Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik učestvovao je u radu Predsjedništva BiH čime je prekršio dogovor stranaka iz RS-a o bojkotu rada institucija BiH. On je u ponedjeljak kasno navečer, na vanrednoj telefonskoj sjednici, koju je sazvao predsjedavajući Željko Komšić, nakon višesatnog odbijanja učestvovanja u radu Predsjedništva, glasao protiv prijedloga odluke o imenovanju Upravnog vijeća Centralne banke BiH. S obzirom na to da nije postojao konsenzus, odluka o izboru Upravnog vijeća Centralne banke nije usvojena. Bez obzira na to, aktualni saziv Vijeća kojem mandat ističe u utorak, nastavit će sa radom do imenovanja novog saziva. To će, prema informacijama Istrage, biti i tumačenje OHR-a koji će se pozvati na odluku Ustavnog suda BiH po apelaciji Sulejmana Tihića od 13. jula 2012. godine kojom je utvrđen kontinuitet vlasti.
Ustavni sud BiH tada je konstatovao da mandat izabranog ili imenovanog zvaničnika traje do imenovanja ili izbora njegovog nasljednika.
“Ovakva odredba ima za cilj da osigura kontinuitet vlasti i stalnost Parlamenta u državi, jer nemogućnost konstituiranja tijela nakon izbora ne smije utjecati na mogućnost izvršavanja vlasti, a time i na funkcionalnost države”, konstatovao je Ustavni sud BiH.
To znači da će guverner CBBiH i predsjedavajući Upravnog vijeća i dalje biti Senad Softić, a ostali čalnovi ostaju Radomir Božić, Šerif Isović, Danijela Martinović i Dragan Kulina.
Dodikovo pojavljivanje, odnosno učestvovanje u telefonskoj sjednici nije “spriječilo štetne posljedice po RS”. U Upravnom vijeću Centralne banke Milorad Dodik ni ubuduće neće imati većinu. No, nakon ovoga jasno je da je predsjednik SNSD-a prekršio međustranački dogovor u RS-u koji je uslijedio nakon pto je Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH prema kojima je zabranjeno negiranje genocida i drugih počinjenih zločina.
Nekoliko sati prije izjašnjenja Predsjedništva BiH, novi visoki predstavnik Christian Schmidt u Sarajevu se sastao sa guvernerom Centralne banke Bosne i Hercegovine (CBBiH) Senadom Softićem.
Schmidt je naglasio potrebu za postojanjem jake i nezavisne CBBiH – dejtonske institucije koja štiti stabilnost monetarnog i finansijskog sektora BiH od svog osnivanja 1997. godine, čime direktno doprinosi sveukupnoj stabilnosti i razvoju zemlje.
Visoki predstavnik i guverner CBBiH razmijenili su mišljenje o potrebi očuvanja i daljnjeg razvijanja dosadašnjih uspjeha, te o važnosti kontinuiranog rada upravljačkih struktura CBBiH u cilju očuvanja neometane sposobnosti CBBiH da izvršava svoje ustavne i zakonske obaveze, saopćeno je iz OHR-a.
Time je, faktički, podržan aktualni saziv upravljačkih struktura CBB-a BiH.
Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”
Do konačnog oslobođenja
A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.
Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.
Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!
Civilizacijski ispit
Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.
Cijela afera je lažna. Činom Tužilaštva BiH hrvatski generali su, zapravo, spašeni krivičnog progona. Dokazuju to i dokumenti koje Istraga.ba ekskluzivno objavljuje. Bosna i Hercegovina se odlukom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić odrekla prava na krivični progon visokih oficira Hrvatske vojske koji su bili pod istragom zbog zločina nad Srbima tokom operacija HV-a, provedenih 1995. godine. U prilogu je dokument koji je Gordana Tadić uputila svojim kolegama u Republici Hrvatskoj od kojih traži da oni preuzmu krivični predmet protiv četrnaest oficira Hrvatske vojske. Tim aktom Bosna i Hercegovina odriče prava na krivični progon tih osoba.
zamolnica Tužilaštva BiH
“Republika Hrvatska, nadležnom organu u Republici Hrvatskoj”, naslovljen je akt Tužilaštva BiH.
Država moliteljica je Bosna i Hercegovina, zamoljena država je Republika Hrvatska, dok u rubrici predmet piše: “zamolnica za ustupanje krivičnog gonjenja”.
“Ovo Tužilaštvo formiralo je predmet T20 KTRZ 0003539 06 na osnovu Izvještaja o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela broj: KU – 94/06 podnesenog od strane Centra javne bezbjednosti Banja Luka, PS Kozarska Dubica od 3. 11. 2006. godine i Izvještaja o otkrivanju krivičnih djela i izvršilaca broj KU-1874/07 od 6.9. 2007. godine, Centar javne bezbjednosti Banja Luka protiv prijavljenih osoba i to: Pavla Miljevca, Marijana Marekovića ….” navedeno je u zamolnici Tužilaštva BiH dostavljenoj hrvatskim vlastima nakon čega su brojni zvaničnici iz Hrvatske saopćili da se radi o pritisku “političkog Sarajeva”.
“1) Pravosudni organi države moliteljice privremeno će prekinuti mjere u vezi s gonjenjem za djelo navedeno u molbi za preuzimanje krivičnog gonjenja.
2) Te će se mjere uvijek obustaviti:
1. ako je okrivljeni u zamoljenoj državi pravomoćno oslobođen ili je postupak obustavljen zbog pomanjkanja dokaza ili zato jer počinjeno djelo nije kažnjivo djelo,
2. ako su izrečena kazna ili mjera sigurnosti već izvršeni ili ako izvršenje po zakonu zbog akta pomilovanja nije više moguće.
3. za onoliko vremena za koliko je izvršenje kazne ili mjere sigurnosti potpuno ili djelomično odgođeno”, navedeno je u članu 36 navedenog Sporazuma.
Sporazum između BiH i Hrvatske
Dakle, Bosna i Hercegovina kao država moliteljica “privremeno će prekinuti mjere u vezi s gonjenjem za krivično djelo navedeno u molbi”. Ili u prevodu, Tužilaštvo BiH više neće provoditi istragu protiv hrvatskih generala koje je MUP RS-a prijavio za krivično djelo ratni zločin.
No, ono što je posebno interesantno piše u članu 35 Sporazuma na koji se poziva Tužilaštvo BiH.
“Molbi treba priložiti: spise u originalu ili ovjerenom prijepisu, potvrdu ili druge podatke o državljanstvu osobe za koju se moli preuzimanje krivičnog gonjenja, izvod odredbi iz krivičnog zakona koje su pripremljene u toj krivičnoj stvari, izjave oštećenih da su saglasni sa ustupanjem krivičnog gonjenja. Izjava oštećenog, koja je potrebna za pokretanje krivičnog postupka u državi moliteljici, vrijedi i u zamoljenoj državi”, piše u Sporazumu.
Ako je Tužilaštvo BiH ispoštovalo odredbe na koje se poziva, to znači da su porodice stradalih Srba dale saglasnost da se hrvatskom pravosuđu ustupi krivični predmet protiv hrvatskih generala. Do trenutka objave ovog teksta nismo uspjeli provjeriti da li postoji takva saglasnost u spisu Tužilaštva BiH. Osim toga, o ustupanju predmeta hrvatskom pravosuđu morali su biti upoznati i čelnici MUP-a Republike Srpske koji su prijavili osumnjičene. Da li su oni dali saglasnost na ovaj čin Gordane Tadić do sada nismo uspjeli saznati. No, ono što je potpuno jasno – Hrvatska ove generale neće procesuirati. A neće ni Gordana Tadić, odnosno Tužilaštvo BiH. I za kraj je bitno napomenuti da Tužilaštvo BiH nije poduzelo ništa kako bi oficire Hrvatske vojske izvelo pred Sud BiH. Međunarodna potjernica za njima nikada nije raspisana, a od hrvatskog pravosuđa do sada nije zatraženo ni njihovo ispitivanje u svojstvu osumnjičenih, odnosno prijavljenih. Iako nije poduzela ništa da im se sudi u BiH, Gordana Tadić je odlučila predmete protiv generala iz Hrvatske ustupiti pravosudnim organima koji ih neće procesuirati.
Kada umjesto zločina počinjenih pod okriljem Herceg Bosne, koja je djelovala na teritoriji BiH, počnete “istraživati” zločine “vojno-redarstvene akcije Bljesak” koja je većim dijelom provodedena na teritoriji Republike Hrvatske, jasno je da imate plan – Plan spašavanja glavne državne tužiteljice Gordane Tadić koja je prošloga mjeseca nepravomoćno razriješena dužnosti.
Zagrebačka Nova TV je saznala, nadležni hrvatski zvaničnici su, potom, potvrdili da je Tužilaštvo BiH zatražilo pokretanje postupka protiv hrvatskih ratnih komandanata iz operacije Bljesak. Predsjednik Milanović je “oštro reagirao” iako i on zna da od postupka Tužilaštva BiH u konkretnom slučaju nema ništa. No, predstava za široke narodne mase je uspješno provedena – Gordana Tadić je prikazana kao osoba koja beskompromisno istražuje čak i “ratne zločine” matice Hrvatske čija je državljanka.
Za to vrijeme, Hrvatski narodni sabor i njihovi advokati poduzimaju sve kako bi spasili Gordanu Tadić. Prema informacijama Istrage, najmanje dvojica advokata bliski HDZ-u BiH i Draganu Čoviću obavljali su proteklih dana razgovore sa članovima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH tražeći od njih da “pripaze” nepravomoćno razriješenu glavnu državnu tužiteljicu. U pitanju su advokati Zdravko Rajić i Josip Muselimović, inače HDZ-ovi eksperti zaduženi za rad pravosuđa. Da HDZ BiH ne krije svoje simpatije prema Gordani Tadić dokazuje i nedavno saopćenje Hrvatskog narodnog sabora.
“Želimo jasno osuditi konstantne pritiske na pravosudni sistem kojeg “duboka država” nastala u paraobavještajnim i političkim bošnjačkim krugovima vrši udarima na rad glavne tužiteljice Gordane Tadić. Demokratska društva ne smiju podleći pritiscima određenih krugova koji žele potpunu kontrolu nad trećim stupom vlasti dovodeći u životnu opasnost predstavnike pravosuđa što je nedopustivo i takvo što traži konkretne reakcije svih relevantnih institucija koje moraju zaštititi rad pravosuđa i omogućiti potpunu transparentnost”, navedeno je u saopćenju HNS-a.
Mada je najavljivala da se neće žaliti na odluku Prvostepene disciplinske komisije kojom je razriješena, Gordana Tadić je, na kraju, ipak dostavila žalbu. Prema važećim propisima, u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji VSTV-a moraju biti dva tužioca i jedan sudija. Za razliku od Prvostepene, svi članovi Drugostepene komisije moraju biti i članovi VSTV-a. S obzirom na to da potpredsjednica VSTV-a i državna tužiteljica Biljana Simeunović, zbog sukoba interesa (dolazi iz Tužilaštva BiH), ne može odlučivati u konkretnom slučaju, broj onih koji bi mogli biti članovi Drugostepene komisije je znatno smanjen. Tužiteljica i članica VSTV-a Berina Alihodžić već je odlučivala u prvom stepenu, dok je Željka Radović, predstavnica okružnih tužilaštava iz RS-a u VSTV-u, u sukobu interesa. Naime, njena kćerka Marina Radović zaposlena je u Tužilaštvu BiH, a Odluku o prijemu potpisala je Gordana Tadić.
Prema Poslovniku o radu VSTV-a, Željka Radović, kao članica VSTV-a, uopće ne bi mogla odlučivati o disciplinskom postupku protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koja je donijela i potpisala Odluku o prijemu njene kćerke u radni odnos.
“Član Vijeća ne može učestvovati u aktivnostima Vijeća ako se radi o pitanju koje se tiče njega samog, krvnih srodnika u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili bračnog odnosno vanbračnog druga ili srodnika po tazbini odnosno srodnika vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira na to da li su brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne, ukoliko nije drugačije propisano Pravilnikom o sukobu interesa”, navedeno je u Poslovniku o radu VSTV-a.
Dakle, iako su tužiteljice i članice VSTV-a, Biljana Simeunović, Berina Alihodžić i Željka Radović ne mogu biti članice Drugostepene disciplinske komisije u postupku protiv Gordane Tadić. Osim njih, u VSTV-u su još samo tužioci Mahmut Švraka (Republičko tužilaštvo RS) i Slavo Lakić (Federalno tužilaštvo FBiH). Mahmutu Švraki mandat ističe u seprembru ove godine, što znači da bi on mogao biti član Drugostepene disciplinske komisije, kao i Slavo Lakić kojem mandat ističe u julu naredne godine. To znači da je skoro pa izvjesno da će Švraka i Lakić biti članovi Drugostepene disciplinske komisije koja će razmatrati žalbu Gordane Tadić. Osim njih dvojice, u Komisiji mora biti i jedan sudija. Istina, postoji i mogućnost da se u Drugostepena komisija formira u septembru kada u VSTV, umjesto Berine Alihodžić, ulazi Sanin Bogunić koji je također tužilac, ali je ta mogućnost u ovom trenutku – neizvjesna. Ipak, mnogo je izvjesnije da Sanin Bogunić bude “izvjestilac” u eventualnom trećem stepenu, kada VSTV bude razmatrao ovaj slučaj, ukoliko Drugostepena komisija potvrdi odluku Prvostepene i razriješi Gordanu Tadić dužnosti glavne državne tužiteljice. No, i tada, kada VSTV bude razmatrao eventualnu žalbu, Biljana Simeunović i Željka Radović, zbog sukoba interesa, ne bi mogle odlučivati u predmetu protiv Gordane Tadić. Što znači da bi trinaest od ukupno petnaest članova VSTV-a imalo pravo glasa. U tom slučaju, za razrješenje Gordane Tadić bi bilo potrebno sedam glasova u VSTV-u. Prvostepena disciplinska komisija odluku je donijela u omeru 3:0, ali će u trećem stepenu, ukoliko do njega dođe, moći odlučivati samo Sanela Butigan Gorušanović. Drugoj članici Prvostepene komisije, Berini Alihodžić, mandat će isteći u septembru, dok je treći član Prvostepene komisije, Mirza Đozo, bio “vanjski član”, odnosno član komisije koji nije član VSTV-a. Ako omjer i u Drugostepenoj komisiji bude 3:0, to znači da će u eventualnom trećem stepenu biti najmanje tri glasa sigurna za razrješenje Gordane Tadić (Mahmutu Švraki ističe mandat u septembru i na njega se ne može računati) U tom bi slučaju bila potrebna još najmanje četiri glasa za razrješenje.
Svjesna situacije u kojoj se nalazi, Gordana Tadić je ove sedmice napravila “predstavu” u vezi sa istragom ratnih zločina počinjenih tokom “vojno-redarstvene akcije Bljesak”. Osim toga, Tadićeva je, za opstanak na funkciji, odlučila “žrtvovati” i Milomira Savčića, ratnog komananta 65. motorizovanog zaštitnog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, optuženog za genocid u Srebrenici. Tužilaštvo BiH je, naime, ove sedmice zatražilo pritvor za generala Savčića zbog kršenja ranije izrečenih “mjera zabrane”, odnosno davanja izjava za medije u kojima je negirao genocid u Srebrenici za koji mu se i sudi pred Sudom BiH. Ništa tu ne bi bilo čudno da upravo Gordana Tadić u decembru 2019. godine nije spriječila hapšenje generala Savčića tvrdeći da joj “ne treba spektakl”. Ročište za određivanje pritvora Milomiru Savčiću zakazano je da ponedjeljak i velika je vjerovatnoća da predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, ukoliko se pojavi pred Sudom BiH, završi iza rešetaka. Time bi Gordana Tadić sa sebe skinula hipoteku “spašavanja generala Savčića” čime bi, dijelom, popravila “ugled” u bh. javnosti.
Dok se u Hrvatskoj u posljednja dva dana obilježavala godišnjica trijmfualne akcije “Oluja”, vojne pobjede nad pobunjenim Srbima u blagopočivšoj Republici srpskoj Krajini, a u Srbiji skrušeno uz prkosne poruke “nikad više” komemoriralo nad žrtvama te operacije, u Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira.
Ako se misli na košmarne, jezovite dane iz ljeta 1993. godine kada je zaustavljeno napredovanje Vojske Republike Srpske na Igmanu, onda je riječ o ozbljnom sukobu s činjenicama, krivotvorenju istine i pretvaranju poraza u pobjedu, što je svojstveno svakom naknadnom mitomanskom retuširanju i modeliranju povijesti. Ništa u toj trodnevnoj fešti pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH nije tačno i vjerodostojno, sve je ili pogrešno, a što nije pogrešno, promašeno je. Podsjeća na to naknadno sjećanje srpskog državnog i medijskog vrha i slavljenje “bitke za Košare”, karaule na srpsko-albanskoj granici, koju je srpska vojska nakon višenedjeljne herojske odbrane morala napustiti uz stravične žrtve. U tu čast se snimaju filmovi, emituju pobjedonosna sjećanja vojnika i oficira, a jedan od njih je nedavno tim povodom poručio da je “NATO valjda izvukao pouke iz bombardovanja Srbije”. Naravno da jeste, za razliku od poražene i bombardovanjem opustošene Srbije.
SA IGMANA POBJEĆI JE LIJEPO
“Odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu se nije odvijala niti završila u prvim danima augusta 1993. godine nego mjesec dana ranije. U nekoj slobodnijoj interpretaciji, “odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu” nije se uopće odvijala na Igmanu! Ako se već odlučilo za 4. august kao markantan i sjećanja vrijedan datum iz ratnog perioda, onda se on ne može vezati za izmaštanu herojsku odbranu Igmana nego mnogo prije na stvarno veličanstven i nedvosmisleno prekretnički događaj iz prošlog rata presudan za “odbranu Bosne i Hercegovine”, deblokadu Bihaća i Cazinske krajine i izbijanje Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na njenu državnu granicu. To se treba obilježavati, to je vrijedno pamćenja i poštovanja.
No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!), paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovićapa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti.
Uostalom, u ljeto 2013., dvadeset godina nakon dramatičnih ratnih događaja na Igmanu, kada se prvi put ambiciozno počeo obilježavati taj okršaj, Bakir Izetbegović je objasnio ko je zaslužan za to “čudo bosanskog otpora: njegov otac Alija koji je, “diplomatskim natezanjem u Ženevi uspio da diplomatskim sredstvima zaustavi napad Mladićevih jedinica”, potom on (sin Bakir) osobno kao idejni tvorac izgradnje tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma kojim su “sarajevske jedinice pomogle jedinicama Fikreta Prevljaka”. (Budući da je i Prevljak, tada komandant hrasničke brigade Armije RBiH, rođak Izetbegovića, komotno se može zaključiti na osnovu Izetbegovićevog evociranja kako je vojna odbrana Igmana u ljeto 1993. bio u osnovi jedan “udruženi porodični herojski poduhvat odbrane BiH”. Rekao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva i užasnu, ignorantsku laž – da Armija RBiH “u 1995. godini nije doživjela nijedan poraz”. To je, inače, da podsjetimo, bila godina u kojoj se desila Srebrenica.
Deset godina kasnije, 4. augusta ove godine, Izetbegovićev nasljednik ili, bolje rečeno, grijač njegove fotelje u četvorogodišnjem periodu Šefik Džaferović, na svečanoj Akademiji održanoj na sarajevskom mezarju Kovači, u neposrednoj blizini posljednjeg prebivališta Alije Izetbegovića, a ne na Igmanu, prisjetio se tih dana ponosa i slave. “Ovih dana obilježavano 28. godišnjicu te slavne bitke. Pobjeda Armije RBiH je spriječila potpunu blokadu glavnog grada BiH. Da se dogodilo drugačije, Sarajevo bi bilo potpuno opkoljeno i pitanje je što bi dalje bilo sa Sarajevom i BiH.”
Nije Džaferovićeva “kultura ratnog sjećanja” baš najpouzdanija i vjerodostojnija, jer ako se nije mogao sjetiti šta se u ljeto 1993. godine dešavalo sa srpskim ratnim zarobljenicima u Vozući, koju je kao ministar regionalne policije obilazio, kako se tek možemo pouzdati u njegovo “viđenje” događaja na Igmanu dvije godine ranije s kojima nije imao nikakve veze.
OČEKIVANA KAZNA ZA ANARHIJU, KRIMINAL…
Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.
Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…
Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija.
Igman, kojeg su građani Sarajeva u prvih nekoliko mjeseci rata čeznutljivo gledali kao svjetionik buduće slobode, ne samo što nije to postao nego je sam po sebi predstavljao nerješiv problem za nesposobnu i nedoraslu centralnu vlast u Sarajevu. Tunel ispod sarajevske piste iskopan je bio da bi se Sarajevu pomoglo izvan agresorskog obruča, oružjem, municijom, hranom, a ne obrnuto – da bi se iz opkoljenog, izmučenog grada spašavao Igman.
GUBITNICI U RATU, SLAVLJENICI U MIRU
Vojni vrh Republike Srpske imao je pouzdan i precizan uvid u borbenu gotovost, snagu i moral Armije RBiH na igmansko-trnovskom ratištu. Oni su od početka rata, svjesni da neće moći odmah vojnički zaposjesti to područje, razgranali široku mrežu svojih “krtica” koje su izvele i spomenuti atentat na Đozu i Ćatića.Već u januaru 1993. godine nakon napuštanja Igmana i odlaska u Mostar, gdje se priključio postrojbama HVO-a, Juka Prazina, kojeg je Izetbegović izmjestio iz Sarajeva na Igman da ne bi pravio probleme u gradu, poručuje svojim kompanjonima s druge strane linije fronta (uz čiju je pomoć izvukao džipove i druga motorna vozila iz Sarajeva) da je on svoj dio posla “završio”, a da njima (Vojsci RS) ostaje samo da se “ušetaju na Igman”. Nekako u isto vrijeme “ispario” je i dotadašnji komandant Taktičke grupe na Igmanu Zejnil Delalić, koji se vratio svojoj predratnoj djelatnosti, ugostiteljstvu u Beču. Oficiri poslani iz Sarajeva sa zadatkom da zavedu red i “uvojniče” jedinice na Igmanu, bivaju ignorirani ili, u gorim slučajevima, premlaćivani i ponižavani.
Vojska RS predvođena Ratkom Mladićem u prvom je naletu skoro bez ikakvog (organiziranog) otpora prodefilirala nekadašnjom slobodnom teritorijom i tek je ubacivanjem svježih snaga iz Sarajeva te dijelova krajiških jedinica iz Travnika (koje su godinu dana ranije bile predvodnice oslobodilačkih operacija na ovom području) pripadnika policijske jedinice “Laste”, predvođene Jozom Anđićem, usporeno njihovo napredovanje.
“Ko je u stanju zaustaviti Mladićevu vojsku”, retoričko-defetistički je pitao Alija Izetbegović delegate Bošnjačkog Sabora (27. – 28. septembra 1993.) godine priznavši tako vojničku nemoć oružanih snaga čiji je bio civilni zapovjednik u slučaju daljnjeg nastavka rata, koji se u to vrijeme odvijao na dva fronta. Vojnička inferiornost i neizvjesna perspektiva nastavka ratovanja bio je argument kojim je Izetbegović nastojao “slomiti” delegate da podrže njegov sporazum sa Momčilom Krajišnikom, sklopljen i potpisan nekoliko nedjelja ranije u Ženevi, koji je podrazumijevao teritorijalnoi razgraničenje “srpske” i “bošnjačke” republike i predviđao izlazak Republike Srpske iz BiH nakon provedenog referenduma o samostalnosti. Tokom pregovora u Ženevi, kako je to kazao i njegov sin Bakir, Alija Izetbegović je dramatičnim apelima uspio ubijediti/izmoliti članove Vijeća sigurnosti UN-a da upute ultimatum vlastima Republike Srpske i vojsci Ratka Mladića da obustave daljnje ofanzivne akcije na Igmanu uz prijetnju zračnim udarima. Prijetnja je ozbiljno shvaćena pa se Vojska RS ne samo primirila nego i povukla s dostignutih linija oslobađajući uzak prometni koridor.
Za života Alije Izetbegovića (umro je u oktobru 2003.) nije se, pogotovo ne bučno i trijumfalistički, slavila nepostojeća i za stranačke potrebe “našteljena” “Pobjeda na Igmanu”, jer je on najbolje znao, kakva je to (Pirova!) pobjeda bila i koja je cijena za nju plaćena. Zapravo, jedini otac koji je od okončanja bitke na Igmanu kontinuirano i usamljeno podsjećao u svim prilika na te tragične događaje bio je Miroslav Petrović, otac Saše Petrovića, pripadnika policijske jedinice “Laste” koji je poginuo u odbrani Igmana. Za “Sašu, zlatnu lastu”, kako ga je otac do vlastite smrti zvao, nije bilo mjesta na komemoracijama na šehidskom groblju “Kovači” niti na vjerskim manifestacijama u džamiji na Igmanu (Hrasničkom stanu), koja predstavlja možda i najveći ratni uspjeh jedinica Armije RBiH pod komandom “proslavljenog komandanta” Fikreta Prevljaka, generala koji, kako reče njegov stranački šef Izetbegović, “nije završio Sorbonu”. A nije, po svemu sudeći, čak ni magistrirao u Zagrebu kao njegova stranačka pokroviteljica.
Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne struukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…
Bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević bio je dio udruženog zločinačkog poduhvata u BiH i Hrvatskoj. Ovo je suština presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Hagu protiv bivših čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Kompletna presuda Pretresnog vijeća objavljena je u petak na web stranici Mehanizma. Podsjećamo, 30. juna ove godine Stanišić i Simatović su osuđeni na po 12 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosanskom Šamcu. Za druge zločine su oslobođeni. Kako je saopćeno tada, Raspravno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj. Vijeće je, prema tada objavljenom sažetku presude, utvrdilo kako su oni znali za udruženi zločinački poduhvat ali je rečeno da tužitelji nisu dokazali da su njih dvojica, s ostalim učesnicima, dijelili tu zločinačku namjeru. Prilikom objave presude, Pretresno vijeće je potvrdilo kako je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj nasilno i trajno uklonjanje nesrpskog stanovništva za koji su Stanišić i Simatović znali, ali nije pronađeno dovoljno dokaza ga su ga i pomagali. Ko su bili članovi tog UZP-a, tada nije saoopćeno. Međutim, u presudi koju je Mehanizam u petak objavio, a koja sadrži 296 stranica, precizirano je ko su bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata.
dio presude Stanišiću i Simatoviću
“Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički zločinački cilj, kako je gore definisano, dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Republici Srpskoj, sa ključnim članovima, između ostalih i koji su varirali ovisno o o području i vremenu izvršenja zločina, a to su Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan“, navedeno je u presudi pod tačkom 380.
Time je i zvanično utvrđeno da je Srbija odgovorna za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske te da je Slobodan Milošević bio član udruženog zločinačkog poduhvata.
“Pretresno vijeće stoga nalazi van razumne sumnje dokazano da je, barem od avgusta 1991. godine, i sve vrijeme relevantno za zločine za koje se tereti u optužnici, postojao zajednički zločinački ciljda se nasilno i trajno uklone, činjenjem zločina progon, ubistva, deportacije i nehumana djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, sa velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, navedeno je presudi Mehanizma.
Iako je 29. juna 2001. godine prebačen u Haag, bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije nikada nije osuđen za ratne zločine za koje je bio optužen. Prva optužnica protiv njega podignuta je u maju 1999. godine zbog zločina na Kosovu. U oktobru 2001. godine optužen je za zločine u Hrvatskoj, dok prva optužnica za zločine u BiH podignuta 22. novembra 2001. godine. Godinu kasnije ta optužnica je izmijenjena.
“U optužnici se navodi da je Slobodan Milošević je učestvovao u UZP koji je nastao pre 1. avugusta 1991, a trajao je najmanje do 31. decembra 1995. Među pojedincima koji su uzeli učešća u UZP bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović (zvani “Frenki”), Vojislav Šešelj, Radovan Stojičić (zvani “Badža”), Željko Ražnatović “Arkan” i drugi poznati i nepoznati učesnici. Svrha tog UZP bila je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prije svega bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih dijelova teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Prema navodima optužnice, tokom relevantnog perioda Slobodan Milošević je bio predsednik Republike Srbije i u tom svojstvu vršio je efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na učesnike u UZP te je, sam ili u dogovoru s drugim poznatim i nepoznatim licima, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, MUP, JNA i kasnije VJ, armije bosanskih Srba (VRS), kao i srpske paravojne jedinice. Navodi se da je od 1. marta 1992. ili približno od tog datuma pa do 31. decembra 1995, Slobodan Milošević, djelujući sam ili u dogovoru sa drugim učesnicima UZP, planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje široko rasprostranjenog ubijanja hiljada bosanskih Muslimana tokom i nakon preuzimanja vlasti nad teritorijama u Bosni i Hercegovini; zatočenja hiljada bosanskih Muslimana u zatočeničkim objektima u Bosni i Hercegovini u životnim uslovima sračunatim da dovedu do djelimičnog fizičkog uništenja ovih grupa, naročito gladovanjem, zagađenom vodom, prisilnim radom, neadekvatnom ljekarskom njegom i konstantnim fizičkim i psihičkim nasiljem. Kao saizvršilac UZP, Milošević se takođe teretio za istrebljenje ili ubistvo i prisilno premiještanje i deportaciju hiljada bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti. Optužbe takođe uključuju brojna djela hotimičnog i bezobzirnog uništavanja kuća, druge javne i privatne imovine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, njihovih kulturnih i vjerskih ustanova, historijskih spomenika i drugih svetih mjesta i oduzimanje i pljačku imovine bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti”, piše na stranici ICTY-a.
Suđenje, međutim, nikada nije okončano, jer je Milošević umro 11. marta 2006. godine, amo nekoliko sedmica prije predviđenog završetka glavnog pretresa.
“Nakon završetka izvođenja dokaza Tužilaštva, Pretresno vijeće je preispitalo sve dokaze i donijelo Odluku da bi razuman sudija našao dovoljno osnova da potkrijepi svaku osporavanu tačku u optužnici protiv Slobodana Miloševića, sa izuzetkom nekih mjesta zločina pomenutih u nekim od tačaka Optužnice. Ova Odluka nije značila da su sudije trebale da ga osude ili da bi ga osudile”, navedeno je na stranici ICTY-a.
Međutim, u presudi protiv Stanišića i Simatovića Pretresno vijeće je utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je član bio – Slobodan Milošević.
Da čita išta osim vlastitih statusa na društvenim mrežama, Elmedin Konaković bi znao ko su Taner Ay i Muhamed Çiftçi. Ali ne čita, jer mu je čitanja “preko glave” još od studentskih dana kada je bio toliko posvećen učenju da je za trinaest dana uspio položiti devet ispita.
“Poslovne ljude iz Turske”, piše Konaković na svom FB profilu povodom teksta Istrage o susretu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo sa Tanerom Ayem, “koji imaju biznise po cijelom svijetu i odlične veze u Turskoj i Njemačkoj, nazvali su kriminalcima, a neke od njih i teroristima. Samo zato što su došli na sastanak sa članovima Naroda i pravde”.
U istom će postu Konaković navesti da Istraga.ba nije vjerodostojan medij. Ukratko, Taner Ay i Muhamed Çiftçi su za Konakovića “ugledni biznismeni”.
Horst Seehofer je ministar unutrašnjih poslova Njemačke, lider CSU-a i stranački šef novog visokog predstavnika Christiana Schmidta. Ako kliknete ovdje, moći ćete pročitati njegovo saopćenje o grupi “Osmanen Germania” izdato u 10. jula 2018. godine. Pošto Konaković više voli fotografije nego tekst, da bi smo mu olakšali napravili smo i screenshot Seehoferovog saopćenja, odnosno saopćenja Ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke.
saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke
“Federalni ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer zabranio je danas rad grupi “Osmanen Germania BC”, uključujući njene pod-organizacije, te im zabranio bilo kakve aktivnosti. Zabrana se zasniva na članu 3 (1) Zakona o udruživanju, jer su svrha i aktivnosti udruženja “Osmanen Germania ” u suprotnosti sa krivičnim zakonom. Udruženje predstavlja ozbiljnu prijetnju pravnim interesima pojedinaca i široj zajednici”, piše njemački MUP.
Pošto Konaković više voli društvene mreže, evo iste informacije i sa sa službenog Twitter naloga MUP-a Njemačke.
Heute hat Min #Seehofer die rockerähnliche Gruppierung „Osmanen Germania BC“ einschließlich ihrer Teilorganisationen verboten & ihnen jede Tätigkeit untersagt. Durchsuchungsmaßnahmen in 4 Bundesländern. #Seehofer: Wer Rechtsstaat ablehnt, kann von uns keine Nachsicht erwarten. pic.twitter.com/R4pB69UpFm
— Bundesministerium des Innern, für Bau und Heimat (@BMI_Bund) July 10, 2018
Ako ne vjeruje Nijemcima, možda vjeruje Britancima. Klikne li ovdje lider NIP-a će moći pročitati tekst koji je objavio “nepouzdani” BBC. A može, ako mu je lakšte, pogledati i fotografiju ispod.
I prema “nepouzdanom” BBC-u i prema još “nepouzdanijem” Ministarstvu unutrašnjih poslova Njemačke grupi “Osmanen Germania” je zabranjen rad u Njemačkoj zbog – kriminalnih aktivnost.
Iako u prevodu znači “svijet”, njemački dnevni list “Die Welt” ni uređivačkom politikom niti dizajnom ne podsjeća na “Svet”, srbijanski skandal časopis koji ima puno fotografija i koji bi se uklopio u Konakoviće čitalačke standarde. Die Welt su dnevne novine osnovane 1946. godine i slove za vrlo konzervativan medij. U članku iz avgusta 2019. godine, Die Welt piše o “Taneru A.” kao osobi koja je u Njemačkoj bila u pratnji visokih turskih zvaničnika, turskog premijera Binalija Yildirima i ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua.
“Snimci koji su dostupni WELT -u pokazuju da je A. bio vodeći član grupe “Osmanen Germania”, koja je kasnije zabranjena. Članovi ove grupe su osuđeni za ucjenu, trgovinu ljudima i nanošenje opasnih fizičkih povrede”, piše njemački list.
Die Welt: Taner Ay je jean od vođa zabranjene grupe “Osmanen Germania”
Pošto je često bio u društvu presuđivanih kriminalaca, Elmedin Konaković, vjerujemo, zna ko je Sedat Peker. Za one koji ne znaju, u pitanju je turski mafijaš koji je, putem društvenih mreža, iz izgnanstva, optuživao visokorangirane kadrove Erdoganovog AKP-a da su povezani sa trgovinom drogom. U jednom obraćanju je pomenuo i Tanera Aya kao osobu kojoj je davao novac za finansiranje grupe Osmanen Germania.
Turski mediji na njemačkom o vezama Pekera, Tanera Aya i “Osmanen Germania”
Slično po uzoru na Konoakovića, “biznismen” Taner Ay je demantirao da ima veze sa “Osman Germania”, ali je novinar Die Welta na svom Twitter nalogu 9. jula ove godine objavio fotografije Konakovićevog “uglednog biznismena” odjevenog u prsluk sa simbolima zabranjene kriminalne grupe.
Ex-Osmanen-Germania-Chef Selcuk Sahin behauptet also, die Osmanen hätten den Geschäftsmann Taner Ay "gar nicht gekannt"? (https://t.co/SeRDj2pAHc) Vielleicht hätte er seinerzeit Mal bei Levent Uzundal und Hamit Paksoy nachfragen sollen. pic.twitter.com/0X56BJC27N
Ove fotografije, Elmedin Konaković nije “lajkao”. No, kada je prošlog ponedjeljka Taner Ay, kao “ugledni biznismen”, objavio fotografiju na kojoj pozira na mjestu predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo, lider NiP-a je “lajkao”.
Taner Ay na mjestu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo
Vjerodostojno, Konaković je “lajkao” fotografiju u čijem opisu piše: “Sarajevo, Bosna, Osmansko carsstvo”. I nakon svega će reći da se moramo okrenuti prema Zapadu. Jer je to “prevažno”.
Nakon što Istraga.ba u ponedjeljak objavila priču o propasti projekta “tunela Hranjen” koji je trebao spajaiti Goražde sa sarajevom, reagirale su brojni zvaničnici i Tužilaštvo Kantona Sarajevo koje je “formiralo predmet”. Bivši direktor JP Autoceste FBiH Adnan Terzić (SBB) odbacio je sve optužbe, kao i vlasnici firme Euroasfalt koja je naplatila 97 posto ugovorenog posla, a izgradila svega jednu trećinu radova. Nova uprava Autocesta je, u međuvremenu, obustavila sve isplate prema izvoćaču radova, sarajevskoj firmi Euroasfalt u kojoj je trenutno angažovan i Jasmin Bučo (SDA) koji je u trenutku sklapanja ugovora bio izvršni direktor JP Autoceste FBiH. O svim problememima u vezi sa izgradnjom tunela Hranjen Autoceste FBiH su izvijestile resorno ministarstvo u Vladi Federacije. Istraga.ba je u posjedu tog pisma i u nastavlju ga objavljujemo u cjelosti.
“Na osnovu vašeg dopisa 09-02-1-90-7/20 od 01.07.2021.godine dajemo pojašnjene stanja realizacije Ugovora JPAC 995-B100-18, „Probijanje glavne i servisne cijevi i izrada primarne podgrade cestovnog tunela Hranjen“ zaključno sa 30.06.2021.godine.
Pokazatelji dosadašnje realizacije projekta
U odnosu na navode iz Vašeg pisma, a koji se odnose na stanje Ugovora do kraja maja 2021.godine došlo je do promjene finansijske vrijednosti izvršenih radova za iznos od 2.093.004,57 KM, bez PDV, kolika je vrijednost radova izvedenih u mjesecu junu 2021.godine, tako da je stanje finansijske realizacije 67.868.706,20 KM, bez PDV. U odnosu na prihvaćeni Ugovorni iznos od 69.999.900,00 KM, bez PDV, to čini 97 % a preostalo je još 2.131.193.80 KM, bez PDV. Ugovorni rok je 36 mjeseci; zaključno sa mjesecom junom 2021.godine utrošeno je 28,5 mjeseci ili 80 %, a preostalo je još 7,5 mjeseci (istek Ugovornog roka je 12.02.2022.godine).
Fizičku realizaciju radova, zaključno sa krajem juna 2021.g., čini sljedeće: iskopano je i podgrađeno 2.035 m GTC (glavne tunelske cijevi, sa portalnom dijelom) i 1.833 m STC (servisne tunelske cijevi), te pet pješačkih poprečnh veza kao i jedna poprečna veza za prolaz interventnih vozila, te dvije parkirne niše. U odnosu na projektovanu dužinu tunela od 5480 m iskopano i podgrađeno je 37,1 % glavne tunelske cijevi i 33,4 % servisne tunelske cijevi. Što se tiče poprečnih veza, u odnosu na ukupan broj 16+5=21, realizacija je 28,5 %, a što se tiče parkirnih niša u glavnoj tunelskoj cijevi su izrađene dvije, što prema 10 projektovanih, čini realizaciju 20 %.
Pitanje iz vašeg dopisa hoće li se realizirati ovaj Ugovor u zadanim vremenskim i finansijskim okvirima ima jednoznačan odgovor: za preostalih 7,5 mjeseci nije moguće realizirati preostalih cca 70% fizčkog obima (prosjek) niti je to moguće finansirati preostalim novčanim iznosom od 2.131.193,80 KM. Dakle, evidentno je vremensko kašnjenje i finansijski deficit na ovom Ugovoru.
pismo JP Autoceste upućeno Vladi FBiH
Uzroci stanja realizacije projekta
U nastavku su prikazana dva najbitnija faktora koji su uticali na ishod realizacije Ugovora.
Uslovi geološke sredine
Prema prognoznom uzdužnom geološkom profilu tunela Hranjen, datom u okviru geotehničke misije G1 – pripremna geotehnička studija, koju je obezbijedio Implementator projekta, JP Autoceste FBiH, iskop sa sjeverne/ulazne strane se vrši kroz dobre materijale – krečnjake u II-oj kategoriji stijenske mase (dobra stijena), a sa južne/izlazne strane kroz povoljnu stijensku masu – karbonske sedimente u III-oj kategoriji stijenske mase (povoljna stijena). Izvođač radova „Euro-Asfalt“ je bio u obavezi da izvrši dodatna geološka istraživanja radi provjere vjerodostojnosti prognoznog uzdužnog IG profila za potrebe izrade glavnog projekta tunela, ali je to uglavnom propustio uraditi uz objašnjenje da je prognozni geotehnički profil mjerodava za pozicioniranje trase tunela i izadu misije G21, prema kojoj je dizajnirao osnovne tipove (6) iskopno-podgradnih sistema u tunelu.
Nakon ostvarenog iskopa tunela do kraja maja 2021. godine na sjevernoj/ulaznoj strani u dužini 788 m a na južnoj/izlaznoj strani u dužini 1183 m kroz misiju G31 – izvedbena geotehnička studija, Izvođač je ustanovio da stvarni uslovi geološke sredine znatno odstupaju od prognoziranih u okviru misije G1, odnosno, u okviru misije G21. Zbog posljedica intenzivne tektonske aktivnosti, rasjednih zona, geološke navlake i pojave većih priliva podzemnih voda, iskop se vršio u znatno lošijoj geološkoj sredini:
– sa sjeverne/ulazne strane u iskopanih 788 m po prognoznom uzdužnom geološkom profilu iskop se trebao izvoditi u II kategoriji stijenske mase (dobra stijena); stvarno stanje, utvrđeno kroz iskop, bilo je znatno drugačije – iskop je bio u IV/V-oj kategoriji stijenske mase (slaba i vrlo slaba stijena);
– sa južne/izlazne strane u iskopanih 1183 m po prognoznom uzdužnom geološkom profilu iskop se trebao izvoditi u III-oj kategoriji stijenske mase (povoljna stijena); stvarno stanje, utvrđeno kroz iskop, bilo je znatno drugačije – iskop je bio u IV/V-oj kategoriji stijenske mase (slaba stijena i vrlo slaba stijena).
Zbog blizine servisne tunelske cijevi geološki uslovi su istovjetni kao i u glavnoj tunelskoj cijevi.
Iz narednog tabelarnog prikaza jasno je da se iskop u II-oj kategoriji stijenske mase nije izvodio, iskop u III-oj kategoriji stijenske mase bio je minimalno zastupljen, a da je značajna količina iskopa izvedena u IV-oj i V-oj kategoriji stijenske mase.
Tabela 1. Uporedni prikaz uslova geološke sredine, utvrđenih u različitim fazama projektovanja
Kategorija tla
Dužina %
II
III
IV
V
Ukupno (m)
Podaci inicijalnog geološkog profila (misija G1) po Idejnom projektu IPSA Instituta, 2017.g.
m
1580
1920
1960
310
5770
%
27,4 %
33,3 %
34,0 %
5,3 %
100%
Podaci inicijalnog geološkog profila (misija G1) po Idejnom rješenju alternativne trase tunela „Hranjen“ JPACFBiH iz 2018. god.
m
2150
2770
350
550
5820
%
36,9 %
47,6 %
6,0 %
9,5 %
100%
Podaci geološkog profila (Geotehnička misija G21) po Izvođačevom Glavnom projektu
m
1365
3180
340
595
5480
%
25,0 %
58,0 %
6,0 %
11,0 %
100%
Presjekiskopom utvrđenog geološkog profila i RMR klasifikacije do 31.05.2021.god.
m
0
142.7
1055,9
772,4
1971
%
0 %
8 %
55 %
37 %
100%
NAPOMENA: RMR klasifikacija stijenske mase definiše stijensku masu po kategorijama: I kategorija-vrlo dobra stijena, II kategorija-dobra stijena, III kategorija-povoljna stijena, IV kategorija-slaba stijena i V kategorija-vrlo slaba stijena.
Iako je objektivnost Izvođačeve promijenjene geotehničke klasifikacije stjenskog masiva upitna (jer Nadzor, IPSA Instutut, nije adekvatno pratio i učestvovao u tom procesu), pojavu težih uslova geološke sredine Izvođač je okarakterisao kao „nepredvidljive fizičke uslove“, što mu, prema tački 4.12 uslova Ugovora, daje pravo za potraživanje pokrića dodatnih troškova i utroška vremena za rad, pa je on to iskoristio i zvanično najavio potraživanja, sa naglaskom na novčana potraživanja.
Problem određivanja veličine potraživanja u novcu i vremenu
U vezi sa ovim bitno je istaći činjenicu da FIDIC ugovor tipa „projektuj i izgradi“ (tzv. Žuta knjiga) podrazumijeva da je prihvaćeni ugovorni iznos paušalan tj. da nema jediničnih cijena niti se vrijednost privremenih situacija za radove određuje na bazi količina stvarno izvedenih radova. Ipak, radi kontrole protoka novca, Naručilac (JPAC) je u Ugovoru predvidio tzv. kontrolni troškovnik kao instrument za objektivno i sinhronizovano upravljanje fizičkom i finansijskom realizacijom Ugovora.
To znači da je Izvođač bio u obavezi da iz prihvaćenog ugovornog iznosa derivira vrijednosti najvažnijih stavki radova (poput jediničnih cijena) u funkciji vrednovanja fizičkog učinka za plaćanje izvršenih radova po privremenim situacijama i on je to učinio za radove koji su bili definisani glavnim projektom, sa posebnim fokusom na tipove iskopno-podgradnih sistema koji odgovaraju uslovima geološke sredine u kojoj se izrađuje tunel.
Problem se pojavio kad je utvrđeno da su stvarni uslovi geološke sredine teži nego je to bilo pretpostavljeno u glavnom projektu: nije bio definisan način valorizacije dodatnih troškova kao posljedica izvođenja radova u takvim, težim, uslovima geološke sredine, tako da je Izvođač nametnuo svoj pristup načinu obračuna dodatnih troškova.
Nadzor nije imao adekvatan metod da se to pitanje brzo riješi na fer osnovi pa je došlo do višemjesečnog pritiska Izvođača, izraženog kroz seriju najava protraživanja te kroz optužbe da predstavnici Nadzora i predstavnici Implementatora putem „neopravdano smanjenog“ protoka novca u korist Izvođača koče i onemogućuju njegov rad. Zbog toga je Direktor JPAC uveo personalne promjene na poziciji predstavnika Naručioca i šefa projekta na ovom Ugovoru, a sa predstavnicima Izvođača i Nadzora napravljen je dogovor oko načina obračuna troškova zbog nepredvidljivih fizičkih uslova (prema klauzuli 4.12 UU), te načina isplaćivanja stavke „Nepredviđeni radovi“ iz Strukture cijene ponude, Aneks 3. Time je ozvaničena praksa da se „privremeno prihvataju neodobrena potraživanja Izvođača“ radi plaćanja privremenih situacija za radove, kako Izvođač ne bi trpio finansijske teškoće, i kako bi bio motivisan za ubrzanje napredovanja iskopa tunela (zbog čega vremenska potraživanja Izvođača nisu bila ni razmatrana).
S obzirom na činjenicu da su stvarni radovi izvođeni u težim uslovima geološke sredine nego što je to bilo predviđeno prognoznim uzdužnim geološkim profilom, odnosno glavnim projektom, uz primjenu prethodno opisanog dogovorenog metoda vrednovanja „nepredvidljivih radova“, te uz znatno veći utrošak vremena po jedinici napredovanja iskopa tunela, ugovorni vremenski i finansijski okviri su sad skoro iscrpljeni.
Aktivnost Implementatora s ciljem rješavanja problema
Nadzor još u februaru 2021. godine zvanično obavijestio Implementatora o svojoj procjeni da se iskop u geološkom smislu neće znatno promijeniti, odnosno da će se preostali tunelski iskop u dužini od 3879 m izvoditi u V-oj i IV-oj kategoriji stijenske mase (vrlo slaba stijena i slaba stijena), pa prema dosadašnjoj dinamici građenja zaključio da se završetak iskopa tunela može se očekivati u martu 2024. godine, a da ukupni troškovi gradnje mogu dostići vrijednost od cca. 196.000.000,00 KM bez PDV, o čemu je direktor JPAC blagovremeno obaviješten. Nakon toga, na inicijativu izvršnog direktora za projektovanje i građenje, razmatrane su mogućnosti nastavka realizacije Ugovora. Kao prvu mogućnost, Služba za javne nabavke je dala ideju o vanplanskoj nabavci putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja za dodatne radove u vrijednosti 20 % (13.999.980,00 KM bez PDV) od osnovnog Ugovora, a u skladu sa članom 24. stav 1. tačka a Zakona o javnim nabavkama. Međutim dodatni iznos ne bi bio dovoljan za finansiranje očekivanog povećanja troškova odnosno cijene Ugovora a sa druge strane pitanje je da li bi Vlada FBiH, kao Investitor, pristala na ovaj model.
Zatim je pronađena druga mogućnost okončanja ovog ugovora, bilo sada ili nakon što se utroše sva ugovorena sredstva (prihvaćeni ugovorni iznos iz dokumenta Obrazac za cijenu ponude), a zasnovana je na članu-potklauzuli 19.7. Opštih uslova ugovora FIDIC – Žuta knjiga izdanje 1999.g. Imajući u vidu da bi, zbog okolnosti koje su rezultat nepredvidljivih fizičkih uslova (4.12 OUU), cijena za završetak ugovorenih radova bila toliko povećana da prelazi dozvoljeni iznos za plaćanje u skladu sa važećim zakonima (Zakon o javnim nabavkama, Zakon o obligacionim odnosima), gore navedena potklauzula Ugovora daje pravo Naručiocu (JPACFBiH) da bude oslobođen od daljeg izvršavanja Ugovora, nakon što formalno obavijesti drugu stranu o tome i isplati Izvođaču iznos iz tačke (b) navedene potklauzule.
U međuvremenu, istekom mandata, razriješena je prethodna Uprava i direktor JPAC a imenovani su vršioci dužnosti na svim pozicijama članova Uprave i na poziciji direktora, pa je novo rukovodstvo odmah pristupilo daljim aktivnostima na rješavanju problema nastavka realizacije projekta tunela Hranjen. Na prvoj redovnoj sjednici novog rukovodstva (01.07.2021.) razmatrano je više izvještaja, analiza i osvrta pojedinih aktera unutar JPAC, koji su bili uključeni u dosadašnji tok ovog projekta, pa je nakon diskusije zaključeno da se razmatrani dokumenti dopune proširenom analizom konkretnih pitanja kojima bi se dodatno rasvijetlila problematika nezadovoljavajuće realizacije Ugovora:
“Dostaviti projektovane dužine sa cijenama u odnosu na kategorije i dati tabelu u kojoj će se prikazati stvarno izvedene dužine po kategorijama i jedinične cijene šta je projektovano a šta je izvedeno. Dati podatke posebno u finansijskom smislu koliko su ukupno priznati i plaćeni odštetni zahtjevi na šta se odnose i ko ih odobrava. Da izvršni direktor za opće – pravne i kadrovske poslove dostavi izjašnjenje o kompletnoj dokumentaciji sa pravne strane posebno o tenderskoj dokumentaciji, ugovoru, aneksu na ugovor, odnos prema Zakonu o obligacionom odnosu, koje su ovlasti Inžinjera, a koje su ovlasti predstavnika investitora i kako su oni provodili postupak u odnosu na data ovlaštenja.“
Na drugoj redovnoj sjednici Uprave (16.07.2021.) cjelovito je razmotrena ukupna problematika realizacije projekta tunela Hranjen i tom prilikom je utvrđeno više faktora koji su uticali na realizaciju projekta i doveli do trenutnog stanja. Ovdje se daju samo njihove naznake:
Izvođač radova je odmah po potpisu ugovora saminicijativno, i uprkos snažnom protivljenju Naručioca (JPAC), odredio dispoziciju tunela tako da je na sjevernoj strani situaciono značajno pomjerio ulaz izvan razmatranog područja, čime je trasa tunela podvučena ispod korita rijeke Čemernice, što je izazvalo evidentan hidrogeološki rizik, ali je Izvođač to ipak uradio. Izvođač je svojevoljno, još od oktobra 2018. godine, pristupio tzv. stalnim radovima: iskop i osiguranje predusjeka tunela, bez relevantne tehničke dokumentacije, bez urbanističke saglasnosti i dozvole za građenje i bez nadzora, ignorišući sva upozorenja Naručioca.
Nakon što se na obje strane tunela značajnije ušlo u pravi podzemni iskop tunela (oktobar-novembar 2019.) postalo je jasno da su stvarni uslovi geološke sredine na čelu iskopa zaista složeniji / teži od onih, kako su definisani u prognoznom uzdužnom geološkom profilu tunela i tu se otvorila prilika da Izvođač iskoristi mogućnosti koje daje tačka 4.12 uslova Ugovora – Nepredvidljivi fizički uslovi, u smislu potraživanja dodatnih troškova i vremena, pogotovo jer je za Izvođača metod utvrđivanja vrijednosti izvedenih radova korištenjem ugovornog instrumenta – kontrolnog troškovnika – bio dosta krut a ostvareni novčani tok vrlo skroman!
Sporazum predstavnika Naručioca, Nadzora i Izvođača (od 06.10.2020.), kojim je preciziran cjenovnik(jedinične cijene po dužnom metru za sve dotad primijenjene i sve vjerovatno očekivane tipove iskopno-podgradnih sistema za obračun vrijednosti izvedenih radova) s obzirom na deklarisane „nepredvidljive fizičke uslove“ (prema klauzuli 4.12 UU), te dato tumačenje zašto se Izvođaču plaća 10% Nepredviđenih radova – je praktično ozvaničio, odnosno prihvatio Izvođačev ranije istican pristup. Pri tome, niti je Izvođač postupio po tački 20.1 UU i dostavio kompletiranu dokumentaciju potraživanja troškova izazvanih u vezi sa tačkom 4.12, niti je Nadzor proveo evaluaciju po 20.1, ni zatražio saglasnost Naručioca po 3.1, ni donio odluku po tački 3.5 UU. Posljedica ovog pristupa je ubrzano, pražnjenje budžeta Ugovora – a kao svojevrstan paradoks, istovremeno se pojavljuje opadanje stvarnog učinka Izvođača u smislu napredovanja ali i kvaliteta izvedenih radova!
Nadzor je naknadno uveden u posao sa zakašnjenjem od 4,6 mjeseci, nakon što je Izvođač potpisao Ugovor i počeo njegovu realizaciju. Na ovom ugovoru Nadzor se pojavljuje u trostrukoj ulozi i to kao revident projektne dokumentacije, kao stručni nadzor u skladu sa zakonima Države i kao FIDIC Inžinjer prema Ugovoru. Shodno tome, Nadzor ima najvažniju ulogu i ovlaštenje da svojim znanjem i tumačenjem ugovora štiti projekat i prava Naručioca, a i da nezavisnim postupanjem pri donošenju Odluka kad djeluje prema zahtjevima Izvođača koji predstavljaju, u najvećem broju slučajeva, vremenska i finansijska potraživanja, provodi Ugovor. Vrlo važno je istaći postupanje Nadzora prema potklauzuli 4.12., koja predstavlja nepredvidive fizičke uslove, i koji su na ovakvom projektu izgradnje tunela veliki rizik za JP Autoceste FBiH, na način da ih Izvođač može koristiti kao, eventualni osnov za potraživanja dodatnih sredstava u slučaju da ih dokaže. Naime, Nadzor je obavezan da dobije pismenu saglasnost od Naručioca za postupanje prema ovoj potklauzuli odnosno za određivanje Izvođaču prava na troškove po ovom osnovu. Dakle, ključna institucija koja je dužna da rješava sve probleme na Ugovoru „Probijanje glavne i servisne cijevi i izrada primarne podgrade cestovnog tunela Hranjen“, u skladu sa svojim ovlaštenjima i uz saglasnost JP Autoceste FBiH jeste Nadzor, „IPSA Institut“ d.o.o. Sarajevo.
Analizirajući sve dostavljene informacije i prethodno navedene činjenice Uprava JPAC je utvrdila sljedeće zaključke, kojima se inicira konkretno rješavanje problematike sadašnjeg stanja realizacije aktuelnog Ugovora i nastavka realizacije projekta tunela Hranjen:
Uprava JP Autoceste FBiH konstatuje da je zaključno sa 30.06.2021. godne a) stanje fizičke realizacije: iskop i podgrada 2035 m glavne tunelske cijevi, 1833 m servisne tunelske cijevi, 2 parking niše, 5 poprečnih prolaza za pješake i 1 poprečni prolaz za vozila; b) stanje toka novca u korist izvođača 67,7 miliona KM c) preostalo vrijeme do okončanja ugovorenog roka 226 dana d) Kvalitet dosad izvedenih radova u značajnoj mjeri ne odgovara Zahtjevima Naručioca, odnosno tehničkim specifikacijama za ovakvu vrstu radova.
Sumarno, do sada je iskopano/podgrađeno 37 % tunela, utrošeno 97 % od ukupne vrijednosti ugovorenih radova (sa uključenom zadnjom „Privremenom situacijom“), te je proteklo 80 % ugovorom definisanog roka za završetak radova.
Obavijestiti Izvođača radova da su ugovorena finasijska sredstva za realizaciju ovog Ugovora iscrpljena i da neće vršiti njegovo aneksiranje.
Obustaviti sva plaćanja Izvođaču radova do daljnjeg.
Putem Nadzora uputiti zahtjev izvođaču radova u skladu klauzulom 15.1 UU za hitno otklanjanje nedostataka na dosad izvedenim radovima.
Poslati najave potraživanja za nekvalitetno i nedovoljno izvedene radove.
Angažovati timove neovisnih stručnjaka za sljedeće ekspertize: a) za oblast FIDIC-a i obligacione odnose radi analize provođenja predmetnog Ugovora i obračuna radova. b) Iz oblasti inžinjerstva: specijalnosti iz oblasti geologije, geotehnike, tunelogradnje i geodezije, radi analize tehničkih aspekata provođenja Ugovora, analize trenutnog stanja konstrukcije (podgrade) i njenog praćenja u narednom periodu,te da predlože racionalan program rješavanja problema i osmisle realan plan za nastavak izgradnje tunela. Radi izvršenja ovog zadatka Naručilac će ovlastiti eksperte da imaju pristup sveukupnoj relevantnoj dokumentaciji u okviru Ugovora, da imaju pristup gradilištu, te da mogu izvesti kontrolna mjerenja, testove i ispitivanja.
Imenovati komisiju za kontrolu konačnog obračuna radovažć
Izvršiti Preuzimanje radova poslije poravnanja ugovornih odnosa na postojećem Ugovoru.
Paralelno sa ovim aktivnostima raditi na pripremama za novi tender sa novim troškovnikom za nastavak izgradnje tunela uz obezbjeđenje novčanih sredstava sa Vladom Federacije BiH. U slučaju obezbjeđenja sredstava izabrati novog Izvođača radova i Nadzor te nastaviti radove u skladu sa novim ugovorom.
pismo JP Autoceste upućeno Vladi FBiH
Nakon što dobije povratne informacije od subjekata koji će realizirati prednje zaključke, Uprava JPAC će bez odlaganja poduzeti dalje korake za razrješenje date problematike, uključujući i iniciranje pitanja eventualne odgovornosti sudionika projekta, te za definisanje mogućnosti nastavka realizacije projekta.
JP Autoceste Federacije BiH, kao Implementator projekta, je mišljenja da ne treba odustajati od projekta tunela Hranjen bez obzira na stanje u kome se taj projekat trenutno našao. Ukoliko i drugi subjekti (Federalno ministarstvo prometa i komunikacija, Vlada FBiH) zauzmu sličan stav, nakon okončanja aktuelnog ugovora, postoji logičan metod za dalju realizaciju ovog projekta.
Imajući u vidu, da je kroz predmetni Ugovor dostavljen Glavni projekt urađen od strane konzorcija Institut IGH d.o.o. Zagreb i Design&QC d.o.o. Sarajevo na koji je izdata građevinska dozvola, a uz kvalitetno urađenu Geotehničku misiju G21, nema zakonske prepreke da se, uz obezbjeđenje dodatnih finansijskih sredstava, pokrene novi tenderski postupak za izbor Izvođača radova sa opštim uslovima ugovora FIDIC – Crvena knjiga,1999. god., što bi omogućilo nastavak projekta sa manjim rizikom u odnosu na ranije stanje”.
Under the rule of President Aleksandar Vučić, Serbia is desperately trying to imitate Russia. It seeks to be the dominant power in the Western Balkans and is mimicking Putin’s “Russian World” ideology with a smaller “Serbian world” variant. But the problem for Belgrade is twofold: its expansionist agenda will be resisted by all neighbors and international agencies, while its pursuit of “greatness” will ensure that Serbia becomes ever more dependent on Russia’s geopolitical calculations.
In its Russian World (Russki mir) agenda, the Kremlin declares an obligation to defend all Russian speakers or people born in the Soviet Union and their descendants. This includes the right to intervene in the affairs of neighboring states and even the necessity of conquest and partition to allegedly protect Russians-speakers, as already witnessed in Georgia, Moldova, and Ukraine.
In the Serbian “younger brother” version of Srpski Svet, as recently declared by Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united and live together in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile foreign powers are conspiring to assimilate or eliminate. Belgrade therefore claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to political intervention on their behalf, this means expanding an army capable of ensuring Serbian interests through possible military conquest.
As the former propaganda minister for Slobodan Milošević, Vučić, is well versed in the tactics developed by the Soviet political police, intelligence outfits, and state media to distort reality and mobilize citizens against the imaginary enemy. And just in case too much Westernism has rubbed off on Vučić, Putin’s henchmen and operatives are ready to stiffen his spine and provide the propaganda and agitation needed to stir the Serbian populace.
Vučić’s Serbia acts like a deferential sibling toward Russia, viewing its “elder brother” as a tough and wise leader that can help junior achieve his regional ambitions. But under this fraternal surface, the Kremlin is manipulating Belgrade to serve its geopolitical goals through an unequal relationship based on four dependencies: diplomatic, economic, military, and political.
Serbia is diplomatically beholden to Russia and Belgrade has pledged its loyalty to Moscow. Among other acts of submission, the government has vowed never to impose economic sanctions on Russia, despite calls from the European Union that Serbia must align its foreign policy with that of the bloc if it is serious about membership. Unlike Montenegro, North Macedonia, and Albania, Serbia did not join the Western embargo on Russia following its annexation of Crimea from Ukraine or the arrest of Russian opposition leader Alexei Navalny. Belgrade evidently does not view Ukraine as a brotherly Slavic state and welcomes theelimination of political dissidents.
For the Kremlin, the small “Serbian world” is becoming part of a much larger “Russian world” and it expects the Vučić’ administration to demonstrate its gratitude. Vučić seems to be permanently indebted to Putin for blocking Kosova’s entry into the United Nations and refusing to recognize its independence. Thespeaker of parliament Ivica Dačić has praised Russia as Serbia’s best ally that protects its “territorial integrity” and defends it in international fora. In stark contrast to the submissive current government in Belgrade, Tito the communist stood up to Moscow’s arrogance and successfully resisted Stalin. Even Miloševićmaintained his independence from Russia and exploited Yeltsin to his advantage against Western powers.
Serbia’s economic dependence on Russia continues to expand, particularly in the energy field. In January 2021, Belgrade defied U.S. calls to reduce its addiction to Russian energy and diversify its supplies. Instead, it officially launched a new gas link via Bulgaria and Turkey with a 400 kilometer section of the Turkish Stream pipeline for Russian gas that will cross Serbia toward Hungary and Bosnia-Herzegovina. Serbia has so far received Russian gas via Hungary and Ukraine, but Moscow intends to circumvent Ukraine in order to deplete its budget, strangle its economy, and reduce its role as an energy transit state to Europe.Serbia depends almost entirely on Russian energy supplies and this bolsters Russia’s controls over the Balkan state.
On the military front, Serbia appears to be following Kremlin commands. Above all, Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO membership will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić. Serbia is being groomed as a military outpost of Russian power and has been armed with warplanes, tanks, and anti-aircraft systems. Vučić recently visited an air defense unit near Belgrade that has been equipped with Russia’s Pantsir-S1 system, designed to defend targets on the ground from cruise missiles, drones, and low-flying aircraft. And of course the Russo-Serbian “humanitarian center” in Niš serves as an intelligence and special operations facility for Moscow.
Serbia’s military build-up is viewed with concern by all neighboring states. For Putin, Serbia provides a valuable option of stirring conflicts and even triggering armed clashes in the West Balkans to distract attention from conflict zones that Moscow engineers in Ukraine, Georgia, and Belarus, and to disguise mounting unrest in the Russian Federation itself. At some point, Vučić could be pushed or provoked into a military confrontation on the pretext of defending the little “Serbian world” and may even appeal to the larger “Russian world” for assistance.
The dependence of the Vučić government on Moscow’s political approval is also escalating. Kremlin support for assorted nationalist groups, its extensive influence in Serbia’s information space, and its espionage penetration of key institutions is intended to keep Vučić in check. The coup in Montenegro in October 2016 was both an attempt to dislodge the pro-NATO government in Podgorica and a signal to Vučić that the Kremlin can replace him if he steers away from the Russian orbit. By surrendering to Putin in every major domain, Serbia has in effect become a willing victim of Moscow’s policies.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Prvostepena disciplinska komisija VSTV-a kaznila predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca “javnom opomenom” zbog narušavanja ugleda nosioca pravosudne funkcije, saznaje Istraga.ba.
Komisija je prihvatila dvije, od ukupno tri tačke disciplinske tužbe koju je, u aprilu ove godine, protiv Debeveca podnio Ured disciplinskog tužioca. Predsjedniku Suda biH izrečena je sankcija “javna opomena” zbog neprimjerenog kontakta sa Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH protiv kojeg je, na dan susreta, Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu u slučaju “sigurnosne provjere”. Susret se desio u ispred stana dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića koji ih je prethodno pozvao u goste. Upravo snimci s nadzorne kamere u haustoru Ajanovićeve zgrade jedan su od dokaza UDT-a. Osim toga, utvrđena je odgovornost Ranka Debeveca i zbog neprijavljivanja suvlasništva stana u Španiji. Disciplinska komisija je utvrdila da je Debevec počinio disciplinski prekršaj zbog davanja “nepotpunih podataka o imovini”.
Kada je u pitanju treća tačka, Disciplinska komisija je odbila tužbu UDT-a.Ta tačka se odnosila na poruke koje je Ranko Debevec slao državoj tužiteljici Vedrani Mijović koju je prethodno Gordana Tadić zadužila predmetom protiv predsjednika Suda BiH, formiranim na osnovu anonimne prijave. Mijovićeva je ove poruke dostavila UDT-u koji je ocijenio da je u pitanju neprimjeren kontakt.
Tužba protiv predsjednika Suda BiH podnesena je početkom aprila ove godine. Istog dana UDT je podnio tužbu protiv glavne državne tužiteljice Gordane Tadić koja je, u međuvremenu, nepravomoćno razriješena jer je utvrđeno da je prekršaje počinila kao rukovodilac Tužilaštva BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
