Oko 50 osoba, među kojima su i zvaničnici Republike Srpske, okupilo se danas u Višegradu kako bi obilježili Dan ruskih dobrovoljaca u BiH. Na Vojničkom groblju u Višegradu, gdje je izgrađen spomenik ruskim doborovoljcima koji su poginuli boreći se na strani Vojske RS tokom agresije na BiH, vijence je položio ministar rada i boračke zaštite u Vladi RS Duško Milunović. Osim njega, na skupu u Višegradu su bili prisutni i predstavnici nekoliko srpsko-ruskih udrženja iz RS, Srbije i Crne Gore, među kojima je bio i Savo Cvjetinović, predsjednik Srpsko-ruskog prijateljstva Zavet.
Tokom ove ceremonije, u Višegradu su sve vrijeme bili prisutni pripadnici EUFOR-a. Ovaj je datum uvršten u kalendar značajnih istorijskih događaja Republike Srpske i tog dana se institucije RS-a zahvaljuju ruskim dobrovoljcima koji su ratovali u BiH.
Prema neslužbenim procjenama, u redovima Vojske RS je od 1992. do 1995. godine ratovalo je oko 700 ruskih državljana, a 37 je poginulo. Njihova imena su uklesana na spomeniku u Višegradu, gdje se svakog 12. aprila okuplaju predstavnici boračkih udruženja iz RS i ruskih udruženja, kako bi, zajedno sa zvaničnicima RS, odali počast ruskim dobrovoljcima.
Među najpoznatijim ruskim dobrovoljcima koji se borio u BiH je Igor Girkin, poznatiji kao Strelkov. U pitanju je bivši pripadnik ruskih obavještajnih službi koji je ratovao u Moldaviji (Pridnjestrovlje), BiH, a od 2014. godine bio je jedan od šefova proruskih paravojnih formacija u Ukrajini.
Ovaj tekst je savim ličan. Ali i činjeničan. Od ponedjeljka popodne sam se dvoumio da li da ga uopće napišem i objavim. Onda sam na Twitteru pročitao da se Naša stranka hvali da je nedavna posjeta Sabine Ćudić i Damira Arnauta Londonu bila presudna da Velika Britanija uvede sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović. Više nisam imao dilemu. Ovo pišem zbog svih onih uvreda koje sam pretrpio proteklih godina. Bio sam zaštitnik ubica Dženana Memića, bio sam plaćenik SDA, bio sam Osmicin potrčko kojeg su nabijali nogom, bio sam plaćenik SDP-a, bio sam poslušnik DF-a, bio sam korumpiran, kompomitiran, irelevantan, seljak, narkoman, Bakirov kerber, lajavac i još mnogo toga. Te etikete su mi lijepile moje kolege. Neki su to radili u neznanju, neki su, pak, morali, neki su za te tekstove i priloge dobijali stalne ugovore na federalnom javnom servisu. Oni koji su to radili iz ubjeđenja su, ipak, najčasniji. U sarajevskim medijima zbog mene je uveden delikt sjedenja. Fotografisali su me sa tužiocima, političarima, članovima VSTV-a, kolegama novinarima. Vrijeđali su me predsjednici stranaka, vrijeđale su me supruge predsjednika stranaka, vrijeđali su me tužioci, advokati. U NVO sektoru nisam dobro stajao, nisam se znao dodvoravati Sattlerima i drugim hipsterima po stranim ambasadama kako bih dobijao projekte od kojih bi pravio kuće i pričao o borbi protiv korupcije, ne nudeći nikada konkretne dokaze.
Lako je istinu pričati kada je popularna. Ja sam je pisao i pričao kada to niko nije htio. Znao sam da ću biti osuđivan, ismijavan i teorijama zavjere sklon ludak.
U ponedjeljak su Amerikanci na crnu listu stavili Asima Sarajlića i Gordanu Tadić. U januaru su na toj istoj listi završili Milan Tegeltija i Mirsad Kukić. Zašto ne ističem Milorada Dodika? Zato što u obrazloženju odluke američkih vlasti, u njegovom slučaju, kao povod za stavljanje na crnu listu nije naveden nijedan moj tekst. Ali za Sarajlića, Tadićevu, Kukića i Tegeltiju – jeste. Njih četvero, mojih šest tekstova.
Asim Sarajlić
Bila je 2016. godina i SDA nije bila toliko kriminalizirana. Jer u njoj su se tada, za kosmičku pravdu, rame uz rame sa Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem, borili Aljoša Čampara i Elmedin Konaković. Tada baš i nije bilo popularno govoriti o Sebiji Izetbegović, kojoj je Čampara nosio skupocjene torbice, a Konaković je, u njeno ime, molio novinare da mu objave dijelove izjava u kojima “hvali profesoricu”. Kao novinar Žurnala sam 24. 11. 2016. godine napisao i objavio tekst pod naslovom: “Istraga protiv Sarajlića, Kukića i Zukića: 16 hiljada KM i članska karta SDA za posao”.
Moja saznanja, kasnije za razne potrebe zauvijek pripisana Žurnalu, bila su da su Amir Zukić, Asim Sarajlić i Mirsad Kukić, u okviru predmeta Bosna, učestvovali u prodaji radnih mjesta u javnim preduzećima. Tri mjeseca kasnije je Amir Zukić uhapšen, a Mirsad Kukić i Asim Sarajlić su optuženi za trgovinu uticajem.
“Je l ti srce na mjestu”, upitat će me Asim Sarajlić, dok sam ga, sa drugim novinarima, čekao da izađe iz Općinskog suda u Sarajevu gdje se izjašnjavao o krivici.
Ubrzo je uslijedio odgovor. U centralnom dnevniku FTV-a su objavili prilog o meni, tvrdeći da sam (valjda uzimanjem mita) stekao stan i kupio auto. Istina, moje auto nisu snimili. Nekako im je, za potrebe priloga, bilo lakše objaviti snimak skupocjenog auta mog komšije, nego mog na kojem je pisalo – Škoda Fabia. Kasnije ću saznati da je iza svega tog priloga bio Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, sklon mlaćenju gloginja tuđim novinarima i tužiocima. Tim prilogom dodvoravao se Asimu Sarajliću, svom kućnom prijatelju.
Šest godina kasnije Asim Sarajlić je završio na crnoj listi SAD-a.
“Sarajlić je lično primao naplatu od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, a na drugi način je vršio prevelik uticaj na proces zapošljavanja”, navedeno je u odluci američkog Ministarstva finansija.
tekst iz 2016. i odluka Ministarstva finansija SAD-a 2022.
Na fotografiji iznad možete vidjeti da su navodi objavljeni u tekstu iz 2016. godine jedan od razloga “listiranja” Asima Sarajlića.
Obratite pažnju na odluku Ministarstva finansija SAD-a.
“Ona je navodno naplaćivala državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, piše u obrazloženju odluke vlasti SAD-a.
U februaru 2019. godine sam, radeći u Žurnalu, objavio tekst pod naslovom: Nenadležna Gordana Tadić: Odbila voditi istragu protiv kladionice kojoj iznajmljuje poslovni prostor. U pitanju je porodična kuća u Živinicama koju je suprug Gordane Tadić iznajmljivao kladionici protiv koje Tužilaštvo BiH nije željelo voditi istragu.
U aprilu 2022. godine Ministarstvo finansija, stavljajući Gordanu Tadić na crnu listu piše: “Tadić je navodno iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese“.
Dakle, dvije priče koje sam objavio direktno su pomenute u odluci kojom je Gordana Tadić stavljena na crnu listu SAD-a.
Istražujući sumnjive poslove Gordane Tadić, trpio sam svakodnevne uvrede od novinara Avaza koji su me, kroz usta Ifeta Ferageta, optužili da sam “zaštitnik ubica Dženana Memića”, jer želim da smijenim Gordanu Tadić.
I, bez obzira na ovo, imam potrebu da napišem da je za smjenu Gordane Tadić najzaslužnija Alena Kurspahić, koja je, unatoč velikim pritiscima, podigla disciplinsku tužbu protiv bivše glavne državne tužiteljice.
Milan Tegeltija
Moja dvije priče o Milanu Teleltiji razlozi su zbog kojih je bivši predsjednik VSTV-a završio na crnoj listi SAD-a. Za aferu potkivanje ste sve čuli.
“Pogledajte video potkivanja: Ti ćeš meni sve dostaviti pa ću ja vidjeti sa Dalidom”, glasio je naslov teksta koji sam objavio 23. maja 2019. godine na Žurnalu.
U odluci State Departmenta piše da je “u svojstvu predsjednika VSTV-a, Tegeltija bio umiješan u koruptivna djela koja su uključivala korištenje njegovog političkog uticaja i službene moći za ličnu korist. Naime, postoje vjerodostojne informacije da je Tegeltija svoj položaj iskoristio za traženje koristi u zamjenu za miješanje u sudski proces”.
Dakle, afera potkivanje je sastavio dio odluke kojom je Tegeltija stavljen na crnu listu SAD-a. U obrazloženju je navedeno i da je bivši predsjednik VSTV-a umiješan u “manipulaciju imenovanjima sudija i drugim javnim poslovima”.
Zbog ovog slučaja Milan Tegeltija je podnio ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a. Postao je Dodikov savjetnik.
I, opet, bez obzira na to što je Tegeltija smijenjen na osnovu moje konkretne priče, ključnu ulogu u svemu ovome odigrala su dvojica ljudi. Nermin Alešević, krajiški biznismen koji je bio dovoljno hrabar da snimi slučaj potkivanje i Mirza Hadžiomerović disciplinski tužilac koji je, unatoč pritiscima, podigao prvu tužbu protiv Milana Tegeltije.
Mirsad Kukić
Na dokumentiranje sumnjivih poslova Mirsada Kukića potrošio sam barem deceniju svog života. Na kraju sam, sa kolegom Davorom Obrdaljem, uradio i dokumentarni film – Vladar iz podzemlja. Možete ga pronaći na youtubu. Za taj sam film dobio nagradu za istraživačko novinarstvo. I to je sve što sam dobio tokom svoje karijere. Ako ne računamo pedesetak tužbi za navodne klevete. I ako ne računamo hiljade uvreda koje sam (pre)trpio. A opet bih sve isto. Lako je, rekoh, istinu pričati kada je popularna. Ali veći je izazov govoriti nepopularnu istinu.
Bivša glavna državna tužiteljica, a trenutno samo tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić od danas je na crnoj listi SAD-a. Na listi sankcija je i ime Asima Sarajlića, aktualnog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
“Gordana Tadić je obavljala dužnost glavne tužiteljice u Tužilaštvu BiH od 2019. do 2021. godine. Tokom 2021. godine službeno je smijenjena od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća nakon što nije dodijelila predmete tužiocima putem automatizovanog predmeta. Sistem raspodjele dizajniran da spriječi donošenje odluka o dodjeli tužioca na osnovu ličnih ili političkih razloga. Osim toga, Tadić je, kako se navodi, iskoristila svoju poziciju glavnog tužioca da promovira svoje lične i porodične interese. Nadalje, navodno je naplatila državnu stambenu naknadu putem fiktivnog ugovora”, navedeno je u obrazloženju odluke američkih vlasti.
“Asim Sarajlić je poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine (BiH) i donedavno je bio visoki funkcioner Stranke demokratske akcije (SDA) u BiH. Sarajlić je ozloglašeni subjekt “afere Asim”, političke korupcionaške afere u kojoj je uhvaćen kako obećava posao supruzi partijskog delegata u zamjenu za traženo glasanje o poziciji unutar političke stranke. Sarajlić je optužen za dodatna krivična djela, uključujući zloupotrebu službenog položaja i trgovinu uticajem. Sarajlić je također zloupotrijebio svoj položaj u odnosu na BH Telecom, veliko državno preduzeće u BiH. U tom svojstvu, Sarajlić je lično prihvatao plaćanje od kandidata za posao u zamjenu za radna mjesta, i inače je vršio neumjeren uticaj na proces zapošljavanja. U sklopu ove aktivnosti, Sarajlić je preporučio kandidate koji su navodno bili ozbiljno nedovoljno kvalifikovani, što narušava integritet kompanije”, piše u obrazloženju odluke kojom je Asim Sarajlić stavljen na crnu listu SAD-a.
Danas je Ured za kontrolu strane imovine američkog Ministarstva finansija (OFAC) odredio sedam pojedinaca u četiri zemlje zapadnog Balkana. Na listi je bivši makedonski premijer Nikola Gruevski, te bivši predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović.
Vlasti Velike Britanije uvele su sankcije članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović.
„Ohrabreni ruskim podrivanjima međunarodnog sistema zasnovanog na pravilima, obje osobe su iskoristile svoje pozicije vlasti da se zalažu za de facto secesiju Republike Srpske — jednog od dva entiteta Bosne i Hercegovine — u direktnoj suprotnosti s ustavom zemlje,“ saopćio je britanski Ured za Commonwealth.
Vijes o sankcijama je objavio i britanski AP.
Sankcije, koje uključuju zamrzavanje imovine i zabranu putovanja, prve su koje je Ujedinjeno Kraljevstvo objavilo pod režimom sankcija za Bosnu i Hercegovinu.
“Milorad Dodik je”, piše u saopćenju britanskih vlasti, “pokrenuo akciju za povlačenje Republike Srpske iz ključnih državnih institucija, koristeći razdornu, opasnu, nacionalističku retoriku, narušavajući domaći i regionalni mir i podstičući etničku mržnju i poricanje genocida”.
Željka Cvijanović je, navodi se dalje, iskoristila svoju kancelariju za podnošenje zakona u Republici Srpskoj kojima se nastojalo prenijeti državne nadležnosti na entitetski nivo.
“Cvijanovićeva je javno veličala ratne zločince i negirala genocid u Srebrenici”, saopćeno je iz Londona.
Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss je rekla da Cvijanović i Dodik namjerno potkopavaju teško stečeni mir u Bosni i Hercegovini.
“Ohrabreni Putinom, njihovo nepromišljeno ponašanje ugrožava stabilnost i sigurnost širom Zapadnog Balkana. Ovim oštrim sankcijama pokazujemo da će neprijatelji mira biti pozvani na odgovornost. Postupci i retorika Dodika i Cvijanovićeve prijete da ponište 26 godina teško stečenog mira i stabilnosti i potkopaju Opšti okvirni sporazum za mir (Dejtonski mirovni sporazum), koji je okončao rat 1995. godine”, saopćila je Truss.
Već tri godine čitam trilogiju američkog autora Taylora Brancha, koja na skoro 3000 stranica, govori o historiji pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama u vrijeme Martina Luthera Kinga Jr. To je jedno od onih istraživačkih i proznih djela koje vas svojim obimom lako može obeshrabriti pa je bolje vraćati mu se s vremenskim razmacima. Uvijek nešto naučim o tom razdoblju, o borbi za ravnopravnije društvo koja još traje, o snazi vizionarskog vodstva i o tome kakav je temelj neophodan za stvaranje političke kulture koja može doprinijeti napretku na poznatom, dugom putu historije, za koji se idealisti nadaju da vodi ka pravdi.
To je vizija pravednijeg demokratskog društvenog poretka, za koju znam da je mnogima motiv za rad u BiH (ili bilo gdje drugdje). Rad na pitanjima u vezi s pravima (ljudska prava, prava manjina, prava žena, itd.) slobodama (štampe, okupljanja, mišljenja, uvjerenja, itd.) i odgovornijim društvom (nezavisni pravosudni sistemi, borba protiv korupcije, itd.). Toliko ljudi već tako dugo radi toliko mnogo stvari u BiH. Ne treba zaboraviti da, dok je nekima to samo posao i plata, mnogi su istinski motivirani interesom da podrže političku kulturu, koja će približiti ljude novom društvenom poretku, koji nudi nadu i razlog da ostanu, umjesto da se pridruže mnogima koji žele, konačno, otići. Nekada su ljudi koji rade na ovim pitanjima imali razloga vjerovati da su njihove kolege i pristalice u ambasadama, EU i drugim institucijama, na njihovoj strani, i da na isti način razumiju potrebu da daju svoj doprinos i budu živi primjer političke kulture koja teži članstvu u transatlantskim i drugim organizacijama koje dijele iste vrijednosti, kakva je Evropska unija. Međutim, iako je vremenom postajalo sve teže povjerovati u to, čini se da su vrata, ovoj možda uvijek naivno idealističkoj viziji partnerstva, sada zatvorena. Nedavni komentar ambasadora Gabriela Escobara da se “o građanskom konceptu za Bosnu i Hercegovinu (BiH) može se razgovarati tek nakon što postane članica Evropske unije (EU), a do tada je Dejtonski sporazum okvir koji će se koristiti” ogolio je činjenicu da su SAD sada definitivno okrenule leđa ideji prema kojoj su demokratska prava i vrijednosti bitne. Uznemirile su me ove riječi i njihovo značenje. Prije svega, nadala sam se da je ovo primjer umornog diplomate, koji se pogrešno izrazio i pogrešno predstavio američku politiku; da je posrijedi “gaf” koji se, iako nesretan, može dogoditi bilo kome. Međutim, ako je to bio slučaj, trebalo je doći do pojašnjenja i korekcije od strane američke politike. A to se nije dogodilo. Drugo, razmišljala sam o tome šta to ustvari znači, u smislu načina na koji se shvaća Dejtonski sporazum – koji je oduvijek tumačio bilo ko i svako (i njihovi advokati). Moje proučavanje Sporazuma i moj film o temi Dejtonskog sporazuma dosljedno potvrđuje da, iako se taj dogovor uvijek smatrao najvažnijim korakom u okončanju ubijanja, podrazumijevalo se da postavlja temelj evolucije prema društvenom ugovoru koji će omogućiti integraciju BiH u euroatlantske institucije. Da ovo nije bila neutemeljena pretpostavka, pokazuje činjenica da dejtonski ustav sadržava aspirativne elemente, kao što je pravo na povratak (Aneks 7), pa čak i očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8). Za one navodne “dejtonske originaliste” (da pozajmim termin iz američke pravne kulture) koji tvrde da su tumačenja Dejtona “otišla predaleko”, kazala bih da ova dva aneksa za cilj imaju preokrenuti ljudski i kulturni utjecaj rata; bili su jasan pokazatelj vizije koja se temlji na vrijednostima, kakvu je sporazum u to vrijeme i odražavao. Danas znamo da su kroz “izaberi” pristup provedbi Dejtona ovi prioriteti opstruirani i ignorirani (kao i brojni elementi ljudskih prava), dok sam Sporazum nije bio samo cinična konstrukcija. Ovo vodi do moje treće misli – da je Escobarov komentar jasan signal potpunog kolapsa demokratskog samopouzdanja u SAD-u i uopšte na zapadu – kako u zemlji tako i van nje. Nakon finansijske krize 2008. godine, vidjeli smo degradaciju političke i društvene kulture na zapadu, s ključnim tačkama poput Brexita, izbora Donalda Trumpa i nasiljem obilježene pobune od 6. januara 2021. u glavnom gradu SAD-a. I, baš kao što su naši kreatori politike postali ciničniji i transakcijski raspoloženi u svom pristupu unutrašnjoj politici, tako je cinizam prožeo i vanjsku politiku. A to nije prošlo nezapaženo od strane neliberala širom svijeta; nije slučajnost što se demokratsko samopouzdanje Zapada urušava istovremeno s porastom neliberalnog samopouzdanja u zemljama poput Kine, Rusije i Brazila, ali i među neliberalnim liderima na zapadu, što se najvidljivije pokazalo skorašnjim ponovnim izborom mađarskog premijera Viktora Orbana. Konsolidacija moralnih, finansijskih i političkih veza i odnosa među neliberalima širom svijeta, u službi manje tolerantnih, manje odgovornih i manje pravednih programa bit će trend koji će definirati sljedeću generaciju. Izbori u Francuskoj označavaju još jednu raskrsnicu, jer čak i ako Emmanuel Macron osigura pobjedu, osjećat će se primoranim da ide dalje udesno. Dakle, Escobarov komentar – bilo da se radi o politici SAD-a, njegovoj vlastitoj grešci ili njegovom dubokom uvjerenju – odražava ove trendove i rezultate izostanka vizije koja počiva na samopouzdanju, ali i utjecaj na mikro nivou na Bosnu i Hercegovinu. On je naglas izgovorio da ljudi u BiH zaslužuju i moraju živjeti u “demokratskom” sistemu drugog reda, u kojem je nečija pretpostavljena etnonacionalna pripadnost primarni ili čak jedini društveno-politički faktor, te da bi SAD, ne samo prihvatile, već i podržale ovakav ishod. U vrijeme kada svijet gleda agresiju ispunjenu nasiljem Rusije nad narodom Ukrajine, uznemiruje pomisao da će, ako je zaista to ta politika, podržati geopolitičke interese Moskve u BiH i regionu. Ideja da bi zemlja dizajnirana i optimizirana za „negrađansku“ i antidemokratsku praksu ikada mogla postati članica EU – i na kraju postati građanska – je smiješna. To služi kao osuda naroda BiH na status quo, koji je nagnao i još uvijek tjera mnoge da odu iz zemlje. Knjiga koju sam pomenula na početku ovog eseja gleda u mene sa svog mjesta na stolu, kao i uvijek. I to me također vratilo u vrijeme kada je američki angažman u BiH i regionu odražavao drugačiju političku kulturu. Sjeća li se neko kada je Martin Luther King III posjetio BiH 2009. godine, išao u Stolac, Banja Luku, Tuzlu, itd. da pošalje poruku tolerancije, koristeći svoje prezime i historiju da posije sjeme naredne generacije branitelja prava u ovoj zemlji? Takva vrsta angažiranosti i poruke odražavala je možda posljednje ostatke žara demokratskog samopouzdanja, dok novi pristup šalje sasvim drugačiju poruku o tome kako SAD procjenjuje zemlje i ljude u njima i na koji način SAD i njeni predstavnici mogu biti uključeni u sve neliberalniji svijet.
(Autorica je istraživač/konsultant i viši stručni saradnik DPC-a)
S obzirom na format emisije „Stil života u islamu“ koja je posvećena vjersko-tradicijskim temama u kontekstu svetog muslimanskog mjeseca, jasno je da je autori i nadahnuta voditeljica (Dalila Omerović) bili zainteresirani za vjerska i tradicijska iskustva porodice Izetbegović, ali Građević iz koje dolazi gospođa Sebija. Dobili su javnosti sigurno zanimljiv sadržaj.
Od Alije i sarajevske jalije
Bakir Izetbegović je iskusan političar i inače je vješt u ovakvim formatima da, prisjećajući se iskustava svoje porodice, a posebno rahmetli oca, Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH, te rata, opsade, iftara, sehura, riže, konzervi i sličnih tema, „jami“ bošnjačke mase na emociju.
Takve nastupe uspješno je poentirao još od prve kandidature za člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Sjećamo se njegovog gostovanja na TV OBN kod Mate Đakovića u osvit Općih izbora, ili nešto kasnije intervjua pod naslovom: „Učio sam od Alije i sarajevske jalije“ u magazinu „Gracija“.
Međutim, ono što je problematično sa stanovišta ovog autora jesu Izetbegovićeve ocjene gdje pitanja bosanske države, njezine sigurnosti, pa i opstanka (BiH se, znakovito, kod domaćih, regionalnih, pa i svjetskih aktera i medija ponovo sve češće dovodi u pitanje!) svode na intimnost prakticiranja vjere!?
„Dok god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“, reći će Bakir Izetbegović.
Pojasnit će da su „vezivno tkivo Bosne i Hercegovine Bošnjaci“, te da „nema Bošnjaka ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tikvo Bošnjaka je vjera“.
„Dakle, mi jesmo i vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu…ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je Izetbegović za televiziju.
Dok umačeš topu
Autoru ovih redaka je pitanje nečijeg prakticiranja vjere apsolutno nesporno. Ali to je, prije svega, osobno pitanje. Shvatamo da i ovo što gospodin Izetbegović govori vole čuti naše lijepe nane i dobre dede dok umaču topu. Znamo i da ljudi vole slušati o „kerametima“ (čuda, počasti od Boga) i o „otporu Bosne koji se čuo do neba“… Sve je to i razumljivo, posebno danas kada pratimo događaje iz Ukrajine i uspoređujemo ih sa nemogućim uvjetima u kojima smo ostavljeni „da budemo fusnota“ (dr. Emir Suljagić) svjetske historije. Jer, kao ovih dana reče Senad Pećanin, samo jedan lansirna rampa i protiv-tenkovsko punjenje kod ukrajinskih snaga vrijede kao cjelokupno naoružanje srebreničkih boraca!
Nabačena lopta
No, je li ovo što Bakir Izetbegović govori retorika jednog državnika koji posmatra državu od Une do Drine i od Save do mora i sve njezine građane u njoj? Jer, izjave ovakve vrste su u najmanju ruku dobrodošao poklon propagandi Dragana Čovića i Milorada Dodika koji se „ubiše“ da američkim i europskim zvaničnicima zlonamjerno dokazuju da je pozicija Sarajeva i probosanske politike o građanskoj, jedinstveno, multietničkoj, integralnoj Bosni – lažna, kao i da iza svega stoji želja za dominacijom. Ili „bošnjački demografski oprunizam“ kako se navodi u problematičnom izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. Saznao sam nedavno da je jedan visoki američki diplomata u neformalnom razgovoru pominjao upravo slične argumente.
„Građanska BiH i bila islamska država“, besramno je usred Zagreba u februaru 2018. godine kazao lider HDZBiH Dragan Čović.
Pritom treba imati u vidu da je već mjesecima primjetna naglašena tendencija člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Bošnjake naziva isključivo „muslimanima“, kako bi ih delegitimizirao („oni nisu državotvoran narod“) i u skladu sa starim tendencijama velikosrpske politike sveo isključivo na vjersku zajednicu koja, jasno, nema pravo na državu.
“U političkom smislu na evropskom prostoru religijske grupe ne mogu imati državu – one mogu imati samo autonomiju u sklopu širih državno-pravnih organizacija. Tako, kada se neku društvenu grupu ciljano naziva „muslimani“ onda se anticipira da je to još uvijek neka predpolitička, srednjovjekovna, predmoderna društvena forma koja se nije uzdigla u političku svijest evropske Moderne i njezinih sadržaja…”, kazat će autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Prevedeno, Bošnjaci otprilike mogu imati status Čečena Ramzana Kadirova u nekom budućem Vučićevom „srpskom svetu“ ili dozvoliti Zoranu Milanoviću da im da i sapun i parfem…
Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović je primijetio u posljednjem ramazanskom intervjuu da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija”.
I onda Bakir Izetbegović izjavljuje da se u budućnosti BiH isključivo oslanja na one koji idu u džamiju i poste?! Nije li to odlična podloga radikalnim politikama Beograda i Zagreba, te njihovim eksponentima u BiH da ovom logikom sve borce za BiH stave u okvire „zelene opasnosti“? Zar nas onda čude izjave europskih desničara koji bosanskim muslimanima crtaju mete na čelu nazivajući ih opasnošću za sigurnost Europe?! I što ti isti desničari nalaze saveznike u Dodiku i Čoviću…
Da vidimo u kojim okolnostima Izetbegović govori. U vrijeme dok predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prkosno postrojava bojovnike u povodu 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, te odlikuje one koji nisu krili svoju mržnju prema Bošnjacima i provodili su „udruženi zločinački podhvat“.
Dok Zagreb lobira za nastavak završnih pregovora o izbornoj reformi u Briselu s ciljem nastavka etnoteritorijalne podjele BiH. Dok se lome koplja oko državne imovine, a predsjednica bh. eniteta RS Željka Cvijanović objavljuje Ukaz o tzv. zakonu o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
Riječ je inače o „najopasnijem udaru na BiH“ (Zlatko Hadžidedić), koji ima za cilj u perspektivi svesti BiH na „uniju tri države“.
Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan šalje Bajraktare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji zvecka oružjem noćnim vojnim vježbama…
Pritom traju pretresi povratničkih kuća u RS-u, a entitetski MUP pravi spiskove pripadnika OSBiH i sigurnosnih agencija, a bez odgovora ostaju pitanja u kojem kapacitetu OSA i SIPA de facto djeluju u RS-u (koliko im se to dozvoljava), koliko je lojalnih vojnika u kasarnama OSBiH, je li Granična policija organ države BiH ili produžena ruka Hrvatske…Mi, dakle, govorimo o napadu na državu BiH, a ne islamsku vjeru!
Sjećanje na generala Divjaka
S druge strane, u najmanju ruku je šokantno da ove svoje pozicije Izetbegović na NTV Hayat iznosio u danu kada se Sarajevo prisjećalo generala Jovana Divjaka i večeri kada je promovirana njegova knjiga „Ne pucaj!“.
“Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom – napisao je general Divjak u oproštanom pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.
Osobno sam imao priliku gledati kako jedan Žika i jedan Neven srcem brane Bosnu i Hercegovinu… Fra Mirko Majdandžić je istinski heroj opsade Sarajeva, posvjedočit će vam to specijalci Dragana Vikića, koji ovog mjeseca čeka presudu pred Sudom BiH.
„Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, pjevala je Bosna.
Nije li Zoran Zoka Čegar bio životom spreman braniti otetog predsjednika Aliju Izetbegovića dok je bio na razmjeni sa generalom Kukanjcem? Nije li Slaviša Šućur, legendarni tenkista, najbolji u Armiji RBiH, uništavao neprijateljske tenkove, a Aleksandar Saša Gajić, poručnik Petog korpusa Armije RBiH, ih zarobljavao?
Hrabri Avdo Huseinović čak je snimio divan film posvećen bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije (1992.-1995.). U tom filmu autor posebno opisuju ratne sudbine i herojski put: Čede Domuza, Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Ćurka…
“Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta”, govorio je major Petrović, kojeg su u grob sa “zastavom od ljiljana” spustili njegovi borici s Vlašića.
Šta njima, odnosno njihovim porodicama kazati u osvit 30. godišnjice Armije RBiH?
Šta onda kazati prof. dr. Ivi Komšiću, Josipu Pejakoviću, Miri Lazoviću, Bogiću Bogićeviću, Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Bori Kontiću, prof. dr. Mirku Pejanoviću, Vojinu Mijatoviću, dr. Marinku Pejiću, fra Ivi Markoviću, fra Mirku Majdandžiću, Draganu Bursaću, Srđanu Šušnici, Eliju Tauberu, Štefici Galić, Zoranu Zoki Periću, akademiku Slavi Kukiću, Milanu Dunoviću. šta na koncu reći članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i drugima?
Svim onima koji sanjaju bolju, građansku BiH. Jesu li oni ičim pokazali da su manje spremni da brane državu BiH? Je li se to njih odričemo i zašto?
Iskorak ka bosanstvu
Izetbegović će reći da nije tako mislio, no ukoliko se fokus i povjerenje ima samo u one koji se Bogu mole u džamijama (razumije se: molitve same po sebi nisu i ne mogu biti sporne), nije li to kontradiktorno i sa Programskom deklaracijom same SDA iz septembra 2019. gdje se najavljuje „iskorak kao bosanstvu“.
„Smatramo da bošnjaštvo i bosanstvo nikako ne mogu biti u koliziji niti suprostavljeni”, kazao je sam Izetbegović u na Kongresu Stranke demokratske akcije.
Šta je onda i sa idealima Platforme Predsjedništva BiH iz juna 1992., koja je bila temeljni politički akt koji je definirao političke ciljeve borbe u kojoj je bila angažirana Armija RBiH. Jovo Divjak mi je znao reći da je to najjači dokument poslije 1943. godine. Ona afirmira snažnu borbu svim bh. patriota. Je li se onda i od nje odustalo i zašto? Gdje su ideali Republike RBiH?
Na odbranu BiH nisu se digli ni muslimani, ni Bošnjaci, ni Srbi-pravoslavni, ni Hrvati-katolici već Armija RBiH i bh. patriote koje su vodili ljubav prema Bosni i njezinoj slobodi.
„Jedina ispravna strategija organiziranog otpora toj agresiji bila je odbrana cjelovitosti međunarodno-pravno priznatog bosanskohercegovačkog državnog teritorija; odbrana višestoljetne tradicije suživota pripadnika različitih etničkih zajednica i odbrana tradicije tolerancije među pripadnicima različitih religija na ovom prostoru“, zapisao je prof. dr. Omer Ibrahimagić u knjizi „Opsada i odbrana Sarajeva 1992.-1995.“, dodajući da je ta „strategija bila kompatibilna međunarodno-pravno usvojenim normama“.
Ukoliko poziva sve bosanskohercegovačke patriote u zajednički front za odbranu države Bosne i Hercegovine koja se iznova napada svim sredstvima, Bakir Izetbegović kao lider najutjecajnije vladajuće političke stranke koja se pritom voli pohvaliti najvećim kapacitetima za odbranu države morao bi voditi računa o svojoj retorici (“retorika je stvarnost političke sfere”, kaže prof. Nerzuk Čurak), te svojom vizijom prepoznati sve koji su spremi stati, i staju, u front za državu Bosnu i Hercegovinu.
U spomenutom intervjuu za magazin “Gracija” s početka ovog teksta Bakir Izbetbegović je Ozrenu Kebi za Safeta Sušića rekao da je “strašan igrač”, ali “kao čovjek odveć zatvoren”.
Nekad je šutnja vrlina. Zato, ne sâm, Bakire!
(Autor: Faruk Vele. Tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)
Čak i kada bi, ne dao Bog, Srbiju i Hrvatsku neka vojna sila brutalno izbombardirala, ne bi nestali apetiti za komadanjem Bosne i Hercegovine.
Podjela BiH i prisvajanje njenih dijelova Hrtskoj i Srbiji jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stavka na kojoj Beograd i Zagreb mogu pokazati bliskost. I čini se da i danas, usprkos cijeloj seriji neuspjeha i krvavih žrtava, rado o tome pričaju, pokušavaju nešto (skupa) poduzimati i ne prestaju sanjati, piše politicki.ba.
Najnoviji motiv za nova Karađorđeva pronađen je u konceptu građanske Bosne i Hercegovine.
“Problem” je – da iskoristimo američku terminologiju – “nepametno” otvorio najistureniji zvaničnik administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan Gabriel Escobar.
Preko Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Sarajevu je poručio da BiH može postati građanska tek nakon što uđe u Evropsku uniju.
Identičnu poruku jučer je uputio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, tokom postrojavanja Hrvatskog vijeća odbrane, ugašene vojne tvorevine osuđene za ratne zločine, u Mostaru.
U sjeni bajraka Kažnjeničke bojne, također za ratne zločine osuđenog njenog komandanta Mladena Naletilića Tute, koja se vihorila iznad Milanovićeve glave, ostale poruke da samo Bosna i Hercegovina, suverena i cjelovita, od Save do Neuma i od Une do Drine, može ući u EU, te da on neće prihvatiti kandidatski status Ukrajine, ako se isti ne dodijeli i Bosni i Hercegovini.
Priča o građanskoj BiH dobila je na dodatnom zamahu nakon što je propao još jedan pokušaj međunarodnih posrednika da se provedu izborne reforme i nametnu rješenja koja bi samo produbila diskriminaciju i učinila BiH nefunkcionalnijom.
Kruži li bauk građanske BiH zapadnim političkim krugovima?
Ako je suditi po Escobaru i Milanoviću – kruži.
Niko, ali niko od relevatnih političara iz bošnjačkog i probosanskog korpusa nije iznio zahtjev da se BiH preuredi, da se njeno uređenje promijeni iz temelja i da se ona definira kao i sve ostale moderne evropske države.
Ako je iko to i implicite tražio, to su relevantne sudske instance u Evropi. A to zahtijeva i Evropska komisija.
Evropski sud za ljudska prava donio je cijeli niz odluka u kojima upozorava na diskriminirajuće dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine.
Evropska komisija pred našu je državu postavila 14 prioriteta koji se moraju ispuniti, kako bi se BiH dao kandidatski status.
Kičmu tih zahtjeva čine zahtjevi za reformama u oblasti vladavine zakona.
Traži se da pravosudne funkcije budu nezavisne i profesionalne i da kao takve funkcioniraju u punom kapacitetu.
I zahtijeva se ukidanje diskriminacije u političkom sistemu BiH.
Njemačka, za koju se sve glasnije tvrdi da je od Bidena dobila “tapiju” da provodi politiku Zapada ne samo u BiH, već i na cijelom zapadnom Balkanu, stava je da je samo sistem jedan čovjek jedan glas, održiv politički sistem u BiH.
I sada se zvaničnom Sarajevu spočitava da hoće nešto što niko odavde ni izgovorio nije.
Namjera je jasna.
Srba i BiH teško da ima više od 800.000. Najmanje 500.000 Hrvata otišlo je iz BiH od Dejtona naovamo. U BiH živi između 1,5 i 1,8 miliona Bošnjaka. I svoj dom u BiH ima barem 200.000 onih koji se ne osjećaju propadnikom ni jedne od ove tri nacionalne kategorije.
Kada bi se sada proveo pošten popis, procenti bi izazvali paniku s primjesama političkih samoubistava u nizu evropskih država.
A ipak, većinski, narod Bosne i Hercegovine jeste za neki smisleni kompromis koji bi osigurao funkcioniranje njenih institucija, doveo do efikasne države i osigurao mirnu budućnost generacijama pred nama.
Bosanci i Hercegovci, kako god da se izjašnjavali ili uopće ne izjašnjavali, ne žele svoju djecu odgajati da bi im s punoljetstvom vidjeli leđa. Ne žele da im starost bude zagrantirana u samoći staračkog doma i iščekivanju telefonskog poziva iz Njemačke, Amerike, Australije…
Demografska većina ne može i neće dopustiti da je se sistemski svodi na političku manjinu. Ne zato da bi ona dominirala, već zato što su takvi sistemi neodrživi a države koje ga imaju osuđene na neuspjeh i vrlo mogući nestanak.
HDZ BiH i stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) izlaze na izbore. Potvrdio je to predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, obraćajući se u petak na svečanosti povodom tridesete obljetnice HVO-a.
“Obzirom da je ovo godina izbora, a neću posvetiti tim izborima nijedne riječi ovdje, vrlo jasnu poruku ćemo poslati i to šaljemo. I pozivam vas da budete uz nas. Hrvatski narod će birati svoje legitimne predstavnike, na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini”, rekao je Čović, nakon čega je Velikom dvoranom Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača odjeknuo aplauz.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović @Dragan_Covic promijenio stav. “Ovo je izborna godina, Hrvati će birati svoje legitimne predstavnike na svim razinama”. pic.twitter.com/iDSYv9nG61
Prije samo dvadeset dana Dragan Čović je tvrdio da “nema zakonskih uvjeta za održavanje izbora”.
“Po meni, apsolutno, nema nikakvih uvjeta da bi se izbori organizirali, upravo zbog neprovođenja presude Suda u Strazburu, ali i svih drugih pitanja”, kazao je Dragan Čović 20. marta ove godine.
Ali šta je uticalo na to da Dragan Čović radikalno promijeni svoj stav kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine? Istraga.ba je u petak objavila pismo koje su sve članice PIC-a, osim Ruske Federacije, pojačane ambasadorima EU i OSCE-a i potpisom visokog predstavnika Christiana Schmidta poslale rukovodstvu Vijeća ministara BiH.
“Posebno je zabrinjavajuće”, napisali su ambasadori i visoki predstavnik, “što se situacija dodatno pogoršava neispunjavanjem ustavnih i zakonskih obaveza nadležnih organa BiH u pogledu finansiranja troškova neophodnih za rad institucija Bosne i Hercegovine. Organizacija općih izbora 2022. godine dokaz je toga. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir, te poštujući prava građana da demokratski biraju svoje predstavnike u skladu sa Ustavom, to je obaveza koja se mora ispoštovati”.
No, ključne riječi su u posljednja dva pasusa.
“Svaki pokušaj da se dodjela traženih sredstava i dalje odbija ili odlaže smatraće se ne samo činom koji ugrožava vladavinu prava i demokratiju, već i kršenjem obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir. U slučaju da ova obaveza ne bude ispunjena, u trenutku kada je jasno da BiH ima tražena sredstva na raspolaganju, podsjećamo vas da međunarodna zajednica zadržava neophodne instrumente da osigura poštivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir i zaštiti održavanje općih izbora”, navedeno je u pismu dostavljenom predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Zoranu Tegeltiji i njegovim zamjenicima Biseri Turković i Vjekoslavu Bevandi.
“Prijava za ovjeru za sudjelovanje na izborima uključuje izjavu, potpisanu od predsjednika političke stranke, koalicije ili neovisnog kandidata, da će se ta politička stranka, koalicija ili neovisni kandidat u svojim aktivnostima pridržavati Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini”, piše u Izbornom zakonu BiH.
Dakle, svaki politički subjekt koji želi učestvovati u izbornom procesu mora potpisati izjavu da će se pridržavati Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. No, šta se dešava ukoliko se neko ne pridržava potpisane izjave? Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine je, razmatrajući žalbu Ujedinjene Srpske, ocijenio da Centralna izborna komisija BiH nije mogla zabraniti učešće na izborima tom političkom subjektu, jer CIK nema mandat da bilo šta proglašava “kršenjem Općeg okvirnog sporazuma”. Taj mandat, međutim, imaju Vijeće za implementaciju mira (PIC) i OHR. Kada, recimo, OHR donese odluku da određeni subjekt krši Opći okvirni sporazum za mir, Centralna izborna komisija BiH ima obavezu da tom subjektu zabrani učešće na izborima. A upravo je to bila suština pisma kojim su ambasadori PIC-a, EU, OSCE-a i visoki predstavnik upozorili čelnike Vijeća ministara BiH da moraju obezbijediti sredstva za izbore. Zato još jednom podsjećamo na ključni dio pisma.
“Svaki pokušaj da se dodjela traženih sredstava i dalje odbija ili odlaže smatraće se ne samo činom koji ugrožava vladavinu prava i demokratiju, već i kršenjem obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir”, napisali su ambasadori PIC-a i visoki predstavnik Christian Schmidt.
Podsjećamo, glavni kočničar za donošenje odluka kojim bi bio obezbijeđen novac za izbore je državni ministar finansija i kadar HDZ-a BiH Vjekoslav Bevanda. On je prije desetak dana odbio zahtjev CIK-a da im obezbijedi dio sredstava potrebnih za organiziranje izbora. No, prema informacijama Istrage, Centralna izborna komisija BiH u petak je dostavila novi zahtjev Vijeću ministara i traži da im se obezbijedi skoro 12 miliona maraka, potrebnih za organizaciju Općih izbora 2022. godine.
“Sredstva za provedbu izbora, institucije iz stavka (1), (2), (3) i (4) ovog članka moraju osigurati u roku od 15 dana od dana donošenja odluke Središnjeg izbornog povjerenstva BiH o raspisivanju izbora”, navedeno je u članu 1.2a stav 6 Izbornog zakona BiH.
Centralna izborna komisija izbore mora raspisati 150 dana prije njihovog održavanja, a izbori se, preka Zakonu, održavaju prve nedjelje u mjesecu oktobru. To znači da novac za izbore Vijeće ministara BiH mora obezbijediti najkasnije do sredine maja ove godine. A ako ne obezbijedi, odgovorni bi mogli biti proglašeni osobama koje krše obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir. Što, opet, stvara obavezu CIK-u da odgovornima zabrani učešće u izbornom procesu.
Ove odredbe su poznate i lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću koji je preko noći promijenio stav i od bojkota izbora došao je do toga da će Hrvati birati “svoje legitimne predstavnike na svim razinama”.
Ako pročitate samo naslov, na trenutak ćete pomisliti da je visoki predstavnik Christian Schmidt iskoristio bonske ovlasti i poništio neustavni zakon Republike Srpske. Ali kada počnete detaljnije čitati saopćenje, shvatit ćete da je to još jedna u nizu nesuvislih izjava OHR-a.
“Visoki predstavnik Christian Schmidt želi naglasiti sljedeće: Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS je neustavan, protivan odlukama Ustavnog suda, te je stoga i antidejtonski. Također je u suprotnosti i sa privremenom zabranom raspolaganja državnom imovinom.Bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona su samim tim ništavne. Ovo je pitanje neustavnih aktivnosti vlasti RS. One moraju odmah poništiti ovaj zakon. Ukoliko zakon ne bude povučen, morat će snositi odgovornost zbog svih posljedica. Građani RS zaslužuju dobru upravu i odgovorne političare koji će raditi u skladu sa vladavinom prava,“ rekao je visoki predstavnik.
Visoki predstavnik, možete vidjeti, i sam tvrdi da je Zakon o nepokretnoj imovini RS – neustavan i antidejtonski. Ističe da su “bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona – ništavne”. Ali, uprkos tome, Christian Schmidt ne poseže za bonskim ovlastima.
“Ovo je pitanje neustavnih aktivnosti vlasti RS. One moraju odmah poništiti ovaj zakon”, navodi Schmidt.
Dakle, Christian Schmidt poziva vlasti Republike Srpske da ponište zakon za koji on tvrdi da je ništavan. Čemu, onda, poništavanje, ako je to već ništavno?
“Schmidt danas poseže za Bonskim ovlastima?”, naslovile su kolege sa politicki.ba svoj članak objavljen u četvrtak ujutro, vjuerujući na riječ visokom predstavniku Christianu Schmidtu.
Ako pažljivo pričitate njihov tekst, vidjet ćete da je visoki predstavnik uistinu najavio da će, zbog Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS, iskoristiti svoje ovlasti i staviti van snage, kako ga sam naziva, “antiustavni i antidejtonski zakon”.
Govoreći, naime, na konferenciji Fondacije Heinrich Boll posvećene 30. godišnjici početka opsade Sarajeva, visoki predstavnik Christian Schmidt se dotakao “državne imovine čiji status nije razriješen od vremena raspada bivše Jugoslavije i koja nije razriješena do danas”, ističući “agresivan način na koji RS želi napraviti vlastiti zakonski okvir koji je protivan ustavnom okviru BiH i Dejtonu”.
“Kada pogledam u listu svojih obaveza, ako bih dopustio da se to desi ne bih ispunio svoje obaveze”, piše Politicki.ba.
Novinarka bečkog lista Der Standard Adelheid Wolfl ga je potom upitala: “Šta ćete uraditi?”
“Čekamo do sutra. Zakon još nije potpisan”, odgovodio je Schmidt i obećao novinarki Der Standarda da će zakon proglasiti “ništavnim”.
To sutra je bilo jučer, odnosno u četvrtak, 7. aprila 2022. godine. I to sutra se pretvorilo u “malo sutra”. Zakon je potpisan i objavljen u Službenom glasniku RS. Ispod je dokument koji to dokazuje.
Zakon za koji Schmidt tvrdi da je “ništavan” na snagu stupa naredne sedmice. Visoki predstavnik ga nije poništio, iako je to obećao u direktnom TV prijenosu. Naprotiv, Schmidt je poništavanje Zakona zatražio od institucija Republike Srpske koje su i usvojile sporni “antidejtonski i antiustavni” Zakon. Ali to nije sve. Samo pet minuta prije nego što je Istraga.ba objavila da je Željka Cvijanović “potpisala Zakon”, Christian Schmidt je izdao svoje prvo “jučerašnje saopćenje”.
“Kako bi se izbjegla zabuna i spriječile negativne pravne posljedice, pozivam vlasti RS da preduzmu sve potrebne aktivnosti kako bi se navedeni Zakon o nepokretnostima koje se koriste za funkcioniranje javne vlasti RS odmah stavio van snage”, objavljeno je na stranici OHR-a u četvrtak u podne.
U tim je trenucima već bio izašao novi broj Službenog glasnika Republike Srpske i bilo je jasno da “antiustavni i antidejtonski zakon” potpisan i objavljen. No, Schmidtov ured to, očito, nije znao. Zato su nekoliko sati kasnije odlučili izdati novo saopćenje u kojem, ne koristeći bonske ovlasti, sporni Zakon o nepokretnoj imovini RS proglašavaju ništavnim, pa istovremeno pozivaju vlasti RS da ga “proglase ništavnim”.
Podsjećanja radi, ovo je već treći “antidejtonski i antiustavni” zakon objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske tokom mandata Christiana Schmidta.
U oktobru prošle godine je, opet Ukazom Željke Cvijanović, proglašen je “Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH”.
Podsjećamo, Schmidtov prethodnik Valentin Inzko pred kraj je mandata nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, prema kojem je kažnjivo negiranje genocida i drugih zločina presuđenih na domaćim i međunarodnim sudovima. No, vlasti RS-a su odlučile da te odredbe ne vrijede na teritoriji RS-a.
“Proglašavam Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH koji je Narodna skupština RS usvojila na Dvadesetoj posebnoj sjednici održanoj 30. jula 2021. godine”, navedeno je u Ukazu Željke Cvijanović.
Ovaj Zakon sadrži svega tri člana. U članu 1. se navodi da se “Odluka Visokog predstavnika neće primjenjivati na teritoriji RS”. U članu 2. piše da “nadležni organi RS neće sarađivati sa nadležnim organima BiH u pogledu primjene Odluke Visokog predstavnika. Član 3. precizira da će Zakon RS stupiti na snagu dan nakon objavljivanja u SLužbenom glasniku RS.
Zakon kojim Republika Srpska derogira odluke OHR-a je već odavno na snazi. Christian Schmidt nije reagirao. Kao što nije reagirao ni u vezi sa Zakonom o lijekovima Republike Srpske koji je objavljen 29. decembra prošle godine.
NATO bi mogao razviti novi paket za izgradnju odbrambenih kapaciteta Bosne i Hercegovine, saopćio je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, obraćajući se u četvrtak nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a.
“Saveznici su se složili da bismo također trebali pomoći drugim partnerima da ojačaju njihovu otpornost. I ojačati njihovu sposobnost da se brane. Uključujući Gruziju i Bosnu i Hercegovinu. Za Gruziju bismo mogli povećati našu potporu putem značajnog paketa NATO-Gruzija. Uključujući područja kao što su svjesnost situacije, sigurna komunikacija i cyber. Za Bosnu i Hercegovinu mogli bismo razviti novi paket za izgradnju obrambenih kapaciteta”, navedeno je u Stoltenbergovoj izjavi za medije.
BiH je, navedeno je u ranijin dokumentima NATO-a, “aspirant za članstvo u Savezu”. Nakon što je prije dvije godine u sjedište NATP-a upućen Program reformi, Bosna i Hercegovina se, faktički, nalazi u MAP-u, što je predzadnja stepenica ka punopravnom članstvu u NATO-u.
Međutim, zvaničnici BIH koji dolaze iz RS-a protive se članstvu BiH u NATO-u, insistirajući na “neutralnosti”. Istovremenom Ruska Federacije je već dva puta zaprijetila da će “reagirati” ukoliko BiH postane članica NATO-a.
“Ako ona (BiH) odluči biti članica bilo čega to je unutarnja stvar. Ali druga stvar je naša reakcija. Na primjeru Ukrajine mi smo pokazali što očekujemo. Ako bude prijetnja, mi ćemo reagirati”, kazao je Kalabuhov za TV Federacije BiH (FTV) izričući tako jedva skrivenu prijetnju.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
