Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, danas će se u Bruxellesu sastati sa poslanicima Europskog parlamenta, te o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarati sa izvjestiteljem Europskog parlamenta za našu zemlju Paulom Rangelom i predsjednikom Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Davidom McAllisterom. Za lidera HDZ-a BiH aktuelna politička situacija je već godinama kovanica iza koje se kriju njegovi zahtjevi da se izborno zakonodavstvo u našoj zemlji reformira tako da – u najgorem slučaju – Hrvatski narodni sabor bira člana Predsjedništva BiH, naravno samo ako je i dalje pod ingerencijama i patronatom HDZ-a i Čovića osobno. Prije koji dan, iako nam je to Čović prećutao, upravo je lider HDZ-a BiH demonstrativno odbio “elektorski način” izbora članova Predsjedništva BiH: po saznanjima portala istraga.ba, on je, na posljednjem sastanku u ovom krugu sa američkim diplomatom Matthewom Palmerom i zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistirao da ostanu nacionalni predznaci za članove Predsjedništva BiH, te da kandidat iz reda hrvatskog naroda, koji bi dobio podršku elektora, bude potvrđivan u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH.

Četvrta tema

Čak su i Palmer i Eichhorst, inače prilično otvoreni spram Čovićevih želja, prepoznali megalomansku želju za kontrolom (u Domu naroda FBiH HDZ ima neprikosnovenu većinu), pa su – doima se – teška srca upozorili Čovića na to da se na taj način uopće ne provode presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

A teško je povjerovati da je u toj sobi bio iko toliko naivan da i pomisli kako Čovića zanima provođenje presuda iz Strasbourga: da je drugačije, ne bi ministar pravde BiH Josip Grubeša, još jedna HDZ uzdanica, samo koji dan ranije, svim sudijama Suda u Strasbourgu pisao tražeći od njih da spriječe svog kolegu, inače predstavnika BiH, sudiju Farisa Vehabovića da uopće govori o izmjenama izbornog zakonodavstva u svojoj i našoj zemlji?! Da vidimo, dakle, šta je to čime je sudija Vehabović naljutio ministra Grubešu. Iz prve, dakle, Grubešine ruke: “Medijski navodi suca Vehabovića, citiram: ‘Devedesetih godina se moralo pristati na konstitutivne narode jer je to bilo prijelazno rješenje, BiH mora omogućiti svima da sudjeluju u izbornom procesu bez ikakvih davanja povlastica konstitutivnim narodima. Ne bi trebale postojati etničke odrednice. Nema Srbin, Hrvat, Bošnjak, već građanin’, ne bi smjeli biti predmetom opservacije i služiti na čast sucu jedne takve pravosudne institucije”, napisao je naš vrli ministar pravde. Suština čitavog niza presuda Europskog suda za ljudska prava – od one već famozne Sejdić-Finci do presude u slučaju Pudarić – i svodi se na to da u BiH pravo da budu birani dobiju i nekonstitutivni Ostali, ali i konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. Pokojni Svetozar Pudarić u Strasbourgu je posthumno dobio potvrdu da je kao Srbin u Federaciji diskriminiran jer se nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH. Presuda Sejdić-Finci donesena je 22. decembra 2009. godine i svoju 12. obljetnicu neprovođenja dočekat će, po svemu sudeći, u jeku najnovije sesije koja će baš tih decembarskih dana ponovo biti organizirana uz dvojac Palmer-Eichhorst. S obzirom na to da su dosadašnje pregovore pratila nepopustljiva Čovićeva odbijanja, da su se odvijali uz velikodušne istupe Milorada Dodika kako je spreman pristati na sve što se Federacija dogovori – što je implicitna poruka da mu je od početka jasno kako je Republika Srpska nedodirljiva – da prvo vidimo šta je to što je Čoviću opet malo.

Po saznanjima Istrage, a očito su validna jer ih je indirektno potvrdio sam Čović, u Federaciji bi bilo 10 izbornih jedinica, svaki kanton po jedna. Broj elektora u kantonima bio bi definiran srazmjerno broju stanovnika. Tako bi Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) davao samo jednog elektora, a Tuzlanski najviše, ukupno 19. Kanton Sarajevo bi davao 17. Kandidat koji bi pobijedio u kantonu osvojio bi sve elektore – pobjedniku u Kantonu Sarajevo pripalo bi 17 elektorskih glasova. Kako bi pregovaračima demonstrirali ovaj način izbora, međunarodni su eksperti uzeli u obzir posljednja tri izborna ciklusa i svaki put je bio isti rezultat – HDZ-ov kandidat bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH, dok je drugi član uvijek bio neko iz druge političke partije. No, lider HDZ-a BiH nije zadovoljan, on bi da kandidata iz reda hrvatskog naroda potvrdi Klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, koji broji 17 članova i u kojem HDZBiH uvijek ima dvotrećinsku većinu. Pošto je kristalno jasno da je ponuđeni način popriličan ustupak HDZ-u BiH, nije zgoreg pogledati i ostale predložene promjene jer se očito među njima kriju razlozi Čovićeva odbijanja. Međunarodni eksperti su, naime, sa domaćim političarima razgovarali i o funkcionalnosti Federacije BiH, ističući šest tačaka koje bi se trebale riješiti u narednom periodu. Na prvom mjestu je pitanje Doma naroda FBiH, koji bi trebalo urediti u skladu sa presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, na čemu je insistirao HDZBiH tražeći da se ukine odredba Ustava FBiH prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su oni prethodno izabrani u kantonalne skupštine. Ovo ne može biti razlog Čovićevog odbijanja, međutim, već druga tačka – pitanje nadležnosti Doma naroda FBiH kada je u pitanju vitalni nacionalni interes – mogla bi biti kamen spoticanja, a naročito treća kojom je otvoreno pitanje rokova za imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije. Sekretar Doma naroda FBiH Izmir Hadžiavdić je predložio, s ciljem sprečavanja maratonskih pregovora, da se uvede način koji bi nakon prekoračenja zadatog roka, smanjenjem broja predlagača, izbacio druge kandidate i tako zapravo spriječio blokade u režiji HDZ-a BiH kojima svjedočimo od kraja prošlih općih izbora. Četvrta tema je stara priča, koju je svojevremeno obećao u roku odmah implementirati dr. Zlatko Lagumdžija, davne 2010. kada je SDP formirao vlast bez HDZ-a: riječ je o imenovanjima i načinu odlučivanja u Vladi FBiH na istom principu kao i u Vijeću ministara BiH, što bi značilo da niti jedna odluka nije validna ukoliko za nju ne glasaju i predstavnici drugih naroda. Peta tačka se odnosi na deblokadu imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, dok se šestom treba regulirati pitanje “unapređenja zakonodavnih procedura između domova Parlamenta Federacije BiH”.

A gdje su ostali?

Kad se sve skupa analizira, postaje bjelodano da je HDZ-u BiH ponuđena bogata trpeza kakvu samo Čović može odbiti i to – još je jasnije – zbog puke potrebe da blokira sve procese. Sad je već manje važno da li se za blokade opredjeljuje zbog vlastitih ili eventualno Dodikovih ambicija, važnije je da se ovom setu ponuda nema šta prigovoriti iz ugla ravnopravnosti konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. A gdje su Ostali? Ni na jednoj Palmerovoj mapi, zapravo su ugurani u izborne promjene tako da bi presude Evropskog suda za ljudska prava, ona Sejdić-Finci prije svih, bile tek pusto slovo na papiru, brisao bi se prefiks etničkog određenja u Predsjedništvu BiH. No, Ostale – ako ćemo pravo – nije imao ko da predstavlja. Željko Komšić, najglasniji zastupnik ugnjetenih i svih onih koji nisu konstitutivni članovi vodećih nacionalnih partija, kriv je zato što je u Palmerovim očima bio neko zbog koga se ovaj američki diplomata, inače vrsni poznavatelj BiH, i odrekao vlastitih principa. Da je autor “Sarajevskog vuka” zarad neodlučne Evrope navukao jagnjeću kožu, shvatili smo i po onim prijedlozima o trećem entitetu (samo) na dan izbora, no teško je shvatiti nastupe onog dijela građanskih i navodno probosanskih stranaka koje ili neće da se miješaju ili kao SDP-ov Damir Mašić na razgovore o izbornim reformama i dođu da bi plakali što je propala SDP-ova blokada izbora Komisije za vrijednosne papire. Da, to je naša stvarnost: naše, domaće demokrate svoje političke strategije i baziraju na ambicijama da umjesto Dodika, Čovića i Izetbegovića oni budu ti koji će blokirati. No ne neminovno umjesto sve trojice. Dovoljan im je i Kanton Sarajevo.