“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
“Oj, četnici Ravne gore, zbijajte se u redove. Zbijajte se, brat do brata, da skinemo jaram s vrata”.
Ovi su stihovi, u noći između 13. i 14. januara, odjekivali u brdima oko Srebrenice. U manastiru Karno proslavljala se pravoslavna Nova godina. Domaćin je bio iguman Luka Babić. A gosti su došli iz Srbije. Predvodio ih je Mlađan Đorđević, bivši savjetnik srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, danas “humanitarac” koji je osnovao organizaciju “Naša Srbija” i vođa “Pokreta Oslobođenje” . Ukratko – rusofil. Sa sjajnim vezama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i četničkim udruženjima.
“Stigoh u manastir Karno iznad Srebrenice, kod igumana, oca Luke, gde ću sa braćom iz Srbije i Srpske dočekati pravoslavnu Novu godinu”, napisao je 13. januara Mlađan Đorđević.
Iguman Luka je organizirao vatromet ispred manastira. Gosti su se, poslije toga, vratili četničkim pjesmama.
“Na sred gore Romanije, četnički se barjak vije. Pa, neka ga, nek se vije, donet nam je iz Srbije. Doneo ga Čiča Draža i njegova gorska straža”, glasili su stihovi jedne od pjesama koje su četnici te noći pjevali u manastiru Karno.
Kako se može vidjeti na fotografijama koje su objavljene na Facebook stranici manastira Karno, domaćini i njihovi gosti su razvili zastavu “Ujedinjenog ravnogorskog pokreta”, te zastave Ruske Federacije i i “carske Rusije”.
Te večeri je, rekosmo, u manastiru boravio Mlađan Đorđević, lider “Pokreta Oslobođenje” koji posljednjih godina posebno ističe svoje veze sa Rusijom. Prema pisanju portala nova.rs, “predsednik pokreta “Oslobođenje” Mlađan Đorđević” fotografisan je nedavno u društvu Aleksandra Babkova.
“Na fotografiji do koje je došao naš portal, a za koju se pretpostavlja da je nastala tokom Đorđevićeve posete Moskvi, vide se on i Babkov u nekom od moskovskih restorana”, objavila je u septembru prošle godine nova.rs.
Đorđević je tada potvrdio da se sreo sa Babkovim i srbijanskim je medijima ustupio fotografiju.
Đorđevićev sagovornik iz Moskve, Aleksander Babkov je od 2014. godine pod sankcijama Evropske unije zbog “narušavanja teritorijalnog integriteta i suverenitata Ukrajine”. Tim su se sankcijama kasnije pridružile i Sjedinjene Američke Države koje su Babkova stavile na crnu listu.
“Aleksandar Babakov je posebni predsjednički izaslanik Ruske Federacije zadužen za saradnju s organizacijama koje predstavljaju Ruse koji žive u inostranstvu. Babakova je 2014. godine sankcionirala EU, koja je istaknula da je glasao za ruski zakon o aneksiji Krima. Aleksandar Babakov imenovan je za dužnosnika Vlade Ruske Federacije”, navedeno je u odluci vlasti SAD-a.
Na listi su tada završili i saradnici Aleksandra Babkova, Aleksandr Vorobjev koji je šef njegovog kabineta, te Mikhail Plisyuk.
“Tačno je da sam se vidio sa njim. U pitanju je veliki prijatelj Srbije i srpskog naroda, ali ne bih ništa više komentarisao”, rekao Mlađan Đorđević nakon povratka iz Moskve, u septembru prošle godine.
Prošle sedmice je, rekosmo, Đorđević boravio u Bosni i Hercegovini, odnosno u Srebrenici, gdje je sa pripadnicima četničkih udruženja, u manastiru Karno, dočekao pravoslavnu novu godinu.
Mjesec i po prije Đorđevća, manastir Karno je posjetio i Dušan Marković, kontroverzni vođa ultranacionalističke stranke Prava Srbija sa centralom u Jagodini.
Prema medijskim izvještajima iz decembra prošle godine, Marković je sa igumanom manastira Karno Lukom Babićem pjevao četničke pjesme.
“Šta se ono u Bosni pokraj Drine zbiva, to su srpski četnici sišli sa planina. Ne boje se Allaha, ne boje se mina, ne boje se ustaša, ni mudžahedina”, pjevao je Marković, dok ga je iguman Luka povremeno pratio.
Marković je poznat po ekstremnim izjavama prema migrantima, a u zvaničnoj biografiji stoji da je sa svega 19 godina postao potpredsjednik Ravnogorskog pokreta, gdje se na njegovim profilima po društvenim mrežama mogu vidjeti fotografije gdje pozira u uniformi i sa oružjem.
Od septembra prošle godine, Markovićeva “Prava Srbija” nalazi se u koaliciji sa neonacističkim Pokretom Levijatan.
Članovi “Pokreta Levijatan” ne skrivaju svoje simpatije prema presuđenim ubicama i ratnim zločincima, poput Dragana Vasiljkovića, poznatog kao kapetan Dragan.
Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.
Forte i fazoni
Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.
I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.
Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.
Guardian i zaštitnici privatizacije
Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .
Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.
Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.
A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.
U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu “Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.
Kada SDA osporava zakonitost
Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.
Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”. Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.
Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…
Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”
To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…
Na dan referenduma o ustavnim promjenama u Srbiji, Srpska Lista zajedno sa pro-ruskim portalom Kosovo Online izmislila je da se na Kosovu dogodio međuetnički incident, objavio je thegeopost.
Suprotno ovoj tvrdnji, Policija Kosova saopćila je da je došlo do napada u mestu Runik, opština Srbica u kojem se siječe šuma za privatne upotrebe.
„U podne, 16. januara 2022. godine, Policijskoj stanici Srbica je prijavljen i slučaj sa elementima krivičnog dela “napad”. Iz početne istrage i izjave oštećene M.K., saznaje se da kad je žrtva bila u selu Runik u Srbici, srela je osumnjičenog kojeg je od ranije poznavala, gde je tokom razgovora došlo do svađe između njih, a kao razlog je navedeno da je žrtva sumnjala da je osumnjičeni sjekao šumu u privatnom vlasništvu“, navodi se u saopštenju kosovske policije.
Takođe se navodi da je kontaktiran postupajući tužilac te da je osumnjičeni pušten na slobodu u redovnoj proceduri.
„Povodom slučaja su preduzete intenzivne istražne mjere, identifikovan je i uhapšen osumnjičeni B.S., a saslušan je i svjedok ovog slučaja”.
Za sve preduzete mjere kontaktiran je postupajući tužilac, koji je predložio da se slučaj inicira i istražuje za krivično delo „napad“.
Nakon obavljenog razgovora, osumnjičeni je, po nalogu tužioca, pušten na slobodu u redovnoj proceduri, navedeno je dalje u saopštenju.
Međutim, takozvana Kancelarija za Kosovo u Vladi Srbije izjavila je da je „Milan Kovačević iz Srbice napadnut jer ima srpsko ime, prezime i kapu”.
Reagovala je i Srpska lista rekavši da je „ovaj napad direktna posljedica antisrpske politike Prištine”.
Iste reakcije objavio je i srpski medij sa proruski medij Kosovo Online.
Kako navodi ovaj portal, “napad mladića u Srbici je akcija protiv Srba koji služi kao gorivo za albanske ekstremiste”.
Policija Kosova demantovala je na tvrdnje koje navodi Srpska lista, a koje je objavio portal Kosovo Online. Iz Policije Kosova su saopštili da su gore navedene tvrdnje, laž.
“Policija Kosova sa ciljem tačnog informisanja javnosti o nekim člancima objavljenim danas (17.01.2022) na nekoliko različitih portala, koji se pozivaju na izjave Srpske liste da je u selu Runik u Srbici napadnuto lice M.K, i prema njihovim riječima, ovaj napad je antisrpski, reaguje na ove neistinite vijesti“, objašnjava policija.
Do sada je takve strategije koristila Srbija, sa svojim saveznicima poput Srpske liste i Kosovo Online, s ciljem da se ovakvi slučajevi prikazuju lažno pred međunarodnom zajednicom i posebno na sjednicama Savjeta bezbjednosti UN-a, kao slučajevi etničkih napada na Srbe.
U Srbiji je održan referendum o ustavnim promenama.
Skupština Kosova usvojila je rezoluciju kojom se izrazilo protivljenje da se u zemlji održi referendum o državi Srbiji.
Da li je Milorad Dodik u vili Mir izgubio bitku ili rat? Kako god to ko gledao, najbliže je istini da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u prošli petak natjerao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera SNSD-a, vojničkim jezikom rečeno, na povlačenje na rezervni položaj, no znači li to da će tamo tek (sa)čekati da bura prođe ili je pak riječ o ozbiljnom zaokretu Vučićeve politike, ne ovisi samo o zvaničnom Beogradu. Što će reći da su izgledna dva moguća scenarija: ako Evropa pristane na tviteraški populizam Olivéra Várhelyija – već u aprilu, nakon srbijanskih izbora – ne gine nam mnogo žešća repriza eskalacije incidenata kakvi su pratili proslavu 9. januara, o čemu svjedoči Dodikov nastup na RTS-u iste noći u Beogradu gdje je čvrsto ponovio da od svojih (konačnih) planova ne odustaje.
Ispričnica za bijeg
Ako, pak, Evropska unija istraje u najavama svog dogovornog nastupa sa Sjedinjenim Američkim Državama o ozbiljnijem pristupu Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini, onda će se obistiniti prognoza Dušana Janjića kako je došlo vrijeme da se “Dodik sklanja sa političke scene na kojoj ga svakako uskoro neće biti”.
U ovom času izvjesno je zapravo da su najnovije američke sankcije – kojima je Dodik podebljan na crnoj listi zbog korupcije, a što je samo početak tog ozbiljnijeg procesa – počele da pokazuju rezultate. I ovdje je zaista najmanje riječ o tužbi koju je (sin) Igor Dodik najavio protiv odlazećeg (kako to voli reći otac Milorad) američkog ambasadora iz BiH Erica Nelsona, koji je u oproštajnom intervjuu za Oslobođenje i Nezavisne novine, objašnjavajući razloge stavljanja ATV-a na istu listu, precizirao kako nije riječ o medijskim već o tenderskim nastupima i njihovoj zloupotrebi. SAD tvrde da su sankcije tek na početku, što bi trebalo značiti da će se Dodiku na crnoj (antikorupcijskoj) listi pridružiti i drugi zaslužnici za ovakvo jadno stanje u našoj zemlji, što i dalje ne nudi odgovor na pitanje šta sve to znači za mir na Balkanu. Živa je istina da je – nazovimo je tako – čuvena međunarodna zajednica već predugo pod stavku izbornih bitaka stavljala atake na mir, što su domaći korupcijski šampioni iskoristili za mobiliziranje ratnih bubnjeva, u čemu je Dodik zaista izvan konkurencije, toliko da su o tome počeli javno da govore i opozicijski lideri u Republici Srpskoj, upozoravajući na štetnost njegovih ambicija i po sam entitet. Drugi, dodatni problem je u činjenici da su zapaljivi incidenti savršena ispričnica za bijeg od (korupcijske) odgovornosti. A Dodik je već prešao crvenu liniju, onu s koje je povratak neizvediv, s obzirom na to da je apsolutna utopija da će prihvatiti poraz.
No, čini se da je Aleksandar Vučić shvatio razmjere problema. Za razliku od domaćih političara, koji ni prstom ni repom mahnuli nisu niti pokazali potrebu da odlaskom među povratnike u Prijedor, Foču, Gacko, Doboj, na Ilidžu… daju vlastiti doprinos smirivanju strasti i prije svega umirivanju povratnika, Vučić je otišao u Priboj da “smanji međunacionalne tenzije” i makar svojim istupima demonstrira kako se protivi manifestacijama mržnje i opjevavanja novih genocida. U petak je napravio korak više: Dodika je ugostio u vili Mir, čije i samo ime simbolično treba da posvjedoči o namjerama srbijanskog predsjednika. No, ova veleljepna građevina za Dodika ima i ličnu historiju: vila Mir je na Dedinju, gdje se i sam smjestio u komšiluku, ali je mnogo poznatija kao kompleks u Užičkoj ulici u kome je čuvena rezidencija koju je NATO razorio tokom bombardovanja 1999. godine, a u kojoj je neposredno prije toga živio Slobodan Milošević sa porodicom: upravo u vili Mir Milošević je 2001. godine i uhapšen. Za one koji su zaboravili – Dodik jeste imao problema i sa Karadžićem i sa Mladićem, o čijim je ratnim zločinima među prvima javno progovorio i na čije je hapšenje svojedobno pozivao (to što se u međuvremenu odlučio predomisliti, druga je priča), ali je i u godinama rata i poraća gajio dobre veze s Miloševićem. Vilu Mir danas Vučić koristi za tajne i manje tajne sastanke, neki kažu da u njoj praktično i živi, no kako god bilo, nije nimalo slučajno izabrao da baš tu, na mjestu s kojeg su dirigirani ratovi na Balkanu, članu bosanskohercegovačkog Predsjedništva objasni da se interesi Srba preko Drine najbolje brane radom u državnim institucijama. Vučić se ponudio da (o)poziciji i lično objasni razloge svoje tople preporuke, a Dodik je tek najavio svoje razgovore i sjednicu Narodne skupštine početkom februara koja će, tobože, demokratski razmotriti Vučićevu poruku. Iste noći, evropski komesar za susjedstvo i proširenje tvitao je vijest kao da je osobno razriješio sve balkanske probleme. Várhelyiju se očito žurilo, nemali je broj europarlamentaraca koji traže istragu o njegovim domunđavanjima s kreatorima balkanskog haosa, da ne kažem otvorenoj podršci Dodikovom secesionizmu, te je bjelodano jasno da na ovaj način čuva i vlastitu pozadinu, a i ambicije šefa svoje države Victora Orbana s kojim EU i bez Dodika ima dovoljno problema. Nema uopće sumnje da Vučiću ovakvi raspleti odgovaraju, kao što je ima još i manje da će Dodik pokušati ovaj Várhelyijev manevar predstaviti kao pobjedu svojih saveznika – od Rusije preko Mađarske do Lajčaka i francuskih desničara, te cijelu priču komunicirati upravo kao odlaganje otcjepljenja do proljeća. Vučić je očito i na to računao pa baš zato predsjednik Srbije iz vile Mir i nudi svoje posredovanje kod Dodikovih saveznika, ali i opozicije: time zapravo konačno skida teret izdajništva srpstva sa SDS-a, PDP-a i ostalih Dodikovih političkih protivnika koji im je vlasnik SNSD-a – zahvaljujući i tenderima ATV-a – nametnuo.
Dodikov odlazak ili o(p)stanak
E sad, posve je drugo pitanje šta će povratak na posao višemjesečnih neradnika (niko nije toliko naivan da povjeruje kako je povlačenje dužnosnika iz RS-a ostalima tako teško palo) donijeti institucijama BiH i kako će utjecati na zagađenu međunacionalnu atmosferu. Pravi ispit je vrlo brzo, s obzirom na to da u našu zemlju (opet) stiže dvojac Palmer – Eichhorst da nastavi svoju nemoguću misiju. Ako se pokaže minimum spremnosti da se obavi makar prvi korak izbornih reformi, onaj koji bi omogućio transparentnije i poštenije izbore, recimo da bi potpuno sluđen i isprepadan narod (svih vjera i nacija) imao razloga da povjeruje kako se pomičemo pa makar puževim korakom naprijed. Tu na scenu stupaju HDZ i Dragan Čović, tačnije to je praktični ispit iskrenosti o opredjeljenju u evropsku budućnost u koju nam se lider/europejac tako silno zaklinje. Pokazat će se, naime, i koliko pije vode Plenkovićevo angažiranje na peglanju odnosa dvije zemlje (je li Milanović na odmoru ili je zaista primirio?), ali i spremnost već pomenutog dvojca da razumije dubinu problema u državi u kojoj oni nastoje mijenjati paragrafe dok se ljudima prijeti krvavom Drinom, a autobusi izgnanika sve puniji putuju ka Zapadu. Isplivat će, naravno, na površinu i stepen državotvornosti bošnjačkih politika koje se, sve zaklinjući u BiH, bave isključivo vlastitim interesima nespremne da o državi razmišljaju izvan relacije Marindvor – Vijećnica. A iznad svega, pokazat će se spremnost našeg pravosuđa da se dohvati vlastitog posla: ne mogu američke crne liste, sve da ih pojedinačne zemlje EU isprate onako kako obećavaju, napraviti značajnu razliku a da se u Bosni i Hercegovini ne kreira politička klima koja će potaknuti tužiteljstva na rad ni po babi ni po stričevima, očevima, suprugama i ostaloj familiji i partijskim poslušnicima. To je ključ našeg problema koji je Dodiku i dao krila i zbog čega je uostalom Milan Tegeltija i završio – sve sa suprugom – na crnoj listi SAD-a. A kandidata ima napretek. I brzina obračuna s njima – makar to bilo povlačenje ravno Kukićevom koji je svjestan da “SAD sigurno ništa nisu napamet donijele” – direktno će utjecati na Dodikov odlazak ili o(p)stanak.
„Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga“, kaže nam Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle.
A zbog čega smo ga zvali? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.
Za volanom kamiona bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.
„Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga“ prisjeća se Fadil.
U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.
„Počeo sam voziti smeće za njih“, govori nam Fadil.
Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.
„Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi“, nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.
A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,
„Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade“, govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.
Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.
„Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno“, ispričao nam je Fadil.
Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa nam priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.
“Selam moj efendija”, prosljeđuje nam Ahmed Besimove riječi, “da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam”.
Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.
“Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio. Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokusao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdrzati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu. Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.
Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu”.
Bratislav Dikić, bivši šef Žandarmerije Srbije, optužen za terorizam u Crnoj Gori, u petak je posjetio pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Republike Srpske koja je smještena u Zalužanima kod Banja Luke. Prema informacijama Istrage, domaćin optuženom teroristi Bratislavu Dikiću bio je Srđan Stojaković, drugi čovjek SAJ-a MUP-a Republike Srpske.
Srđana Stojakovića mogli ste vidjeti na čelu ešalona kojeg su činili pripadnici SAJ-a.
“Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst, za krst Nemanjića. Za slavu, za slavu Obilića. Stasala je naša dika, nova srpska Republika”, pjevali su 9. januara pripadnici SAJ-a dok im je upute davao Srđan Stojaković.
Bratislav Dikić je, već smo objavili, tog dana bio u u publici, a uspio ga je snimiti saradnik Istrage. On je u Bosnu i Hercegovinu ušao 8. januara, iz Srbije, preko Pavlovića mosta, odakle se, dalje, preko Bijeljine i Brčkog, zaputio prema Banja Luci gdje je prisustvovao obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Veći dio svog vremena, Dikić je proveo sa ratnim veteranima Republike Srpske. No, u petak je odlučio posjetiti bazu Specijalne antitetorističke jedinice (SAJ) gdje se sastao sa čelnicima te jedinice. Razlog i detalji Dikićeve posjete SAJ-u nisu saopćeni. Osim sa SAJ-evcima, Dikić se sastao i sa pripadnicima Žarnarmerije MUP-a Republike Srpske.
Inače, Bratislavu Dikiću, prema pisanju crnogorskih Vijesti, 17. bi januara u Višem sudu u Podgorici trebalo početi obnovljeno suđenje u slučaju poznatom kao “državni udar”. Početak novog suđenja odgađan je nekoliko puta, otkako je u februaru prošle godine Apelacioni sud Crne Gore ukinuo je presudu, kojom je 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora.
Prvostepenom presudom bila su osuđena i dvojica ruskih državljana. Eduard Šišmakov i Vladimir Popov su ukinutom presudom bili osuđeni osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ovu dvojicu pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU tereti da su 2016. godine bili na čelu kriminalne organizacije koja je pripremala izvođenje terorističkih akcija na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, te da su pripremali i likvidaciju tadašnjeg crnogorskog premijera, a današnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na osnovu obavještajnih informacija partnerskih agencija, crnogorske vlasti su uspjele spriječiti ovu akciju. Šišmakov i Popov su pobjegli, a za njima je raspisana Interpolova potjernica. Bratislav Dikić nije uspio pobjeći. On je uhapšen i od 2016. godine i bio je u pritvoru sve dok proruski Demokratski front nije postao dio parlamentarne većine koja je formirala novu crnogorsku Vladu. Na slobodu je pušten u februaru prošle godine, kada mu je ukinuta prvostepena presuda kojom je osuđen na osam godina zatvora.
“Osjećam se moralno krivim, ali ne mogu prihvatiti nešto što svjesno i voljno nikad ne bih uradio. Prevaren sam i uvučen u nečije igre, a da toga nisam bio svjestan. Rekao sam da se osjećam moralno krivim, jer sam bio nesmotren prema svjedoku saradniku Saši Sinđeliću i nisam pročitao njegove nečiste namjere”, kazao je Dikić 25. marta 2019. godine godine iznoseći završne riječi.
Dikić će, kasnije, promijeniti iskaz, tvrdeći da je njegova prva izjava iznuđena.
Prema uputama ruskih obavještajaca, pripadnik četničkog ravnogorskog pokreta Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić su trebali angažirati oko pedesetak kriminalaca iz Srbije i BiH koji bi, prema planu, kao oružana formacija, nasilno svrgnuli sa vlasti Milu Đukanovića.
Nakon što je pušten na slobodu, Dikić se vratio u Srbiju, gdje je, prema pisanju Insajdera, imenovan za pomoćnika direktora Javnog preduzeća Srbijašume.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne viđaju u njegovom rodnom Bihaću. Tamo se trebao pojaviti u 2. decembra prošle godine na Općinskom sudu, gdje mu se sudi zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda policajcu Muhamedu Ziriću, koji je poslije te tuče preminuo.
„Nije se pojavio“, kaže nam sudija Općinskog suda Bihaću Dino Muslić.
Kaže da je imao čvrsta obećanja da će Sadiković doći na ročište 28. decembra. Ali, opet se nije pojavio.
„Njegov branilac nam je rekao kako je on proteklih mjeseci imao neko takmičenje u Dubaiju. Onda je, prema riječima, branioca imao problema s vizom. Rečeno nam je da je skinut sa aviona i da se nalazi u nekoj vrsti pritvora u Dubiaju. Ja sam početkom januara izdao naredbu da ga dovedu pred Sud. Nisu ga pronašli. Sada sam izdao naredbu za raspisivanje potjernice“, objašnjava sudija Muslić.
Džudista Sadiković obmanuo je sud. Tačno je da je u Dubaiju. Ali nije tačno da je tamo imao takmičenja i da je skinut s aviona. On nema problema sa vizom. Nije u pritvoru. Harun Sadiković je „tjelesna straža“. I to vođi jednog od najmoćnijih narko kartela na svijetu – Edinu Gačaninu Titu.
Madež ispod lijevog oka otklanja svaku sumnju. To je Edin Gačanin Tito, šef narko kartela Tito i Dino, koji, zajedno sa italijanskom Kamorom i irskom porodicom Kinahan, kontrolira kokainsko tržište Evrope.
Ova fotografija je nastala početkom januara. Objavljena je na Instagram profilu Haruna Sadikovića. Krajnje desno, iz vaše perspektive je Edin Gačanin. Do njega je, ovaj bez kose, Ibrahim Miladin. Sa desne Miladinove strane je Dženis Kadrić. Krajnje lijevo je Harun Sadiković. Da kratko podsjetimo. Ibrahim Miladin je bio pripadnik Specijalne policije Federalne uprave policije.
Primljen je, pisali su mediji, posredstvom federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. I Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a. Obojica su sada na „tjelesna straža“ Edina Gačanina Tita. Vođu narko kartela su pratili i u septembru kada je 2016. godine godine kada je on boravio u Sarajevu.
Gačanina je, tada, na sarajevskom aerodromu dočekao biznismen Gordan Memija, čija je firma rentala i automobile u kojima vozio Tito sa pratnjom, koju su, uglavnom, činili pripadnici Federalne uprave policije. U znak zahvalnosti, Gačanin je donirao skupocjenu opremu Specijalnoj policiji, a donacija je proknjižena preko federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je, tada, dobio jedan komplet opreme. Osim toga, Gačaninov drugi pratilac Ibro Miladin (bio) je prijatelj Gordana Memije, biznismena koji je, prema vlastitom priznanju, dočekao Tita na aerodromu i kojem je iznajmio automobile za vožnju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Pored dvojice bivših federalnih specijalaca, Tita, rekosmo, čuva i džudista iz Bihaća Harun Sadiković. On je učenik Branislava Crnogorca, savjetnika federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.
Dakle, na fotografiji nastaloj prije nekoliko dana, napokon možemo zajedno vidjeti specijalce FUP-a sa Edinom Gačaninom Titom.
„Drago mi je vidjeti braću“, piše u komentarima Jason Woodham.
Ovaj rođeni Britanac je svjetski poznati borac, a sada trener „Muaythaia“ i boksa. Već dugo živi u Dubaiju. On je lični trener Edina Gačanina Tita i njegovih pratilaca. Ovo ispod je njihova zajednička fotografija nastala prošle godine.
Idemo s desna. U majici narandžaste boje je Harun Sadiković, džudista iz Bihaća. Do njega je Dženis Kadrić, bivši specijalac FUP-a. U sredini je Jason Woodham. Sa plavim rukavicama na rukama je Edin Gačanin Tito. Krajnje lijevo je Ibrahim Miladin, također bivši pripadnik Specijalne jedinice Federalne uprave policije. I ova fotografija je nastala u Dubaiju, gdje Tito godinama živi.
Edin Gačanin Tito jedan je od najmoćnijih ljudi u narko biznisu. Povezan je, pisali smo, sa italijanskom Kamorom i sa članovima irske porodice Kinahan. Vođa Kamore, Rafaele Imperialle uhapšen je prošle godine u Dubaiju. U istom gradu živi i Daniel Kinahan, moćni boss iz Irske koji se pojavljivao kao organizator box mečeva Tysona Furya i Antonya Joshue. Irski mediji su, povezujući kartel Tito i Dino, te Kamoru i Kinahana, ovaj kartel prozvali „Super Kartelom“.
Septembar je 2020. godine. Los Sinchisi, pripadnici padobranske specijalne jedinica policije u Peruu, izvršili su desant u džungli, u področju La Convenciona. Za 48 sati akcije spriječili su proizvodnju 280 kilograma kokaina i uništili čak četiri i po tone hemijskih zaliha za proizvodnju ove droge.
„Ovaj narko kompleks, postavljen se u dolini rijeke Apurimac, kao i pronađena droga pripadali su trgovcima drogom poznatim kao Negro i „Tito“, objavila je 22. sepembra 2020. godine peruanska La Republica, pozivajući se na službena saopćenja tamošnje policije.
Tito i Negro se, također, pominju i u drugim istragama peruanske policije. Konkretno, Tito je, u predmetu protiv Sarajlije Davida Cufaja, osuđenog Peruu zbog krijumčarenja dvije tone kokaina, označen kao „organizator i finansijer krijumčarenja velikih količina kokaina“ iz Južne Amerike u Evropu.
Osim Cufaja, za Tita je radio i Smail Šikalo, koji je uspio pobjeći iz Perua, a za kojim je raspisana Interpolova potjernica. On je bio u pritvoru u Peruu, prije nego je Tito organizirao njegov bijeg, nakon što ga postupajući sudija pod misterioznim okolnostima pustio „u kućni pritvor“. Šikalo se vratio u Sarajevo, gdje danas slobodno živi.
“Odbija se kao neosnovan zahtjev Gordane Tadić za donošenje privremene mjere”, glasi odluka Ustavnog suda BiH donesena 12. januara ove godine.
Prema obrazloženju Odluke, bivša glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je 23. decembra 2021. godine, podnijela Ustavnom sudu BiH apelaciju protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća od 20. oktobra 2021. godine te odluka Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije kojom je razriješena, tražeći njihovo poništavanje.
“Apelantica je u apelaciji zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „obustavlja izvršenje Odluke VSTV-a broj 04-07-3-3675-1/2021 od 20. oktobra 2021. godine i odluka koje su prethodile odluci da [apelantici], glavnom tužitelju Tužilaštva Bosne i Hercegovine, prestaje mandat glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, sa danom donošenja [te] odluke, zbog izrečene stegovne mjere premještanja s mjesta glavnog tužitelja na mjesto tužitelja, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom”, navedeno je u obrazloženju.
Odlučujući po zahtjevu za privremenu mjeru, “Ustavni sud smatra da apelantica, osim navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja tražene privremene mjere”.
“Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda”, odlučio je Ustavni sud BiH.
Ipak, odbijanjem zahtjeva za uvođenje privremene mjere, postupak pred Ustavnim sudom BiH nije okončan. O meritumu apelacije Gordane Tadić Ustavni sud BiH će odlučivati naknadno.
”Dobro jutro”, pozdravljam svog sagovornika 10. januara.
”Dobro jutro”, odgovara mi učtivo Ljubomir Borovčanin.
Nismo se nikada sreli niti upoznali. Ali, imam osjećaj da se dobro poznajemo. Ljubomir Borovčanin je ratni zločinac. Haški osuđenik.
”Od septembra prošle godine u penziji”, govori mi pred kraj našeg kratkog razgovora.
Sve je vidio i čuo
A zvao sam ga da provjerim da li je, otkako je 2016. godine izašao iz danskog zatvora gdje je, po odluci Haškog tribunala, izdržao sedamnaestogodišnju kaznu zatvora, bio posvećen oružju. Kazao mi je da jeste. Da je četiri godine radio u Tehničkom remontu u Bratuncu, kao drugi čovjek preduzeća koje se bavilo proizvodnjom i popravkom oružja i vojne opreme. TRB je udaljen svega nekoliko kilometara od Kravice. Tamo su 13. jula 1995. godine specijalni policajci MUP-a RS-a, koji su bili pod komandom mog sagovornika, učestvovali u ubistvu 1.000 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Haški sud je utvrdio da kod Ljubomira Borovčanina nije postojala genocidna namjera. No, sve je vidio i čuo.
”Borovčanin je imao načina da zaštiti preostale zarobljenike i znao je će ti zarobljenici biti ubijeni. Činjenica da ih nije zaštitio značajno je doprinijela pogubljenju svih ostalih koje je kasnije uslijedilo u skladištu u Kravici”, objavile su haške sudije, donoseći presudu u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih šest oficira Vojske i policije RS-a.
Bezbjednjaci Vujadin Popović i Ljubiša Beara su osuđeni na doživotnu robiju zbog krivičnog djela – genocid. Ljubomir Borovčanin, bivši zamjenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, osuđen je na 17 godina zatvora. U avgustu 2016. je izašao iz zatvora i zaposlio se u TRB-u. Sve do septembra prošle godine nadzirao je i upravljao proizvodnjom u fabrici namjenske industrije u Bratuncu.
”Terensko vozilo despot je višenamjensko vozilo i multifunkcionalno vozilo. Despot je proizveden u Tehničkom remontu Bratunac”, odjekivalo je iz zvučnika postavljenih u centru Banje Luke, dok su širokom ulicom 9. januara prolazila crna oklopna vozila, čineći “šesti i sedmi ešalon” tokom svečanog defilea povodom neustavnog dana RS-a.
Učesnici defilea potom su se postrojili pred VIP ložom. Milorad Dodik je bio na centralnom mjestu. Tik iza njega stajao je Vinko Pandurević. Ratni zločinac, osuđen u Haagu. Pandurević je sudnicu dijelio sa Ljubomirom Borovčaninom. Obojica su bili optuženi u predmetu koji je vođen protiv sedam oficira Vojske i Policije RS-a sa Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom na čelu. Popović i Beara su, rekosmo, dobili doživotne robije. Pandurević je osuđen na 13 godina. Borovčanin na 17. U istom predmetu, Radivoj Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđen je na 19 godina zatvora. Potporučnik Drago Nikolić je dobio 35 godina robije, dok je Milan Gvero, kao pomoćnik Ratka Mladića za moral, pravna i vjerska pitanja, osuđen na pet godina.
Tvorac genocida Ljubiša Beara je umro. Umrli su još Drago Nikolić i Milan Gvero. Vujadin Popović je na robiji. Haag nije dopustio prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića. Od sedmorice osuđenika iz ovog predmeta, “vlastima RS-a” su na raspolaganju bila samo dvojica – Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin. Ovaj prvi je bio VIP gost Milorada Dodika. A ovaj drugi je, Ljubomir Borovčanin, za potrebe režima i policije Milorada Dodika do prije četiri mjeseca u Bratuncu nadgledao proizvodnju vojne opreme. Njegovi proizvodi bili su dio “šestog i sedmog ešalona” na svečanom defileu.
Bio je 9, ali juli 1995. godine kada je Milan Gvero, u ime Glavnog štaba Vojske RS-a, pripremao saopćenje na koje će svoj potpis staviti kasnije presuđeni ratni zločinac Zdravko Tolimir. “Karadžić je suglasan da se nastave dejstva radi zauzimanja Srebrenice, razoružavanja muslimanskih terorističkih bandi i potpune demilitarizacije enklave Srebrenica”, glasilo je saopćenje objavljeno putem novinske agencije SRNA.
Uređivanje iz pakla
Stvarnog autora saopćenja Milana Gvere, rekosmo, više nema među živima. Novinska agencija Srna je tu i izvještava o “terorističkim bandama” okupljenim u Bužimu koje “uzvikuju Allahu ekber”.
Da li su slike iz Bužima loše? Da. Jesu. Da li je postupak skupine idiota koji su sa bivšim ISIL-ovim ratnikom krenuli u Banju Luku grozan? Itekako. Islamiziranje “bosanskog” otpora samo naruku ide Miloradu Dodiku i agenciji Srna koju, reći će moj jedan prijatelj, “iz pakla uređuje Milan Gvero”.
No, nekoliko idiota sa bradama i besposličara u Bužimu nikako ne predstavlja sistem. Crvene beretke iz SAJ-a MUP-a RS-a koje pjevaju da “nema više komunista” predstavljaju sistem. Predstavljaju režim Milorada Dodika kojem je sasvim normalno da VIP gostom proglasi ratnog zločinca iz Srebrenice. Sistem koji je, do septembra prošle godine, “naoružavao” ratni zločinac Ljubomir Borovčanin.
A “sistem” te više “ne laže”. Potvrdili su to i članovi Beogradskog sindikata pjevajući 8. januara u banjalučkoj dvorani Borik, na svečanosti povodom neustavnog dana RS-a. Šta nam, dakle, ovog januara poručuje “sistem koji ne laže”? Poručuje nam da su ratnici zločinci VIP.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...