Nepoznate osobe u subotu su u Ljubuškom pucale iz automatskog oružja tokom obračuna sa navijačima Fudbalskog kluba Sarajevo. Istraga.ba u posjedu je snimka na kojem se vidi i čuje kako u jednoj ulici u Ljubuškom navijačima Sarajeva prilazi grupa nepoznatih osoba, a jedan od njih ispaljuje u zrak nekoliko hitaca iz automatskog oružja.
Neredi su izbili tokom drugog poluvremena prijateljske utakmice između NK Ljubuški i FK Sarajevo.
“Došla je veća grupa navijača iz Sarajeva. Bili smo zajedno sa navijačima NK Ljubuški. Nije bilo nikakvih incidenata ni provokacija. Ali, negdje sredinom drugog poluvremena, izvan stadiona, su nepoznate osobe počele razbijati automobile navijača Sarajeva. Tada je jedna grupa navijača izašla sa stadiona i onda su nepoznate osobe pucale iz kalašnjikova”, isptičao je za Istragu jedan od navijača Sarajeva.
Sa domaćim navijačima, navijačima NK Ljubuški, ni poslije utakmice nisu imali problema.
“Oni su se izvinjavali zbog incidenta. Rekli su da ovo nema veze sa Ljubuškim te da oni sumnjaju da su nerede izazvali huligani iz Širokog Brijega”, kazao nam je ovaj navijač Sarajeva.
Iz MUP-a Zapadnohercegočkog kantona su medijima saopćili su da su policijski službenici zadržali četiri muške osobe. Svi su navijači FK Sarajevo.
“Navedene osobe dovedene su u službene prostorije PU Ljubuški gdje su alkotestirane, a izvršenim alkotestiranjem utvrđeno je da se nalaze pod utjecajem alkohola”, rečeno je iz MUP-a ZHK.
Nakon incidenata u Ljubuškom, navijači FK Sarajevo su krenuli prema glavnom gradu BiH, ali su ih u Mostaru presreli navijači Zrinjskog. Policija je, međutim, uspjela spriječiti veće incidente.
Intervencijom pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije (MUP HNK) na širem području Balinovca veći sukob je spriječen, obavio je bljesak.info, ističuću da je oštećeno nekoliko vozila, a najmanje jedna osoba zadobila je povrede neutvrđenog stepena.
Vedad Višnjić, Asmir Murtović Murta i Sead Adilović koji su osumnjičeni za ubistvo Kenina Lukača, predali su se u subotu popotne pripadnicima MUP-a Kantona Sarajevo, saznaje Istraga.ba.
Za njim su pripadnici više policijskih agencija tragali od četvrtka popodne, kada su dobili informaciju da je Višnjić bio u grupi koja je ubila Kenana Lukača, prijatelja nedavno ubijenog Mehmeda Meše Ramića.
Podsjećamo, u Sarajevu je u četvrtak popodne ubijen Kenin Lukač koji je bio povezan sa ranije ubijenim Mehmedom Ramićem.
Prema informacijama Istrage, Lukač je u četvrtak tokom dana imao verbalni obračun sa Asmirom Murtovićem zvanim Murta. Incident se dogodio u naselju Nova Otoka. Ovaj događaj su zabilježile i policijske agencije. No, nešto kasnije, oko 16 sati Lukač je ubijen. Nakon što su ubili Kenina Lukača, napadače je sačekao bijeli Golf 6. Sumnja se da je vozilom upravljao Asmir Murtović Murta. Murtović je, inače, brat Adela Kabaša (ranije Murtović) koji je prvoosumnjičeni za ubitvo Mehmeda Ramića.
Policijske agencije ove sukobe povezuju sa trgovinom drogom. Vedad Višnjić je ranije hapšen u okviru policijske akcije “Treska”. U septembru 2018. godine je osuđen je na godinu i četiri mjeseca zatvora.
O izmjenama Izbornog zakona BiH naredne bi se sedmice trebalo pregovarati u Neumu, saznaje Istraga.ba. Ranije je objavljeno da će Angelina Eichhorst, direktorica u Evropskoj službi za diplomatske odnose (EEAS), Matthew Palmer, specijalni izaslanik State Departmenta za izbornu reformu u Bosnu i Hercegovinu doputovati 25. januara kako bi sa liderima političkih partija nastavili pregovore o izmjenama izbornog zakodavstva. Oni planiraju, kako saznajemo, da u Sarajevu održe nekoliko bilateralnih sastanaka sa liderima političkih partija i njihovim delegacijama, te da, nakon toga, pregovore izmjeste u Neum. Cilj je “izolovati lidere” kako ne bi bili pod medijskim pritiskom i kako bi, što lakše, pristali na određene ustupke koji se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH.
“Prvog dana u Neum bi bili pozvani samo predsjednici političkih partija iz Federacije koje imaju svoje zastupnike u Parlamentarnoj skupštini BiH. Nakon toga bili bi uključeni lideri političkih partija iz Republike Srpske”, potvrđeno je za Istragu iz više diplomatskih izvora.
No, situacija u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH je u petak dodatno zakomplicirana. Lider SNSD-a Milorad Dodik je kazao da stranke iz Republike Srpske neće pristati na indirektan izbor člana Predsjedništva BiH iz tog entiteta.
“Ja mogu da ponovim stav nas iz RS-a. Mi iz RS smo davno uspostavili konsenzus da se član Predsjedništva iz RS bira neposredno i to se ne može promijeniti”, kazao je Dodik.
To znači da su sada male šanse da budu prihvaćeni raniji prijedozi da se članovi Predsjedništva BiH biraju indirektno. Naime, nijedna stranka sa sjedištem u Sarajevu ne pristaje na asimetrična rješenja, odnosno da se dva člana Predsjedništva iz Federacije BiH biraju indirektno, a da se treći član, onaj iz RS-a, bira neposredno.
Indirektni izbor članova Predsjedništva BiH zagovarala je i Stranka demokratske akcije, insistirajući, pritome, da se smanje ovlasti domova naroda.
HDZ BIH je, prema dokumentima koje je objavio bild.ba, predložio dva načina izbora članova Predsjedništva BiH. No, u oba slučaja bi ključnu ulogu imali domovi naroda. Ako bi se članovi Predsjedništva BiH birali direktno, onda bi morali ići na konačno potvrđivanje u Dom naroda BiH. Tako bi, prema prijedlogu HDZ-a, član Predsjedništva BiH iz, recimo, hrvatskog naroda morao dobiti podršku većine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda BiH. U slučaju indirektnog izbora, članove Predsjedništva BiH bi birali delegati u Domu naroda Federacije BiH, odnosno delegati u Klubu naroda kojem pripada taj član Predsjedništva. Osim toga, načinom izbora delegata u Dom naroda FBiH HDZ BiH je dodatno zacementirao svoju poziciju jer bi imali apsolutnu kontrolu u klubovima Hrvata oba doma naroda, i onog na državnom i onog na nivou Federacije BiH.
Prema informacijama Istrage, veći dio međunarodnih zvaničnika u petak je već odbacio prijedlog HDZ-a BiH. Potvrđuje to i izjava Delegacije EU data sarajevskom Oslobođenju.
“Izborna i ustavna reforma su od suštinskog značaja za put BiH ka EU, kao što je navedeno u Mišljenju Evropske komisije o za- htjevu BiH za članstvo u EU. Ova reforma bi trebala okončati diskriminaciju na osnovu etničke pripadnosti i prebivališta, potpunom primjenom sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Izmjene bi također trebale osigurati poštenije, transparentnije i demokratskije izbore, rješavanjem nedostataka navedenih u preporukama OSCE/ ODIHR-a i GRECO-a Vijeća Evrope, kao i u relevantnim mišljenjima Venecijanske komisije”, rečeno je za Oslobođenje u Delegaciji EU i Uredu specijalnog predstavnika EU u BiH.
Treba, međutim, napomenuti da su zvanično izneseni stavovi međunarodnih zvaničnika uglavnom odstupali od stavova iznesenih na sastancima iza zatvorenih vrata. Tako je direktorica u Evropskoj službi za diplomatske odnose (EEAS) Angelina Eichhorst na sastancima, uglavnom, podržavala stavove HDZ-a BiH i njihovih pregovarača. Osim iz EU, HDZ BiH je početkom sedmice dobio i službenu podršku iz Moskve.
“Očigledna je diskriminacija bosanskohercegovačkih Hrvata. Izborna reforma mora se završiti sada uz temelj na Daytonskom sporazumu. Slikovito je, da uz sve naglaske da se ne upleću u unutarnja pitanja drugih zemalja, SAD imenovao svog specijalnog izaslanika za provođenje izborne reforme BiH“, kazao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nakon sastanka sa svojim kolegom iz Hrvatske Gordanom Grlićem Radmanom.
Turska je danas možda najveći i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine.
Što zbog historije i tradicije, što zbog četiri miliona tamošnjih građana bošnjačkog porijekla, ali i zbog aktuelne vlasti na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je, bez ikakve rezerve, naklonjen Saray Bosni, piše politicki.ba.
I tu ne bi trebalo biti bilo kakve dileme, niti je to predmet ovog teksta.
Demirel i Ozal su se svojski trudili da pomognu Bosni tokom ratnih devedesetih godina, hipotetički govoreći, Erdogan bi sigurno otišao i korak dalje u toj podršci, da je kojim slučajem bio na vlasti u Turskoj.
Otuda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da se turski predsjednik dogovorio sa Vučićem da okupe predstavnike sva tri naroda iz BiH u pokušaju da nađu izlaz iz ove krize.
Erdogan je time postavio loptu na penal, a na prazan gol će šutirati naizmjenično Milanović i Vučić, dok će Dodik i Čović zadovoljno trljati ruke.
Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni. Bez obzira što se radi o najboljoj namjeri, ovo je pogrešna inicijativa, iznešena u najgorem mogućem trenutku koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za budućnost ove zemlje. Na svu sreću od ovog Erdoganovog eksperimenta neće biti ništa, niti će do tog susreta doći u tom formatu, jer niko u Sarajevu ovaj prijedlog ne bi mogao, niti smio prihvatiti.
Zato je on objeručke prihvaćen u Beogradu i Zagrebu.
Takav poklon se ne odbija makar dolazio i iz Ankare, odakle se najmanje i očekivao.
Erdogan je uradio upravo ono što žele srpski i hrvatski secesionisti u Bosni i njihovi mentori u susjednim državama, dakle, svođenje čitave krize na isključivo etnički problem.
Samim tim se rješenje može tražiti u dogovoru predstavnika tri naroda uz asistenciju Vučića, Milanovića i Erdogana. Time bi se legitimiziralo involviranje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja u Bosni. Ako se to moralo dogoditi u Dejtonu, da bi se zaustavio rat, sada bi to bio poslednji ekser u bosanski kovčeg.
Postavlja se sada logično pitanje, pa, zašto je Erdogan izašao sa ovakvim prijedlogom?
Odgovor se krije u kombinaciji nerealne ambicije, površnosti i naivnosti.
Zvuči neverovatno i pojednostavljeno, ali je ovo i suviše blaga formulacija u odnosu na štetu koju ovakva inicijativa nosi sa sobom. Eventualni teferič etničkih poglavica iz Srbije, Hrvatske i Bosne, uz tursko pokroviteljstvo, možda bi Erdoganu donio neki kratkoročni publicitet u javnosti, ali bi Bosni ostavio trajne negativne posljedice. Na stranu što on ne bi donio nikakve konkretne rezultate, osim što bi jedni govorili o “legitimnom predstavljanju”,drugi o “mirnom razlazu”,a treći o “funkcionalnoj i cjelovitoj državi”.
Zar nije naivno vjerovati da Turska može riješiti jedan problem koji je o jadu zabavio i EU i SAD zajedno? Zar nije površnost očekivati da Dodika možete pripitomiti čestim pozivima na kanabe u predsjedničkoj palati? I to radite u momentu kada se on nalazi pod udarom američkih sankcija i sve zešćih evropskih pritisaka. Dok je Dodik u nokdaunu, vi mu dajete vještačko disanje, vjerujući da će on zbog toga postati kooperativan. Umjesto da jednostavno poručite da ”Turska neće dozvoliti novi rat u Bosni i uništenje ovdašnjih Bošnjaka”, vi piromanima dajete priliku da glume vatrogasce.
Nažalost, najnovija inicijativa je paradigma turske spoljne politike.
Ona se najpreciznije može izraziti kroz sintagme: “kreni-stani”, ”toplo-hladno”, “od danas do sutra”. Nema tu jasne vizije, a kamoli efikasne i operativne politike. Prije više od deset godina strategiju spoljne politike Turske pokušao je definirati tadašnji ministar Ahmet Davutoglu čija je okosnica bio slogan: “nula problema sa susjedima”. Na kraju, vrijednost tog dokumenta bila je manja od papira na kojem je štampan.
Od svojih osam susjeda Turska je imala “nula problema”samo sa Azerbejdžanom.
Sa svim ostalim zemljama ti odnosi su se kretali od lošeg ( Grčka, Armenija) ka gorem (Irak,Sirija).
Ovo je samo pokazatelj nerealno definiranih ciljeva i ambicija u spoljnoj politici.
Ni danas situacija nije ništa bolja.
Sa Rusima se jedne godine svađaju i prekidaju sve odnose, a već sljedeće imate devet susreta Erdogana sa Putinom.
Godinama razmjenjujete najteže optužbe sa Izraelom, a onda odjednom najavljujete posjetu toj zemlji. Jednog dana donosite odluku o protjerivanju deset ambasadora iz Ankare, a sutradan tu odluku povlačite.
Slična politika je vođenja i prema zemljama zapadnog Balkana. Albanija i Kosovo su svojevremeno bili visoko na ljestvici turskih prijatelja, danas je njihovo mjesto zauzela Srbija. Njima se zamjera da u institucijama, naročito, pravosuđu, drže kadrove koji su bliski Gulenu.
U politici, naročito spoljnoj, je najvažnija predvidivost. Jedina predvidivost u turskoj spoljnoj politici je njena potpuna nepredvidivost.
I na to se mora računati i u budućnosti.
To što je Turska osvjedočeni prijatelj ove zemlje, to što Erdogan sigurno Bosni želi biti samo od pomoći, ne znači da ne treba biti kritičan prema pojedinim potezima.
Stalna komunikacija sa turskim vlastima, blagovremene i tačne informacije mogu spriječiti nove i nepotrebne nesporazume sa našim saveznikom i partnerom.
U Sarajevu je u četvrtak popodne ubijen Kenin Lukač, saznaje Istraga.ba. U pitanju je prijatelj nedavno ubijenog Mehmeda Ramića.
“Policija Kantona Sarajevo je oko 16.50 sati obaviještena da je došlo do upotrebe vatrenog oružja na području općine Novo Sarajevo, te su izlaskom na mjesto događaja policijski službenici zatekli jedno beživotno tijelo, za koje se vrši provjera identiteta. Prve informacije ukazuju da je izvršeno krivično djelo “Ubistvo” od strane nepoznatog izvršioca”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.
Prema informacijama Istrage, Lukač je u četvrtak tokom dana imao verbalni obračun sa Asmirom Murtovićem zvanim Murta. Incident se dogodio u naselju Nova Otoka. Ovaj događaj su zabilježile i policijske agencije. No, nešto kasnije, oko 16 sati Lukač je ubijen. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Lukača napalo više osoba, a najmanje jedan od njih je bio izbrijane glave. Nakon što su ubili Kenina Lukača, napadače je sačekao bijeli Golf 6. Sumnja se da je vozilom upravljao Almir Murtović Murta.
Kenin Lukač je, inače, prijatelj Mehmeda Ramića, jednog od vođa navijačke skupine Manijaci koji je 12. decembra ubijen u sarajevskom naselju Pofalići. Tada je policija uhapsila Amela Jašarevića, zvanog Šaja, koji se tereti za ubistvo. Naknadno su uhapšeni i Edvin Imamović i Igor Zuko. Istovremeno je raspisana Interpolova potjernica za Adelom Kabašem, zvanim Dasta koji je iste noći pobjegao u Crnu Goru.
On je označen kao organizator ubistva Mehmeda Ramića. Adel Kabaš se, inače, ranije prezivao Murtović. U pitanju je brat Asmira Murtovića koji je u četvrtak, nekoliko sati prije ubistva, imao obračun sa ubijenim Keninom Lukačem.
Možete li zamisliti ijednu državu na svijetu, u kojoj ustavni sud, kao najviša pravosudna instanca, konstatuje da neke odredbe izbornog zakona i ustava nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, pa, onda, zaključi da te odredbe neće biti brisane jer ne postoji politički konsenzus? Pošto živimo u Bosni i Hercegovini, mi ne moramo zamišljati. E, sada, ako ste pomislili da je u pitanju presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, prevarili ste se. U tom je predmetu Ustavni sud jasno dao do znanja da je odredba Izbornog zakona, koja je nalagala da svaki kanton, prilikom popunjavanja Doma naroda FBiH, mora dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda – neustavna. Naloženo je da sporna odredba bude obrisana, a CIK je svojim Uputstvom nadomjestio izbrisanu odredbu na osnovu koje je popunjavan Dom naroda FBiH. Što u prevodu znači da je ova presuda – provedena.
Pa, ipak, svakodnevno ćete u medijima pročitati kako je presuda Ljubić temelj za nešto što se zove “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda.
Tako, dakle, izgleda pravda
Budite sada iskreni, da li ste čuli za presudu po apelaciji Željka Komšića? Vjerujem da vas je mnogo više čulo za predmet Ljubić, nego za predmet Komšić. No, većina medija i njihovi “prateći orkestri” od presude Ustavnog suda BiH kojom se način izbora rukovodstava Federacije BiH i Republike Srpske proglašava – neustavnim, nisu napravili predmet Komšić. A ova presuda nije provedena. Štaviše, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je konstatovao da, iako odredbe entitetskih ustava krše građanska prava, neće biti naloženo nadležnim parlamentima da ih promijene. A neće biti ni izbrisane.
”Trenutačno je nemoguće predvidjeti obim ovih izmjena”, konstatira u predmetu Komšić isti onaj Ustavni sud koji je naložio da se izbrišu odredbe Izbornog zakona BiH osporene u slučaju Ljubić.
Tako, dakle, izgleda pravda kada se rješava pitanje izbornog zakonodavstva. Svi su jednaki pred zakonom, osim onih koji su, da se poslužim Orwellom, malo “jednakiji”.
Naredne sedmice u BiH dolaze Angelina Eichhorst i Matthew Palmer. Tema je, ponovo, izmjena izbornog zakonodavstva. Evropska zvaničnica i američki diplomata već mjesecima tragaju za kompromisom kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona i Ustava BiH. Presudu Komšić sigurno neće pomenuti. Ni posrednici, a ni pregovarači. Umjesto presude Komšić, govorit će se o slučaju Komšić, odnosno o načinu izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. I presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po apelacijama Zornić, Sejdić i Finci, Pilav i Pudarić nisu u fokusu. U fokusu je “hrvatsko pitanje” o kojem je u ponedjeljak govorio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i na čije je rješavanje, još u avgustu 2017. godine, pozivao tadašnji ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivancov.
”Neophodno je riješiti hrvatsko pitanje”, kazao je Ivancov u intervjuu za Večernji list.
Nema kompromisa
Ruske diplomate su tada nametnule temu. Ona je i danas u životu. I postala je glavna preokupacija, pazite sada, američkih i evropskih diplomata.
Da je nužno promijeniti Ustav i Izborni zakon BiH, konstatirao je i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, potencirajući jednakopravnost svih građana, bez obzira na etničku pripadnost.
Ali zašto se, onda, tokom pregovora ne priča o presudama iz Strasbourga, već isključivo o “hrvatskom pitanju”, kako su ga definisali Ivancov i Lavrov? Možda zbog toga što su neki, ipak, “jednakiji”. Svuda na svijetu, kada najviši državni sud donese presudu, o njoj se ne raspravlja. Nema kompromisa u provođenju presuda.
S proljeća 1979. godine u redakciju Dana, koja se tada nalazila u Titovoj ulici preko puta Olomana, Vlatka Krsmanović (vodila novinarsku praksu na Odsjeku žurnalistike) svratila je na kafu, a zapravo došla je s prijedlogom da u listu angažiramo njenog studenta Vlastimira Mijovića, koji je tada bio pri kraju četvrte godine. Rekla je kako se u toj generaciji izdvajaju dvojica studenata – jedan je bio Đogo, koga je već “begenisalo” Radio Sarajevo, a drugi je bio Mijović, koji je više sklon novinama. (Đogo i Mijović, duboko generacijski i prijateljski povezani, politički su se potpuno razišli 1992. Odličan siže za priču o dva predratna druga, na različitim stranama istorije).
Lak na peru
”Mijović će biti veliki novinar”, bila je prognoza ove profesorice koja se, eto, ostvarila.
Potencijalni saradnici uglavnom su dolazili skrušeni i ponizni. Mijović je bio sušta suprotnost: pun samopouzdanja, energije, znanja, sa simpatičnim odsustvom skromnosti, odmah je licitirao nekoliko prijedloga za tekstove. Tako je počeo njegov rad u Našim danima, gdje se brzo izdvojio u cijeloj ekipi. Mojim odlaskom u JNA početkom 1982. godine postao je glavni urednik.
Mijović je bio lak na peru. Pisao je brzo, jednostavno i sa stavom. Sistem je bio čvrst, ali u godinama poslije Titove smrti osjetljiv na kritike sa istaknutom parolom o “jedinstvu” prema utvrđenoj politici i naglašenom potrebom borbe protiv raznih neprijatelja. Iza ovih ciljeva skrivala se odbrana kadrova i njihovih privilegija i nespremnost da se društvo reformira.
Kod mladih novinara javljao se neki borbeni polet s naglašenim idealima za pravdu i željom da se mijenja društvo. Nije to bio program, već raspoloženje, a dometi neke vrste kontroliranog bunta zavisili su od spremnosti pojedinaca da se izlože političkom i egzistencijalnom riziku. To je vrijeme u kojem se otvorila afera Miljuš zbog plagiranja magistarskog rada čiji je mentor bio šef Partije Hamdija Pozderac, ali o tome sarajevski mediji nisu pisali. Osim Naših dana, u kojim se pojavio kraći tekst naslovljen “Koliko je strana prepisao Brana”. Bilo je to proljeće 1982.
Kasnije mi je Vlasta pričao kako je bio pozvan u CK kod funkcionera zaduženog za medije na ribanje i kako nije htio odstupiti ni za dlaku. Suština Vlastine odbrane je bila da se Partija zalaže za istinu, poziva “sredstva informisanja” da razotkrivaju nepravilnosti itd. te da on kao glavni urednik provodi tu politiku. Pitam Vlastu, kada sam dolazio na prvo odsustvo, kako se završilo to ribanje? “Živko (Babić, op. a) i ja nastavali smo diskusiju u Klubu delegata. Do fajronta.” U to vrijeme to je bio popularan i jeftin restoran poluotvorenog tipa. Ova epizoda pokazuje Vlastin karakter, ali i neke razlike unutar partijskog vrha na društvene devijacije tog vremena koje su omogućavale hrabrim i pametnim da iznose i brane svoje stavove.
U svojoj novinarskoj karijeri Mijović je imao više zanimljivih i rizičnih epizoda. Posebnu pažnju zaslužuju tekstovi iz Vlastinog beogradskog perioda (bio je glavni urednik Mladosti, lista omladine Jugoslavije), te novinskog opusa do odlaska za dopisnika Oslobođenja u Moskvu.
Ako neki tekst možemo izdvojiti kao “životno djelo”, onda je to otkrivanje afere upada pripadnika DB-a Srbije na prostor Srebrenica/Bratunac. Na djelu je bio projekat stvaranja srpskih paramilicija i rovarenja kojim su stvarane pretpostavke za nacionalne sukobe. Bilo je očigledno i tada i sada da je to bio preludij za agresiju. Vlastin tekst, koji je objavio zagrebački Danas, odjeknuo je širom Jugoslavije kao bomba, ogolio je namjere Miloševićevog režima prema Bosni i Hercegovini i otvorio oči i najvećim skepticima spram Miloševićevih namjera. Podloga za tekst bila je informacija savezne tajne policije (ne sjećam se više da li vojne ili civilne) o aktivnostima srbijanskih agenata. Informacija je distribuirana na mali broj adresa saveznih funkcionera i nosila je oznaku “državna tajna”. Javni tužilac Srbije izdao je nalog za Vlastino hapšenje (odavanje državne tajne), što bi vodilo daljem krivičnom gonjenju, ali je on bio svjestan da je dirnuo u osinjak i na vrijeme se sklonio u Sarajevo. Time je njegova beogradska epizoda praktično bila završena.
Nije kalkulisao ni kada je na stranicama Oslobođenja napao DB Bosne i Hercegovine i ministra Zgonjanina zbog maltretiranja studenata Fakulteta političkih nauka koji su simpatizirali aktivnosti studenata iz Ljubljane koji su promovirali neke liberalne ideje.
Vlasta će ostati zapamćen kao rijedak novinar kojem je odmah bilo jasno šta Milošević namjerava, koje su pogubne posljedice te politike za BiH i samu Jugoslaviju. Moram reći da smo mjesecima nakon uspona Miloševića u jesen 1987. bili zbunjeni – i bh. politika i mi novinari. Taj njegov angažman – od pojave Miloševića do odlaska u Moskvu – zaslužuje posebnu obradu koja bi koristila i studentima i široj javnosti za razumijevanje političkih procesa koji su doveli do raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.
Nije se plašio ni kalkulisao
Negdje oko Nove godine 1991/92. Vlasta je nekim poslom došao iz Moskve. Uz kafu u restoranu Oslobođenja zabrinuto sam govorio o mogućnostima rata, a Vlasta kao da gleda u kristalnu kuglu s ubjeđenjem svjedoka kaže: “Šta god da bude, i Milošević i kriminalci koje angažuje visiće kad-tad na Terazijama.”
Cijeli život je posvetio novinarstvu. Govorio je da se opredijelio za novinarstvo jer je radoznao čovjek i što će taj posao najbolje raditi. I to je bila živa istina.
Međutim, nije samo novinarstvo ono što je Mijovića učinilo prepoznatljivim. Njegova “dodatna vrijednost” sadržana je u činjenici da se izdvajao kao ličnost: bio je spreman na dijalog, bio je drčan i čvrst u odbrani svojih stavova, nije se plašio niti kalkulisao. Često je znao raditi i na vlastitu štetu. Nakon povratka iz Rusije i Ljubljane krajem devedesetih, u Oslobođenju je dao otkaz, a nije morao. Negdje iza 2002. bio je pomoćnik generalnog direktora FTV-a. “Nisam ja za rukovanje”, bio je njegov odgovor na moj upit zašto odlazi. Vlasta je bio politički Bosanac. Da se nacionalno izjašnjavao, mogao je napraviti ozbiljnu političku karijeru. “Niti hoću, niti mogu mijenjati nacionalnu pripadnost.” Zbog svog moralnog stava ulazio je u periode bez zaposlenja i sigurne plate i sve je to dostojanstveno podnosio. Bio je čovjek sa stavom. I velikom toplinom.
(Autor Emir Habul je bio glavni urednik Naših dana 1978-1982, te novinar i urednik u Oslobođenju do 2002. godine)
Samantha Power, glavna administratorica USAID-a, koja je sinoć doputovala u dvodnevnu posjetunasoj zemlji, svoj prvi sastanak imala je u Oslobođenju.
U redakciji Oslobođenja dobitnica Pulicerove nagrade, koja se snažno zalaže za slobodu medija, razgovarala je s novinarima istraživačima.
Goste je dočekala glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je zajedno s kolegama Sinišom Vukelićem iz banjalučkog Capitala, Šteficom Galić, glavnom urednicom portala Tacno.net i Eldinom Karićem glavnim urednikom Žurnala, predočila s kojim se sve problemima mediji suočavaju u svojim nastojanjima da Bosancima i Hercegovcima ponude potpune i tačne informacije i različita stajališta.
Samantha Power je sa svojim suradnicima i američkim ambasadorom u našoj zemlji Ericom Nelsonom obišla naš Superdesk i O kanal.
Integrirana redakcija koju čine dnevni list Oslobođenje, info-program O kanala i portali portali nastala je uz podrsku USAID-a koji, skupa sa Internewsom, pomaže kroz regionalni i domaće projekte jačanje neovisnih medija.
“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
“Oj, četnici Ravne gore, zbijajte se u redove. Zbijajte se, brat do brata, da skinemo jaram s vrata”.
Ovi su stihovi, u noći između 13. i 14. januara, odjekivali u brdima oko Srebrenice. U manastiru Karno proslavljala se pravoslavna Nova godina. Domaćin je bio iguman Luka Babić. A gosti su došli iz Srbije. Predvodio ih je Mlađan Đorđević, bivši savjetnik srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, danas “humanitarac” koji je osnovao organizaciju “Naša Srbija” i vođa “Pokreta Oslobođenje” . Ukratko – rusofil. Sa sjajnim vezama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i četničkim udruženjima.
“Stigoh u manastir Karno iznad Srebrenice, kod igumana, oca Luke, gde ću sa braćom iz Srbije i Srpske dočekati pravoslavnu Novu godinu”, napisao je 13. januara Mlađan Đorđević.
Iguman Luka je organizirao vatromet ispred manastira. Gosti su se, poslije toga, vratili četničkim pjesmama.
“Na sred gore Romanije, četnički se barjak vije. Pa, neka ga, nek se vije, donet nam je iz Srbije. Doneo ga Čiča Draža i njegova gorska straža”, glasili su stihovi jedne od pjesama koje su četnici te noći pjevali u manastiru Karno.
Kako se može vidjeti na fotografijama koje su objavljene na Facebook stranici manastira Karno, domaćini i njihovi gosti su razvili zastavu “Ujedinjenog ravnogorskog pokreta”, te zastave Ruske Federacije i i “carske Rusije”.
Te večeri je, rekosmo, u manastiru boravio Mlađan Đorđević, lider “Pokreta Oslobođenje” koji posljednjih godina posebno ističe svoje veze sa Rusijom. Prema pisanju portala nova.rs, “predsednik pokreta “Oslobođenje” Mlađan Đorđević” fotografisan je nedavno u društvu Aleksandra Babkova.
“Na fotografiji do koje je došao naš portal, a za koju se pretpostavlja da je nastala tokom Đorđevićeve posete Moskvi, vide se on i Babkov u nekom od moskovskih restorana”, objavila je u septembru prošle godine nova.rs.
Đorđević je tada potvrdio da se sreo sa Babkovim i srbijanskim je medijima ustupio fotografiju.
Đorđevićev sagovornik iz Moskve, Aleksander Babkov je od 2014. godine pod sankcijama Evropske unije zbog “narušavanja teritorijalnog integriteta i suverenitata Ukrajine”. Tim su se sankcijama kasnije pridružile i Sjedinjene Američke Države koje su Babkova stavile na crnu listu.
“Aleksandar Babakov je posebni predsjednički izaslanik Ruske Federacije zadužen za saradnju s organizacijama koje predstavljaju Ruse koji žive u inostranstvu. Babakova je 2014. godine sankcionirala EU, koja je istaknula da je glasao za ruski zakon o aneksiji Krima. Aleksandar Babakov imenovan je za dužnosnika Vlade Ruske Federacije”, navedeno je u odluci vlasti SAD-a.
Na listi su tada završili i saradnici Aleksandra Babkova, Aleksandr Vorobjev koji je šef njegovog kabineta, te Mikhail Plisyuk.
“Tačno je da sam se vidio sa njim. U pitanju je veliki prijatelj Srbije i srpskog naroda, ali ne bih ništa više komentarisao”, rekao Mlađan Đorđević nakon povratka iz Moskve, u septembru prošle godine.
Prošle sedmice je, rekosmo, Đorđević boravio u Bosni i Hercegovini, odnosno u Srebrenici, gdje je sa pripadnicima četničkih udruženja, u manastiru Karno, dočekao pravoslavnu novu godinu.
Mjesec i po prije Đorđevća, manastir Karno je posjetio i Dušan Marković, kontroverzni vođa ultranacionalističke stranke Prava Srbija sa centralom u Jagodini.
Prema medijskim izvještajima iz decembra prošle godine, Marković je sa igumanom manastira Karno Lukom Babićem pjevao četničke pjesme.
“Šta se ono u Bosni pokraj Drine zbiva, to su srpski četnici sišli sa planina. Ne boje se Allaha, ne boje se mina, ne boje se ustaša, ni mudžahedina”, pjevao je Marković, dok ga je iguman Luka povremeno pratio.
Marković je poznat po ekstremnim izjavama prema migrantima, a u zvaničnoj biografiji stoji da je sa svega 19 godina postao potpredsjednik Ravnogorskog pokreta, gdje se na njegovim profilima po društvenim mrežama mogu vidjeti fotografije gdje pozira u uniformi i sa oružjem.
Od septembra prošle godine, Markovićeva “Prava Srbija” nalazi se u koaliciji sa neonacističkim Pokretom Levijatan.
Članovi “Pokreta Levijatan” ne skrivaju svoje simpatije prema presuđenim ubicama i ratnim zločincima, poput Dragana Vasiljkovića, poznatog kao kapetan Dragan.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...