Najnoviji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

    Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

    Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

    Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

    Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

    “Inzkov zakon” poput srpskog svata

    Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

    Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

    Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

    Vojska im ne treba, imaju je

    Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

    Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

    Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

    (slobodna-bosna.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Konstruktivni dijalog o ratu – Ako šutnja nije (tiha) podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas!

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ako je i bilo dilema oko narednih poteza lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika, ako je, dakle, bilo optimista koji su povjerovali da je intenzivirani pritisak međunarodnih dužnosnika i njihova ophodnja Bosne i Hercegovine u posljednja dva mjeseca zaledila ambicije vođstva Republike Srpske o otcjepljenju, u prošli petak su se raspršile kao mjehur od sapunice. U Banjaluci, u Narodnoj skupštini RS-a, gledali smo reprizu nekadašnje sjednice Skupštine RBiH, one famozne iz oktobra 1991. na kojoj je Radovan Karadžić zaprijetio Bosni i Hercegovini autocestom pakla i stradanja, a muslimanskom narodu nestankom. Povod je bio toliko sličan – nadležnosti Bosne i Hercegovine – da sam potpuno sigurna kako se svima onima koji pamte ove događaje u petak ledila krv u žilama, iako nas je Dodik tobože umirivao sve obećanjem kako (još?) ne šije ratne uniforme, istrajavajući na “Svetom pismu RS-a”, kako je dan kasnije nazvao usvojene zaključke Narodne skupštine, kojim se entitet povlači iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane na državnom nivou i istovremeno formira entitetske agencije. U Karadžićevo doba, entitetske agencije su zvali srpskim autonomnim oblastima, a pravljene su po identičnom receptu paralelnih institucija kojima je Dodik dao i rok od šest mjeseci da zažive?!

    Uzvišena međunarodna zajednica 

    Vratit ćemo se NSRS-u, ali prvo da vidimo kako je na ove prijetnje reagirala naša uzvišena međunarodna zajednica, ona u koju polažemo sve nade i koja nas evo mjesecima uvjerava da rata biti neće. Samo nam ne govori kako će ga spriječiti. Možda smo, nakon saopćenja kojim je ispraćena posebna sjednica NSRS-a, prosvijetljenih vidika: famozna Kvinta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Francuska, Njemačka i Italija), pojačana Delegacijom EU/Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, uzvratila je Dodiku istim onim intenzitetom kao i Karadžiću onomad.

    Svjesni su, priznaju javno naši ambasadori, da je riječ o dodatnom koraku eskalacije (tako se sad zove prijetnja otcjepljenjem), a da je baš tako, lako nam se i samima uvjeriti jer nam nude i slične metafore. Onu Karadžićevu autocestu pakla i stradanja, koja nam sad visi nad glavama u Dodikovom aranžmanu, preimenovali su u “slijepu ulicu”, no doima se da oni čak i ne smiju prozvati vozača, već apeluju na svijest “vladajuće koalicije u RS-u” od koje – vjerovali ili ne – naše uvažene diplomate očekuju da se zabrine što “osporavanje dejtonskog okvira šteti ekonomskim izgledima entiteta, prijeti stabilnosti zemlje i cijelog regiona, te ugrožava budućnost BiH u EU”. Baš ovako i ovim jezikom! Kao da se vladajućoj koaliciji i Dodiku samom fućka za propuštene ekonomske prilike i borbu protiv korupcije! No, u drugom dijelu izjave/reagiranja na stvaranje SAO RS-a naša je Šestorka prevazišla samu sebe, onako inventivno osvješćujući “političare u RS-u i one u FBiH” prilikom da nastave dijalog i da hitno pronađu rješenje. Šta se – jezikom diplomata – zove rješenjem u situaciji kada jedan čovjek, pa makar on bio i trećina kolektivnog šefa države, sa svojim koalicijskim partnerima, obznani povlačenje iz ustavnopravnog poretka zemlje? Ako to nije kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, bilo bi lijepo da nam kažu šta jeste! Umjesto toga, naša diplomatska Šestorka “ohrabruje sve lidere da izgrade uzajamno povjerenje tako što će odmah prestati sa zapaljivom retorikom i onom koja dovodi do podjela, te da se vrate u državne institucije u punom kapacitetu, gdje se također može razgovarati o pitanjima o kojima ne postoji dogovor. Fokus sada treba biti na postizanju napretka u reformama koje su važne građanima i za put pristupanja EU.” Pa dokle više?

    Možda su preokupirani vlastitim angažmanima na društvenim mrežama, možda im do ljudi u Bosni i Hercegovini i jeste stalo kao do lanjskog snijega, naročito sada dok pada frišak, možda su okovani (ne)usaglašavanjem, no ništa od toga naše Kvinte i Šestorke ne može oprati od odgovornosti za ovu zemlju. Pa čak ni ona famozna rečenica koju jednako ponavljaju domaćim političarima – gospodo, preuzmite odgovornost! Sve dok postoje PIC i OHR, postoji i međunarodna odgovornost za stanje u BiH. Uostalom, nisu domaći političari kreirali 5+2 uvjeta za kraj mandata OHR-a, oni ih – istina – nisu ispunili, ali i zato što je, u međuvremenu, Milorad Dodik počeo da vozi onom slijepom ulicom koja danas prijeti da postane autocesta pakla. I nisu domaći političari sami donijeli odluku da presuda Sejdić – Finci i sve druge donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava čekaju neka bolja vremena, već se ta bolja vremena godinama uvjetuju ambicijama Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, da betonira partijski veto na izbore za člana državnog Predsjedništva. Popuštanje Dodikovim prijetnjama i koketiranje sa Čovićevim ambicijama doveli su Bosnu i Hercegovinu u stanje u kakvom je danas, u kome, vrli naši ambasadori, već jako dugo ne možemo govoriti o ekonomskim prilikama, više o neprilikama, jadu i bijedi za koje, naravno, i bošnjački političari snose ogromnu odgovornost, ali njihova razjedinjenost i nepristajanje da se svrstaju u etnički geto u vašim zemljama slovi za poželjni partijski pluralizam. Zašto za nas važe drugačiji aršini?

    Kvinto i šestorko dohvatite se posla 

    Ne sporim, u pravu ste kada nas po(d)učavate borbi protiv korupcije, to je pošast koju svi mi – bez obzira na nacionalne, vjerske i ine razlike – trpimo podjednako u režiji naših vlasti, no za borbu protiv korupcije treba nam pravosuđe koje neće biti izuzeto iz ustavnopravnog poretka zemlje. U pravu ste i kada nas učite o ljudskim pravima, ali zar nije licemjerno podsjećati nas na nizak stepen ljudskih prava kada cijela armija Ostalih nema priliku da bude izabrana i kada u našoj zemlji nismo svi jednaki pred zakonom jer su konstitutivni jednakiji od ostalih, da ne pominjem sad privilegije koje imaju nositelji partijskih knjižica vodećih nacionalnih partija. Istina je zapravo otužno bolna: dok vazite političarima pozivajući ih na konstruktivni dijalog (o ratu?), zaboravljate na svoje obaveze prema Daytonu. Zato, Kvinto i Šestorko, dohvatite se posla: umjesto izjednačavanja krivice, skupite hrabrost i imenujte krivce za kršenje dejtonskog mira i za blokade države pa nam pomozite u reformama. Da bi ona maksima o izborima, koji su najveća kazna političarima, dobila na snazi, ova zemlja i njezini ljudi moraju imati mir, umjesto sada važećeg pravila da prijetnje ratom bivaju nagrađene vlašću. Da, istina je da se politike i pozicije i opozicija u ovoj zemlji moraju mijenjati, ali to se sigurno neće dogoditi ispraznim pregovorima o ustavnoj reformi u vrijeme dok se ustav krši, a njegovi koautori šute. Ako šutnja nije tiha podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas. Toliko ste dužni građanima ove zemlje o čijim ljepotama redovito izvještavate pratitelje na društvenim mrežama. I da, ako zaista mislite da će se Dodik povući sam – preslušajte sve njegove uvrede na račun vaših zemalja i (može i na Instagramu) objavite šta vaše vlade kažu o tome. Pa, da znamo da to tako i treba. Makar pola godine prije nego počne šiti one uniforme.

    (Oslobodjenje.ba)

    Pucnjava u Sarajevu: Ubijen jedan od vođa navijačke skupine Manijaci

    Piše:
    Redakcija
    -

    Mehmed Ramić, jedan od vođa navijačke skupine Manijaci, ubijen je u nedjelju navečer u sarajevskom naselju Pofalići, saznaje Istraga.ba.

    Policija sumnja da ga je ubio Amel Jašarević Šaja koji je zatečen na mjestu ubistva. Prilikom pretresa kod njega je pronađen pištolj.

    “U večernjim satima 12.12.2021.godine, tačnije u 21.15 sati,Operativni centar Uprave policije MUP-a KS je zaprimio dojavu da je na raskrsnici ulica Hamdije Ćemerlića-Zmaja od Bosne, područje općine Novo Sarajevo, došlo do upotrebe vatrenog oružja i da je tom prilikom jedna osoba povrijeđena. Odmah su na mjesto događaja izašle patrole policije, kao i ekipa Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo, čiji ljekar je konstatovao smrt jedne osobe”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.

    Mehmed Ramić

    Prema informacijama Istrage, istražitelji sumnjaju da je povod za pucnjavu trgovina drogom. Osumnjičeni Amel Jašarević Šaja odranije je poznat policijskim agencijama. Pored ostalog, hapšen je i zbog paljevine automobila.

    “On je već priznao policiji da je pucao. Tek sada trebaju da se poduzmu druge istražne radnje kako bi se potvrdili njegovi navodi”, kazao je sagovornik Istrage koji je bio na uviđaju.

    Prema informacijama Istrage, svjedoci pucnjave su rekli da je postojala i treća osoba koja je u bjekstvu. No, i ti navodi se tek provjeravaju.

     

    U filmu Tarik, u stvarnom životu Emir Suljagić, preživjeli Srebreničanin: Genocid i šampanjac

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.

    Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.

    Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.

    Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.

    Emir Suljagić tokom rata u Srebrenici (krajnje desno)

    Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.

    Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica.  Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.

    I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.

    (autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

    Zaključci prođoše, Kvinta poziva na dijalog i “borbu protiv korupcije”: Može li se u Berlinu i Londonu o institucijama Njemačke i Britanije pregovarati sa likovima poput Nenada Stevandića?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare  na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.

    “Imam”, odgovorit ću Stevandiću.

    “A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.

    “U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.

    Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.

    Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ’92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.

    “Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.

    Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.

    “Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.

    Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.

    Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.

    “Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.

    Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?

    Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.

    “Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.

    Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.  Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.

    No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.

    Narodna skupština RS usvojila zaključke: Dodik i formalno pokrenuo proces rušenja institucija BiH i formira svoju vojsku

    Piše:
    Redakcija
    -

    Narodna skupština Republike Srpske usvojila je informacije i zaključke kojim je, formalno, započet proces prebacivanja nadležnosti sa nivoa BiH na nivo entiteta Republika Srpska. Za ove informacije glasalo je  49 poslanika, inače članova vladajuće koalicije okupljene oko SNSD-a.

    U pitanju su informacije u oblasti odbrane i sigurnosti, zatim pravosuđa i indirektnih poreza.

    Prije negon su izglasani ovi zaključci, opozicija okupljena oko SDS-a i PDP-a napustila je sjednicu.

    NSRS zadužuje Vladu RS da povuče saglasnost na taj Sporazum, te nalaže Vladi da u roku do šest mjeseci uputi na razmatranje zakon o VSTV-u Republike Srpske.

    Kada se usvoje ti zakoni,  državni zakoni će prestati da važe na teritoriji Republike Srpske.

    Skoro identični zaključci su predloženi i u okviru Informacije o prenosu nadležnosti u vezi sa pitanjima iz oblasti odbrane i sigurnosti.

    “NSRS zadužuje Vladu RS da u roku do šest mjeseci uputio na razmtranje i usvajanje NSRS zakone iz oblasti odbrane i bezbjednosti”, navedeno je u trećem predloženom zaključku.

    Sličnim zaključcima se reguliraju i pitanja u vezi sa indirektnim porezima, odnosno pitanja iz nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

    “Kada usvojimo zakone, povući ćemo sve zakone koji se odnose na ova pitanja”, rekao je Denis Šulić, potpredsjednik Narodne skupštine RS.

    Uoči sjednice Narodne skupštine RS: Hajdučija u Banja Luci

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Poslanici skupštine entiteta RS danas zasijedaju.Na dnevnom redu su odluke o otimanju nadležnosti Bosne i Hercegovine.

    Vojska, pravosuđe i indirektni porezi na meti su klike okupljene oko predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Njegova ambicija je da se ukine postojanje Oružanih snaga, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, piše Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.

    Dodikov proklamirani plan je, ustvari, da se od Bosne i Hercegovine otmu sve ovlasti, bilo da su uklesane u Dejtonu, bilo da su prenesene s entiteta na Bosnu i Hercegovinu u skladu s odredbama tog mirovnog sporazuma.

    Neproglašena secesija formalizirala bi se u doglednom vremenu, a Dodik je luđački uvjeren da će njegov državni udar proći nekažnjeno.

    Ono čemu ćemo danas svjedočiti u najvećem gradu manjeg bh. entiteta je najtipičnija hajdučija i posljedica mora biti.

    Ili će institucije Bosne i Hercegovine, na čelu s Tužilaštvom, reagirati, a reakcija Zapada je već jasna – slijede i sankcije – ili će se naša država, ali i region naći pred novom, najvećom neizvijesnošću od kraja 90-ih godina naovamo. Jer, hajdučija koju Dodik priprema ne može i neće proći bez posljedica. I ne radi se tu ni o kakvom “vraćanju” prenesenih ovlasti, kako bespametno i saučesnički s Dodikom, uporno pišu neki “veliki” sarajevski portali. Ovo je brutalna otimačina! Koliko god apsurdno zvučalo, zapadni mediji, ali i rastući broj tamošnjih zvaničnika jasno vidi šta se dešava u Bosni i Hercegovini. I stvari nazivaju pravim imenima.

    Sjedinjene Američke Države počele su s objavljivanjem imena osoba koja stavljaju na svoje “crne liste” zbog korupcije, organiziranog kriminala, ali i – kada je naš region, te posebno Bosna i Hercegovina u pitanju, rušenja Dejtonskog sporazuma. Ne treba se iznenaditi ako se već danas, paralelno s hajdučkim sijelom u Banjoj Luci, objavi i prva lista onih koje Amerikanci kažnjavaju.

    Da li je izmjena Krivičnog zakona uopće moguća: Odredbe “Inzkovog zakona” o negiranju genocida prepisane iz Direktive EU iz 2008. godine

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kada je nametao odredbe Krivičnog zakona BiH kojim je kriminalizirano negiranje genocida i drugih zločina, bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je, skoro doslovno, prepisao odredbe Okvirne odluke Evropske unije. Naime, Vijeće EU je u novembru 2008. godine usvojilo dokument kojim se pokušava spriječiti širenje rasizma i ksenofobije.

    “Okvirna odluka predviđa približavanje zakona i propisa zemalja EU-a o kaznenim djelima koja uključuju određene manifestacije rasizma i ksenofobije. Određene ozbiljne manifestacije rasizma i ksenofobije moraju predstavljati kazneno djelo u svim zemljama EU-a i biti kažnjive učinkovitim, srazmjernim i odvraćajućim kaznama”, navedeno je u službenom aktu EU. 

    Svaka država članica EU, navedeno je u samoj odluci, poduzet će potrebne mjere kako bi sankcionisali širenje ksenofobije, rasizma i drugih oblika mržnje. Evo šta piše u Okvirnoj odluci EU.

    “a) Javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili pripadnika takve skupine definirane na temelju rase, boje kože, vjere, porijekla ili nacionalnog ili etničkog porijekla; (b) počinjenje djela iz točke (a) javnim širenjem ili distribucijom traktata, slika ili drugog materijala; (c) javno odobravanje, negiranje ili grubo banaliziranje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina kako je definirano u člancima 6., 7. i 8. Statuta Međunarodnog kaznenog suda, usmjerenih protiv grupe osoba ili pripadnika takve grupe koju definiše upućivanje na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalno ili etničko porijeklo kada se ponašanje provodi na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju protiv takve  grupe ili člana takve grupe; (d) javno odobravanje, poricanje ili grubo banaliziranje zločina definiranih člankom 6. Povelje Međunarodnog vojnog suda priložene Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945., usmjerenih protiv grupe osoba ili člana takve grupe definisane prema rasi, boji kože, vjere, podrijetla ili nacionalnog ili etničkog porijekla kada se ponašanje provodi na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju protiv takve grupe ili člana takve grupe”, piše u Okvirnoj odluci Vijeća EU.

    Okvirna odluka Vijeća EU

    A evo šta piše u Odluci bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka, odnosno u odredbama Krivičnog zakona koje se odnose na negiranje presuđenih ratnih zločina

    “Ko javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili pripadnika te skupine određene rase, boje kože, vjere, porijekla ili nacionalnog ili etničkog podrijekla, ako to ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stav (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (3) Ko javno odobrava, poriče, grubo banalizira ili pokušava opravdati zločin genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravomoćnom presudom prema Povelji Međunarodnog vojnog suda priloženoj Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945. ili od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjerena protiv skupine osoba ili pripadnika takve skupine definirane na temelju rase, boje kože, vjere, porijekla ili nacionalnosti ili etničko podrijetlo, kada se ponašanje provodi na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju prema takvoj skupini ili članu takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u odredbama Krivičnog zakona koje je nametnuo Valentin Inzko. 

    Odredbe Krivičnog zakona koje je nametnuo OHR

    Kako se može vidjeti, “Okvirna odluka” Vijeća EU i odluka OHR-a razlikuje se tek u tome što je Valentin Inzko “dodao” i presude ICTY-a i sudova u BiH. No, suština je doslovno prepisana. A upravo se presude ICTY-a i sudova u BiH odnose na ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Ukoliko bi ovi presude sudova koje je Inzko ugradio u Krivični zakon bile izbačene, to bi značilo da bi bilo zabranjeno negirati sve zločine osim onih koji su počinjeni na teritoriji BiH.

    Podsjećamo, aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt uputio je pismo državnim parlamentarcima u kojem navodi da je spreman poništiti Inzkov zakon ukoliko Parlament usvoji svoj Zakon.

    “Bit ću spreman da ukinem postojeći Zakon kada na snagu stupi novi zakon usklađen s evropskim i međunarodnim standarima koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH”, naveo Schmidt u pismu koje je prvi objavio portal Raport.ba.

    Schmidtovo pismo ubrzo je podržali Ambasada SAD-a, ali i šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler. Inzkov zakon je, podsjećamo, u potpunosti usklađen sa Direktivom EU iz 2008. godine. Sudeći na osnovu javno izrečenih stavova zvaničnika iz Republike Srpske, u tom entitetu ne postoji spremnost da se usvoji zakon kojim će biti zabranjeno negiranje presuda ICTY-a i sudova u BiH.

    O američkim sankcijama i bosanskom pravosuđu: Bosanski “blacklist”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Mjesecima već američki zvaničnici koji su bili i koji će tek dolaziti u Bosnu i Hercegovinu prijete sankcijama korumpiranim političarima. Dio medija spekuliše imenima budućih “kažnjenika”, govori se o sankcionisanju firmi preko kojih korumpirani političari izvlače novac iz budžeta i javnih preduzeća i pitanje je samo dana kada će zvanične odluke biti saopćene.

    Koliko god bh. zvaničnika i biznismena bude na crnoj listi SAD-a, to će biti samo “kap u okeanu”. Jer lista korumpiranih mnogo je duža od one koju obznanjuju vlasti SAD-a.

    Najzvučnije ime

    Zvanični podaci kažu da smo na vrhu liste po korupciji, a na dnu liste po broju pravosudnih slučajeva korupcije. Što je, nekako, i logično. Jer tamo gdje se korupcija ne procesuira, znači da je zahvatila cijeli sistem.

    Desetine bh. zvaničnika su bile ili se i danas nalaze na crnoj listi SAD-a. Neki su tu završili zbog korupcije, neki su na listi zbog ratnih zločina, neki zbog terorizma, a neki zbog organiziranog kriminala. Pokušavam, evo, da se na prvu sjetim nekog bh. državljanina koji se nalazi na crnoj listi, a koji je pravosnažno osuđen pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. I ne uspijevam.

    Milorad Dodik je, svakako, najzvučnije ime. On je danas član Predsjedništva BiH, predsjednik je vladajuće partije u Republici Srpskoj, prijete mu novim i još oštrijim sankcijama, ali to za bh. pravosuđe proteklih godina nije značilo ništa. Milorad Dodik čak nije ni osumnjičen. On je svjedok svojih sumnjivih poslova.

    Nikola Špirić s porodicom je na crnoj listi SAD-a. Tamo je završio zbog korupcije. A u BiH je završio na listi SNSD-a i postao državni delegat u Domu naroda BiH. On još uvijek može izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju u kojem piše – neosuđivan i može pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka.

    Prije nekoliko dana na Ilidži sam, sasvim slučajno, sreo Nasera Keljmendija. I on je lice sa crne liste SAD-a, povezano sa trgovinom drogom. Pred bh. pravosuđem nikad nije osuđen. Slobodan je čovjek i biznismen.

    Nusreta Imamovića sam sreo prije petnaest godina u Gornjoj Maoči. Bio je vođa selefija u BiH, a sve relevantne institucije su upozoravale na njega i njegovo djelovanje. Tužilaštvo BiH ga je hapsilo u čuvenoj akciji Svjetlost, ali Nusret Imamović je na sirijsko ratište otišao kao – “neosuđivan”. Na američkoj crnoj listi označen je kao jedan od najtraženijih svjetskih terorista koji je povezan sa Al-Kaidom.

    I bivši SDA-ov generalni sekretar Amir Zukić je završio na američkoj listi zbog korupcije. No, prije nego što su ga američke vlasti sankcionisale, on je ostao bez pozicije stranačkog sekretara nakon što ga je Tužilaštvo Kantona Sarajevo optužilo za korupciju u slučaju Bosna. No, ni Zukić nije osuđen pred bh. pravosuđem.

    Slobodno živi u Hrvatskoj

    Bivši lider HDZ-a BiH Ante Jelavić je na crnoj listi SAD-a. On slobodno živi u Hrvatskoj, gdje se skriva od bh. pravosuđa koje ga potražuje zbog slučaja Samouprava. Ali i on je, formalno-pravno, neosuđivan.

    Kao, uostalom, i većina bh. zvaničnika čija su imena završila na crnoj listi SAD-a, a da razlog sankcionisanja nisu bili ratni zločinci.

    I šta nam ovo pokazuje?

    Borbu protiv korupcije u BiH ne može voditi Amerika. Borbu protiv korupcije u BiH mora voditi bh. pravosuđe. Nakon što je Gordana Tadić “udaljena” s pozicije glavne tužiteljice iz Tužilaštva BiH, čini se, pušu neki drugi vjetrovi. Vidjelo se to proteklih dana u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje su provedene brojne policijske akcije. Ostalo je još da se ti vjetrovi usmjere i prema zapadnoj Hercegovini, pa da promjena bude potpuna.

    Dokumenti i snimci nadzornih kamera otkrivaju: Fuad Kasumović od inspektora FUP-a tražio da iznuđuju iskaze, a Vahdet Drino svjedokinju nazivao “rahmetli Eminom”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Gdje ti je rahmetli Emina Tufekčić”, pitao je zajedničkog poznanika Vahdet Drino, prvi saradnik zeničkog gradonačelnika Fuada Kasumovića i drugoosumnjičeni u slučaju “Zenicatrans”.

    Emina Tufekčić je, u svojstvu gradske vijećnice (SDA), trebala biti saslušana u vezi sa slučajem koji je istraživalo Kantononalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona. Ona će o ovoj prijetnji govoriti i u svom iskazu datom 4. novembra pred postupajućom kantonalnom tužiteljicom. Sintagma “rahmetli Emina” smatrana je prijetnjom smrću i navedena je u prijedlogu za određivanje pritvora prošle sedmice uhapšenima Fuadu Kasumoviću i njegovom saradniku Vahdetu Drini. Kantonalni sud u Zenici, odlučujući u oba stepena, utvrdio je da je ovo bila prijetnja svjedokinji u predmetu protiv gradonačelnika Zenice osumnjičenog da je, na štetu Zenicatransa koji je otišao u stečaj, Gradskoj upravi prebacio imovinu vrijednu oko pet miliona maraka. Kasumović i njegove pristalice optužit će kasnije istražne organe da su ovu akciju proveli po nalogu, koja je opozicija na gradskom, a vlast na kantonalnom nivou.

    Prijetnja svjedokinji Emini Tufekčić nije bila jedina prijetnja osumnjičenih u ovom predmetu koji je rezultirao pritvaranjem gradonačelnika Zenice. Bio je 20. septembar kada se Kasumović u Gradskoj kafani u Zenici sreo sa šefom zeničkog detašmana Federalne uprave policije Nerminom Šehovićem. Nadzorne kamere su snimile taj sastanak, a na snimku se vidi da je Kasumović tada prišao Zeničaninu Nedimu Šestiću, tražeći od njega da odu u Federalnu policiju i da kaže kako je čuo da “SDA pakuje gradonačelniku Zenice” hapšenje. Treba napomenuti da je upravo FUP bila prva policijska agencija koja je vodila istragu u ovom slučaju, ali da je, zbog sumnji u zloupotrebe, na kraju ta institucija isključena iz slučaja.

    “Nakon što je FUP isključen iz daljeg postupanja osumnjičeni organizator i vođa grupe za organizovani kriminal Kasumović Fuad se sastajao, a što potvrđuju i službene zabilješke sa inspektorima FUP-a Šehović Nerminom i još jednom inspektoricom u prostorijama Gradske kafane dana 20.9.2021. godine te je isti uticao na inspektore da pozovu Šestić Nedima u prostorije Detašmana u Zenici i da se isti sasluša na okolnosti u vezi sa postupanjem inspektora SIPA-e u istrazi u kojoj postupaju po nalogu Tužilaštva”, navedeno je u prijedlogu za određivanje pritvora koji je Kantonalni sud, postupajući u oba stepena, prihvatio.

    inspektor Nermin Šehovićem

    Šestić je kasnije, 4. oktobra, postupajućoj tužiteljici potvrdio da je Fuad Kasumović bio sa inspektorom Nerminom Šehovićem, da su ga, potom, pozivali u Detašman FUP-a u Zenici i da su od njega traženo da svjedoči o tome kako “SDA stoji iza istrage” u slučaju Zenicatrans. Navode ovog svjedoka je potvrdio i snimak sa nadzornih sa Gradske kafane, kao i službene zabilješke i poziv koji mu je uručen za svjedočenje.

    Iskaz Nedima Šestića bio je presudan da se Fuadu Kasumoviću odredi pritvor zbog opasnosti da će uticati na svjedoke u ovom slučaju. A evo, ukratko, za šta konkretno Tužilaštvo Ze-Do Kantona sumnjiči gradonačelnika Zenice, njegovog saradnika Vahdeta Drinu i njihovu organiziranu kriminalnu grupu.

    Nakon što je postao gradonačelnik Zenice Kasumović je Vahdeta Drinu postavio na poziciju predsjednika Nadzornog odbora Zenicatransa, gradskog prevozničkog preduzeća čiji je većinski vlasnik bio Grad Zenica. Preduzeću je prijetio stečaj zbog nagomilanih dugovanja iz ranijeg perioda, a gradonačelnik i njegovi saradnici su propast preduzeća namjeravali iskoristiti tako što bi na Gradsku upravu prebacili najvrjedniju nekretninu – Autobusku stanicu. No, problem im je predstavljala činjenica da je Porezna uprava Federacije BiH bila prva u redu za naplatu potraživanja od Zenicatransa. Uprava ovog preduzeća dogovorila je bila sa Poreznom upravom reprogram dugovanja, odnosno da se postepeno izmiruju obaveze nastale po osnovu direktnih poreza. Zauzvrat bi Porezna uprava Federacije upisala hipoteku nad Autobuskom stanicom. Istovremenom Porezna uprava FBiH bi otpisala 2,2 miliona zateznih kamata ovom preduzeću. Iako su gradski vijećnici, ali i radnici, insistirali da se potpiše sporazum o reprogramu sa Poreznom upravom FBiH, gradonačelnik je to odbijao.

    “Fuad Kasumović, kao gradonačelnik i predstavnik većinskog vlasnika Društva, konstantno je odbijao davanje saglasnosti na zaključenje reprograma duga i zasnivanje hipoteke na Autobuskoj stanici od strane Porezne uprave FBiH, svjesno i sa namjerom da se na Društvom prouzrokuje stečaj, što je u konačnici organizirana grupa i ostvarila”, navedeno je u dokumentima Tužilaštva Ze-Do Kantona.

    Zenicatrans je, na kraju, otišao u stečaj, radnici su ostali bez posla, Porezna uprava nije upisala hipoteku, ali je Gradska uprava Zenica uspjela na sebe uknjižiti Autobusku stanicu, vrijednu oko 5,3 miliona maraka. Toliko je, naime, vrijednost ove nekretnine procijenio vještak Tužilaštva Ze-Do kantona. Vještaci koje je angažirao gradonačelnik Kasumović ovu su nekretninu procijenili tri miliona manje, odnosno dva miliona maraka. Evo i zbog čega.

    Nakon što su Kasumović i Drino preuzeli kontrolu nad Zenicatransom, računovođama u ovom gradskom saobraćajnom preduzeću naređeno je da naprave fiktivnu obavezu Društva prema Gradskoj upravi u iznosu od od 1,1 milion maraka. Na to su kasnije dodate i zatezne kamate od oko 630 hiljada maraka, nakon čega su “izmišljene” obaveze Zenicatransa prema Gradu Zenica porasle do 1,75 miliona maraka. Koristeći, potom, svoj uticaj u Zenicatransu, Kasumović sa Drinom dogovara da Gradska uprava od ovog prevozničkog preduzeća kupi Autobusku stanicu. Vještak kojeg su angažirali procjenjuje vrijednost Autobuske stanice na dva miliona maraka. Gradska uprava, zatim, “aktivira” svoja potraživanja od Zenicatransa u iznosu od 1,75 miliona maraka i taj iznos se uračunava u kupoprodajni ugovor. Tako Gradska uprava, zahvaljujući izmišljenim potraživanjima, Autobusku stanicu dobija u svoje vlasništvo za svega 250 hiljada maraka.

    A stvarna vrijednost Stanice, prema nalazu vještaka kojeg je angažiralo Tužilaštvo, iznosi 5,3 miliona maraka. To je bila sasvim dovoljno vrijedna nekretnina koju je Zenicatrans mogla staviti pod hipoteku, nakon čega bi dugovi prema Poreznoj upravi FBiH bili reprogramirani, a stečaj ovog zeničkog preduzeća izbjegnut. No, gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović i njegovi saradnici su imali drugi plan. Grad je dobio stanicu, a radnici – otkaz.

    1...129130131...192Stranica 130 of 192

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj