Kartu koju vidite u prilogu priredio je politolog Jasmin Mujanović i ona zorno prikazuje kako bi, ako se provede HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona, izgledala “izborna područja” koja bi bila presudna za izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.
izvor: dr. Jasmin Mujanović
“Ovo je HDZ-ov virtualni treći entitet u praksi”, konstatirao je Mujanović nakon što je Istraga.ba u srijedu objavila kompletan prijedlog HDZ-a BiH koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda Federacije BiH.
Predsjedništvo BiH: izborna jedinica za HDZ
Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH, koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine, HDZ BiH predlaže formiranje tri ad hoc izborna područja: A, B i C.
“Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH)”, navodi se u prijedlogu.
U pitanju su, dakle, svi gradovi i općine iz Kantona Sarajevo, Tuzlanskog, Bosansko-podrinjskog, sve općine i gradovi, osim Žepča, iz Zeničko-dobojskog kantona, sve općine i gradovi, osim Bosanskog Petrovca, iz Unsko-sanskog kantona, dvije općine iz SBK (Bugojno i Gornji Vakuf), te Konjic i Jablanica kao dvije općine iz HNK-a u kojima većinski živi bošnjačko stanovništvo.
“Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora”, predlaže HDZ BiH.
“B područje”, jasno je, čine sve općine i gradovi gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, odnosno gdje dominira HDZ BiH. To područje obuhvata sve općine koje su bile pod kontrolom HVO-a, odnosno paradržavne tvorevine “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”
“Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH”, piše u prijedlogu HDZ-a BiH.
“C područje”, dakle, uglavnom čine takozvane mješovite općine i gradovi.
“Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C.”, piše u ovom prijedogu.
Kada je u potanju hrvatski član Predsjedništva, sve je isto osim odredbe da taj kandidat mora osvojiti veći broj glasova u B i C područjima nego u A i C.
Pogleda li se nacionalna struktura stanovništva, može se zaključititi da, suštinski, postoje “dva izborna područja” u Federaciji, jer je “C područje” potuno “irelevantno” za izbor bilo kojeg od dva člana Predsjedništva. A to u praksi znači da bi Federacija bila podijeljena na dvije etničke izborne jedinice i da, recimo, nikada i niko ne bi mogao pobijediti HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH.
Dom naroda: Hrvati iz Sarajeva i Bihaća bez Doma naroda
Možda i očitije “omeđavanje” Herceg-Bosne bi bilo ukoliko bi se prihvatili prijedlozi HDZ-a BiH koji se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Sarajevski, bihaćki i goraždanski Hrvati, recimo, nikada ne bi mogli biti izabrani u Dom naroda Federacije BiH. Isto važi i za Bošnjake iz Livna i Posavkog kantona. Kada su u pitanju “ostali” mjesta u Domu naroda ne bi bilo za one koji dolaze iz HNK, ZHK, USK, Kantona 10, Goraždanskog i Posavskog kantona.
Ovako HDZ namjerava popuniti Dom naroda FBiH.
Sedamnaest delegata reda bošnjačkog naroda biralo bi se iz kantonalnih skupština Tuzlanskog (četiri B delegata), Sarajevskog (četiri B delegata), Zeničko-dobojskog (tri B delegata) Unsko-sanskog (tri B delegata), Hercegovačko-neretvanskog (jednog B delegata), Srednjobosanskog (jednog B delegata) i Bosansko-podrinjskog (jednog B delegata). Kako se može vidjeti, za Bošnjake iz Kantona 10 (Livno) Bošnjaci ne bi imali nijednog delegata.
“Sedamnaest izaslanika iz reda hrvatskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Hercegovačko-neretvanska bira pet izaslanika, Srednjobosanska četiri izaslanika, Zapadnohercegovačka tri izaslanika, Herceg-bosanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika, Posavska jednog izaslanika i Tuzlanska jednog izaslanika”, navodi se u prijedlogu HDZ-a.
Na prvi pogled je vidljivo da Hrvati iz Kantona Sarajevo u Unsko-sanskog kantona ne bi nikada mogli biti izabrani u Dom naroda FBiH. Ukoliko bi, recimo, bile usvojeni ovi prijedlozi, HDZ BiH bi u Domu naroda FBiH imao 15 od ukupno 17 delegata u Domu naroda Federacije BiH. To bi čak značilo da bi u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH HDZ imao pet od ukupno pet delegata. U tom slučaju, bez obzira na izborne rezultatate u na nivou Federacije BiH, HDZ bi bio nezaobilazna partija prilikom formiranja vlasti i na entitetskom i na državnom nivou.
Kadrovi HDZ-a BiH u Interresornoj radnoj grupi za izmjenu Izborog zakona BiH dostavili su svoj prijedlog, saznaje Istraga.ba.
Borjana Krišto, Bariša Čolak i Josip Brkić traže uvođenje novih područja prilikom izbora članova Predsjedništva BiH, odnosno, zasebne izborne jedinice. U nastavku ćemo objaviti cjelokupan prijedlog HDZ-a BiH, a nakon ovoga Istraga.ba će objaviti detaljnu analizu ovog prijedloga koji, prema našim informacijama, podržavaju predstavnici Evropske unije sa Johannom Sattlerom na čelu.
U nastavku možete pročitati cjelokupan prijedog HDZ-a.
Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.
U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.
U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.
Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.
Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:
Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
U Potpoglavlju B, članku 10.12. stavaku (2) rečenica:
Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu.“,
briše se.
Broj izaslanika iz reda svakog konstitutivnog naroda i ostalih po županijama/kantonima uzimajući u obzir posljednji popis stanovništva raspoređuje se na sljedeći način:
17 izaslanika iz reda bošnjačkog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Tuzlanska bira četiri izaslanika, Sarajevska četiri izaslanika, Zeničko-dobojska tri izaslanika, Unsko-sanska tri izaslanika, Hercegovačko-neretvanska jednog izaslanika, Srednjobosanska jednog izaslanika i Bosansko-podrinjska jednog
17 izaslanika iz reda hrvatskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Hercegovačko-neretvanska bira pet izaslanika, Srednjobosanska četiri izaslanika, Zapadnohercegovačka tri izaslanika, Herceg-bosanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika, Posavska jednog izaslanika i Tuzlanska jednog izaslanika.
17 izaslanika iz reda srpskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Sarajevska bira četiri izaslanika, Herceg-bosanska tri izaslanika, Unsko-sanska tri izaslanika, Tuzlanska dva izaslanika, Hercegovačko-neretvanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska dva izaslanika i Srednjobosanska jednog izaslanika.
7 izaslanika iz reda ostalih se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Sarajevska bira tri izaslanika, Tuzlanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika i Unsko-sanska jednog izaslanika.“.
“Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.
Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić, Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.
Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.
Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.
Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.
Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.
Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.
Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.
Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.
Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.
Državni tužitelj Oleg Čavka se baš naklatio na kosti i nameračio da dohaka Osmanu Mehmedagiću, direktoru državne Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA): četiri puta u posljednjih godinu-dvije pokušao ga je strpati u ćuzu i ukloniti s funkcije, u tri navrata ga je u tome, oslobađajućim presuda, osujetio Sud Bosne i Hercegovine. Može li se kazati da je pritvaranje Mehmedagića u službene prostorije Kantonalnog MUP-a u Sarajevu bilo Čavkina tužiteljska četvrta sreća? Prerano je u ovom trenutku govoriti o ishodu ovog slučaja, jer je neizvjestan njegov daljnji pravosudni “hodogram”.
Izvjesno je svakako to da je privođenjem i dvodnevnim zadržavanjem u policiji, učestalim upadima policijskih agencija u centralu OSA-e, kao i višemjesečnom medijskom baražnom vatrom, autoritet i profesionalni status šefa državne obavještajno-sigurnosne službe destruiran i “stesan” do neprepoznatljivosti. Moglo bi se na kraju ispostaviti da je upravo to – destruiranje i obesmišljavanje institucije na čijem je čelu – bio konačni cilj “sezone lova” na Mehmedagića.
Oleg Čavka, uprkos moguće drugačijim dojmovima, nije u lov na Mehmedagića bio gonjen preispoljno osobnim razlozima i resentimanima. U ovom slučaju, kao u svim njegovim brojnim dosadašnjim epizodama, radilo se o “kolektivnom činu”, kriminaliziranje direktora OSA-e okupilo je impozantan broj što vidljivih (manje), što anonimnih (više), progonitelja, ostrašćenih kibicera koji su iz pozadine na samo navijali nego i doturali (Čavki) municiju. Istina, Oleg Čavka jeste u značajnom dijelu svoje tužiteljske karijere bio predmet “posebnih istražnih radnji” Obavještajno-sigurnosne agencije, ali se to uglavnom odvijalo u vrijeme kada je ovom agencijom rukovodio Mehmedagićev prethodnik Almir Džuvo. Prikupljena operativna građa koja je teško kompromitirala tužitelja Čavku, svjedočila je o njegovim posrednim, kao i direktnim, nedoličnim i neprimjerenim vezama s najopasnijom strukturom regionalnog mafijaškog podzemlja, onom okupljenom oko Nasera Keljmendija i njegove obitelji. Nikakve posljedice Čavka zbog tih veza nije snosio, a ovog novinara, koji je objavio neke od “najpikantnijih” dijelova tih dokumenta, tužio je zbog klevetanja i drugih ataka na njegov (navodni) ugled. Na suđenju je tužitelj hladnokrvo kazao da se sve što je prikupljeno protiv njega, može okačiti mačku o rep, jer je učinjeno nezakonito. OSA, naime, za tajno praćenje i obradu njega i njegovih intimusa nije imala valjano odobrenje suda pa se stoga ne može koristiti u pravnom sankcioniranju, niti u medijima. Usput je Čavka na istom ročištu procijedio kako on lično vjeruje da je Naser Keljmendi nalogodavac ubojstva Ramiza Delalića Ćele. Čavka je, inače, u Tužiteljstvu BiH bio zadužen za istragu tog zločina, međutim ju je naprasno zatvorio. Kako su upućeni, ne nužno i tendenciozni tumačili, učinio je to iz razloga što je jedan vjerodostojan krak istrage išao prema Fahrudinu Radončiću, kojem je u to vrijeme (2019), da bi bio izabran za ministra sigurnosti, trebala anđeoski čista biografija, “papir” da se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Obustavljanjem istrage za Delalićevo ubistvo, Čavka je Radončiću takav status osigurao.
Čavkino mijenjanje meta
Prije 10-11 godina, tokom trajanja istrage protiv zločinačke organizacije Zijada Turkovića, Ćazim Hasanspahić, tadašnji kantonalni, a danas državni tužitelj, kao i Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federalnog MUP-a, koji su zajednički radili na ovom slučaju, ovom su novinaru odbijali “doturiti” bilo kakve informacije iz istrage, otvoreno sumnjajući da bi ih on mogao podijeliti s Olegom Čavkom, s kojim sam u to vrijeme imao relativno korektne odnose. Za njega se u policijskim i pravosudnim krugovima smatralo da je blizak sa porodicom Turković. To su potvrdili tokom suđenja, a i kasnije, osuđeni zlikovac Zijad Turković i njegova supruga Šejla Turković. Navodno se u OSA-i ili FUP-u nalazi snimak Čavkinog telefonskog obraćanja Turkovićki nekoliko sati prije hapšenja njenog muža, u kojom joj poručuje da na njegovu pomoć ubuduće neće moći računati. Možda se u OSA-inoj audioarhivi, ako ga je (i) tih godina prisluškivala, nalazi i zapis telefonskog poziva Čavke upućenog ovom novinaru u ranu zoru 22. septembra 2010. kada mi je uhvatio muštuluk da je uhapšen Zijad Turković. Danas takvim muštulucima usrećuje druge novinare, a sa potpisanim novinarom “priča samo preko advokata”, što bi rekao E. J. Kurtovich.
Ponižavajuće je i frustrirajuće kada vas stigne pravda koju personificira i zastupa Oleg Čavka. Poznato mi je to, jer imam lična iskustva, a neka tek predstoje. Nema u tužiteljskoj karijeri Olega Čavke “predmeta” iza kojeg se nisu vukli repovi optužbi za reketiranje, uzimanje mita i srodne nezakonitosti. Posljednji je o jednoj takvoj nepodopštini prije mjesec-dva javno svjedočio Kemal Čaušević, dugogodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, od kojeg je, kako tvrdi, Čavka tražio i dobio izdašnu financijsku “injekciju”. Od 60-ak tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH, o mnogima se govorilo i ovo i ono, da su neprofesionalni, ili neradnici, da su politički obojeni i stranački pristrasni, ali još niko od njih, osim Olega Čavke, nikada nije, a pogotovo ne učestalo, u pravilnim razmacima, bio povezivan s tako ozbiljnim krivičnim djelima.
U čemu je fenomen njegovog preživljavanja i imunosti na disciplinske, pa i teže prekršaje s kojima ga se povezuje? Ako pogledamo najpoznatije ili najvažnije slučajeve iz Čavkine tužiteljske prakse, jednostavno ćemo uočiti da je manje-više svaki od njih imao određenu političku agendu. Spektakularno hapšenje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, iz 2013. godine vremenski je koincidiralo s borbom za dominaciju nad Vladom Federacije BiH između koalicijskih partnera, SDP-a BiH s jedne i SDA i Lijanovića s druge strane političke bojišnice. Hapšenjem Budimira koji je u rukama držao ključeve Vlade, trebalo se ojačati poziciju SDP-ovog premijera Nermina Nikšića i ekipe njegovih ministara, što se na kraju nije desilo, jer je Čavkina optužnica propala. Nije mu pomogla ni otvorena medijska podrška “Dnevnog avaza” (koji ga je ranije proglasio za “Ličnost godine”), čime je Fahrudin Radončić želio zahvaliti Zlatku Lagumdžiji zato što ga je nekoliko mjeseci ranije, na zgražavanje najšire javnosti, “pogurao” na mjesto ministra sigurnosti BiH.
U politiku je bila umočena i istraga, kasnije i optužnica protiv Kemala Čauševića, direktora UIO-a BiH, u kojoj se, također, “istaknuo” Oleg Čavka. Nadajući se (obećanom) djelomičnom opraštanju krupnih grijeha, Čaušević je u istrazi ponudio najširu moguću paletu kriminalnih radnji i najimpresivniji spisak njihovih aktera kojeg se ikada dočepalo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Stranački lideri, ministri, direktori javnih preduzeća… svi su oni imali istaknuto mjesto u zločinačkoj organizaciji koja je, prema tvrdnjama direktora UIO-a BiH, godinama pljačkala, pustošila javni novac, zloupotrebljavajući politički i društveni utjecaj i trgujući njime. Na kraju je kriminal koji se na početku istrage mjerio milijardama maraka, u presudi Čauševiću sveden na simboličnih 800 hiljada KM.
Politička je agenda, a ne (isključivo) profesionalni motivi, bila pokretač tužilačkih aktivnosti Olega Čavke protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Politička determiniranost ovog tužiteljskog serijala je višeslojna: ona je trebala biti finale jedne epohe u pravosuđu Bosne i Hercegovini, mračnog perioda koji je šest-sedam godina u potpunosti kreirao i bez ikakvog otpora unutar ceha provodio Milan Tegeltija, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH. Današnji savjetnik Milorada Dodika, koji više ne krije niti za to ima potrebe svoje političke i pravne preferencije i ambicije, od početka svog sarajevskog mandata bio je “igrač zadatka”: cilj je bio da se po kraju isteka svoje karijere u VSTV-u može ponosno, “s obrazom” vrnuti u Banju Luku i, poput Stipe Mesića kada se vratio iz Beograda u Zagreb, raportirati Dodiku: “Moj zadatak je obavljen, jedinstvenog pravosudnog sistema više nema!”
Okružen karijerističkom i podkapacitiranom pravosudnom menažerijom, u VSTV-u, kao i na drugim adresama, Tegeltija je, mora se priznati vješto, strpljivo i minuciozno, stvarao ambijent unutar kojeg se rastakala svaka ideja za uspostavom i jačanjem profesionalnog i neovisnog pravosuđa. Kadrovi poput njegove dvije bivše potpredsjednice ili besprimjerne osobe poput tužiteljice Gordane Tadić, izdašno su pomagali ne samo u destrukciji svakog kredibiliteta pravne profesije nego i u uništavanju drugih institucija i njihovih čelnih ljudi podizanjem opružnica, sudskim progonima i iscrpljivanjem, medijskim sataniziranjem. Nevješto ovih dana Milorad Dodik hinji neznanje i neinformiranost kada u reakciji na hapšenje Osmana Mehmedagića proglašava Olega Čavku “muslimanom koji hapsi muslimana”: zna on jako dobro ko je i šta je Čavka, jer mu je njegov savjetnik Tegeltija davno objasnio da nema lakšeg puta da se razori državno pravosuđe i zatre svako povjerenje u njega od davanja tužilačkih ovlasti ljudima kompromitiranih biografija i suspektnog morala, spremnih da učine sve za vlastiti opstanak na funkciji. I na slobodi. Pored toga, Milorad Dodik preko Tužiteljstva BiH vodi rovovske političke, a ne pravne bitke, poput neprestanih udara na Centralnu izbornu komisiju (CIK), pa mu je dobro poznat raspored snaga i ko je ko, i ko je čiji u Tadićkinom malobrojnom tužilačkom ansamblu, kojeg je sama stvorila i uvježbala, a koji bi je mogao koštati nezasluženo stečene funkcije.
Nabavljanje diploma a ne diplomiranje
A sada nešto posve drugo, da prethodno napisano ne bi ostalo u polju navijačke jednostranosti i novinarske nedorečenosti. Kako smo uopće kao društvo dovedeni u sitaciju da tužiteljske poslove obavljaju osobe poput Olega Čavke (i njegove šefice Tadićke), ali također, i kako smo spali na takve jadne i niske grane da se šef državne obavještajne agencije mjesecima i godinama batrga s dokazivanjem da je završio neke fakultete ništavnog ugleda i bijedne reputacije?
Prije nekoliko mjeseci, kada se u tužilaštvu “zaholcala” priča o diplomi/ama direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sastanku najužeg stranačkog vrha saopćio je radosno vijest: “Samo da vas obavijestim da je Osmica nabavio diplomu!” Predsjednikov friški, sočni muštuluk okupljeni SDA-oci su primili s olakšanjem. “Osmica je nabavio diplomu,” Teško da postoji pregnantnija sintagma koja ilustrira jezik tranzicijskih skorojevića i prostaka. To je paradigmatičan govor šanersko-biznismenskog polusvijeta koji se od samih njenih početaka trajno ugnijezdio u ambijent vladajuće bošnjačke stranke. U tom miljeu, ili socijalnom i intelektualnom talogu, njegovom jeziku i praksi, diplome se ne stječu nego se “nabavljaju”, njemu je nepoznanica studiranje kao zahtjevan intelektualni i odbrazovni proces i diplomiranjanje kao kruna i valorizacija tog procesa. Oni diplome ne stječu nego nabavljaju. I doktorate oni (i one) nabavljaju bez suvišnih procedura, gnjavaža, zamornih postdiplomskih studija i sličnih dangubljenja. Sve se to na tržištu akademske bižuterije može “nabaviti” i obaviti brže, bolje i jeftinije, efikasnije. Kao što su nabavili respiratore, ili kao što nisu nabavili vakcine.
Nije niti može biti slučajno, nije posljedica “slučajne koincidencije”, nego sistemske nesolidnosti to što tri aktuelna skandala koja su okupirala pravosudnu i medijsku scenu imaju isto rodno mjesto – onaj stranački kružok sa početka teksta s Bakirom Izetbegovićem na čelu. Slučaj diplome ili diploma Osmana Mehmedagića, nelogičnosti koje graniče s kriminalom vezane za doktorat Sebije Izetbegović, suđenje optuženima za uvoz respiratora, predvođenima premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, posljedica su identičnog (pra)uzroka: privatnog vođenja javnih poslova, volunturističnog “pragmatizma” bošnjačkog političkog vrha, što će reći autokratskog diletantizma, favoriziranja podobnosti, a ne sposobnosti, kojeg je kao princip vladanja inaugurirao stariji, a nastavio prakticirati i i “usavršavati” mlađi Izetbegović. On je do savršenog besmisla izgradio novokomponirani mikrouniverzum, ispražnjen od intelektualnog, poslovnog i bilo kakvog drugog poštenja, stabilnih kriterija, u kojem su snalažljivost i dovitljivost zamijenili i obesmislili savjestan rad i predan trud. Tako stoje stvari u svim sferama, pa i ovoj najosjetljivijoj i najpogubnijoj po budućnost novih generacija koje odluče rizikovati i ostati živjeti u ovakvoj zemlji “nabavljenih diploma” i doktorata stečenih ratnim crnoberzijanstvom.
Je li znao Izetbegović prije šest godina kada je, uprkos ozbiljnim otporima i prigovorima domaćih i stranih aktera, predložio Mehmedagića za direktora OSA-e da je njegova fakultetska diploma lohotna, stečena navrat-nanos na nekom ringišpil-fakultetu u Banjoj Luci? Naravno da je znao, i još naravnije da u tome nije prepoznao ništa neobično, potencijalno štetno niti kažnjivo. A i zašto bi kada je stranka na čijem je čelu punih 30 godina, državne fakultete pretvorila u štamparije diploma svih boja i dezena. Pojedini državni fakulteti (poput Fakulteta političkih nauka) pretvoreni su u stranačke ispostave (i porodične klastere), a u svojim internim aktima su omogućili da četvorogodišnji studij obavi za jednu školsku godinu, da stotine uhljeba, pretilih oficira, kriminaliziranih policajaca i ministara polažu ispite preko stranačkih kurira, magistriraju, doktoriraju, a kasnije i samo preuzimaju fakultete, katedre, postdipomske studije…
Osman Mehmedagić Osmica pripada povlaštenoj kasti stranačkih “starosjedilaca” (bilo bi petenciozno nazvati “senatorima” tu kamarilu koja se tridesetak godina konzervira, nepromjenjivim i nezamjenjivim čini jedan polufeudalni, štetočinski, nedemokratski model vlasti.) Nedavno je Bakir Izetbegović na stranačkom plenumu nazvao “izdajnikom” slabašnog pisca džinovskih ambicija Muharema Bazdulja, kojem je Vučićev režim osigurao sinekuru u Upravnom odboru režimske Radio-televizije. Barem 50 književnika neuporedivo značajnijih i cjenjenijih u regionalnim i globalnim okvirima od Bazdulja, živi i jedva preživljava u Bosni i Hercegovini, ali nijednom od njih Izetbegovićev neprosvijećeni režim nije ponudio nikakvu sličnu javnu funkciju: nema u Upravnom odboru Javnog servisa mjesta za, recimo, velikog bosanskog i evropskog pisca Faruka Šehića (koji je kao vojnik Petog korupsa ranjen više puta nego Asim Sarajlić i Bakir Izetbegović u životu i serijama zajedno), ali ima za kabinetskog metuzalema Mufida Memiju!
Gone, a progonjeni
Gledao sam ovih dana, ponovo nakon 20-ak godina, dok je trajala pravosudna i medijska drama oko Mehmedagićevog hapšenja, diplome, kuća, stanova… sjajan triler Michaela Manna “Probuđena savjest” s Russelom Crowom i Al Pacinom u naslovnim ulogama. U filmu rađenom po stvarnom događaju, poznati naučnik (Crowe) napušta posao u velikoj duhanskoj firmi i odnosi najpovjerljivije tajne vezane za pogubne posljedice nikotinske ovisnosti po ljude. Televizijski voditelj (Pacino) uporno ga pokušava nagovoriti da svoja insajderska saznanja podijeli s gledateljima, međutim moćna duhanska mafija, predosjećajući opasnost, kreće u kampanju diskreditiranja svog bivšeg zaposlenika, ne birajući sredstva i argumente da ga ocrne i bace u blato na privatnom i profesionalnom planu. Televizijska kuća odbija objaviti razgovor s teško osramoćenim naučnikom, bez obzira na to što su njegovi dokazi neupitni. Voditelj (Pacino) poduzima sve da raskrinka laži, objede, podmetanja kojima je obasut profesor prije nego što mu da priliku da javno nastupi. Jedna od poruka: komprimitiranom, obeščašćenom čovjeku se ne vjeruje čak ni kada svi znaju da je ono što govori istina, a ono za šta se bori je od općedruštvenog, javnog značaja.
Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”? U principu to je nemoguće, nerealno, pa i ponižavajuće i za njega i za one koji su ga imenovali i za cjelokupan sistem. Ali, nije njega postavilo da brine o sigurnosti zemlje i dignitetu profesije nego da čuva obraz Porodice i njenog privatnog režima. Uostalom, to i ne upada toliko u oči u onim opskurnim sistemima u kojima državni tužitelj (koji ga proganja) mora pred disciplinskim organima VSTV-a odgovarati zbog prijave da je prodavao narukvice i drugu šanerisanu robu na crnom tržištu “žutog”…
U stanu Miloša Božovića, pripadnika škaljarskog klana uhapšenog u Banja Luci, pronađeni su uređaji za tajno praćenje i tajno snimanje, saznaje Istraga.ba.
“Kartonska kutija sa sa preovlađujućom crno-bijelo-plavom bojom sa natpisom GSM/GPSR/GPS tracker portable vehicle tracking system u kojoj se nalazi plastični uređaj kockastog oblika crne boje sa natpisom “GPS tracker” kao i dva punjača, dva provodnika (jedan crne boje i jedan crno-žuto-zelene boje te crni provodnik na čijem jednom kraju se nalazi plastični uređaj sa natpisom “GPS Antenna””, navedeno je u zapisniku MUP-a Republike Srpske čiji su pripadnici u subotu navečer u Banja Luci uhapsili Božovića.
Osim ovog uređaja, kod bjegunca od crnogorskog pravosuđa pronađena je i lična karta Republike Slovenije izdata na ime Zlatko Marijanac sa serijskim brojem 004652087 na kojoj je bila Božovićeva fotografija, te ljekarski nalazi izdati na ime Zlatko Marjanović. U stanu koji je koristio policija je pronašla i oko 5000 eura.
Crnogorca Miloša Božovića u subotu su popodne uhapsili pripadnici MUP-a Republike Srpske na osnovu Interpolove potjernice koju je za njim raspisalo crnogorsko pravosuđe. Božović je osumnjičen da je počinio krivično djelo ubistvo. Zbog pružanja pomoći Božoviću, uhapšen je i policijski inspektor Mladen Milovanović.
“Policijski službenici su izvršili pretres lokacija koje koriste lica lišena slobode i tom prilikom u stanu Miloša Božovića pronađen je pištolj glok sa izbrušenim serijskim brojem i pripadajućim okvirom i municijom, tri pancira, mobilni telefon, novac, SIM kartica, laptop, kao i drugi predmeti koji mogu poslužiti u istrazi. U stanu koji koristi Mladen Milovanović pronađeni su i oduzeti predmeti koji se mogu dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnog djela”, saopćeno je iz MUP-a RS-a.
Nakon hapšenja inspektora Milovanovića, uhapšeni su i viši inspektor Predrag Vatreš, kao i inspektoica Gorana Rečević.
Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.
Zašto da se lažemo?
Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.
Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.
Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike
Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.
Uhapšeni Glavni inspektor UKP MUP RS Mladen Milovanović dio je zvorničkog kartela, kojeg vode Zoran Stevanović, Siniša Mijatović i Dejan Ilić.
2.
Milovanović je bio zadužen za dalji transport narkotika koji su stizali iz Zvornika. Jedan dio je produžavao ka Zapadnoj Evropi, i to veći, dok je manji dio ostajao u Banjaluci, gdje je rasparčavan.
3.
Postoji cijela zločinačka organizacija unutar MUP RS koja je štitila i štiti zvorničke kumove, a Milovanovićevo hapšenje trebalo bi značiti početak velike akcije čišćenja, ne samo unutar policije, već i Zvorničkih narko-bosova
4.
Milovanović je uhapšen 17.07. zajedno sa Milošem Božovićem, pripadnikom, kako se tvrdi “škaljarskog” klana, a nakon njega slobode su lišeni i viši inspektor Predrag Vatreš, kao i inspektorka Gorana Rečević, koja je bila dovođena u vezu sa narkoticima kada su “pali” insepektori, zatvoreni na dugogodišnje robije – Slavko Đurić, Ognjen Stijak, Srđan Radulović i Marko Kovačević. Oni su uhapšeni 15. I 16.10.2013. godine, a i tada sam objavio niz tekstova o njima i bio optuživan i progonjen.
5.
Međutim, sve dođe na svoje, pa bi trebalo da bude uhapšen i inspektor Vladimir Marčeta, koji je bio dio Radulovićevog narko-klana, ali je tada izmakao.
Ostao je u MUP RS i trenutno je na poziciji iinspektora u Upravi za organizovani kriminal. I dalje radi narkotike, kao dio narkoklana.
6.
Zvornički klan radi narkotike sa svima, tako da nije nikakvo čudo da je Milovanović uhapšen sa “škaljarcem”, kao što ne bi začudilo da je lišen slobode sa nekim od “kavčana” ili narko dilera kojima komanduje narko boss Bojan Raonić, kojeg je Sud BiH presudio na pet godina zatvora zbog falsifikovanja dokumenata i krađe identiteta i njihove prodaje narko dilerima i drugim kriminalcima.
7.
Raonić je pobjegao, nakon čega je postao narko boss, jer ima jake porodične veze u narko krugovima.
O Raoniću će tek biti riječi, ali i velikih iznenađenja za javnost, kada objavim nove podatke do kojih sam došao. I oni svjedoče da narkoBosovi kontrolišu najznačajnije institucije BiH.
8.
Stevanović, Mijatović i Ilić su usko sarađivali i sa grupom Veljka Belivuka, za kojeg su prali pare. Belivuk je osumnjičen za najmanje pet monstruoznih likvidacija, jer je sa svojom grupom konkurenciju, ili one koji su mu se zamjerili, mljeo u mašini za meso.
9.
Zvornički klan, koji je taj grad pretvorio u Medelin, Grad droge, izuzetno je jak i raspolaže enormnim količinama novca, jer osim sa Belivukom, Raonićem, narko bosovima sa Kosova, oni su imali izuzetno veliki obim poslova i sa Slavišom Kokezom, koji se, prema beogradskim medijima, sumnjiči za pranje preko 60 miliona evra preko carina Srbije.
10.
Mladen Milovanović, Glavni inspektor UKP MUP RS, blizak Siniši Kostreševiću, uhapšen je juče u popodnevnim časovima zajedno Milošem Božovićem, bliskim “škaljarskom” klanu.
Božović je zet Miloša Ostojića, mladića ubijenog 01.01.2019. godine.
Vatreš je, neposredno prija upada policije, napustio “4 life”, teretanu kriminalaca Danka Stanišića i Tubića, u kojoj su hapšeni, što dovoljno svjedoči o kakvim policajcima se radi.
11.
Vatreš je priveden nakon što sam objavio da je bio zajedno sa uhapšenom dvojicom, ali da je teretanu napustio nekoliko minuta prije upada policije.
Gorana Rečević je posljednja koja je, zasad, uhapšena. (nastaviće se)
Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.
“Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel (27.3. 1983), Rizvanović Nermin (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.
Snimak sa mjesta zločina 1994. godine
Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.
Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.
“Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.
U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.
“Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.
Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu. A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.
“Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba, prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?
Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo, portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.
Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.
Hapšenje Jerka Lijanovića, hapšenje Živka Budimira, hapšenje Fadila Novalića, hapšenje Fahrudina Radončića, hapšenje Predraga Kurteša i hapšenje Osmana Mehmedagića. U sva ova hapšenja, direktno ili indirektno, bili su uključeni Oleg Čavka te braća Dubravko i Aljoša Čampara. U dva predmeta Aljoša Čampara je bio svjedok, u dva predmeta postupajuči tužilac je bio Oleg Čavka, a u četiri predmeta “tužilac iz sjene” je bio – Dubravko Čampara. U četiri od šest navedenih predmeta uhapšena osoba je bila u određenom “sukobu” sa porodicom Čampara. U četiri od šest navedenih slučajeva uhapšeni je bio smetnja HDZ-u BiH. U dva od četiri takva slučaja postupajući tužilac je bio – Oleg Čavka.
tužilac Oleg Čavka sa analitičarkom Ivanom Marić
Dubravko Čampara nije bio uključen u hapšenje Živka Budimira i Jerka Lijanovića jer su oni tada bili povezani sa političkom partijom SDA čiji je kadar bio Aljoša Čampara. Čavka je indirektno imao veze čak i sa slučajem Radončić.
Jerko Ivanković Lijanović
Policijska akcija kodnog naziva “Meso”, provedena po nalogu Tužilaštva BiH, možda je najbolji primjer političkog djelovanja bh. pravosuđa. Bila je to 2014. godina i predizborna kampanja je službeno počinjala. Jerko Ivanković Lijanović je bio federalni dopremijer i ministar poljoprivrede. Mada formalno nije bio predsjednik obiteljske Narodne stranke radom za boljitak, koja je bila jedna od dvije ozbiljnije hercegovačke alternative HDZ-u BiH, Jerko Lijanović je bio stvarni lider te stranke. Godinama je bio na radaru pravosudnih i policijskih organa. Ne ulazeći uopće u suštinu optužbi protiv njega, nije baš moguće ne uočiti da je Lijanović uhapšen dan uoči početka predizborne kampanje za Opće izbore 2014. godine.
hapšenje Jerka Lijanovića
“Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Jerko Ivanković Lijanović i federalni ministar trgovine Milorad Bahilj uhapšeni su jutros u sklopu jedne od najvećih akcija u BiH u borbi protiv organizovanog kriminala i višemilionskih poreskih utaja”, objavili su svi mediji 10. septembra 2014. godine.
Lijanović je pritvoren i iza rešetaka je proveo cijelu predizbornu kampanju. Pušten je nakon 45 dana, odnosno desetak dana nakon Općih izbora održanih 12. oktobra 2014. godine na kojima je njegova stranka doživjela debakl. Postupajući tužilac bio je Ismet Šuškić, aktualni zamjenik glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. U predmet je posredno bio uključen i državni tužilac Oleg Čavka.
Živko Budimir
Spektakularna akcija odvijala se u zgradi Predsjedništva. Državni tužilac Oleg Čavka lično se pojavio na pretresu u kancelarija tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Nekoliko sati kasnije, tog 26. aprila 2013. godine, u živom TV prijenosu Budimir je izveden iz zgrade Predsjedništva BiH.
hapšenje predsjednika Federacije Živka Budimira
Oleg Čavka je predložio pritvor, Sud BiH je odredio. Mjesec kasnije sudije Ustavnog suda BiH su konstatovale da je predsjednik Federacije BiH pritvoren iako nije postojao ni najniži stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Budimir je pušten na slobodu. Čavka će ga kasnije optužiti zbog toga što mu je tokom pretresa pronađen pištolj koji je dobio na poklon. Pravosnažno je oslobođen svake vrste odgovornosti, ali njegova politička karijera je – ugašena. Prije toga njegova stranka HSP, uz Lijanovićevu NSRzB, bila je jedina ozbiljna opozicija HDZ-u BiH.
Predrag Kurteš
Po nalogu državnog tužioca Saše Sarajlića, u prisustvu novinara bliskih Aljoši Čampari, 9. novembra 2017. godine uhapšeni su Predrag Kurteš i Dragan Mioković. Bivši SDP-ov ministar Kurteš i njegov prvi saradnik Dragan Mioković uhapšeni su zbog sumnje da su zloupotrebili položaj i ovlaštenja. Iz Tužilaštva BiH je tada saopćeno da se uhapšeni “terete se da su sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu blizu pola miliona eura i za taj iznos oštetili budžet Federacije BiH”. U pitanju je bio ugovor za nabavku računarske opreme radi uspostavljanja Jedinstvenog sistema centralnog matičnog registra Federacije BiH. Naredbe Tužilaštva BiH realizirala je Federalna uprava policije kojom je tada, preko Dragana Lukača, rukovodio još uvijek aktualni ministar unutrašnjih poslova Federacije Aljoša Čampara. Njegov brat, državni tužilac Drubavko Čampara, u tom je slučaju imao veliki uticaj na postupajućeg tužioca Sašu Sarajlića koji je, zapravo, bio samo potpisnik njegovih naredbi.
hapšenje Predraga Kurteša
Noć prije hapšenja, donesena je odluka da neće biti zatražen pritvor za osumnjičene u ovom predmetu, pa zato nije bilo jasno, zbog čega je uopće naređeno hapšenje osumnjučenih, ako će postupajući tužilac predložiti njihovo oslobađanje nepunih 48 sati nakon akcije. Naime, Tužilaštvo BiH je dan nakon hapšenja, u petak u 16 sati, poslalo Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane uhapšenima u akciji Registar, nakon čega je izdato i saopćenje za javnost.
Dva sata kasnije, sudija za prethodni postupak Suda BiH je poslao formalnu obavijest Federalnoj upravi policije u kojoj je navedeno da „nema više osnova da se uhapšeni zadržavaju u pritvoru“, jer je Tužilaštvo tražilo samo mjere zabrane. Istu obavijest Sud je poslao i braniocima uhapšenih Alenu Nakiću i Vasviji Vidović. Advokati su se, potom, pojavili ispred zgrade FUP-a čekajući svoje klijente, ali ih riukovodsvo Federalne uprave policije nije željelo pustiti unatoč naredbi Suda BiH. Advokati su se, potom, obratili Sudu BiH, čiji su službenici, također, kontaktirali FUP gdje im je rečeno da tužilac nije izdao naredbu za puštanje osumnjičenih. A postupajući tužilac Saša Sarajlić bio je nedostupan.
tužilac Saša Sarajlić
„Želim da se izvinim, jer sam mislio da je drugačija procedura“, izjavio je dan kasnije na ročištu u Sudu BiH Saša Sarajlić iza čijeg se imena skrivao tužilac Dubravko Čampara čiji je brat Aljoša Čampara naslijedio tada uhapšenog Kurteša na poziciji ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH.
Fahrudin Radončić
Bio je 26. januar 2016. godine kada su na naplatnim kućicama na ulasku u Sarajevu iz pravca Mostara pripadnici SIPA-e presreli automobil i uhapsili lidera SBB-a Fahrudina Radončića.
SIPA u Avazu prilikom hapšenja Fahrudina Radončića
Formalnu naredbu za lišenje slobode potpisao je državni tužilac Božo Mihajlović, ali je i iza ovog predmeta stajao državni tužilac Dubravko Čampara koji je dužio predmet “Lutka”. Prvu svjedokinju, na osnovu čijeg je iskaza i “formiran predmet”, prema Čampari i Muhajloviću je usmjerio državni tužilac Oleg Čavka. U telefonu svjedokinje pronađena je prepiska sa tužiocem Čamparom zbog čega je on i disciplinski kažnjen.
Zbog ovih poruka, Prvostepene disciplinska komisija kaznila je tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čamparu smanjenjem plate „u iznosu od 30 posto u trajanu od tri mjeseca“. A da se kratko vratimo na sam slučaj hapšenja Fahrudina Radončića. Nakon što je uhapšen 25. januara 2016. godine državni tužioci su na ročištu za odreživanje pritvora satima čitali transkripte presretnutih telefonskih razgovora Fahrudina Radončića, što nikada prije ni poslije nije zabilježeno u bh. pravosuđu. Jednomjesečni pritvor je određen, ali je Radončić 17. februara pušten na slobodu. No, kada je došao u zgradu Avaz Twist Towera liftom se odvezao na “pogrešni sprat”, čime je prekršio mjere zabrane jer se približio svjedocima na bliže od 50 metara. Čampara i Mihajlović su, potom, predložili vraćanje u pritvor što je Sud i prihvatio. U maju 2018. godine Fahrudin Radončić je oslobođen po svim tačkama optužnice.
Fadil Novalić
Dva sata iza ponoći, 29. maja 2020. godine, po nalogu državnog tužioca Džermina Pašića pripadnici SIPA-e su uhapsili federalnog premijera Fadila Novalića zbog slučaja “Respiratori”. I u ovom predmetu Dubravko Čampara je bio “tužilac iz sjene” jer je on blizak prijatelj postupajućeg tužioca Džermina Pašića. Većim dijelom “medijske operacije” u ovom slučaju koordinirao je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Upravo je on, kako se mohlo pričitati iz stenograma sa sjednice Vlade Federacije bio zagovornik kršenja Zakona o javnim nabavkama.
federalni premijer Fadil Novalić nakon hapšenja
“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji Zakon sada o javnim nabavkama, nego život građana. Mi to, jednistavno, danas moramo presjeći”, rekao je tada ministar Čampara.
No, prijatelj njegovog brata, postupajući tužilac Džermin Pašić, odlučio je da ministar Čampara bude samo svjedok “kriminala Fadila Novalića i drugih”.
Aljoša Čampara svjedok protiv Novalića
Inače, prije nego je u javnost “dospio” slučaj Respiratori, ministar Čampara je imao žestok obračun sa prvim saradnicima federalnog premijera Fadila Novalića, ali i sa samim premijerom.
Osman Mehmedagić
Četiri krivična predmeta za svega dvije godine pokrenuto je protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Sve predmete dužio je državni tužilac Oleg Čavka, dok je u jednom od tih predmeta svjedok tužioca Čavke bio – ministar Aljoša Čampara.
Kada je Vlada Republike Srpske u maju prošle godine nezakonito uputila Ujedinjenim nacijama Izvještaj Republike Srpske, u poglavlju nazvanom “Političke zlouptrebe SDA i Željka Komšića”, zvaničnici RS-a su kao dokaze ponudili izjave “insajdera iz SDA” Aljoše Čampare.
izvod iz Izvještaja Vlade RS-a
Ministra Čamparu Vlada RS citirala je kao izvora informacije da Obavještajno sigurnosna agencija BiH sa Osmanom Mehmedagićem na čelu plasira laži o Republici Srpskoj i HDZ-u BiH.
hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića
Nakon što su im propala tri predmeta protiv Mehmedagića, Oleg Čavka je odlučio uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije zbog slučaja diploma. Akciju lišavanja slobode povjerio je MUP-u Kantona Sarajevo kojom rukovodi komesar Nusret Selimović, još jedan kadar i blizak prijatelj porodice Čampara. Nakon što je Sud BiH odbio prijedlog za pritvor, medij koji je osnovao kabinet ministra Čampare započeo je satanizaciju sutkinje Suda BiH Tatjane Kosović.
Direktor Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić pušten je na slobodu. Sud BiH odbio je prijedlog državnog tužioca Olega Čavke da se Mehmedagiću odredi jednomjesečni pritvor. Mehmedagiću nije određena ni mjera zabrane obavljanja dužnosti direktora OSA-e, što znači da će on nastaviti da rukovodi Obavještajno sigurnosnom agencijom BiH. Određena mu je mjera zabrane kontaktiranja sa vlasnikom Američkog univerziteta Denisom Prcićem koji je u četvrtak pušten iz pritvora.
Podsjećamo, u srijedu ujutro, po nalogu Tužilaštva BiH, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo uhapsili su direktora OSA-e zbog sumnje da je počinio krivično djelo krivotvorenje diplome i pranje novca. Noć uoči hapšenja Istraga.ba je objavila da su lideri SNSD-a i HDZ-a BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović, dogovorili sa svojim partnerima u Sarajevu da, pored ostalog, uhapse direktora OSA-e kako bi na taj spasili Gordanu Tadić na poziciji glavne državne tužiteljice.
“Kraj svih ovih loših momenata koje imamo u BiH, sigurnosna situacija u zemlji je izuzetno dobra. Ako je sigurnosna situacija dobra, a vodi se već drugi proces protiv mog branjenika, može li se išta drugo zaključiti nego da je ovo produkt političkih igara. Treba samo uključiti logiku. Iza ovih izjava stojim i spremna sam za njih odgovarati”, kazala je nakon ročišta na Sudu BiH Mehmedagićeva braniteljica Senka Nožica.
Ovo je četvrti krivični postupak protiv direktora OSA-e u posljednje nepune dvije godine. Sve predmete glavna državna tužiteljica Gordana Tadić dala je u rad tužiocu Olegu Čavki.
Prvo je u jesen 2019. godinen Čavka formirao predmet u vezi sa diplomom direktora OSA-e, stečenom na Univerzitetu za poslovne studije Banja Luka. Tužilaštvo je tada dalo nalog Inspektoratu Republike Srpske da provjeri vjerodostojnost diplome. Nakon toga Inspektorat je odbio poništiti diplomu direktoru OSA-e, ali je Vlada Republike Srpske razriješila šeficu Inspektorata. U novembru 2019. godine diploma je poništena, ali je Okružno sud u Banja Luci utvrdio da je poništavanje bilo – nezakonito.
Nakon što mu je propala ta istraga, Čavka je formirao predmet “Pošta” te je u oktobru 2020. godine Mehmedagića optužio zbog toga što je, kao direktor OSA-e, naredio izuzimanje snimaka nadzornih kamera kako bi dokazao ko podnosi anonimne krivične prijave protiv nosilaca pravosudnih funkcija. Tada je utvrđeno da su anoniomne prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmete” podnosili najbliže saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Nakon provedenog suđenja, Sud BiH je odlobodio Mehmedagića, a postupajuči sudija Branko Perić je rekao da se nad ovim predmetom “nadvila politika” i da je sud bio pod velikim pritiskom, ali da nije podlegao.
Propašću tog predmeta, Oleg Čavka u decembru prošle godine formira treći predmet nazvan “sigurnosne provjere” i podiže optužnicu protiv direktora OSA-e zbog toga što je predložio Vijeću ministara BiH da u Komisiju za sigurnosne provjere imenuje Muriza Druškića. Sud BiH odbio je potvrditi tu optužnicu. Međutim, Čavka u februaru ove godine ponovo Sudu BiH, za isti slučaj, dostavlja optužnicu protiv Mehmedagića. I ova optužnica nije potvrđena.
Nakon što je propao i treći slučaj, Oleg Čavka “formira predmet” Američki univerzitet tvrdeći da je direktor OSA-e na toj visokoškolskoj ustanovi nezakonito stekao diplomu. Sredinom juna Čavka prvo hapsi vlasnika Američkog univerziteta Denisa Prcića, a u srijedu se odlučuje na hapšenje direktora OSA-e. Akciju je proveo MUP Kantona Sarajevo, a prethodne naredbe Suda BiH nisu izdate. Čavka je, na kraju, predložio određivanje jednomjesečnog pritvora, ali je Sud BiH odbio taj prijedlog. Tako je i službeno propao četvrti predmet protiv direktora OSA-e. Sve predmete je, rekosmo, pokrenuo državni tužilac Oleg Čavka. I sve to za nepune dvije godine.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
