Vlasti Tunisa raspisale su difuznu potjernicu za Slobodanom Tešićem, srbijanskim trgovcem oružjem koji posjeduje i državljavstno BiH, saznaje Istraga.ba.
Potjernica je, putem Interpola, raspisana 4. oktobra ove godine, a nalog za Tešićevo hapšenje vlasti u Tunisu su izdale 29. septembra. Prema informacijama Istrage, Tešić je osumnjičen za krivično djelo “pranje novca”. U Tunisu je, za ovo djelo, zaprijećena kazna u trajanju od deset godina.
Slobodan Tešić je rođen u BiH, ali veći dio svog posla sa oružjem vodi preko Srbije. Godinama je bio mna crnoj listi UN-a. Nakon što je njegovo ime uklonjeno sa crne liste UN-a, Tešića su 2019. godine na svoju crnu listu stavilo Ministarstvo finansija SAD.
Prva se dogodila 2005. godine kada je podignuta optužnica protiv direktora marketinga kompanije Zastava oružje Radeta Gromovića zbog zloupotrebe službenog položaja koja je navodno donijela dobit Tešićevoj firmi. Sve je bilo povezano sa izvozom oružja u Nigeriju..
Nakon toga, 2009. godine, BIA obustavlja izvoz oružja u Libiju jer se saznalo da je u posao uključena firma Melvale, čiji je komercijalni direktor tada bio Slobodan Tešić.
Prema medijskim izvještajima iz 2013. godine, Tešić je poslovao i sa Khaledom Sharifom, jednim od tadašnjim libijskih zvaničnika koji je bio pripadik Al Kaide.
Delegacija Libije je posetila i Tešićevo preduzeće Partizan Tek. Pet mjeseci kasnije, Ministarstvo trgovine Srbije izdalo je dozvole za izvoz oružja u Libiju.
Srbijansko oružje korišteno je i i tokom azerbejdžansko-armenskog sukoba. Slobodan Tešić je dovođen u vezu sa ovim poslovima.
Tešić je, naveli smo, rođen je 1958. u Kiseljaku, gdje je radio kao kondukter u lokalnom saobraćaju. U posao sa oružjem uveo ga je stric Đorđe Tešić. Njegova kćerka Danijela je 2012. bila na izbornoj listi Vučićevog SNS, a sada je uposlenica Ministarstva vanjskih poslova Srbije.
Firma Vectura Trans, bliska Tešiću, dobila je 15 dozvola za izvoz u Armeniju od 2017. godine.
Slobodana Tešića srbijanski su mediji dovodili i u vezu sa otmicom dvoje službenika srbijanske ambasade u Libiji. Službenike ambasade, Slađana Stanković i Jovica Stepić, oteli su u novembru 2015. godine kriminalci bliski Islamskoj državi, dok su u srpskog ambasadora Olivera Potežicu prevozili u susjedni Tunis. Ambasador je uspio da pobjegne, a dvoje službenika ambasade je kasnije stradalo u američkom raketnom napadu. Tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić je je kazao medijima da ova otmica ima veze sa trgovinom oružjem.
Hrvatske sigurnosne snage tajnim operacijama i uz upotrebu sile protjeruju izbjeglice iz Evropske unije, da bi ih spriječili u podnošenju zahtjeva za azil. To potvrđuju višemjesečna zajednička istaživanja ARD studija iz Beča, Lighthouse Reportsa, Spiegela, SRF Rundschaua, ARD magazina „Monitor“, Libérationa, Novosti, RTL Hrvatska i Pointera.
Reporteri su po prvi put uspjeli filmski dokumentirati upotrebu sile prilikom „Pushbacka“ na granici Hrvatske i BiH. Na snimku se vide uniformisane, maskirane osobe koje ilegalno i uz fizičko nasilje vraćaju u BiH grupu izbjeglica iz Afganistana i Pakistana.
Priču kolega sa ARD-a i kompletan video možete pogledati klikom ovdje.
Istraživačima je uspjelo da snime jedanaest nasilnih akcija koje su rezultirale protjerivanjem 148 ljudi. To je u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim pravom i pravom Evropske unije.
Prilikom ovih akcija policajci najčešće skrivaju svoj identitet, tako što imaju fantomke i nose uniforme bez obilježja. Međutim, na osnovu izgleda uniformi i opreme jasno se može zaključiti da se radi o pripadnicima interventne policije koja spada u nadležnost Hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova.
Nakon uvida u snimljeni materijal, šest kompetentnih hrvatskih službenika potvrdilo je da se tu radi o interventnoj policiji. Još nekoliko službenika, među njima i jedan pripadnik interventne policije, anonimno su izjavili da se ovdje sprovodi „Pushback“. Po njihovom iskazu ova operacija nosi interni naziv „Koridor“. Istraživanja pokazuju da se ove ilegalne akcije dijelom finansiraju i novcem Evropske Unije.
Istraga.ba je, podsjećamo, u januaru ove godine objavila da je iz šengen zone EU, preko Hrvatske, tokom 2019. i 2020. godine, u BiH ubačeno preko 15 hiljada migranata.
Pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona, objavili smo tada, tokom 2020. godine registrirali su 7210 migranata koji su na teritoriju BiH ilegalno prebačeni iz pravca Republike Hrvatske. Godinu ranije, 2019., taj broj je bio nešto veći, tako da dolazimo do zvaničnog podatka da je najmanje 15 hiljada migranata sa teritorije Evropske unije ilegalno prebačeno u Bosnu i Hercegovinu.
Prema izvještaju Policije Slovenije, dostupnom na ovom linku, tokom 2020. godine na teritoriji te države, članice EU koja se nalazi u Šengen zoni, zatečeno je 14.492 ilegalna migranta. Najviše je bilo Pakistanaca, zatim Afganistanaca pa Marokanaca. Slovenačka policija je, prema istom Izvještaju, od 1. januara do 31. decembra prošle godine, po osnovu sporazuma o redamisiji od Italije preuzela 1116 migranata. Pojednostavljeno, italijanske vlasti su utvrdile i dokazale da je u tu državu, tokom 2020. godine, iz Slovenije ušlo 1116 migranata pa su slovenačke vlasti te osobe morale prihvatiti na osnovu međudržavnog sporazuma o readmisiji. Istovremeno, vlasti Slovenije su uspjele utvrditi i dokazati da je prošle godine na teritoriju te države iz Hrvatske ušlo 9950 migranata pa su se i oni pozvali na sporazum o readmisiji prema kojem svaka država mora prihvatiti osobe za koje je utvrđeno da su, prethodno, s njene teritorije ilegalno ušle na teritoriju druge države. Dakle, Italija je Sloveniji, po tom osnovu, vratila 1116 migranata, a Slovenija je te iste migrante, i još 8800 drugih koje je zatekla na svojoj teritoriji, uz zapisnik, predala policijskim agencijama Republike Hrvatske.
zvanični podaci o readmiciji između Italije, Slovenije i Hrvatske
Ovo znači da je Hrvatska od Slovenije, tokom 2020. godine, preuzela 9950 osoba. Svi su, rekosmo, predati uz potrebnu dokumentaciju, a prethodno im je izdato rješenje o protjerivanju ili zdržavanju . Upravo ta rješenja slovenačke policije pronađena su kod migranata koji su, recimo, u martu 2020. godine zatečeni na teritoriji BiH i koji su potvrdili pripadnicima MUP-a USK-a da su ih u BiH prebacili hrvatski policajci.
dokument slovenačke policije pronađen kod migranta u BiH
Ovo je jedan od dokumenata pronađenih kod Pakistanca koji je zatečen na teritoriji BiH. Prethodno je, vidljivo je, bio na teritoriji Slovenije čija ga je policija predala Policiji Republike Hrvatske. Zvanično, hrvatske vlasti Mukhtara Ahmada nikada nisu predale Bosni i Hercegovini na osnovu Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske kojeg je Predsjedništvo BiH ratifikovalo u martu 2002. godine.
“1. Ugovorne stranke prihvatit će bez posebnih formalnosti državljane trećih država, koji su na protuzakonit način prešli državnu granicu između ugovornih stranaka u roku od tri dana od dana kada je utvrđeno da je osoba protuzakonito prešla državnu granicu. 2. Ako se prihvat iz stavka 1. ovoga članka odbije zatražit će se najava prihvata u roku od 72 sata. 3. Najavu predaje uputit će sa strane Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a sa strane Bosne i Hercegovine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 4. Zamoljena ugovorna stranka mora ugovornoj stranci koja traži prihvat svoju odluku priopćiti pisanim putem i to u roku od 48 sati koji se eventualno može produžiti na najdulje do 7 dana”, piše u članu 5 ovog Sporazuma.
Sporazum o readmisiji između BiH i Hrvatske
Da bi, dakle, hrvatska policija na teritoriju BiH vratila migrante, nužno je da prethodno obavijesti o tome bosanskohercegovačke sigurnosne agencije. Proces readmisije u ime BiH provodi isključivo Služba za poslove sa strancima BiH.
“Prema odredbama Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske tokom 2020. godine prihvaćeno je ukupno 208 osoba”, kazali su za Istragu u Službi za poslove sa strancima BiH.
To znači da je Hrvatska tokom 2020. godine na teritoriju BiH legalno vratila svega 208 migranata za koje je utvrđeno da su nezakonito sa teritorije BiH ušli u tu državu. Podsjećamo, Slovenija je Hrvatskoj po istom osnovu vratila ukupno 9950 migranata. Hrvatska ih, barem formalno, nije dalje predala bh. vlastima. No, jasno je da se ti miganti ne nalaze ni na teritoriji Hrvatske, kao što je jasno da je veliki broj, od ukupno 7210 migranata koje je prošle godine registrirao MUP USK, posjedovao odluke o protjerivanju koje je, prethodno, izdala slovenačka policija. Postoji, dakle, samo jedna mogućnost – migrante koje je Italija vratila Sloveniji, a Slovenije Hrvatskoj, Hrvatska je ilegalno prebacila na teritoriju BiH. Prošle godine, rekosmo, MUP USK registrirao 7210 takvih slučajeva. Godinu ranije taj broj je bio oko 8000. Hrvatska je tokom 2019. godine prihvatila 11.039 migranata iz Slovenije. Hrvatska je u BiH , na osnovu Sporazuma o readmisiji, tokom 2019. godine “prebacila” svega 783 osobe. Svi drugi su ilegalno prebačeni na područje USK. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je protekle dvije godine u Srbiju, na osnovu Sporazuma o readmisiji, vratila ukupno 332 osobe.
“Otvoreni Balkan”, kojeg zagovara srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ne pominje se u nacrtu Deklaracije koja će danas biti razmatrana na Samitu EU-Zapadni Balkan u Sloveniji. Istraga je u posjedu nacrta Deklaracije i možete je u cjelosti pročitati klikom ovdje.
Umjesto “Otvorenog Balkana” pominje se isključivo zajedničko regionalno tržište, što je u suprotnosti i sa stavovima visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta koji je ove sedmice podržao Vučićevu inicijativu.
Evo šta piše u nacrtu Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.
“Potrebni su daljnji i odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obvezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu Berlinskog procesa u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njezinom europskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i poduzeća. Iskorištavanje potencijala inkluzivne regionalne gospodarske integracije ključno je za poticanje društveno-ekonomskog oporavka regije i za povećanje koristi od ulaganja proizašlih iz EIP-a. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.
EU i Zapadni Balkan, navodi se dalje u Nacrtu, “slažu se da će pojačati napore za poboljšanje tržišne integracije Zapadnog Balkana s jedinstvenim tržištem EU -a. U tom smislu, EIP pruža čvrstu osnovu za operacionalizaciju tržišne integracije regije u okviru jedinstvenog tržišta EU-a, osobito u područjima kao što su prekogranična plaćanja (SEPA), industrijska i roba široke potrošnje, e-trgovina i carina”.
Na samom početku Deklaracije se navodi i opredjeljenje EU za proširenje, ali se nigdje ne navodi vremenska odrednica za proširenje.
“EU ponovno potvrđuje svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi Zapadnog Balkana i pozdravlja predanost partnera Zapadnog Balkana europskoj perspektivi, što je u našem zajedničkom strateškom interesu i ostaje naš zajednički strateški izbor. EU ponovno potvrđuje svoju predanost procesu proširenja i svoje odluke donesene na temelju vjerodostojnih reformi partnera, poštenih i rigoroznih uvjetovanosti i načela vlastitih zasluga. Dodatno ćemo intenzivirati naš zajednički angažman u cilju napretka političke, ekonomske i društvene transformacije regije, istovremeno priznajući napredak koji je postigao Zapadni Balkan. Podsjećamo i na važnost da EU može održati i produbiti vlastiti razvoj, osiguravajući svoju sposobnost za integraciju novih članica”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.
U nastavku teksta možete pročitati neke od tačaka nacrta Deklaracije.
“Mi, čelnici Europske unije (EU) i njezinih država članica, u dogovoru s čelnicima Zapadnog Balkana, te u prisutnosti regionalnih i međunarodnih sudionika, danas smo zaključili sljedeće:
1. EU ponovno potvrđuje svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi Zapadnog Balkana i pozdravlja predanost partnera Zapadnog Balkana europskoj perspektivi, što je u našem zajedničkom strateškom interesu i ostaje naš zajednički strateški izbor. EU ponovno potvrđuje svoju predanost procesu proširenja i svoje odluke donesene na temelju vjerodostojnih reformi partnera, poštenih i rigoroznih uvjetovanosti i načela vlastitih zasluga. Dodatno ćemo intenzivirati naš zajednički angažman u cilju napretka političke, ekonomske i društvene transformacije regije, istovremeno priznajući napredak koji je postigao Zapadni Balkan. Podsjećamo i na važnost da EU može održati i produbiti vlastiti razvoj, osiguravajući svoju sposobnost za integraciju novih članica.
2. Partneri na Zapadnom Balkanu ponavljaju svoju predanost europskim vrijednostima i načelima te provođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda. EU pozdravlja ponovnu predanost partnera s Zapadnog Balkana primarnosti demokracije, temeljnih prava i vrijednosti i vladavine prava te održavanju napora u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, podršci dobrom upravljanju, ljudskim pravima, ravnopravnosti spolova i prava pripadnika manjina. Vjerodostojnost ovih obveza ovisi o smislenoj provedbi neophodnih reformi i izgradnji dobrih rezultata potkrijepljenih jasnom i dosljednom javnom komunikacijom. Ojačano civilno društvo i neovisni i pluralistički mediji ključne su komponente svakog demokratskog sustava i pozdravljamo i podržavamo njihovu ulogu na Zapadnom Balkanu.
3. EU je daleko najbliži partner u regiji, glavni ulagač i glavni donator. Neviđeni razmjeri i rasponi ove podrške moraju biti u potpunosti prepoznati i preneseni od strane partnera u njihovoj javnoj raspravi i komunikaciji.
4. Potpora EU-a i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama, kao i s poštivanjem partnera europskih vrijednosti, pravila i standarda.
5. EU u potpunosti podržava potvrđenu predanost partnera Zapadnog Balkana uključivoj regionalnoj suradnji i jačanju dobrosusjedskih odnosa, uključujući s državama članicama EU. Provedba bilateralnih sporazuma u dobroj vjeri i s opipljivim rezultatima, uključujući Prespanski sporazum s Grčkom i Ugovor o dobrosusjedskim odnosima s Bugarskom, i dalje je važna. Nadalje, potrebni su odlučni napori za poticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i provedbu konačnih, uključivih i obvezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja partnera ukorijenjena u naslijeđu prošlosti, u skladu s međunarodnim pravom i utvrđenim načelima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina.
6. Potpuno podržavamo napore posebnog predstavnika EU-a za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana te očekujemo konkretan napredak dviju stranaka u potpunoj normalizaciji odnosa među njima, što je ključno za stabilnost i razvoj cijelu regiju i osigurati da mogu nastaviti svojim europskim putovima.
COVID-19
7. Kriza COVID-19 i dalje ima ozbiljan utjecaj na naša društva i gospodarstva. Ističe nužnost i prednosti našeg bliskog i učinkovitog partnerstva. EU je, zajedno sa svojim državama članicama, cijelu pandemiju stajao uz Zapadni Balkan, uz zdravstvenu i društveno-ekonomsku potporu regiji u ukupnom iznosu od dosad neviđenih 3,3 milijarde eura. Partneri zapadnog Balkana blisko su uključeni u inicijative EU -a, osobito Odbor za zdravstvenu sigurnost, Sustav ranog upozoravanja, Zelene koridore i Sporazum o zajedničkoj nabavi medicinskih protumjera. EU je spremna dodatno poboljšati pristup cjepivima, dijagnostici i terapiji te osigurati bolju predvidljivost i otpornost na buduće krize.
8. EU također priznaje vrijednu podršku koju je Zapadni Balkan pružio tijekom pandemije jedni drugima i prema EU. To odražava solidarnost i uzajamnu potporu na kojoj se temelji EU. Ta bi se suradnja i koordinacija trebala nastaviti u budućnosti, uključujući tijekom cijele faze oporavka.
9. EU će odlučno nastaviti podržavati Zapadni Balkan, posebno u pogledu opskrbe cjepivima. EU i njene države članice dostavile su 2,9 milijuna doza cjepiva kroz različite kanale Zapadnom Balkanu, a još ih slijedi. EU će podržati planove cijepljenja svih partnera kako bi se do kraja 2021. godine postigle slične stope cijepljenja kao u prosjeku EU -a.
Ekonomski i investicioni plan za Zapadni Balkan
10. Nakon poziva čelnika na summitu u Zagrebu, EU je iznijela Ekonomski i investicijski plan (EIP) i smjernice za provedbu Zelene agende za zapadni Balkan. Planom je utvrđen značajan investicijski paket koji će u sljedećih sedam godina mobilizirati oko 30 milijardi eura za regiju, koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja, uz pomoć novog Jamstvenog fonda za Zapadni Balkan. Maksimiziranje potencijalnog utjecaja EIP -a zahtijeva od partnera zapadnog Balkana da odlučno poduzmu ekonomske i socijalne reforme, kao i da ojačaju vladavinu prava. Plan može potaknuti dugoročni, zeleni društveno-gospodarski oporavak i konkurentnost regije, podržati njezinu zelenu i digitalnu tranziciju, potaknuti održivu povezanost, regionalnu integraciju, trgovinu, čime se također jača suradnja i konvergencija s EU-om, uključujući s klimatskim- povezane ciljeve.
11. Pozdravljamo nedavno usvajanje pravnog okvira za provedbu IPA III, koji će i dalje biti ključni izvor financijske pomoći za regiju, uključujući i EIP. Komisija namjerava predložiti investicijski paket od 600 milijuna eura u okviru IPA 2021. za provedbu EIP -a za Zapadni Balkan, podložan procedurama u skladu s programskim okvirom IPA III i provedbenim pravilima. Zajedno s prijedlogom od 500 milijuna eura objavljenim u srpnju, to bi osiguralo ukupno 1,1 milijardu eura za provedbu EIP -a do kraja 2021. godine.
2. Potvrđujući predanost čelnika Zapadnog Balkana da u potpunosti provedu Zelenu agendu, pozdravljamo sporazum o srodnom Akcijskom planu. U skladu sa Zelenim dogovorom, Agenda je ključni pokretač za prijelaz u moderna, ugljično neutralna, klimatski otporna i resursno učinkovita gospodarstva, za otključavanje potencijala kružnog gospodarstva, borbu protiv zagađenja i poboljšanje gospodarenja otpadom. Za njegovu uspješnu provedbu bit će potrebna snažna predanost regije. Bitno je usredotočiti napore kako bi se osigurao pravodoban i učinkovit prijelaz s ugljena korištenjem obnovljivih goriva ili goriva s manjim udjelom ugljika. Energetska sigurnost također bi trebala biti prioritet, uključujući diverzifikaciju izvora i ruta. EU će nastaviti podržavati regiju u provedbi Zelene agende i razvoju politike određivanja cijena ugljika u kontekstu Mehanizma EU -a za prilagođavanje granica ugljika (CBAM), uključujući kroz tehničku i financijsku pomoć.
13. EIP omogućuje novi zamah za poboljšanje povezivanja u svim njegovim dimenzijama, kako unutar Zapadnog Balkana, tako i s EU. EU će nastaviti podržavati uključivu regionalnu suradnju. Potrebni su daljnji i odlučni napori čelnika zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obvezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na summitu Berlinskog procesa u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njezinom europskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i poduzeća. Iskorištavanje potencijala inkluzivne regionalne gospodarske integracije ključno je za poticanje društveno-ekonomskog oporavka regije i za povećanje koristi od ulaganja proizašlih iz EIP-a. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali.
14. EU i Zapadni Balkan slažu se da će pojačati napore za poboljšanje tržišne integracije Zapadnog Balkana s jedinstvenim tržištem EU -a. U tom smislu, EIP pruža čvrstu osnovu za operacionalizaciju tržišne integracije regije u okviru jedinstvenog tržišta EU-a, osobito u područjima kao što su prekogranična plaćanja (SEPA), industrijska i roba široke potrošnje, e-trgovina i carina.
15. Održivi promet kamen je temeljac ekonomske i socijalne integracije EU -a i Zapadnog Balkana. Prioritet je daljnji razvoj prometne povezanosti – unutar regije i s EU -om, poboljšanje učinkovitosti i sigurnosti prometnih usluga te postizanje ciljeva zelene i održive mobilnosti, osobito s obzirom na povezanost željeznicom i unutarnjim plovnim putovima.
U kontekstu održive povezanosti, pozdravljamo nedavno odobrene akcijske planove Transportne zajednice za željeznicu, cestovni promet, sigurnost cestovnog prometa, olakšavanje prijevoza i vodni promet.
16. Nadovezujući se na uspješnu provedbu Sporazuma o regionalnom romingu i početak režima besplatnog roaminga na Zapadnom Balkanu od 1. srpnja 2021. godine, pozdravljamo mapu puta za roaming, koja će stvoriti uvjete i postaviti jasne ciljeve za smanjenje troškova roaminga između EU i Zapadnog Balkana.
17. Pozdravljamo koncept zelenih traka EU-a i zapadnog Balkana i podržavamo njegovu praktičnu primjenu na svim relevantnim granicama uz puno poštivanje potrebne pravne stečevine i procedura EU-a.
18. Danas je pokrenuta namjenska agenda za Zapadni Balkan o inovacijama, istraživanju, obrazovanju, kulturi, mladima i sportu – “Agenda inovacija za Zapadni Balkan”. Promicat će znanstvenu izvrsnost, kao i reformu obrazovnih sustava u regiji, stvoriti daljnje mogućnosti za mlade i spriječiti odljev mozgova. Veselimo se brzoj provedbi Akcijskog plana.
Politička i sigurnosna suradnja
19. Zajednički rad s EU -om jasan je znak strateške orijentacije naših partnera. Stoga ponovno potvrđujemo naše očekivanje da će partneri dodatno produbiti suradnju na području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) i postići opipljiv i održiv napredak prema potpunom usklađivanju sa vanjskopolitičkim stavovima EU-a i djelovati u skladu s tim, uključujući i pozicije na međunarodnim forumima kao važan dio njihova europskog puta. Pozdravljamo činjenicu da su neki partneri već u potpunosti usklađeni sa svim odlukama i deklaracijama ZVSP -a i potičemo ih da to nastave činiti. EU je spremna za daljnje jačanje političkog dijaloga o pitanjima koja se odnose na ZVSP.
20. EU i Zapadni Balkan dijele brojne sigurnosne izazove koji zahtijevaju koordinirano djelovanje. Slažemo se da ćemo ojačati našu suradnju u ključnim sigurnosnim pitanjima, uključujući na operativnoj razini, nadovezujući se na posao koji je obavljen u okviru Sofijske prioritetne agende. Naši se partneri obavezuju pokazati svoju predanost zajedničkoj sigurnosti i nastaviti razvijati učinkovite instrumente za suradnju unutar Zapadnog Balkana. Dokazali su svoju predanost ZSOP -u, doprinoseći misijama i operacijama EU -a, a mi ćemo zajedno raditi na daljnjem razvoju njihovih sposobnosti i kapacitete, osobito putem Europskog mirovnog instrumenta. EU će pojačati svoj angažman i na područjima poput svemirske i vojne mobilnosti kako bi se olakšao pristup civilno-vojne pomoći regiji u slučaju pandemije i prirodnih katastrofa.
21. Ojačat ćemo našu suradnju u rješavanju dezinformacija i drugih hibridnih prijetnji, koje potječu osobito od aktera iz trećih država koji žele potkopati europsku perspektivu regije. EU i Zapadni Balkan ojačat će suradnju na izgradnji otpornosti, na jačanju naše kolektivne kibernetičke sigurnosti i cyber diplomacije te na povećanju utjecaja naše strateške komunikacije.
22. Pohvaljujemo naše partnere na kontinuiranim naporima i konstruktivnoj suradnji na području migracija, koji su dali jasne rezultate. Upravljanje migracijama zajednički je izazov s kojim se EU i Zapadni Balkan moraju zajedno pozabaviti, u bliskom partnerstvu.
23. Naša suradnja u rješavanju migracijskih izazova pokazala je svoju vrijednost i dalje će se razvijati. EU je spremna nastaviti svoj angažman i ojačati svoju potporu prilagođenim i sveobuhvatnim pristupom. Fokusna područja trebala bi uključivati poboljšanje sustava azila, borbu protiv krijumčarenja migranata i ilegalne migracije, procese povratka, upravljanje granicom, razmjenu informacija i kapacitete za prihvat. Partneri bi također trebali dalje raditi na poboljšanju sustava povratka, uključujući zaključivanje sporazuma o readmisiji s ključnim zemljama podrijetla. Međusobna suradnja pri povratku bit će produbljena, maksimizirajući korištenje postojećih okvira i dostupnih kanala. Također bi trebalo intenzivirati suradnju s Frontexom, Europskim uredom za podršku azilu i Europolom. Preostali ugovori o statusu Frontexa trebali bi se zaključiti bez odlaganja.
24. S obzirom na ozbiljnost situacije u Afganistanu, EU će blisko surađivati sa svim svojim partnerima, uključujući Zapadni Balkan kako bi se uhvatili u koštac s evolucijskim izazovima i, prema potrebi, koordinirao zajedničke odgovore.
25. Terorizam, radikalizacija i organizirani kriminal i dalje predstavljaju ozbiljnu sigurnosnu prijetnju EU -u i cijeloj regiji. Pozivamo na daljnje jačanje suradnje u borbi protiv terorizma i suzbijanju nasilnog ekstremizma, uključujući sprječavanje financiranja terorizma i radikalizacije. Ponavljamo važnost poduzimanja odlučnih mjera za rješavanje ozbiljnog i organiziranog kriminala, posebno trgovine i krijumčarenja ljudi, pranja novca, uzgoja droga i trgovine ljudima.
26. EU je u potpunosti posvećen sprječavanju nezakonite trgovine i trgovine malokalibarskim i lakim naoružanjem i streljivom te će nastaviti podržavati Zapadni Balkan na ovom polju, uključujući u kontekstu zacrtane mape puta za Zapadni Balkan protiv nezakonite trgovine vatrenim oružjem.
27. Radi daljnjeg promicanja naših zajedničkih interesa, izražavamo spremnost za ponovno osnaživanje i poboljšanje redovitog političkog dijaloga s regijom. U tom kontekstu pozdravljamo održavanje summita EU-a i Zapadnog Balkana kao redovite događaje. Veselimo se sljedećem summitu koji će se održati 2022.
28. EU i Zapadni Balkan moraju surađivati kako bi se suočili sa zadacima definiranja generacije. Pozdravljamo inicijative Zapadnog Balkana da doprinesu razmišljanjima o budućnosti našeg kontinenta. Ostajemo predani tome da saslušamo sve Europljane o pitanjima koja su svima nama važna – zaštita građana i sloboda, razvoj snažne i živahne gospodarske baze, napredovanje u zelenoj i digitalnoj tranziciji, vladavina prava, poštena i socijalna Europa, jačanje otpornosti Europe , kao i vodeću globalnu ulogu Europe.
[29. Pozdravljamo da se naši partneri sa Zapadnog Balkana usklade s gornjim tačkama.]
Čelnici Vojske Republike Srbije namjeravali su na vježbu u Bosnu i Hercegovinu poslati pripadnike jedinica za specijalne operacije. Upravo je to bio ključni razlog za “odgađanje” zajedničke vojne vježbe BiH i Srbije koja je trebala biti održana od 9. do 16. oktobra ove godine.
“Na spisku vojnika koje je Srbija bila dostavila bili su i pripadnici 63. padobranske brigade iz Niša te 72. brigade za specijalne operacije Vojske Srbije”, kazao je za Istragu izvor iz Ministarstva odbrane BiH.
Prema zvaničnoj web stranici Vojske Srbije, “72. brigada za specijalne operacije je taktička jedinica, organizovana na modularnom principu, namenjena i osposobljena za izvođenje specijalnih operacija, diverzantskih, protivdiverzantskih, protivpobunjeničkih i protivterorističkih dejstava, izviđanje i prikupljanje obaveštajnih podataka, prvenstveno u neprijateljevom rasporedu na taktičkoj i operativnoj dubini, u svim zemljišnim, meteorološkim i borbenim uslovima”.
Među zadatima ove jedinice su “izviđanje u operativnoj i taktičkoj dubini, izvođenje diverzija na neprijateljskim vojnim objektima i učešće u obaveštajnim operacijama”.
Kada je u pitanju 63. padobranska jedinica, treba napomenuti da je ona namenjena za prikupljanje obaveštajnih podataka i izvođenje operacija specijalnih snaga u operativnoj i strategijskoj dubini neprijatelja, primenom vertikalnog manevra.
Pripadnike ove dvije jedinice srbijanske su vlasti pokušale “kamuflirati” ali je njihova namjera razotkrivena prije otprilike mjesec i po. Od tada u Ministarstvu odbrane BiH traju konsultacije u vezi sa otkazivanjem vježbe. S obzirom na to da je za “otkazivanje” bila potrebna nova odluka Predsjedništva BiH, sve se moralo riješiti u Ministarstvu odbrane BiH. Na kraju je, kao izgovor, za odgađanje vježbe iskorištena loša epidemiološka situacija.
Radio Slobodna Evropa je u decembru 2019. godine problematizirala “oživljavanje” ove dvije jedinice Vojske Srbije. U tekstu je navedeno da su pomenute dve brigade, kao elitne jedinice, prvo JNA a potom Vojske Jugoslavije, učestvovale od 1991. do 1999. godine na ratištima bivše Jugoslavije.
„Ono po čemu ih najviše prepoznajemo verovatno je učešće 72. brigade, a zatim i delova 63. padobranske, u borbama oko Sarajeva, odnosno obe brigade su poslate u decembru 1993. godine na područje Vogošće sa zadatkom da preuzmu kontrolu nad brdom Žuč što je bila strateški važna pozicija za srpske snage u Bosni i Hercegovini. Taj podatak znamo iz presude (Haškog tribunala, prim. aut.) Momčilu Perišiću“, kazala je tada za RSE Jovana Kolarić, istraživačica u Fondu za humanitarno pravo.
Osim angažmana specijalaca iz Srbije, bila je planirana još jedna “diverzija”. Naime, prema informacijama Istrage, čelnici Republike Srpske namjeravali su organizirati tri “punkta” na kojima bi građani tog entiteta “samoinicijativno” cvijećem zasipali Vojsku Srbije. Jedan od tih punktova trebao je biti u blizini Doboja, a cilj je bio da se Vojska Srbije prikaže kao “oslobodilačka” vojska u BiH. I ova saznanja dostavljena su Ministarstvu odbrane BiH koje je u ponedjeljak donijelo odluku o “odgađanju” vježbe do daljnjeg. S obzirom na to da odluka Predsjedništva BiH vrijedi isjključivo do kraja ove godine, teško je očekivati da će ova vježba biti uopće i održana.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je da je odluka ministra odbrane BiH Sifeta Podžića “frontalni napad na Srbiju i srpski narod, njegova prava i njegove interese”
“Podžić nije imao ovlašćenje Predsjedništva i time je učinio krivično djelo zloupotrebe nadležnosti i na taj način će biti tretirano ovo pitanje. S druge strane, ovo je čisti akt mržnje prema srpskom narodu i Srbiji kao državi. Sve vrijeme se pokušava, nakon donošenja odluke u Predsjedništvu, da se opstruiše ovakva odluka i sada potpuno neovlašćeno, navodeći razloge koji ne stoje”, kazao je Dodik.
“Nisam uhićen. To je dezinformacija”, kazao je novinarima prije desetak dana Ivica Sabljo, službenik Granične policije BiH koji je bio član Komisije za prijem kadeta u ovu državnu policijsku agenciju.
I nije bio uhićen. No, to ne znači da Ivica Sabljo nije bio umiješan u nezakonite poslove. Prema informacijama Istrage, Sabljo je jedan od najodanijih kadrova Zorana Galića, ravnatelja Granične policije BiH koji je formirao Komisiju za prijem kadeta, a čiji je predsjednik, Rejhan Raković, uhapšen onog dana kada Sabljo “nije bio uhićen”.
Službenici SIPA-e, saznajemo, u ponedjeljak su, po naredbi Suda BiH, izuzeli videonadzor u prostorijama Granične policije BiH. Snimci bi trebali dokazati kako su pojedini članovi Komisije i nedjeljom dolazili na posao da mijenjaju spiskove i rang liste kandidata. Ima li Ivica Sabljo razloga za brigu? Ako je suditi na osnovu njegovih postupaka – itekako ima.
Grud(v)e su krenule
Ivica Sabljo je dugogodišnji službenik Granične policije BiH. Ravnatelj Galić ga je nagrađivao više puta. Za Galića je, pisalo je u pismu službenika Granične policije BiH koje je u martu objavila Novinska agencija Patria (NAP), odrađivao poslove u Jedinici Granične policije Gorica kod Gruda. Ali ne samo to. Kada je započela konkursna procedura za prijem kadeta u Graničnu policiju, Galić je Ivicu Sablju postavio za člana Komisije.
Kasnije će mu, tvrde izvori Istrage, dati i spisak od 20 kandidata hrvatske nacionalnosti. Svi su “položili” zahtjevne testove. No, kako je Sabljo ostao “kratkih rukava” obratio se za pomoć kolegi Rejhanu Rakoviću da mu ustupi nekoliko bošnjačkih mjesta kako bi i on mogao uzimati novac. Raković je to učinio. Sabljini kandidati su bili uspješni, koliko i oni od kojih je Raković uzimao novac. Rejhan Raković je završio u pritvoru. Galićev miljenik Ivica Sabljo “nije uhićen”. Sada okolo tvrdi da se o njemu objavljuju dezinformacije.
Rejhan Raković je, podsjećamo, uhapšen 24. septembra. Pripadnici SIPA-e u uhapsili su ga zajedno sa kolegom Ensarom Salčinovićem te njihovim saradnikom Kenitom Čakićem. Kod njega je, tokom pretresa, pronađeno oko 100 hiljada maraka koje je prethodno uzimao od kandidata za prijem u radni odnos. Akcija je provedena po nalogu Tužilaštva BiH. Predmet je formiran na osnovu informacija Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.
Zapjevaj, dušo
Za potrebe te akcije angažovani su prikriveni istražitelji koji su se prijavili na konkurs. Stupili su u kontakt sa Čakićem i dobili cjenovnik – za Srbe je cijena prijema u Graničnu policiju bila 10 hiljada maraka, za Bošnjake 15 000, dok su hrvatska mjesta koštala 20 hiljada.
Veći dio konkursne procedure je sniman. Tako je snimljeno i testiranje jedne od kandidatkinja koju su članovi Komisije zamolili da im otpjeva nešto. Nakon što je završila pjesmu – konstatovano je da je položila. Osim toga, istražitelji su zabilježili snimcima i testiranje jednog od kandidata koji je na usmenom testiranju od tačnih odgovora kazao samo – ime i prezime. I on je položio.
Jedan od glavnih ljudi u Komisiji je bio Ivica Sabljo. I on “nije uhićen”.
Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!
Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva
Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.
Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.
Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.
Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.
Jeftini politički poeni
Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.
U oba doma državnog Parlamenta Elmedin Konaković nema nijednog zastupnika. Suštinski, oni i njegov NiP uopće ne odlučuju o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Ali to nije bila prepreka da mu bude povjerena uloga “pregovarača” na sastancima koje je ove sedmice organizirao američki diplomata Matthew Palmer.
Dvije fotografije u rezidenciji američkog ambasadora u Sarajevu napravile su od lidera Naroda i Pravde “relevantnog” sagovornika o temi – Izborni zakon. I on je uzvratio podrškom “reduciranom Fileovom modelu” koji je, i prema priznanju Matthewa Palmera, jedan od prijedloga ovog američkog diplomate.
“To je dobar temelj za nastavak pregovora”, rekao je, prema pisanju Raporta, Elmedin Konaković
“Velika je stvar ukoliko izbrišemo etničke prefikse. To ostavlja mogućnost da imamo tri Bošnjaka, tri Hrvata ili tri Srbina u Predsjedništvu BiH. Naravno, teško je sada reći da neko pristaje odmah na ovo. Potrebno je da uđemo detaljnije u ovo”, objasnio je lider NiP-a.
Osim Konakovića, i predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, koji u dva doma Parlamentarne skupštine BiH ukupno ima dvije ruke (Edita Đapo u Predstavničkom domu i Munib Jusufović u Domu naroda), podržao je “reducirani” Fileov model koji je neformalni prijedlog američkog zvaničnika Matthewa Palmera.
“Ideje koje smo dobili tokom susreta sa predstavnikom SAD za izbornu reformu u BiH gospodinom Palmerom, veoma su dobra osnova za kompromis i pošten izborni zakon prema svima. Zato i pored ogromnih razlika sa Izetbegovićem, ipak – zbog naroda i države – moramo mu pomoći da ne izgubi i šahovsku partiju i Bosnu i Hercegovinu, kao stabilnu, mirnu i ekonomski prosperitetnu evropsku državu. U ovako dramatičnoj situaciji nema mjesta za lične i stranačke sujete, nema mjesta za skrivene destruktivne namjere, ima mjesta samo za nesebični patriotizam i principijelnu toleranciju”, kazao je u subotu lider SBB-a Fahrudin Radončić.
Za razliku od Konakovića i Radončića, jedinih lidera političkih partija iz Sarajeva koji su javno ustvrdili da “nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju zastupnike”, predsjednici drugih partija, koje u državnom Parlamentu imaju presudnu ulogu, nisu direktno podržali Palmerov “reducirani Fileov model”. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je rekao da je protiv asimetričnih rješenja i da ne želi da se oni zalažu za indirektan izbor članova Predsjedništva. Bakir Izetbegović je, u svojstvu predsjednika SDA, kazao da će on pokušati ubijediti Željka Komšića da pristane na “Fileov model”, ali ako predsjednik DF-a to ne bude htio, ni SDA neće podržati. Predsjednik DF-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH jedini je bio decidan – Fileov model za Komšića nije prihvatljiv.
O Palmerovoj verziji Fileovog modela, koji je prihvatljiv Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću, Istraga je pisala u petak, objasnivši do u detalje sve mogućnosti izbora člana Predsjedništva. Nešto kasnije, američki diplomata je novinarima potvrdio da je jedna verzija Fileovog modela “u igri”.
“Fileov model je jedan od puteva da se ide dalje. Ali pitanje je kako postići da taj model odražava BiH, a to je jedna država, dva entiteta i tri naroda. Kako osigurati da bilo bude izabran na javnu funkciju. Fileov model nije jedini, ali je koncept otvoren za napredak. Nema fiksirane izborne jedinice zbog čega su neki rekli da je to klizav teren prema trećem entitetu”, potvrdio je Palmer.
Fiksne izborne jedinice nema, ali će u Federaciji evidentno biti dvije izborne jedinice. Uzet ćemo u obzir rezultate posljednja tri izborna ciklusa.
Opći izbori 2010: Glas za Krišto, kao tri glasa za Radončića
Prema podacima CIK-a za bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH na Općim izborima 2010. godine moglo je glasati 1.023.150 birača. Najviše glasova osvojio je Željko Komšić, tada SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Za Komšića je glasalo 337 hiljada birača ili čak 60 posto od onih koji su se odlučili birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Drugi po broju glasova bio je Bakir Izetbegović, koji je je utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, osvojio 162.831 glas. Trećeplasirani je bio Fahrudin Radončić koji se također kao Bošnjak nadmetao za Predsjedništvo BiH. On je osvojio 142 hiljade glasova. Četvrti je bio Haris Silajdžić za kojeg je glasalo 117 hiljada birača. Tek na petom mjestu, sa ukupno 109 hiljada glasova, bila je Borjana Krišto. Kako je Komšić osvojio 337 hiljada glasova, on bi postao član Predsjedništva. Drugi član Predsjedništva, primjenom Fileovog modela u Palmerovoj izvedbi, bila bi Borjana Krišto, jer je ona pobijedila u kantonima u kojima Komšić nije osvojio više od 50 posto svojih glasova. Iako su, dakle, od HDZ-ove kandidatkinje više glasova osvojili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Haris Silajdžić, oni ne bi mogli biti članovi Predsjedništva, jer su glasovi Borjane Krištvo više vrijedni od glasova koji su dobili Izetbegović, Radončić ili Silajdžić. Krišto je većinu svojih glasova osvojila u HNK, Zapadnohercegovačkom, Livanjskom, Srednjobosanskom i Posavskom kantonu. Jedan njen birač, u tom bi trenutku, vrijedio kao jedan i po Izetbegovićev glasač. Čak i u slučaju da su Izetbegović i Radončić “spojili birače”, pa skupili ukupno 305 hiljada glasova, koje bi “knjižili” na jednog kandidata, Borjana Krišto bi bila član Predsjedništva BiH. Njenih 109 hiljada, pa čak i manje, više bi vrijedilo od 305 hiljada bilo kojeg kandidata koji je svoje glasove skupio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Goraždanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom bi slučaju jedan glas Borjane Krišto osvojen, recimo, u Širokom Brijegu, vrijedio kao tri Radončićeva ili Izetbegovićeva glasa u, recimo, Kantonu Sarajevo.
Opći izbori 2014.
Prema potvrđenim rezultatima za dva člana Predsjedništva BiH sa teritorije Federacije, na Općim izborima 2014. godine najviše je glasova osvojio Bakir Izetbegović, ukupno 247 hiljada glasova. Drugoplasirani je bio Fahrudin Radončić sa 201 hiljadu glasova. Trećeplasirani je bio Dragan Čović koji je osvojio 128 hiljada glasova. U Predsjedništvo BiH su tada ušli Izetbegović i Čović, jer je u diskriminirajućim odredbama Ustava BiH navedeno da u Predsjedništvo moraju ući jedan bošnjački i jedan hrvatski kandidat. Iako se Palmerov model nameće kao “rješenje” kojim se ukida diskriminacija, i primjenom Fileovog modela bi u Predsjedništvo BiH nakon izbora 2014. godine ušli Izetbegović i Čović. Razlog ne bi bilo to što moraju ući jedan Bošnjak i jedan Hrvat, već to što je Čović osvojio glasove u kantonima sa hrvatskom većinom.
Opći izbori 2018.
Na ovim izborima Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZHK i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.
U pet kantona sa, prema popisu iz 2013. godina, bošnjačkom većinom za Opće izbore 2018. godine bilo je registrovano 1,45 miliona birača. Dakle, u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom, Zeničko-dobojskom kantonu živi više od 70 posto ukupnog broja birača. I ovi birači, usvojili se “reducirani Fileov model”, moći će izabrati samo jednog člana Predsjedništva BiH.
The glaring hypocrisy of EU leaders in their criticisms of the United States is compounded by their failure to resolve the expanding conflicts in the Balkans. Following the signing of a trilateral security pact between the U.S., Australia, and the UK, the voices of “European strategic autonomy” are again echoing in the EU. Led by an angry French government, whose submarine contract with Australia was aborted, Europeans are told that the U.S. is unreliable. Meanwhile, conflicts in the Balkans are expanding, the EU is powerless, and America will again become essential in resolving them.
French verbal attacks on the U.S. are both mendacious and hypocritical. While America’s military muscle holds NATO together and deters any direct Russian military aggression against EU states, Germany conspires with Russia on energy deals over the heads of its EU neighbors and France has outraged all NATO allies along the eastern front by pushing for closer relations with Moscow.
Although French governments regularly complain about Washington’s role in Europe, in reality it was France that created one of the most notable crises in NATO history by unilaterally removing itself from NATO’s integrated military command between 1966 and 2009. And the notion of “strategic autonomy” and the creation of a “European army” has been parroted by successive French administrations even though the concepts lack substance, practicality, resources, and pan-European support. They also undermine NATO cohesion and threaten its military capabilities.
France is not viewed as a reliable ally in the Central and East European capitals that directly face military threats from Moscow. Paris has tried to punch above its weight since the UK departure from the EU, but President Emanuel Macron’s attempts to replace Chancellor Angela Merkel as Europe’s primary leader are widely dismissed as arrogant. If France is to gain support among the most pro-American countries such as Poland, the Baltic states, and Romania, then it must cease its gullible approaches toward the Kremlin and demonstrate that it will defend its allies as resolutely as the U.S. does. Its contribution to NATO defenses is dwarfed by Washington and it has still failed to reach the required 2% of GDP on defense spending.
Since the collapse of the Soviet bloc, Paris has consistently demonstrated its disdain for the new democracies. It did not initially support their NATO membership, fearful of upsetting Moscow. It wanted NATO to wind down its operations at the end of the Cold War in the belief that Russia would become a partner for Europe. And in 2019, Macron dismissed the Alliance as “brain dead.” Moreover, France did not support EU enlargement and it continues to oppose the inclusion of West Balkan countries, as evident in the failure to launch accession talks with Albania and North Macedonia. An internal document released on the eve of the October 6th summit between EU and Balkan leaders asserts that membership for the six West Balkan countries can no longer be guaranteed because of fears of a political backlash in member states.
France’s proposal that the EU should reassess its relationship with the U.S. also plays into Vladimir Putin’s hands. The Kremlin tries to leverage the larger EU states against Washington and counts on France to be a persistent troublemaker. French delays in forging trade pacts damage trans-Atlantic relations and also undermine the emergence of a common Western front toward a resurgent China. Washington is eager to align U.S. and EU regulatory and trading positions toward Beijing to contain its penetration of Western economies. The more Paris sabotages EU-U.S. cooperation, the more it will reinforce the view in othermember states that France not America is untrustworthy in promoting trans-Atlantic security.
EU hypocrisy extends beyond France. The Union failed to censure Berlin for its collusion with Russia over the Nord Stream II gas pipeline, despite intense opposition from Central Europe and Ukraine. The pipeline project undermines Europe’s energy securityand weakens its political independence. If the EU follows the French agenda to limit links with Washington, then it will be engaged in strategic suicide by helping forces who seek to dismantle the Union. The uncertain policies of the next German Chancellor and government coalition will ensure further stress tests for trans-Atlantic relations.
The looming failure of EU policy in Europe has been on display along the Serbia-Kosova border where President Vučić is exploiting the license plate dispute to stir conflict and threaten a new war. Meanwhile, EU leaders and diplomats issued the customary appeals for restraint that everyone in the Balkans remembers from the 1990s when the anti-civilian wars erupted. Although an interim deal ended the blockade of border crossings by Serb protesters, the EU seems unable to impose the only lasting solution – mutual recognition of vehicle license plates. No doubt, the U.S. will again be needed to extinguish any ensuing fires.
The EU’s underlying failure in the Balkans is an unwillingness to recognize that Vučić is manufacturing disputes with Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina in his pursuit of a mini empire dressed as the “Serbian world.” The less resistance he encounters in Brussels the more emboldened he will become. With Germany distracted by coalition negotiations, the UK absent, and the U.S. focused on a host of global and domestic crises, French disputes with Washington will simply encourage the Greater Serbia offensive.
EU leaders play into Vučić’s hands by claiming that relations between Belgrade and Prishtina can be “normalized” without bilateral inter-state recognition. By failing to counter Belgrade’s subversion of Montenegro’s independence and strengthening the integrity of Bosnia-Herzegovina, Brussels is inadvertantly preparing the ground for a new regional conflagration. And while Vučićclosely coordinates his increasingly assertive regional policy with the Kremlin, EU leaders seem incapable of comprehending how a new Balkan war would benefit Moscow’s neo-imperial and anti-Western agenda.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Fileov model bez etničkog predznaka. To je ono što je, prema informacijama Istrage, specijalni izaslanik SAD-a zadužen za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer neformalno predložio pojedinim liderima političkih partija s kojima se ove sedmice susreo u Sarajevu.
Nije, dakle, u pitanju klasični “Fileov model” načina izbora članova Predsjedništva BiH, koji je podrazumijevao ukidanje nacionalnih odrednica prilikom izbora uz uslov da iz istog naroda ne mogu biti više od dva člana Predsjedništva. Mada se, na prvi pogled, čini da je u pitanju isti model koji je ove sedmice neformalno ponuđen liderima političkih partija, to u praksi nije isto. Evo i zbog čega.
Ako bi se, recimo, na rezultatima iz 2018. godine primijenio klasični “Fileov model” u Predsjedništvu BiH danas bi sjedili Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. No, ako bi se primijenio model koji zagovara američki zvaničnik Matthew Palmer, “Fileov model” bez etničkog predznaka i bez ograničenja broja članova Predsjedništva BiH iz istog naroda, u Predsjedništvu bi, gledajući rezultate iz 2018. godine, sjedili Željko Komšić, Dragan Čović i Milorad Dodik.
Fileov model
Bila je 2013. godina kada je evropski povjerenik za proširenje Štefan File liderima u Sarajevu ponudio rješenje izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona prema kojem se u Federaciji formiraju dvije “imaginarne” izborne jedinice. Za početak bi bila izmijenjena odredba Ustava BiH (član V) prema kojoj se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske”. Na taj bi se način provele presude Evropskog suda za ljudska prava te bi se svim građanima BiH omogućilo pravo da budu birani. Nakon izmjena Ustava, morao bi se promijeniti i Izborni zakon. Fokusirat ćemo se sada na Federaciju.
Fileov model predviđa da prvi član Predsjedništva BiH bude kandidat koji je u Federaciji BiH dobio najveći broj glasova. Uz njegov rezultat bi se jasno definisalo u kojih je pet kantona osvojio najviše glasova. Drugi član Predsjedništva BiH bio bi kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio veći dio glasova. I tu je postojao još jedan bitan uslov – članovi Predsjedništva ne bi mogli biti iz istog naroda. Evo kako bi to izgledalo u praksi?
Željko Komšić je na izborima 2018. godine osvojio najviše glasova u utrci za člana Predsjedništva BiH, ukupno 225 hiljada. On bi, po automatizmu, postao član Predsjedništva BiH. Veći dio svojih glasova Komšić je osvojio u Tuzlanskom kantonu, Kantonu Sarajevo, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Drugi po broju glasova je Šefik Džaferović. No, kako on nije osvojio većinu svojih glasova u preostalih pet kantona, privremeno bi bio “isključen” iz utrke. Ista bi sudbina, potom, zadesila i Denisa Bećirovića, SDP-ovog kandidata koji je bio treći po broju glasova, ali više od polovine svojih glasova nije osvojio u kantonima u kojima Komšić nije trijumfovao. Na red bi, potom, došao Dragan Čović, koji je ispunio jedan od propisanih uvjeta. On je, naime, većinu svojih glasova osvojio u kantonima u kojima nije pobijedio Željko Komšić. Tu bi, međutim, nastao novi problem. Prvorangirani Komšić i Dragan Čović su iz istog naroda, što bi značilo da Čović, ipak, ne može biti član Predsjedništva. U tom bi slučaju članovi Predsjedništva BiH postali Željko Komšić i Šefik Džaferović.
Kada je u pitanju Fileov model, tu se pojavljuje još jedan problem. Recimo, ukoliko bi u Federaciji i u RS-u najviše glasova osvojili kandidati srpske nacionalnosti, jedan od njih bi morao biti eliminisan, jer u Predsjedništvu ne bi mogla biti dva člana iz istog naroda.
Fileov model po Palmeru
Američki izaslanik Matthew Palmer je, rekosmo, nekim od bh. zvaničnika s kojima se sreo u u Sarajevu kao rješenje neformalno ponudio takozvani Fileov model bez nacionalnih odrednica i ograničenja broja članova Predsjedništva iz istog naroda.
Da bi se izbacile nacionalne odrednice, nužno je da se promijeni Ustav, odnosno da najmanje dvije trećine zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH glasa za nove izmjene. Ukoliko bi se ukinule nacionalne odrednice, Federacija bi, kao i do sada, birala dva člana Predsjedništva, dok bi RS birala jednog člana, s tim da etnička pripadnost ne bi bila bitna. Osim toga, ne bi bilo propisano ograničenje broja članova Predsjedništva iz reda istog naroda. Na ovaj način bi se riješile i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, od Sejdić-Finci, preko slučajeva Pilav i Pudarić, pa sve do predmeta Zornić. Ali šta bi to značilo u praksi?
Opet, kao osnov, uzimamo rezultate iz 2018. godine. Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Ali ko bi bio drugi član? Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZKH i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.
Ukidanjem ograničavanja broja članova u Predsjedništvu BiH bila bi zacementirana pozicija kantona sa hrvatskom većinom koji bi, uvijek, bez obzira na broj glasova, birali jednog člana Predsjedništva. Formalno to ne bi bila treća izborna jedinica, ali suštinski bi Federacija bila podijeljena na dvije izborne jedinice.
Ovako to izgleda u praksi. Ovaj model predviđa jedinstvenu listu kandidata za člana Predsjedništva u Federaciji. U Predsjedništvo BiH bi uvijek ulazio kandidat sa najvećim brojem osvojenih glasova, dok bi drugi član uvijek bio kandidat koji je više od pola svojih glasova osvojio u ZHK, Livanjskom kantonu, SBK, Posavskom i HNK.
Ako se američki zvaničnici u BiH, prije svih Mathew Palmer, budu striktno držali pisma svog državnog sekretara Antony Blinkena, za izmjene izbornog zakonodavstva u BiH bit će potrebne dvije trećine zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH. Američki državni sekretar je, podsjećamo, u svom pismu iz aprila ove godine, naveo da će ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog sistema u BiH. Za izmjene Ustava, potrebna je dvotrećinska većina u oba doma PS BiH. Ako sagledamo polazne tačne dva “suprostavljena” bloka, jasno je da od izmjena izbornog zakonodavstva neće biti ništa. Osim, možda, u dijelovima koji se odnose na “tehnička pitanja”.
HDZ BiH, sudimo na osnovu izjava Dragana Čovića, insistira na rješavanju dva ključna pitanja – “legitimno predstavljanje” u Domu naroda FBiH te drugačiji izbor članova Predsjedništva BiH. A da li je to moguće?
“Jednakopravnost glasa svakog građanina i njihovo pravo da se kandidiraju predstavljaju samu srž demokracije i ovo je ključna prilika koju BiH treba iskoristiti ove godine”, objavila je Ambasada SAD-a u Sarajevfu nakon što je ove sedmice u Sarajevo stigao posebni izaslanik američkog State Departmenta zadužen za reformu izbornog sustava u BiH Matthew Palmer.
Prije dolaska u Sarajevo, Palmer je u intervjuu za Glas Amerike rekao da treba ukloniti “etničke prefikse sa izbora za Predsjedništvo BiH”.
Lider HDZ-a se oštro usprotivio tome, tvrdeći da je to “minimum oko kojeg uopće ne treba pregovarati”, što, u prevodu, znači da HZD nije spreman izborno zakonodavstvo izmijeniti na osnovu presuda iz Strazbura i Ustavnog suda BiH. Evo o kojim se sve presudama radi.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića
Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića
Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud BiH dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci
U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.
Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić
Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Da bi se ove presude provele, mora se promijeniti Ustav BiH.
Klubovi SNSD-a i HDZ BiH, u zbiru sa Srpskim klubom, imaju 13 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. To znači da je na drugoj strani 29 zastupnika i da postoji potrebna i etntitetska podrška i dvotrećinska većina za izmjenu Ustava BiH. No, ista odluka bi morala biti izglasana u Domu naroda. Tamo SNSD i HDZ imaju osam od ukupno petnaest delegata, što znači da nema ni proste, a kamoli dvotrećinske većine potrebne za izmjene Ustava BiH.
A sada da vidimo da li je moguće izglasati zahtjeve HDZ-a BiH. Čak i da je SDA uz SNSD i HDZ (što u konkretnom slučaju izgleda nemoguće), ove tri političke partije, ne računajuči Denisa Zvizdića, imaju 21 zastupnika u Predstavničkom domu. To nije ni prosta većina potrebna za izmjene samo Izbornog zakona BiH. O svemu bi, dakle, odlučivale opozicijske partije podržane Demokratskom frontom koja se protivi Čovićevim modelima, te Denisom Zvizdićem koji je napustio SDA. S obzirom na izrečene javne stavove, Čovićev model bi mogao podržati SBB Fahrudina Radončića, što znači da bi, pod uslovom da SDA glasa za Čovićev model, mogle proći takve izmjene. No, teško je očekivati da će zastupnici SDA podržati bilo kakvo rješenje na kojem, u ovom trenutku, insistira Dragan Čović. Postoji, naravno, mogućnost da “male” stranke, popud PDA Mirsada Kukića, NB-a Senada Šepića i NES-a Rifata Hozanovića, podrže Čovićev model, ali to ne bi bilo dovoljno HDZ-u za izglasavanje izmjena Izbornog zakona BiH, jer su SDP i DF iznijeli čvrste stavove da su protiv Čovićevih prijedloga.
Dakle, Izborni zakon BiH Draganu Čoviću ne može isporučiti čak ni sama SDA. Za bilo kakve izmjene, osim onih tehničkih, potrebna je široka podršla stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A nje, za sada, nema. I šanse da će izborno zakonodavstvo biti izmijenjeno su – nikakve.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
