i parking prostora koje je ova grupa dobijala na korištenje od Općine Stari Grad. U pitanju su parking prostori na području Baščaršije, Trga Austrije i Doma Armije. Za te poslove bila je zadužena kompanija Arijans d.o.o. Mehmed Dedić. Firma Golden Port čiji je osnivač Murdina polusestra Emina Alibegović (sada Barbara Pekić) također je blisko sarađivala sa kompanijama čiji je osnivač Karišik. Barbara je formalno upavljala firmom Golden Port u okviru kojeg posluje restoran Dos Hermanos, ali je posao, po uputama Sani Al Murde vodio Elmedin Karišik.
No, da vidimo odakle je dolazio novac?
Sani Al Murda, otkrivaju komunikacije putem aplikacije Sky, bio je dio velikog međunarodnog narko kartela kojim iz Dubaija upravlja Edin Gačanin Tito. Murda je, tako, prema komunikaciji koju je EUROPOL dostavio bh. sigurnosnim agencijama tokom 2020. i 2021. godine bavio krijumčarenjem kokaina iz Južne Amerike do Belgije, odnosno do luke u Antverpenu.
Murdino ime nalazi se na izvještaju o počinjenom krivičnom djelu koje je MUP RS u decembru prošle godine podnio Tužilaštvu BiH. Na spisku su još Ognjen Orašanin zvani Oras, Filip Korać, Tomislav Drmić i Zoran Nikčević. Korać je jedan od vođa Zemunskog klana, dok je Drmić u Sarajevu uhapšen po Interpolovoj potjernici iz Zagreba.
Po sličnom sistemu, Titov kokainski novac je u Sarajevu prao i Ibrahim Miladin, jedan od pratilaca Edina Gačanina. Dozvole za Miladinove poslove izdavao je upravo načelnik Hadžibajrić. No, o tome uskoro.
Najprofitabilnije federalna kompanija sa većinskim državnim kapitalom BH Telecom pripast će Narodu i Pravdi, saznaje Istraga.ba. To preduzeće je u stranačkoj raspodjeli označeno kao kompanija “ekstra kategorije”. U ovom trenutku još uvijek nije konačno određeno ko će biti generalni direktor, a jedno od imena koje se, kao kadar NiP-a, pominje u članstvu u Upravi BH Telecoma je Nađa Lutvikadić-Fočo. U pitanju je bivša članica SDA, porodično vezana sa Hasanom Čengićem, koja je u braku sa jednim od čelnih ljudi Al Jazeere Edhemom Fočom. Osim nje, u Upravu BH Telecoma bi, u ime NiP-a, mogao i Amel Kovačević, bivši ministar finansija Kantona Sarajevo čije je ime pominjano u aferi “Panama papers”.
Među kompanijama “ekstra kategorije” je i Elektroprivreda BiH. Ovo preduzeće bi trebalo pripasti SDP-u BiH, dok bi pozicija jednog od izvršnih direktora Elektroprivrede (vjerovatno izvršni direktor za proizvodnju) trebala pripasati PDA-u, odnosno stranci čiji je osnivač Mirsad Kukić. PDA-ov kandidat za izvršnog direktora je Nevad Ikanović.
Kada su u pitanju preduzeća “A kategorije” uspjeli smo saznati da će Narodu i Pravdi pripasti čelne pozicije Aerodroma Sarajevo, goraždanskog Ginexa, Federalne uprave Civilne zaštite, Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, Union banke, Federalne uprave za inspekcijske poslove i BH Gasa.
SDP-u BiH, kako saznajemo, iz “A katergorije” pripadaju BH Pošta i JP Ceste Federacije BiH.
NiP je u stranačkoj raspodjeli, kada su u pitanju preduzeća B kategorije, dobio vogošćanski Pretis, FIA-u, Javno preduzeće Una, Agenciju za državnu službu, Odbor za žalbe državne službe, Kazneno-popravni zavod Sarajevo i Registar vrijednosnih papira. SDP-u je iz ove kategorije pripao konjički Igman.
U “C kategoriji”, NiP-u bi treble pripasti čelni ljudi FENA-e (Federalne novinske agencije), DRIN Fojnica, Zavoda za geodeziju FBiH, Fondacija za bibliotečku djelatnost, Unis Ilidža i Remontni zavod Hadžići.
Podsjećamo, stranke Trojke su u utorak odlučile da Javno preduzeće Autoceste FBiH prvi put od osnivanja prepuste HDZ-u BiH. Na poziciju v.d. direktora JP Autoceste je imenovan Denis Lasić, viši federalni ministar prometa i komunikacija.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odlučio je odgoditi sve postupke protiv Bosne i Hercegovine, a koji se odnose na kršenje pasivnog i aktivnog biračkog prava, do okončanja predmeta “Kovačević protiv BiH” pred Velikim vijećem ovog suda, informacija je iz Suda u Strazburu.
Odluka je donesena još u maju ove godine. Jedna od tih apelacija je podnesena prošle godine od delegata DF-a Albina Zuhrića, Sandre Imširović i Senite Hanukić iz reda Ostalih u Domu naroda FBiH te zastupnika ove stranke u Predstavničkom domu PS BiH Zlatana Begića koji su se žalili da Ustav FBiH ne dozvoljava kandidaturu Ostalim za (pot)predsjednika FBiH.
Također, Demokratska fronta se žalila Sudu u Strazburu nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo amandmane na Ustav Federacije BiH, a Ustavni sud BiH potvrdio njihovu ustavnost.
Istovremeno, Schmidt je odlučio samoinicijativnu svjedočit pred Velikim vijećem Suda u Strazburu u predmetu “Kovačević”, a što je i sam potvrdio.
“Visoki predstavnik će pristati da Evropskom sudu za ljudska prava pruži nezavisne informacije u svojstvu ‘prijatelja suda’ (Amicus Curiae), kako su visoki predstavnici i ranije činili u mnogim drugim predmetima. To je uobičajena praksa. Visoki predstavnik ne zauzima stranu nego daje svoj doprinos kao konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi pružio informacije o dejtonskom okviru”, rečeno je iz OHR-a.
Postavlja se pitanje da li je istina da visoki predstavnik ne zauzima stranu?
S tim u vezi podsjetit ćemo se na izvještaj koji je par sedmica nakon donošenja presude “Kovačević” Schmidt dostavio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u novembru prošle godine, a u kojem je, između ostalog, komentarisao presudu na način da ju je pokušao diskreditirati zato što je sadržaj presude objavljen par sati prije zvaničnog objavljivanja na stranici Suda, uz navode da će ona izazvati dodatne podjele u zemlji.
“Ako bude potvrđena, presuda bi mogla dodatno podijeliti političke stranke u BiH po pitanjima reforme Ustava, čineći provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda još većim izazovom, budući da one zahtijevaju ustavne amandmane. Ova nova presuda izazvala je oštre reakcije u cijeloj zemlji, neki je vide kao poželjan kraj ‘etnokratije’ koja prevladava u BiH, a drugi je smatraju ozbiljnim napadom na ustavni poredak uspostavljen Općim okvirnim mirovnim sporazumom. Osjetljivost problematike dodatno je pojačana činjenicom da se po prvi put u povijesti Suda o presudi i njenim pojedinim elementima javno govorilo na jednom sarajevskom portalu, čime je jasno stavljeno do znanja da je sadržaj presude procurio prije službene objave. BiH je od tada zatražila da se presuda uputi Velikom vijeću na ponovno ispitivanje prema članku 43. Konvencije”, napisao je Schmidt jasno stavivši do znanja da je presuda problematična.
Ne čudi zato njegova odluka da u svojstvu treće strane bude saslušan pred Velikim vijećem, a što mu poslovnik Suda dozvoljavaju u iznimnim situacijama.
“Nakon što je tuženoj ugovornoj stranci dana obavijest o zahtjevu na temelju pravila 51. stavka 1. ili pravila 54. stavka 2. b), predsjednik vijeća može, u skladu s člankom 36. stavkom 2. Konvencije, u interesu pravilnog vođenja postupka, pozvati ili dopustiti svakoj ugovornoj stranci koja nije stranka u postupku, ili svakoj zainteresiranoj osobi koja nije podnositelj zahtjeva, da podnese pisano očitovanje ili da, u iznimnim slučajevima, sudjeluje na raspravi”, stoji u pravilu 44, član 3(a) Poslovnika Suda.
Podsjećamo, u presudi koju je Sud donio u augustu 2023. godine zaključeno je da je prekršeno aktivno biračkog pravo Slavena Kovačevića koji se žalio da zbog kombinacije teritorijalnih i etničkih uslova koji se primjenjuju na Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na posljednjim Općim izborima, kao što nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na predsjedničkim izborima.
Sud je zaključio da zbog aranžmana podjele vlasti BiH nije istinska demokratija već “etnokratija” u kojoj je etnička pripadnost, a ne državljanostvo, ključ za osiguranje moći i resursa u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije.
Predmet je prebačen Velikom vijeću na zahtjev Bosne i Hercegovine, uprkos tome što je mandat agentica koje su predstavljale BiH sporan s obzirom da im je više puta od dozvoljenog produžavan v.d. status.
Presuda “Kovačević” sporna je visokom predstavniku ne zato što bi ona u praksi rezultovala mijenjanjem dosadašnjeg načina izbora članova Predsjedništva i delegata u domove naroda u smjeru većeg utjecaja građanskog principa, jer trenutni odnos snaga to čini nemogućim, a niti postoji volja međunarodne zajednice da se to provede, već što bi zakočila pokušaje da se mijenja trenutni izbor članova Predsjedništva BiH u smjeru jačanja etničkog, a na čemu insistira hrvatska politika.
U praksi bi imali pat poziciju koja bi zaustavila nastojanja da se pod krinkom prethodnih presuda Suda u Strazburu jačaju etničke pozicije izvrtanjem suštine tih presuda. Zaključci Suda u predmetu “Kovačević” ne bi ostavili prostora za nešto slično.
Nešto malo prije podne izašao je iz porodične kuće u Sarajevu i zaputio obližnji frizerski salon. Ali i prije ove srijede, Smail Šikalo je slobodno šetao glavnim gradom BiH. Išao je u teretanu, družio se s prijateljima. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.
Smail Šikalo u Sarajevu (Septembar 2021.)
Objavili smo na Istraga.ba da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.
Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.
Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske. Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.
kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH
Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.
shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela
Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.
dokument nizozemskog tužilaštva
Edin Gačanin Tito je proteklih godina živio u Dubaiju. Policija u Peruu više puta je registrovala njegov ulazak u tu državu. sumnja se da je upravo on obezbijedio novac kojim je podmićen sudija Luis Perez Leon koji je nezakonito pustio Smaila Šikala da se brani sa slobode. Zbog odluke u predmetu Šikalo, ovaj sudija je, rekosmo, suspendovan na šest mjeseci. Krajem jula ove godine peruansko je pravosuđe saopćilo da je raspisalo potragu za Šikalo. No, prema informacijama Istrage, potraga se odnosi samo na državu Peruu jer je neko u toj državi napravio “previd” zbog čega nije raspisana međunarodna Interpolova potjernica. Šikalo se, zato, može slobodno kretati i van granica BiH. Za sada je, međutim, utočište pronašao u Sarajevu, kao i nekoliko bivših pripadnika Federalne uprave policije koji su bili lična pratnja vođe kartela Edina Gačanina Tita. Šef kartela je posljednji put u BiH bio u septembru 2016. godine i domaćin mu je bio biznismen Gordan Memija koji je, svjedočeći na Općinskom sudu u Sarajevu, priznao svoje kontakte sa Edinom Gačaninom Titom.
sudski zapisnik saslušanja Gordana Memije
“Nije moj prijatelj, poznanik je. Vidio sam ga kada je došao u Sarajevo, prije četiri-pet godina. Ja sam ga sačekao na aerodromu u Sarajevu. Rentao sam automobile tada. Na moju firmu bilo je korištenje tog automobila. Nisam ja iznajmio hotelsku sobu za njega, samo sam rezervisao u Hotelu Bristol. Edinova majka je moja prijateljica i zamolila me je, kad čovjek dođe ovdje, da mu pomognem dvije, tri stvari i to sam uradio. Da mu pomognem oko dočeka, da rezervišem hotel i auto i predlaganja eventualno nekog projekta, odnosno investicija, ali ništa nije realizovano”, kazao je Memija, svjedočeći na Općinskom sudu u Sarajevu.
No, unatoč tome, sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Naida Tabaković, slično kao i njen kolega iz Perua, presudila da je u korist Titovog “poznanika” Gordana Memije, ustvrdivši da je on oklevetan zbog toga što je dovođen u vezu sa šefom narko kartela, iako je ovaj sarajevski biznismen te veze priznao, svjedočeći u njenom prisustvu.
Inače, bh. pravosuđe već godinama posjeduje dokumente o vezama pojedinih biznismena sa ovim kartelom, ali niko do sada nije procesuiran. Veći dio predmeta o pranju novca nalazi se u Tužilaštvu BiH, kod državnog tužitelja Olega Čavke. Ishod – poznat.
Imao sam dvije godine kad sam s porodicom protjeran iz rodnog grada. Da bi uklonili tragove našeg postojanja na tom tlu, vlasti samoproglašene Republike Srpske su promijenile ime Skender-Vakufu (u Kneževo). Srušili su i obje naše džamije. Jedna od njih, Ali-dede Iskenderova, napravljena je 1643. Sve do 20. stoljeća, imami su bili moji preci (otud prezime).
Prije nego što smo izbjegli, u grad su došli Bijeli orlovi ili neka slična paravojna jedinica. Tada nismo smjeli zanoćiti u kućama, već smo spavali u obližnjoj šumi. Sjećam se (iz kasnijih priča) da je otac ponosno isticao kako je on ostao u kući, te da bi, kako veli, u slučaju da su ga napali bar jednog četnika poveo sa sobom na onaj svijet. Srećom, izbjegli smo, prije nego što je došlo do toga.
Vjerovatno je plan i bio samo da nas protjeraju. Bili smo apsolutna manjina. Po popisu iz 1991, na području općine je živjelo samo 7% Bošnjaka i 89% Srba. Najteži zločini su se desili u općinama, gdje su Bošnjaci bili većina ili polovina stanovništva. Prijedor, Zvornik, Sanski Most, itd.
Nas, Skenderčane nisu masovno ubijali, ali na području naše općine ubijani su Prijedorčani. Korićanske stijene, gdje je pogubljeno više od 200 prijedorskih Bošnjaka, nalaze se na teritoriji općine Skender-Vakuf.
U romanu Pas i kontrabas, jedan od najznačajniji savremenih srpskih pisaca Saša Ilić piše o asanaciji terena na Korićanima. Neko je ponudio po 50 maraka za svaki izvađeni leš, kako bi se prikrili tragovi zločina, ali bilo je nemoguće raditi, zbog vreline i muha.
Kamenjar je zračio vrelinom koja se, izmešana sa gasovima raspadanja ljudskih tela i zujanjem debelih zelenkastih muva, dizala uvis. Kada je Topisirević (jedan od junaka) dohvatio jedno telo u plavoj adidas trenerci kroz koje je vrh stene prošao kao nož, izbivši sadržaj stomaka napolje, roj zlatnjača je pokuljao prema njemu.
Nakratko su ga zaslepile, zalepivši se za stakla naočara njegove maske pod kojom mu je bilo sve teže. Uzalud ih je terao, dolazile su nove muve i lepile se na staklu, kao da ni po koju cenu nisu htele da puste svoj plen, itd.
Mi smo izvukli živu glavu, izbjegavši najprije kod rodbine, na Bešpelj, jedno planinsko selo na području jajačke općine. Kada je jednom počeo artiljerijski napad, svi smo pobjegli u skloništa, samo je, kako su mi kasnije pričali, moj brat izišao vani da, u jeku granatiranja, skuplja gelere. Mene je jedan rođak na Bešpelju slučajno posjekao po ramenu motorkom, dok je rezao drva. Imao sam samo dvije godine. Pravo je čudo da mi nije odsjekao ruku. I sad imam ogromni zvjezdani ožiljak na desnom ramenu.
Na kraju smo, povlačeći se dalje preko Busovače, završili u Zenici. Jedno od mojih prvih sjećanja jeste kako slušamo na radiju o napadima na Bihaćku enklavu. Mislim da je to bila zima 1994. Sjećam se da su stariji govorili da će, ako padne Bihać, pasti cijela Bosna. Njene granice su zaista kao granice naše kože. Njen nestanak bi bio ravan kijametskom danu, koji Kur'an opisuje riječima: “Tog dana čovjek će povikati: ‘Kuda da se bježi?’ Nikuda! Utočišta nema!“
Prije nego što sam postao svjestan sebe i svijeta oko sebe, prije nego što sam stekao moć pamćenja, desio se presudni trenutak, koji je potvrdio da će utočišta ipak biti. Sedmi korpus je oslobodio Vlašić. Bila je to jedna od najvećih pobjeda naše vojske, odnosno najvećih poraza Republike Srpske. „Ako je Karadžić rekao da je Vlašić kapa Republike Srpske, ja sam im skinuo kapu“, kazao je tada komandant 7. korpusa Mehmed Alagić.
U svom izvještaju o ratu u Bosni, CIA navodi da je „zauzimanje Vlašića bilo upadljivo vidljiv dokaz razvoja Armije RBiH, te je podiglo moral u ogromnoj mjeri u redovima bosanske vlade“.
Ključni trenutak je bio, kako ističu analitičari CIA-e, kada je general Alagić zauzeo Paljenik, najviši vrh Vlašića.
„Pobjeda je“, kaže CIA, „na kraju bila pobjeda pješadije, koja se probijala kroz užasan teren, kako bi pobijedila u borbi prsa u prsa – što je bila osnovna taktika Armije RBiH od početka rata. Ipak, operacija se razlikovala od prethodnih vidljivim poboljšanjima u opremi, planiranju, organizaciji i izvedbi.“
„UN-ovi vojni posmatrači i zapadni novinari“, kaže CIA, “izvijestili su o dobro opremljenim jedinicama Armije, koje nose odgovarajuće lako oružje, streljivo, pancirne prsluke, šljemove i radiouređaje.“
Sjećam se, kroz maglu – a to je moglo biti tokom rata, ili nakon rata – da smo kao djeca pjevali:
Od Kupresa do Vlašića, ima jedna jaka sila,
to je vojska Alagića, što četniku nije mila.
Jednom prilikom su nam u Janjiće, kod Zenice, došli rođaci, također protjerani iz Skender-Vakufa. Pošto mi Skenderčani nismo imali svojih pjesama, pjevali smo (sjećam se dobro) jednu izbjegličku pjesmu o susjednom Kotor-Varošu, koji je imao istu sudbinu.
Kotor-Varoš, ne daj, ne daj na se,
Hej čaršijo, najmiliji grade,
Kotor-Varoš, kaznit će dušmane,
Ako Bog da, vratit ćemo se…
Sve do kraja rata, naši su se nadali da će vojska osloboditi i Skender. Ta nada je zamalo postala realnost, u jesen 1995. za vrijeme velike ofanzive Armije (i hrvatskih snaga) u sjeverozapadnoj Bosni. Peti i sedmi korpus su oslobodili Sanski Most, Ključ i Bosanski Petrovac.
U svom ratnom dnevniku Ljiljan i pepeo, Bernar-Henri Levy piše da se 22. septembra 1995 susreo sa Mehmedom Alagićem na Vlašiću.
Nakon vožnje strmom cestom, oivičenom borovima, Levy i ekipa su, kaže, na visoravan, gdje je u kolibi od brvana bilo izmješteno komandno mjesto generala Alagića.
„Hoćemo li ga vidjeti?“, piše Levy, „Hoće li nam ukazati čast, on, koga bije glas da mrzi novinare, ili da ih prezire, da nas primi, da razgovaramo?“
Alagić ih odvodi, kaže Levy, na Babanovac, a zatim u selo Cisava i na kraju u Mudrike (odakle je, uzgred budi rečeno, rodom moja nena po majčinoj liniji).
„Najzad“, piše Levy, „stižemo u Mudrike, posljednji bosanski položaj prije linije fronta. Mi smo stotinu metara od Srba – i na pet kilometara zračne linije od Skender Vakufa, posljednjeg utvrđenog grada koji brani pristup Banja Luci, gdje je Mladić nagomilao svoje oužje i ljudstvo.“
Levy kaže da je, u jednom trenutku, upitao Alagića šta će se desiti, ako mu, u nekom trenutku, vlada iz Sarajeva naredi da obustavi ofanzivu.
„Uradit ćemo“, kaže Alagić (a prenosi Levy), „kao Dudaković u Bihaću – reći ćemo ‘zapovijest nije stigla’! Čudo kako je naš sistem komuniciranja dezorganizovan.“
A onda je, kaže Levy, Alagić uz smijeh dodao: „Ili [ćemo] kao Izraelci, koji su učtivo slušali svoje američke mentore, ali su žurili da urade ono što im je bilo na umu.“
To se na kraju nije desilo. Nismo postupili kao Izrael. Quod licet Iovi, non licet bovi. Mnogi kažu nažalost. Ja kažem možda i na sreću. Borci 5. korpusa su, u jesen 1995. godine, pjevali:
Dide Ale, nemoj pregovarat,
Naša vojska granice će stvarat.
Krajina je prebrodila krizu,
Sad svi znamo Drina nam je blizu.
Generali su se ipak povinovali pred autoritetom naše vlade (kao što vojska i treba činiti). Kako je zabilježeno u filmu Sana 95 – nedovršena pobjeda, Dudaković i Alagić su se pravili gluhi nekoliko dana, pokušavali da zauzmu što više teritorije, a onda su, uz flašu viskija, proslavili kraj rata.
Iako Skender-Vakuf nije oslobođen, kao ni brojna druga mjesta, naša vlada je postupila ispravno što je potpisala dejtonski mir. Iako nepravedan, bio je pravedniji od nastavka rata. Stvarnost, a naročito ratna, odveć je nepredvidiva. Kao što srpske vlasti nisu mogle ni sanjati da će, bez obzira što su imale totalnu vojnu premoć, doći na ivicu kolapsa, tako ni mi ne možemo znati šta bi se desilo da smo odbili američki mirovni proces i sami nastavili rat, jer (a to se često zaboravlja) Tuđman je krajem septembra 95, nakon utapanja vojnika HV-a, u nabujaloj Uni, kazao da hrvatske snage neće nastaviti.
Od zaključenja Dejtonskog sporazuma, pa sve do danas, Sjedinjene Države su najznačajniji partner bošnjačkoj i generalno probosanskoj politici. To, međutim, ne znači da im se trebamo bacati pod noge, niti dopuštati da se ophode s nama s manjkom poštovanja.
Izjava Američke ambasade, u kojem se osuđuje podizanje spomenika Mehmedu Alagiću predstavlja primjer nepoštovanja, pa i nedopustive drskosti prema ovoj državi.
Šta drugo reći o tvrdnji Ambasade da „građani ove zemlje zaslužuju bolje nego da se osobi optuženoj (sic!) za ratne zločine odaje počast podizanjem grandioznog spomenika na planini Vlašić“?
Govoriti o Alagiću, koji nije osuđen, istim tonom kao o pravosnažno osuđenim za genocid, istrebljenje ili progon (što u ovom slučaju Američka ambasada čini) deplasirano je, pa čak i degutantno. Naročito, ako imamo u vidu da je, prije samo nekoliko dana, Benjamin Netanyahu, koji je optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom optužen za sistemsko izgladnjivanje Gaze, s burom oduševljenja dočekan u Američkom kongresu. Ako već moraliziramo, onda ne važi quod licet Iovi, non licet bovi.
Za razliku od Netanyahua, Mehmed Alagić nije ni optužen za sistemske zločine, kao što su genocid i zločini protiv čovječnosti, niti je osuđen pred sudom historije kao što Milošević jeste. Da jeste proglašen krivim, Alagiću se ne bi trebao dizati spomenik. Ali se ni tada ne bi mogao izjednačiti s nalogodavcima genocida, istrebljenja ili progona, jer prvi princip međunarodnog prava je da nisu svi zločini isti.
No, nije najveći problem što je ambasador Murphy iskazao nepoštovanje prema nama. Problem je što mu oni, koji bi trebali, ne smiju odgovoriti. Oni koji su zaduženi da brane dostojanstvo ove države, pogazili su to dostojanstvo. Tu prije svega mislim na Denisa Bećirovića, koji je kao pokrovitelj podizanja spomenika najprije prihvatio poziv da učestvuje na ceremoniji, a na kraju se nije pojavio. Nije čak poslao ni svog izaslanika. A nakon izjave Američke ambasade jasno je i zašto.
Sjedinjene Države jesu pomogle ovoj državi da opstane, ali da se 1992. ljudi poput Mehmeda Alagića nisu suprostavili agresoru, ne bi se imalo, tri godine kasnije, čemu pomagati. Sjedinjene Države i danas pomažu u čuvanju mira i državnosti BiH, ali ako im se budemo bacali pod noge, neće imati čemu pomagati. Ako metak nije mogao ubiti Alagića, ali poniženje jeste, zašto ova država misli da će preživjeti, u stanju u kakvom je sada?
Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković u martu 2021. godine sastajao se u Dubaiju sa Edinom Gačaninom Titom, vođom narko kartela Tito i Dino.
Ovo je navedeno u “neklasificiranoj” shemi koju je sačinio EUROPOL, a koja je dostavljena bh. sigurnosnim agencijama. Shema je sačinjena na osnovu prepiski iz aplikacije Sky, odnosno raspakivanja kripto telefona koje su koristili Edin Gačanin Tito i njegov tjelohranitelj Dženis Kadrić koji je nedavno uhapšen u Sarajevu. Zajedno sa Konakovićem i njegovom suprugom Dalijom u martu 2021. godine je putovao i Mahir Hodžić, također kadar NiP-a iz Novog Grada. I Hodžićevo ime nalazi se u shemi EUROPOL-a, gdje je precizno navedeno da je u Dubai “putovao zajedno” za Konakovićem.
Istraga.ba je u posjedu i prepiski iz Skya na osnovu kojih je shema sačinjena, koje dokazuju na koji je način i preko koga ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tog marta 2021. godine putovao u Dubai. No, te prepiske ćemo objaviti uskoro.
Osim Konakovića i Hodžića u ovom dokumentu EUROPOL-a navedeno je kako je kum predsjednika NiP-a, sarajevski biznismen Gordan Memija “saradnik” Edina Gačanina Tita.
Podsjetimo, biznismen Gordan Memija je, po vlastitom priznanju, u septembru 2016.godine dočekao Edina Gačanina u Sarajevu, za njegove potrebe iznajmio automobile i hotelske sobe u hotelu Bristol, te angažovao pripadnike FUP-a da čuvaju Tita. Među federalnim policajcima koji su čuvali Edina Gačanina Tita u Sarajevu bili su Dženis Kadrić, Senad Kadić, Aldin Ćatić, Emir Druškić, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Dražen Čobović. Čobović je prijatelj Elmedina Konakovića i Gordana Memije koji je s njima putovao i na hadž.
Dražen Čobović je kasnije napustio FUP i otišao u Dubai gdje je bio čuvar Edina Gačanina Tita, ali se nakon izvjesnog vremena vratio u Sarajevo.
Jedan od saradnika Edina Gačanina Tita u BiH bio je i Mostarac Haris Behram koji je preko kompanije Gold Product i udruženja građana Brankovac prao prljavi novac. Ove firme su se, pored ostalog, bavile kartingom. Behram se, kao saradnik, direktno pominje u aplikaciji Sky, a imao je direktne kontakte sa Anelom Kljakom (NES), a bio je blizak i sa mostarskim ogrankom SDA (Salem Marić, Adil Šuta, Jasmin Pandur).
U svojim komunikacijama Behram je pominjao lidera SDA Bakira Izetbegovića, te bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova i aktualnog (NiP-ovog) delegata u Domu naroda FBiH Aljošu Čamparu.
Prema informacijama Istrage, Edin Gačanin Tito i njegov saradnik Dženis Kadrić su u Sky komunikaciji govorili kako je nužno da osnuju stranku jer “ne mogu ozbiljno sarađivati” sa SDA i Izetbegovićem. Kasnije se u komunikaciji pominje Elmedin Konaković do kojeg su Tito i drugi došli preko biznismena Gordana Memije. Nakon toga, EUROPOL je registrovao odlazak Elmedina Konakovića u Dubai. Odlazak su organizirali najbliži saradnici Edina Gačanina Tita, što je dokumentovano u Sky prepiskama.
No, o tome ćemo uskoro, s obzirom na to da je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković poručio novinarima da će se “ćerati još”.
Nedžad Kahrimanović, brat ubijene Amre Kheimanović, koji se u medijima predstavlja kao borac protiv femicida i najavljuje rušenje sistema, dva puta je pravosnažno osuđivan zbog nasilja u porodici, a trenutno mu se sudi zbog zlostavljanja dvije bivše supruge i malodobne kćerke.
Istraga.ba u posjedu je optužnice Kantonalnog tužilaštva Tuzla koja je podignuta 14. decembra prošle godine i u kojoj je navedeno da je Nedžad Kahrimanović do sada već dva puta pravosnažno osuđivan zbog nasilničkog ponašanja u porodici.
Prvi put Kahrimanović je osuđivan u septembru 2013. godine ka krivično djelo laka tjelesna povreda, kada je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2000 KM. Drugi put Nedžad Kahrimanović je osuđen u avgustu 2018. godine zbog krivičnog djela nasilje u porodici. Tada je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca.
Kahrimanović je nasilje u porodici počinio i u julu 2020. godine, ali je njegova supruga zbog straha za život povukla prijavu i istraga je obustavljena. Evo kako je nasilje opisano u prvobitnoj naredbi o provođenju istrage.
“Dana 22.7. 2020. godine, oko 20.30 sati u Tuzli, iako svjestan da nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje člana svoje porodice sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, što je i htio, u porodičnoj kući, svoju nevjenčanu suprugu M.N., verbalno vrijeđao, a kada je ista počela plakati rekao joj je da izađe na terasu, a kada je izašla na terasu, nije prestala plakati, pa je izašao na terasu i rukama uhvatio s leđa N. oko struka i bacio na pod, a zatim je uhvatio za noge i vukao po podu, te je tako unio u kuću dok mu je ista bila okrenuta leđima zadao joj udarac u predjelu potiljka te je nastavio vući po podu kuće, kojom prilikom je M. N. zadobila tjelesne ozljede u vidu površinske ozljede glave”, navedeno je u naredbi o provođenju istrage.
No, kako je supruga povukla iskaz, postupajući tužilac je obustavio istragu.
Tri godine kasnije, Nedžad Kahrimanović je ponovo počinio krivično djelo nasilje u porodici zbog čega je protiv njega Kantonalno tužilaštvo Tuzla podiglo optužnicu, a suđenje je u toku. U ovom slučaju Nedžad Kahrimanović je zlostavljao drugu bivšu suprugu i malodobnu kćerku. Evo navoda iz optužnice.
“Dana 8. marta 2023. godine, oko 22.15, i dana 9. marta, oko 10.45, u Tuzli, iako svjestan da nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje svoje maloljetne kćerke K.A., (17 godina), i bivše supruge K.A.m a što je i htio, nakon što je u ranijem periodu u više navrata malodobna K.A. koja nakon razvoda roditelja živi sa majkom, nazivao pogrdnim imenima, pa je dana 8. 3. oko 22.15 malodobnu K.A. nazvao sa svog telefona dok se nalazila u porodičnom stanu sa majkom A., te je tom prilikom povišenim tonom malodobnoj K.A. upućivao pogrdne i uvrjedljive riječi govoreći joj da je lažov, lopov, svinja debela,, glupača, kurva, te joj prijetio da će je osramotiti u školi, da joj je bolje da se ubije, te rekao da će ubiti nju i njenu majku A., govoreći – “ubit ću vas, majku vam j….”, da bi narednog dana došao do Gimnazije u vrijeme velikog odmora gdje je u dvorištu prišao svojoj malodobnoj kćerki, koja je bila u društvu drugarica iz razreda, te joj ponovo uputio pogrdne riječi, a zatim je dva puta pljunuo u lice, ugrozivši na taj način ir i psihičko zdravlje svoje kćerke i bivše supruge”, navedeno je u optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzla.
Ovo je, dakle, kraća verzija pravosudne biografije Nedžada Kahrimanovića koji je, nakon što je pripadnik MUP-a TK, brutalno ubio njegovu sestru Amru, postao predvodnik “borbe protiv Femicida” u Tuzlanskom kantonu, najavljujući u medijima rušenje sistema.
Banjalučka kompanija je, prema navodima iz „Kantara“, trebala „završiti“ proceduru usklađenosti mjernih uređaja i pribaviti potrebne dozvole. Još 24. aprila 2024. godine Nebojša Vukanović, poslanik u Narodnoj skupštini RS-a, na svom blogu objavio je tekst „Ekskluzivno: Nove kombinacije i firme iz sjene Igora Dodika“. Vukanović se u ovom tekstu bavio kompanijom „SEE MEDIA RESEARCH“ d. o. o. Banja Luka. Direktor kompanije je Marko Gujančić, kućni prijatelj porodice Dodik.
Vukanović je pokušao dokučiti motive osnivanja kiparsko-banjalučke firme. „Ova firma će uzimati milione maraka od privatnika i poreskih obveznika, praviti kampanje i ispitivati tržište, dostavljati fiktivne i fingirane podatke i tako pribavljati milionsku korist u džepove porodice Dodik“, naveo je. Iako u ovom trenutku nije moguće tvrditi da je Vukanović dokraja pogriješio, ipak nije pronikao u stvarne razloge osnivanja kompanije „SEE Media Research“. U nastavku ih otkrivamo.
Porodica Dodik kontrolisat će desetke miliona namijenjene medijima u BiH?
„SEE Media Research“ osnovana je u decembru 2023. godine, račun u banci otvoren je 4. 1. 2024, s namjerom da preuzme oblast mjerenja gledanosti TV-stanica u Bosni i Hercegovini i tako direktno kontroliše raspodjelu marketinškog kolača multinacionalnih kompanija u Bosni i Hercegovini teškog cca 40 miliona maraka. Operacija preuzimanja ovog iznimno važnog posla osmišljena je mnogo ranije, a jedan od ciljeva je, prema našim saznanjima, omogućiti prihod nesrazmjeran gledanosti na tržištu Televiziji Una, ATV-u i još nekim odabranim TV-stanicama, koje se također povezuju s porodicom Dodik. Dalje, kontrolom raspodjele marketinškog kolača utjecalo bi se i na većinu drugih medija, ograničavanjem poštene i tržišne utakmice, te pokušala usmjeriti njihova uređivačka politika. Ili bi se smanjivanjem prihoda onemogućio rad pojedinih medija.
Da je preuzimanje unosnih budžeta i kontrole rezultata mjerenja gledanosti u završnoj fazi, potvrdila je i globalna kompanija koja se bavi mjerenjem navika televizijskih gledalaca „KANTAR“, čija bi tehnologija trebala biti korištena na domaćem tržištu. Iz „Kantara“ navode kako je inicijativa za projekat mjerenja TV-gledanosti u Bosni i Hercegovini do njih stigla iz Banje Luke. „Kantar Media i domaća kompanija, pod nazivom SEE Media Research d. o. o. Banja Luka, uspostavili su saradnju i postigli sporazum o licenciranju tehnologije mjerenja gledanosti Kantar Media za obavljanje TAM usluge u Bosni i Hercegovini. Obavještavamo vas da u skladu s našim ugovorom o licenciranju tehnologije s našim partnerom, SEE Media Research d. o. o. Banja Luka, njihova je odgovornost da prođu proceduru dokazivanja usklađenosti mjernih uređaja Kantar Media sa regulatornim okvirom, te da pribave potrebne dozvole u skladu sa propisima Instituta za mjeriteljstvo“, naveli su iz „Kantara“.
Dakle, banjalučka kompanija je, prema navodima iz „Kantara“, trebala „završiti“ proceduru usklađenosti mjernih uređaja i pribaviti potrebne dozvole.
Trojka prepustila SNSD-u Institut za mjeriteljstvo
Kako je provođena operacija preuzimanja tržišta TV-gledanosti?
Prvi korak bilo je preuzimanje Instituta za mjeriteljstvo. Naime, u prethodna dva mandata direktor Instituta dolazio je iz bošnjačke komponente. SNSD je od svojih partnera iz Trojke zatražio preuzimanje Instituta. Trojka je lako pristala. Pretpostavlja se da su bili upućeni u namjere Dodika, jer i sami pokazuju ambicije da kontrolišu i usmjeravaju rad medija. Vijeće ministara je potom, na sjednici 26. 6. 2023. godine, imenovalo SNSD-ovu Milicu Ristović-Krstić na poziciju direktorice Instituta za mjeriteljstvo.
Nova direktorica je po preuzimanju mandata agilno započela s izmjenama podzakonskih akata kako bi onemogućila dalji rad kompanije koja trenutno mjeri TV-gledanost „Audience Measurement“. Već do kraja 2023. godine Ristović-Krstić je samovoljno, bez saglasnosti zamjenika, izmijenila pravila koja regulišu mjerenje gledanosti. Iz Vijeća Instituta, bez kojeg se prema zakonu ne mogu donositi podzakonski akti ove institucije, za izmjene pravilnika su, kako tvrde, saznali tek nakon što su objavljene u „Službenom glasniku“.
Novim podzakonskim aktima direktorica Ristović-Krstić je veoma detaljno opisala kakvi to uređaji za mjerenje navika TV-gledalaca moraju biti. Toliko detaljno da je odredila i njihove dimenzije – ne smiju biti veći od 10 cm x 7 cm x 3 cm. U objašnjenju o zadatim dimenzijama kao razlog je navela: „… kako bi se uređaj mogao ugraditi u svako domaćinstvo“. Iako zvuči smiješno da se u domaćinstva ne mogu ugraditi i veći uređaji, ipak u ovoj priči nema ništa smiješno. Naime, direktorica Instituta je, zapravo, u podzakonskim aktima opisala uređaj koji posjeduje samo „Kantar“.
Ristović-Krstić je završila podzakonsku regulativu, a u Banjoj Luci je osnovana kompanija koja će ući u posao – „SEE Media Research“. Kako je i obećano „Kantaru“ procedure dokazivanja usklađenosti i pribavljanje dozvola postali su pitanja koja su, zapravo, već riješena. A kada je već tako, direktorica Instituta 10. maja ove godine donosi Rješenje 01-46-7-RM-14-4/24, kojim konačno onemogućava daljnju upotrebu ranije odobrenih mjerila gledanosti, a tako, zapravo, onemogućava daljnji rad „Audience Measurementu“. Od tog trenutka TV-stanice u Bosni i Hercegovini više nemaju rezultate gledanosti. Tako su vrata bh. tržišta kada je riječ o mjerenju TV-gledanosti za „SEE Media Research“ širom otvorena.
Proces mjerenja navika TV-gledalaca u Bosni i Hercegovini od trenutka uvođenja mjerila – peoplemetera pod mjerila vremena predstavlja odstupanje od najboljih svjetskih praksi i medijima donosi, iz mjeseca u mjesec, nepodnošljivu neizvjesnost. Ovog puta SNSD sa svojim partnerima iz Trojke i HDZ-a otišao je korak dalje te, prema svemu sudeći, želi potpuno politički kontrolisati tržište od kojeg zavisi život i rad domaćih TV-stanica i svih uposlenih u njima. Ukoliko se radi, kako je to naveo Vukanović, o „pribavljanju milionske koristi u džepove porodice Dodik“, jasno je da takvu krađu domaće TV-stanice neće preživjeti. Ako to i jeste namjera SNSD-a i njegovih partnera, Trojke i HDZ-a, i ukoliko takav razvoj dopuste, prije svih, ambasade Amerike i V. Britanije i cijeli proces prođe mimo njihovih sankcija, onda dolazi vrijeme kada ćemo vam poželjeti dobrodošlicu u medijski mrak ravan sjevernokorejskom.
Vjerujemo u nepristrasan rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koje ove informacije može provjeriti pomoću nekoliko telefonskih poziva, u roku 30 minuta.
Javno pozivamo ministre u Vijeću ministara, Konakovića, Fortu i Heleza, da odmah krenu u postupak smjene direktorice Milice Ristović-Krstić, te poništavanje svih odluka koje je donijela mimo zakonske regulative.
Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.
Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.
“Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.
“Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica. (1.08.20)
“OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.
Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.
“Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.
Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.
Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ‘92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Edin Gačanin Tito je proteklih godina živio u Dubaiju. Policija u Peruu više puta je registrovala njegov ulazak u tu državu. sumnja se da je upravo on obezbijedio novac kojim je podmićen sudija Luis Perez Leon koji je nezakonito pustio Smaila Šikala da se brani sa slobode. Zbog odluke u predmetu Šikalo, ovaj sudija je, rekosmo, suspendovan na šest mjeseci. Krajem jula ove godine peruansko je pravosuđe saopćilo da je raspisalo potragu za Šikalo. No, prema informacijama Istrage, potraga se odnosi samo na državu Peruu jer je neko u toj državi napravio “previd” zbog čega nije raspisana međunarodna Interpolova potjernica. Šikalo se, zato, može slobodno kretati i van granica BiH. Za sada je, međutim, utočište pronašao u Sarajevu, kao i nekoliko bivših pripadnika Federalne uprave policije koji su bili lična pratnja vođe kartela Edina Gačanina Tita. Šef kartela je posljednji put u BiH bio u septembru 2016. godine i domaćin mu je bio biznismen Gordan Memija koji je, svjedočeći na Općinskom sudu u Sarajevu, priznao svoje kontakte sa Edinom Gačaninom Titom.
