Jedan metak u srce, drugi u trbuh bili su dovoljni da Eldin Ćerimović bude mrtav na mjestu zločina. Ubijen je u utorak ujutro u Velikoj Kladuši, dok je od kuće išao prema svom radnom mjestu. I bila bi to samo još jedna od vijesti iz rubrike crna hronika, da se ne zna ko je ubijeni Ćerimović.
Na portalu Istraga.ba pominjali smo ga u dva navrata, kada smo pisali o kriminalnoj grupi Dine Muzaferovića, krajiškog narko bossa koji je bio povezan sa škaljarskim klanom i kojeg je procesuiranja spasio državni tužilac Džermin Pašić. Dino Muzaferović je bio na čelu narko grupe iz Velike Kladuše koja je u šumi, u blizini granice sa Hrvatskom, zasijala plantažu marihuane, a koju su, kao u filmovima o južnoameričkim kartelima, sa dugim cijevima čuvali naoružani kriminalci.
čuvari plantaže marihuane
“Prema porikupljenim saznanjima proizilazi da je organizovanu grupu ljudi organizovao i rukovodio D.M. iz Velike Kladuše, a što je potvrđeno rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog Eldina Ćerimovića”, napisao je tužilac Džermin Pašić u optužnici u predmetu Darko Jovanović i drugi.
tuzilac Džermin Pašić
D.M. je Dino Muzaferović. Ali, osim u činjeničnom opisu, njegovog imena nema u Pašićevoj optužnici u predmetu protiv Darka Jovanovića i drugih optuženih u slučaju poznatom kao “Escobar” koji se odnosi na plantažu marihuane u blizini Velike Kladuše.
Edin Ćerimović je bio šestooptuženi. I bio je ključni svjedok protiv Dine Muzaferovića, što i u samoj optužnici navodi državni tužilac Džermin Pašić.
“Edin Čerimović je pronađen mrtav u utorak ujutro. Vjerovatno se radi o ubistvu. Naređena je obdukcija”, potvrdit će za Istragu u MUP-u Unsko-sanskog kantona.
Dokument koji vidite u prilogu je dio optužnice Tužilaštva BiH koju je, zbog slučaja Escobar, podigao državni tužilac Džermin Pašić.
Iz ovoga je, dakle, sasvim jasno da je Eldin Ćerimović, tokom svjedočenja pred tužiocem Pašićem, kao organizatora kriminalne grupe za proizvodnje marihuane označio Dinu Muzaferovića. No, Ćerimović nije dobio nikakve mjere zaštite od tužioca Pašića koji se, u konačnici, riješio predmeta. Za Dinom Muzaferovićem Pašić nikad nije raspisao ni potjernicu. Podsjećamo, tužilac Pašić je u konkretnoim slučaju preduhitrio Tužilaštvo USK-a u ovoj akciji koje je mjesecima istraživalo i pratilo grupu Dine Muzaferovića. Nakon što je Tužilaštvo USK-a počelo pripremu za pretrese lokacija u Velikoj Kladuši i hapšenje Dine Muzaferovića koje je trebalo biti obavljeno 27. ili 28. jula 2021. godine, tužilac Pašić je, u saradnji sa Rejhanom Rakovićem iz Granične policije BiH, proveo akciju u nedjelju, 25. jula 2021. godine. Prvoosumnjičeni Muzaferović je pobjegao. Pašić je uhapsio Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Ovaj posljednji, Edin Ćerimović, dao je iskaz u kojem je ispričao da iza proizvodnje droge stoji Dino Muzaferović. Ali Džermin Pašić za Muzaferovićem nije raspisao potjernicu. Umjesto toga, podigao je optužicu protiv Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Sud BiH se, međutim, 12. januara ove godine proglasio nenadležnim za Pašićevo postupanje. Optužnica je prebačena u nadležnost Tužilaštva USK-a koje je i prvo formiralo predmet. Pašić se, tako, riješio predmeta, a Dino Muzaferović je ostao na slobodi.
Dino Muzaferović, neoptuženi narko boss
U međuvremenu, Pašićev istražitelj Rejhan Raković je uhapšen zbog korupcije u Graničnoj policiji, a nakon toga u sandučiću GP BiH u Velikoj Kladuši pronađena je informacija koja se odnosi na slučaj “ESCOBAR”.
“Zapljenom plantaže i opreme grupa je na gubitku oko 4 miliona KM. Navodno, Dino pokušava na sve načine doći do informacija ko ga je ocvikao, čak razmišlja raspisati nagradu za informaciju o tome i angažirati plaćenog ubicu da riješi par policajaca kako bi u budućnosti drugi razmislili prije nego bi se upustili u istraživanje njega i njegovih poslova”, navedeno je, pored ostalog, u informaciji dostavljenoj Graničnoj policiji BiH.
Ovaj dokument je proslijeđen i tada postupajućem tužiocu Džerminu Pašiću koji ga je samo stavio u spis. No, za Muzaferovićem nikada nije raspisao potjernicu, iako ga je u optužnicu koju je potpisao označio kao vođu kriminalne grupe koja je proizvodila marihuanu u Velikoj Kladuši. Pašić je, rekosmo, “izgubio” otetu nadželnost nad ovim predmetom. Slučaj je proslijeđen Tužilaštvu USK-a. U utorak ujutro je ubijen.
Bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić izdao je 29. aprila 1992. godine naredbu pripadnicima MUP-a RBiH da “izvrše blokadu šireg reona vojnih objekata JNA iz kojih se nastoje iznijeti sredstva”. Ali Tužilaštvo BiH nije našlo dovoljno elemenata da u slučaju Dobrovoljačka podigne optužnicu protiv Delimustafića, koji je godinama održavao dobre veze sa službama u Beogradu gdje se jedno vrijeme čak i skrivao od bh. pravosuđa. Umjesto Delimustafića, optuženi su njegovi podređeni – Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić. Štaviše, Alija Delimustafić nikada nije bio ni pod istragom, iako dokument u prilogu dokazuje da je on 29. aprila 1992. godine izdao naređenje utemeljeno na naređenju koje je istog dana izdao komandant Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH Hasan Efendić. Među optuženima u predmetu Dobrovoljačka je i Hasan Efendić. Alije Delimustafića, rekosmo, nema. On je samo svjedok. Baš onako kako je svjedočio i u slučaju Veliki park, u krivičnom postupku protiv Jusufa Pušine i Dragana Vikića koji su, na kraju, oslobođeni.
Ovo je, dakle, dokument (sa haškom oznakom) kojom ministar unutrašnjih poslova, na osnovu odluke Predsjedništva BiH, naređuje “blokadu šireg reona vojnih objekata iz kojih se nastoji iznijeti materijalno-tehnička sredstva” i blokadu “nenajavljenih kolona jedinica bivše JNA i bez pratnje MUP-a”, te “sprječavanje izlazaka iz kasarne i komuniciranje na teritoriji RBiH”.
Istog dana, 29. aprila 1992. godine, i komandant Štaba Teritorijalne odbrane Republike BiH Hasan Efendić izdao je naredbu kojom je svim jedinicama TO naredio da, u koordinaciji sa MUP-om RBiH, masovno zaprečavaju sve putne pravce na teritoriji BiH kojima jedinice bivše JNA otpočinju izvlačenje tehničkih materijalnih sredstava. Ova naredba je, prema informacijama Istrage, jedan od dokaza Tužilaštva BiH, u predmetu Dobrovoljačka, u okviru kojeg je podignuta optužnica protiv deset bivših visokopozioniranih policijskih, vojnih i političkih dužnosnika RBiH, među kojima nema Alije Delimustafića.
Istog dana kada je TO izdala ovu naredbu, o njoj su bili informisani i oficiri JNA, što je vidljivo i iz dokumenta koji je 30. aprila sačinio Stanislav Galić, tada pukovnik JNA i komandant 30. partizanske divizije. Galić će kasnije postati general Vojske RS koji je u Haagu osuđen na doživotnu robiju zbog granatiranja, snajperisanja i terorisanja građana u opkoljenom Sarajevu. Galić, naime, 30. aprila 1992. godine šalje akt u kojem informiše jedinice da je TO RBiH izdala naredbu o “zaprečavanju puteva” jedinicama JNA.
“Od komande 5. korpusa str. pov. br. 401-1 od 29.04.1992. godine dobili smo akt sledeće sadržine: U cilju preduzimanja mera za odbranu objekata rasporeda jedinica 5. Korpusa južno od rijeke Save i obezbjeđenja nesmetanog kretanja motornih vozila i kolona za snabdevanje, u daljem tekstu dostavljamo Vam naredjenje o sprovodjenju odluke Predsedništva Republike BiH br. 02-11-327/92 koje je potpisao komandant Štaba TO Republike BiH pukovnik Hasan Efendić”, napisao je Stanislav Galić.
dokument pukovnika JNA Stanislava Galića
Pukovnik Galić, potom, 30. aprila, “u cilju sprječavanja dejstava neprijatelja” izdaje naređenje jedinicama JNA.
“Sva ranija naređenja komande 5. korpusa i 30. parttizanske divizije vezano za obezbeđenje objekata i ljudstva te pokreta jedinica ostaju i dalje na snazi uz povišene mjere. Svaki orgenizovani pokret evidentirajte u štabu jedinice sa početkom polaska i dolaska u očekujući rejon. U slučaju upućivanja. kolona
obavezno izvestiti štab 30. partizanske divizije. Рojačati mjere neposrednog borbenog osiguranja objekata i ljudstva, posebno štabova komandi i jedinica. U tom cilju sprječavati ulazak nepoznatim licima uz propisanu identifikaciju. Različitim i kombinovanim vidovima” u zoni odgovornosti / zasjedama , patrolama, izviđanjem / sprečavati ubacivanje neprijatelja, posebno DTG koje treba neutralisati u zoni odgovornosti”, naveo je Stanislav Galić.
Dva dana kasnije, “paravojne” formacije potpomognute jedinicama JNA pokušale su zauzeti Predsjedništvo BiH. Tokom akcije, na sarajevskom aerodromu je zarobljen i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. Događaj u Dobrovoljačkoj desio se 3. maja. Međunarodni tužilac Tužilaštva BiH Džud Romano je u svojoj naredbi o obustavi istrage iz 2012. godine naveo da je kolona JNA bila “legitiman vojni cilj”. No, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv desetorice visokih zvaničnika RBiH. Alije Delimistafića nema na optužnici.
Početkom godine u redakciji Oslobođenja ugostili smo Samanthu Power. Danas je na čelu USAID-a, no novinarima koji drže do zanata mnogo važniji dio njezine biografije odnosi se na karijeru ratnog izvještača koju je zaokružila knjigom “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida” ovjenčanom Pulitzerovom nagradom. Zbog svih koji ne pamte: zanat je, dakle, pekla u paklu rata protiv Bosne i Hercegovine, i nikad nije krila da joj je iskustvo ovih prostora promijenilo život i usmjerilo je na posvećenost borbi za ljudska prava čiji je osnovni uvjet postojanje medijskih sloboda. Upitana za njih – danas i u ovakvoj BiH – gošći sam dala plastičan odgovor: Bilo je lakše baviti se novinarstvom u ratu.
Dugogodišnja praksa
Znam da će moje kolege i koleginice reći da pretjerujem – Dobro je dok se ne puca! – i ponuditi mi salvu argumenata iz posljednjih izvješća o stanju medijskih sloboda po kojima je Bosna i Hercegovina – pazi sad – bolja od Srbije. I neću se buniti, prihvatit ću kao činjenicu da su mediji u Bosni i Hercegovini slobodniji od onih u Srbiji u kojoj, i prema posljednjem izvještaju Savjeta Evrope, nema spremnosti da se vlast obračuna sa prijetnjama smrću novinarima, ali se i napominje da je na Balkanu, u cijelom regionu, dakle, primijećena tendencija obračuna s medijima i novinarima od državnih zvaničnika.
E tu sam nas prepoznala! Ne znam kako i ko određuje tendencije, da ne kažem i prateći stepen zabrinutosti, znam pouzdano da je u Bosni i Hercegovini dugogodišnja praksa da najviši politički dužnosnici vrijeđaju novinare, pljuju i prozivaju medije, javno zabranjuju medijskim kućama prisustvo događajima u zvaničnim institucijama i povrh svega posežu za svim raspoloživim državnim mehanizmima da bi se obračunali s novinarima i medijima zarad ličnih i partijskih ciljeva. Da bi nas ućutkali.
Ne kažem, naravno, da su mediji bezgrešni i nemam argumenata kojim bih branila čitavu bulumentu medijskih uposlenika u nesporno političkim misijama. Ako ima utjehe – lako ih je prepoznati, čak i u zaglušujućem šumu društvenih mreža i poplavi portala koji u sezonama lova na glasove niču brže od pečurki nakon kiše. A već odavno se i ne stide svojih rabota, tako da se nerijetko i sami hvale svojim sramnim dometima. Mene, zapravo, frustrira pristajanje da se i to i takvo medijsko divljanje zove novinarstvom. Hoću reći: zar je zaista moguće da nismo u stanju – mi, kojima je posao prepoznavati devijacije – povući granicu između profesije kojom se bavimo i onih koji je, zarad svojih političkih šefova, uništavaju sa samo jednim ciljem – da bi nas ućutkali?
Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari?
I ne samo nas. Nedavno sam pisala o još jednom u nizu odvratnih obračuna s Dinom Mustafićem u režiji tursko-bošnjačkog medijskog konglomerata u Sarajevu. Omrznuti građanin Mustafić kriv im je što je ljevičar, još krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh što smatra da Bošnjaci nemaju veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od Srba, Hrvata i Ostalih. Što bi se reklo, zamjere mu što postoji, a posebno što se ne libi naglas izgovoriti šta misli o njihovim političkim nalogodavcima. Srđan Puhalo je prije koji dan zabilježio banjalučki doprinos novinarskom beščašću: promociju časopisa posvećenog analizi krize u Ukrajini, koji je (naravno) zabilježen i na RTRS-u. U najkraćem, čitava zbirka univerzitetskih profesora upregnuta je da objasni kako se “Zapad odlučio na neposredni vojni napad na Donbas i Bjelorusiju. Međutim, Rusi su preduhitrili NATO”. Puhalo otkriva da časopis finansira SNSD i dijeli ga besplatno (zato je, kaže, došlo vrijeme da se vodi računa čitaju li djeca partijske literature), pa citira najužasnije dijelove od kojih ću – uz izvinjenje čitateljima – ipak prenijeti jednu, jedinu rečenicu: “Reporter krupne mreže medija je namjeravao da objavi dokumentarni film, koji se i danas nalazi u njegovom stolu, da je vlada bila povezana sa dječijim domovima u cijeloj zemlji i plaćala im da dovoze siročad u Vašington da bi Dik Čejni, Džordž Buš i drugi pedofili mogli birati one sa kojima su htjeli da se bave seksom”, koju potpisuje, kako rekoh, univerzitetski profesor (Branimir Kuljanin, Filozofski fakultet).
Prve žrtve
Ako je, dakle, sloboda medija da partijski jurišnici progone neistomišljenike, a narodu pakuju zle i naopake laži univerzitetskih profesora, čime treba da se bave novinari? Jesmo li već ućutkani? U ratu je, zaista bilo daleko jednostavnije. Izvještavali smo o onom što vidimo, danas se izgleda utrkujemo da ne vidimo i izvještavamo o onom što se očekuje od odanih patriota, vjerski i nacionalno svrstanih u torove, ne libeći se pomagati neki novi rat. U kome će – kako sada stvari stoje – prve žrtve biti slobodnomisleći u vlastitim redovima. Zato, ako nam je do slavlja medijskih sloboda, krajnji je čas da se vratimo profesiji. I latimo tastature.
Izabrana je 43. Vlada Crne Gore. Poslije polugodišnjih mukotrpnih i zakulisnih pregovora, Dritan Abazović je u četvrtak pred parlamentom predstavio svoj ekspoze i novi ministri su se na čelu sa njim fotografisali u novin odijelima. Ono što je jako iznenađujuće i neobično za Crnu Goru je to što nikad nijedna vlada nije dočekana u crnogorakoj javnosti sa manje euforije i entuzijazma.
Razlog tome treba tražiti u činjenici da u ovu vladu ne vjeruju ni oni koji su postali njen dio. Po istraživanjima, preko 60% ljudi u Crnoj Gori je bilo za raspisivanje novih izbora. Glasači dva bloka iz avgusta 2020. godine, kada su održani posljednji parlamentarni izbori, nisu glasali za ovakav rasplet situacije. Abazovićevi glasači i glasači pro-srpskog i pro-ruskog SNP-a nisu glasali za saradnju sa DPS-om, bez koga ne bi bilo ove vlade.
Sa druge strane, glasači tzv. suverenističkih partija nisu glasali da im miloševićevski SNP vodi parlament i da ima 6, tj. najviše ministara u vladi, uključujući strateški važne pravdu i prosvjetu. Abazović je ovim potezom napravio nevjerovatan salto mortale, kako je to odlično primjetio Jasmin Mujanović. Čovjek koji je sebe vinuo u zvijezde regionalne politike forsirajući narativ o nužnosti smjene Đukanovića po svaku cijenu, pa i po cijenu saradnje sa Vučićevcima i Putinovcima iz crnogorske politike, sada odjednom potpuno mijenja ploču i sa Đukanovićevim DPS-om sklanja iste te putinovce i vučićevce.
Ali da li je baš tako?
Prvo, Abazović nikad nije smijenio Đukanovića, koji je i danas predsjednik. A sada nije smijenio ni ove druge, jer u novoj većini dominira SNP, partija pod direktnom kontrolom Vučića, partija koja nije htjela da glasa za Rezoluciju o Srebrenici i koja ne osuđuje invaziju na Ukrajinu. Kako Mujanović odlično primjećuje, Abazović ovim stavlja tačku na svoju karijeru populiste-reformatora i ulazi u utabane staze karijernih političara, koji će sve učiniti samo da održe moć i pozicije.
Ova vlada ima ograničen rok trajanja. I treba prije svega da stvori uslove za održavanje izbora i da odblokira neke od procesa bitnih za naš put ka EU. Rizici za njen opstanak i za uspjeh su brojni.
Pretjerana revnosnost u slijeđenju antikoruptivne agende, koja bi ciljala isključivo nekadašnje funkcionere iz redova DPS-a, značila bi uskraćivanje podrške u parlamentu, ili blokadu procesa. Sa druge strane, SNP Vladimira Jokovića insistira na potpisivanju ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i na ulasku u Otvoreni Balkan. Odluke o ovim strateškim i kontroverznim pitanjima donosile bi se dvotrećinskom većinom na sjednicama vlade.
Crna Gora se izborom nove vlade nedvosmisleno pomjerila sa mrtve tačke, ali Abazović-Joković vlada nosi velike rizike, možda i veće nego bivša vlada Krivokapić-Abazović. Rizik je razbijanje, ili bolje rečeno razvodnjavanje pro-zapadnog suverenističkog bloka koji su činile partije dojučerašnje opozicije – DPS, SDP, SD i partije manje brojnih naroda.
Drugi rizik predstavlja činjenica da strateška mjesta u vladi zauzimaju partije koje pod krinkom zaštite interesa srpskog naroda u Crnoj Gori, služe interesima srpskog predsjednika i države Srbije. Uz eventualno skretanje Srbije ka Zapadu, priznanje Kosova i prekid veza sa Rusijom, Crna Gora može postati utješna nagrada za Beograd. To bi i Bosnu trebalo da plaši.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ponovo je danas, na obilježavanju akcije Bljesak, govorio o BiH. Naglasio je kako je dolazak Hrvatske vojske do Manjače zaustavio rat u BiH, “a ne američko bombardiranje i konačno neformalna kapitulacija bosanskih Srba, Mladića i Karadžića, pristanak na pregovore i deblokada Sarajeva”, javlja Hina.
“Nisam za ideologizaciju povijesti, smatram da je opasna, ali to djecu treba učiti, to su činjenice”, poručio je Milanović.
To dakako nisu činjenice. Ako bi Milanović hrvatsku mladež učio činjenicama onda bi ih trebao upoznati, prije svega, sa onim koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. One govore o presudi za Udruženi zločinački poduhavat na teritoriju BiH.
Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Sud je potvrdio da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.
Trebao bi Milanović upoznati mladež da su koncentracioni logori, zločini i pokolji nad Bošnjacima u BIH počinjeni u okviru međunarodnog sukoba koji je vođen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994, a u kojem je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad jedinicama HVO-a, što je potvrđeno u presudama MKSJ-a.
No umjesto distanciranja od zločinačke politike političkog vrha Hrvatske u devedesetima koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu te doprinio počinjenju zločina, Milanović se odlučio odlikovati jedinice i pojedince koje su učestvovali u njihovom počinjenju.
Ađutant Ratka Mladića jedan od je svjedoka Tužilaštva BiH u predmetu “Dobrovljačka”. Rajko Banduka, bivši zastavnik JNA i Vojske RS, koji je tokom rata obavljao funkciju sekretara komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, u optužnici u predmetu “Dobrovoljačka” naveden je kao “žrtva ratnog zločina” za koji je optuženo deset visokopozicioniranih političkih, policijskih i vojnih zvaničnika RBiH. Prije osam godina, u oktobru 2014. godine, Banduka je, kao svjedok odbrane, svjedočio u Hagu, u korist sada na doživotnu robiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Osim toga, Banduku su u julu 2004. godine hapsili pripadnici SFOR-a, zbog sumnji da je bio uključen u aktivnosti koje su suprotne Dejtonskom mirovnom sporazumu.
“Ratko Mladić je moralan i pošten čovjek koji je zagovarao suživot naroda u BiH”, izjavio je prilikom svjedočenja pred Haškim sudom zastavnik Banduka.
Tokom istog svjedočenja, Banduka je ispričao kako je u maju 1992. godine, tokom povlačenja JNA iz Sarajeva, bio zarobljen i pretučen. Njegov iskaz kasnije će uzeti i Tužilaštvo BiH koje je ove sedmice podiglo optužnicu protiv desetorice visokih političkih, vojnih i policijskig funkcionera Bosne i Heercegovine u predmetu poznatom kao “Dobrovoljačka”. Istraga.ba imala je uvid u dijelove optužice podignute prošle sedmice i u nastavku ćemo objaviti ključne detalje i događaje koje Tužilaštvo BiH stavlja na teret Ejupu Ganiću, Zaimu Backoviću, Hamidu Bahti, Hasanu Efendiću, Fikretu Muslimoviću, Jusufu Pušini, Bakiru Alispahiću, Enesu Bezdrobu, Ismetu Dahiću i Mahiru Žišku.
Osam ubistava, ranjavanje 22 osobe i fizičko zlostavljanje preko trideset zarobljenih pripadnika JNA ključne su optužbe za koje je koje Tužilaštvo BiH tereti desetoricu optuženih.
“U vremenskom periodu od 03.05.1992.godine do polovine maja 1992.godine, za vrijeme medunarodnog oružanog sukoba, između dijelova bivše JNA i TO RBiH, koji je trajao i na području Sarajeva, Ganić Ejup, kao član Predsjedništva RBiH, Backović Zaim, kao član operativnog centra Štaba TO RBiH Efendić Hasan, kao komandant Republičkog štaba Teritorijalne odbrane BiH, Bahto Hamid, kao komandant Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Stari grad Sarajevo, Muslimović Fikret, kao načelnik Bezbjednosti u Republičkom štabu Teritorijalne odbrane BiH, Pušina Jusuf, kao pomoćni ministra unutrašnjih poslova R BiH i načelnik Štaba MUP-a RBiH, Alispahić Bakir, kao načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo i član Štaba MUP-a RBiH, Bezdrob Enes, kao načelnik Stanice javne bezbijednosti Stari Grad, Dahić Ismet, kao komandir Policijske stanice Stari Grad i Žiško Mahir, kao načelnik Biroa za istraživanje ratnih zločina, svako od njih, za vrijeme obavljanja gore pomenutih dužnosti, odnosno funkcija, te u okviru svojih ovlaštenja, postupali suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. Stav 1. tačka a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. Godine, člana 3. Stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949.godine i Dopunskog protokola II iz 1977. godine, tako što su planirali, podstrekavali, naredili i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civilnih lica zaposlenih u bivšoj JNA, pod pratnjom mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, nisu spriječili ubistva i ranjavanja civila i vojnika, propustili da kazne izvršioce navedenih ubistava i ranjavanja, mučili I nečovječno postupali prema zarobljenim vojnicima, te propustili da spriječe mučenja i nečovječna postupanja i pomagali učiniocima nakon izvršenih djela”, navedeno je u jednom od dijelova optužnice koji je u posjedu Istrage.
U optužnici je, dalje, navedeno da su pripadnici Teritorijalne odbrane 3. maja “napali i presjekli kolonu JNA” u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.
“Prilikom kojeg napada su, pucajući iz vatrenog oružja lišili života pukovnika doktora Radulović Budimira, načelnika saniteta II VO. pukovnika Sokić Miru i civila Šuko Normelu, te pucajući iz vatrenog oružja ranili pukovnika Kovačević Dušana, pukovnika Pantelić Miću i vojnika Kovačević Dragana, te u daljem napadu, pucajući iz vatrenog oružja lišili života pukovnika Mihajlović Boška, pukovnika Petrović Gradimira, potpukovnika Jovanić Boška, vojnike Đukić Miodraga i Tomović Zdravka, te na isti način, upotrebom vatrenog oružja, ranili pukovnika Komnena Žarkovića, pukovnika Taso Enesa, potpukovnika Milču Kostića, potpukovnika Ivanović Josipa, pukovnika Pavlović Dragoljuba, pukovnika Lukić Ljubinka, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, pukovnika Katalina Ratka, potpukovnika Patačko Franju, vojnike Bojanić Slobodana, Arsić Zvezdana, Adžić Zorana, Perić Milenka, Pantić Dragana i Simić Ivicu, te građanska lica na službi u JNA Stankov Pindžo Ivanku i Stamenić Marka, razoružali preostali pripadnike JNA iz zaustavljene kolone, iste zarobili te fizički i psihički zlostavljali na različite načine i to udarcima kundakom puške, šakama, nogama, opasačem zamotanim oko ruke, po cijelom tijelu, a naročito u predjelu glave, leđa i bubrega, pripadnike JNA: Vuković Gordana, Belošević Slavoljuba, Legen Milana, Vukšić Gojka, Zrnić Zorana,Gajić Gorana, Lopatić Žarka, Topić Radoslava, Avramović Dušana, Vlašković Nedeljka. Banduka Rajka,Beribaka Danila, Krajišnik Rista, Đurić Draška, Erić Nenada, Miljić Predraga. Sejmanović Darka, Pantelić Željka, Stamenić Marka i Stamenić Simeunu, nanoseći im vidljive povrede po tijelu u vidu krvnih podliva, izbijenih zuba i rasjekotina, dok su neki od njih od zadobijenih udaraca gubili svijest kao što su Miljić Predrag i Zrnić Zoran, odnoseći se naročito ponižavajuće prema svim zarobljenim pripadnicima JNA, od kojih su neke od njih tjerali i da se skinu u donji veš i to Belošević Slavoljuba, Avramović Dušana, Banduka Rajka, Krajišnik Rista, Ostojić Nikolu, Maksimović Ratomira, Topić Radoslava, Zrnić Dragana i Durdevie Borislava”, navedeno je u optužnici.
Rajko Banduka je, kako možete vidjeti, naveden kao “žrtva ratnih zločina” u Dobrovoljačkoj. Nakon što je preživio “premlaćivanje i zlostavljanje”, Banduka se odmah priključio Vojsci Republike Srpske i postao je jedan od prvih saradnika Ratka Mladića. Iako zbog bolesti nije učestvovao u zauzimanju Srebrenice 1995.godine, kada je prema haškoj optužbi tamo počinjen genocid protiv bošnjačkog stanovništva, Banduka je u Haagu ustvrdio da je general Mladić „poštovao pravila ratovanja i odnosa prema zarobljenicima“. Kako bi osporio vjerodostojnost svjedoka i pokazao kako je i on sudjelovao u spornim operacijama, tužitelj Peter McCloskey je, objavila je 2012. godine Slobodna Evropa, suočio Banduku s presretnutim razgovorima u vrijeme zauzimanja Žepe, gdje je prema optužbi, odmah nakon Srebrenice, također počinjen genocid.
„U razgovoru s njima, Rajko Banduka, koji je oficir u Glavnom štabu tzv.VRS – govorio je kako je on (general Mladić) odsutan, kako radi posao, kako ide sporo, ali da ide i da će uskoro biti završen. I ti koji su presreli razgovor rekli su da ste pri tom mislili na Žepu. Je li Vam to od neke pomoći? Jeste li primali pozive od osoba koje su tražile generala Mladića, tog datuma – 22. jula (1995.)?“, suočavao je svjedoka tužitelj koji je želio prikazati kako se u Glavnom štabu VRS-a znalo sve do detalja – što se događa na terenu i što rade srpske jedinice, kao i da se svjedok također nalazio tada u Crnoj Rijeci (Glavni štab VRS).
„Ne, nisam primao pozive i nikako sebe ne mogu povezati s tom konstatacijom i presretnutim razgovorom.“, poricao je pak svjedok nakon čega su ga čak i suci upitali – zašto bi se njegovo ime izmislilo od strane presretača, ukoliko ga tada još nije bilo u Glavnom štabu VRS-a.
Godinu kasnije, 2013. godine, Banduka je, u sradni sa sovjetskim oficirima i sinom Ratka Mladiča formirao Komitet za odbranu generala Mladića u Republici Srpskoj.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović imao je, tokom novembra i decembra prošle godine, direktne konakte sa pripadnicima ruske vanjske obavještajne službe SVR-a. Ruski obavještajci su vjerovatno djelovali pod lažnim imenima Igor Križajev i Andrej Svesotov. Osim toga, Milanovićev savjetnik Orsat Miljenić je imao kontakte i sa Dimitrijem Mokrovim, potpukovnikom ruske vojne obavještajne službe GRU koji je proteklih godina službovao u Ambasadi Ruske Federacije u Beogradu.
Dmitry Mokrov na spisku službenika Ambasade Ruske Federacije
Istraga.ba u petak je ujutro pokušala stupiti u kontakt sa Milanovićevim savjetnikom Orsatom Miljenićem. On, međutim, nije odgovarao na naše pozive, ali ni na poruke koje smo mu poslali. Uglavnom, ostat ćemo uskraćeni na odgovore na pitanja – da li Orsat Miljenić poznaje osobu po imenu Dmitry Mokrov, da li je upoznao ikada ljude koji su se predstavili kao Igor Križajev i Andrej Sesotov, da li je 28. februara ove godine planirao put u Beograd kako bi se sreo sa Nikolajem Patruševim i da li je, prilikom Milanovićeve posjete Kosovu, u decembru prošle godine, imao kontakt sa državljanima Ruske Federacije.
Orsat Miljenić, Zoran Milanović i Dragan Čović (Mostar)
Prema dokumentima nekoliko sigurnosnih agencija (jedan od izvještaja je nastao u januaru 2022.), predsjednik Republike Hrvatske i njegovi saradnici u stalnom su kontaktu sa ruskim zvaničnicima. Tako je, prema tim dokumentima, ruski ambasador u Hrvatskoj Aleksandar Nesterenko u diplomatskim krugovima navodio da “predsjednika RH smatra velikim prijateljem Rusije i zagaovornikom njenih interesa na Blakanu”, te da mu (Zoranu Milanoviću) Rusija daje neupitnu podršku u njegovom poltičkom djelovanaju i radu, posebno na jačanju rusko-hrvatskog prijateljstva i zagovaranju zajedničkih rusko-hrvatskih interesa na Balkanu i u BiH.
Operacija Milanović
Informacije su, rekosmo, sačinjene u januaru ove godine i prema njima, Zoran Milanović je, u koordinaciji za Rusima, dobio zadatke: ” da pokuša preuzeti desnicu u Republici Hrvatskoj, preuzme braniteljske udruge, prėko odlikovanja časnika iz HV-a i HVO, da uspostavi suradnju sa udrugom, Hrvatski generalski zbor, da se aktivira na zaštiti prava Hrvata u BiH, da raditi na povezivanju vrha Republike Srpske sa vlastima RH, da Milorada Dodika proglašava konstruktivnim političkim partnerom, da ojačava osovinu Dodik-Čović, da propagirati ugroženost Hrvata, ali i Srba u BiH od rastućeg bošnjačakog nacionalizma i dominacije Bošnjaka, da inzistira na tome da se u EU i NATO informiraju o radikalnom islamu koji dominira u BiH, da dovede Vladu RH i Andreja Plenkovića u poziciju da brani postupke osovine Ddik-Čović, da bude brana sankcioniranju istih u EU institucijama”.
Da je Milanović počeo sa ispunjavanjem ovih zadataka vidljivo je već odavno. Dokumenti su, rekosmo, nastali krajem januara i u njima je navedeno da je Milanović dobio zadatak da uspostavi saradnju sa hrvatskim generalskim zborom. Na web stranici Predsjednika RH, 22. februara ove godine je navedeno da je “predsjednik Zoran Milanović razgovarao s novim vodstvom Hrvatskog generalskog zbora, udruge koja okuplja umirovljene generale i brigadire Hrvatske vojske iz Domovinskog rata”.
“Na sastanku su bili Marinko Krešić, novi predsjednik Hrvatskog generalskog zbora izabran na sjednici Izborne skupštine održane 22. siječnja 2022., zamjenik predsjednika Ljubo Ćesić i dvojica potpredsjednika, Mladen Kruljac i Frane Tomičić”, objavljeno je iz Ureda predsjednika RH.
Jedan od zadataka koji je Zoran Milanović dobio od svojih ruskih partnera je i “proglašavanje Milorada Dodika konstruktivnim političarem”.
“Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je hrvatski partner u Bosni i Hercegovini, a problem preglasavanja Hrvata od brojnijih Bošnjaka ne može se riješiti bez bh. Srba” kazao je 17. januara ove godine Zoran Milanović.
Ali ne otkrivaju samo Milanovićeve izjave o Bosni i Hercegovini i Miloradu Dodiku “koordinaciju hrvatskog predsjednika” sa ruskim diplomatama. I sam hrvatski premijer Andrej Plenković je, 26. aprila ove godine kazao da je “Zoran Milanović postao proruski igrač”.
Odlukovanje ruskog ambasadora
Bio je 14. septembar 2020. godine kada je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u sjedištu ruske ambasade u Zagrebu tadašnjem ruskom ambasadoru AS Azimovu uručio Orden kneza Branimira sa ovratnom vrpcom Republike Hrvatske “za veliki doprinos razvoju “rusko-hrvatskih odnosa”.
14 сентября с.г. Президент Республики Хорватии З.Миланович в торжественной обстановке вручил Послу России в Хорватии А.С.Азимову Орден Князя Бранимира с шейной лентой Республики Хорватии за большой вклад в развитие российско-хорватских отношений. 🇷🇺🇭🇷 pic.twitter.com/JC7HodPnLI
Od tada hrvatski predsjednik Zoran Milanović postaje zvijezda ruskih medija. U oktobru 2020. godine na portalu ruske Federalna informativna agencije Regnum.ru, prenesene su Milanovićeve izjave usmjerene protiv SAD-a i NATO-a, a u kojima veliča ulogu Ruske Federacije. U pitanju su izjave predsjednik RH o “Inicijativi tri mora”, neformalne politička platforma inicijative zemalja istočne i srednje Evrope, država članica EU, koje se prostiru na obalama tri mora – Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Inicijativa tri mora je uspostavljena kako bi se smanjio ruski energetski uticaj na države EU.
Milanović o “Inicijativi tri mora”: Ne želim izolaciju Rusije
“Inicijativa tri mora je kontraproduktivna i potencijalno štetna za Hrvatsku zbog mogućeg pogoršanja odnosa s Berlinom i Moskvom”, izjavio je 19. oktobra hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a prenijeli svi ruski portali.
On je podsjetio da je ovu inicijativu iznijela administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Prema Milanovićevim riječima, koje prenose ruski mediji, cilj Washingtona je bio da državama nametne tečni plin iz Sjedinjenih Država i izoluje Rusiju.
“Tako da neću učestvovati u izolaciji Rusije, smatram da je to glupo i štetno za Hrvatsku. Razumijemo da je to cilj i trenutne američke administracije”, rekao je Milanović.
Neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu, u januaru 2022. godine, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je krenuo u obračun sa hrvatskim premijerom Plenovićem.
“Plenković se ponaša kao ukrajinski agent, a ja kao hrvatski predsjednik. To je ogromna razlika. Dakle, ja nisam slizan s Rusima. Ja tamo nikada nisam bio službeno. Ja nisam nikad popio kavu s ruskim ambasadorom”, ispalio je Milanović, zaboravljajući da je upravo on odlikovao ruskog ambasadora Ordenom Kneza Branimira.
I ova izjava završila je na portalima svh ruskih medija, koji su počeli sve više pažnje poklanjati proruskim stavovima predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.
Posljednje izjave Zorana Milanovića o eventualnom članstvu Finske i Švedske u NATO-u također su izazvale veliku pažnju u Rusiji. Ovo je tekst ruskih RIA Novosti.
“Hrvatski predsjednik Zoran Milanović usprotivio se članstvu Finske i Švedske u NATO, prije rješavanja pitanja na Balkanu. „Uvući Finsku u ovo, koja je 50 kilometara od Sankt Peterburga, mislim da je to opasno nadrilekarstvo“, zaključio je Milanović”, objavila je RIA, a prenijeli svi drugi portali.
No, prije nego je postalo i više nego očito da je Milanović proruski političar, treba podsjetiti na neke crtice iz njegove političke karijere i vezama sa ruskim bizismenima iz energetskog sektora koji se danas nalaze na crnim listama širom svijeta.
Istraga.ba je još u oktobru 2020. godine objavila tekst pod naslovom – “Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića”. U nastavku podsjećamo na nekoliko navoda iz tog teksta.
Igor Sečin, Željko Runje i Zoran Milanović – decenija veze
Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.
„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta Zorana Milanovića.
Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.
„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.
Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.
Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.
Igor Sečin na sastanku sa Putinom
Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Hrvatski Nacional je u januaru 2020. godine objavio kako je Runje upravo ključni čovjek Milanovićeve kampanje, jer Rosnjeft, preko njega, želi preuzeti INA-u od mađarskog MOL-a.
Željko Runje
Od 24. marta marta ove godine, hrvatski biznismen Željko Runje nalazi se na listi sankcionisanih osoba Velike Britanije. Runje je prvi Hrvat koji se našao pod sankcijama zbog ruske agresije na Ukrajinu.
Neko je, ipak, pucao. Pripadnici JNA, koji su se tog dana povlačili iz svoje komande, ubijeni su i to su nesporne činjenice. Odmah po prestanku agresije na Bosnu i Hercegovinu, MUP Republike Srpske će 29. maja 1996. godine podnijeti Osnovnom javnom tužilaštvu Sarajevo krivičnu prijavu protiv većeg broja osoba zbog sumnje da su, tokom napada na konvoj JNA u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992, počinile krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.
Dopuna prijave je stigla 27. aprila 2005. godine, a petnaestak dana kasnije Tužilaštvo Bosne i Hercegovine preuzima predmet od pravosuđa Republike Srpske. Godinu i po kasnije, u oktobru 2006, tokom mandata Marinka Jurčevića, Tužilaštvo BiH donosi naredbu o provođenju istrage protiv 14 osoba. Na čelu je Ejup Ganić, a onda slijede Zaim Backović, Hasan Efendić, Jovan Divjak, Jusuf Pušina, Fikret Muslimović, Dževad Topić, Dragan Vikić, Jovica Berović, Rešad Jusupović, Emin Švrakić, Damir Došan, Jusuf Kecman i Ibrahim Hodžić. Među osumnjičenima nije bilo Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića. Šest godina je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano istraživao slučaj, da bi 18. januara 2012. donio naredbu o obustavi istrage protiv svih 14 osumnjičenih zbog nedostatka dokaza.
Jedna rečenica iz njegove naredbe posebno je bitna – “kolona JNA bila je legitiman vojni cilj”. Ali u drugom dijelu naredbe tužilac Romano je utvrdio da neke radnje, ipak, predstavljaju krivično djelo. U pitanju su ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, vojnika Miodraga Đukića, potpukovnika Boška Jovanića, pukovnika Boška Mihajlovića, pukovnika Gradimira Petrovića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića, kapetana Dragana Stankovića, kapetana Lasla Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, vojnika Zvezdana Arsića, kapetana Ratka Kataline, vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića, vojnika Milenka Perića, vojnika Dragana Pantića, razvodnika Ivice Simića i Slavka Petrovića, zbog toga što je, citiram odluku, “na žrtve otvorena vatra kada su one bile onesposobljene za borbu”. Tužilac Romano kao ratni zločin navodi i ubistvo Normele Šuko, te ranjavanja vojnika Dragana Kovačevića i pukovnika Dušana Kovačevića, koji su bili u sanitetskom vozilu na koje je otvorena vatra. U naredbi o obustavi istrage se još, kao ratni zločin, definira i fizičko maltretiranje zastavnika Gojka Vukšića, pukovnika Slavoljuba Beloševića, kapetana Milana Legena, Miroslava Ćabe, Nenada Erića i Danila Beribake, koji su, prethodno, bili zarobljeni u Dobrovoljačkoj ulici.
U pogledu drugih pogibija i ranjavanja Tužilaštvo BiH će utvrditi da su ona nastala “kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete”. Nakon ove naredbe tužioca Romana uslijedile su pritužbe porodica stradalih. Bivša vršiteljica glavne državne tužiteljice, pokojna Jadranka Lokmić-Misirača, odmah će donijeti odluku o formiranju Komisije koja bi trebala preispitati pristigle pritužbe. Njen nasljednik Goran Salihović će, nakon stupanja na dužnost 2013. godine, u nekoliko navrata mijenjati sastave Komisije. Od marta 2015. pa sve do maja 2017. godine ovaj šestočlani tim se sastao 18 puta. No, odluka nije donesena. U međuvremenu je članica Komisije Gordana Tadić, tada šefica Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, postala vršiteljica dužnosti glavne državne tužiteljice. U januaru 2018. godine, odlučujući po apelaciji Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović, članova porodica stradalih pripadnika JNA, Ustavni sud BiH donosi odluku kojom “utvrđuje povredu prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda” i nalaže Tužilaštvu BiH da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama apelantica.
Ustavni sud BiH, dakle, nije rekao da se njihova pritužba mora prihvatiti, već da se o njoj mora odlučiti. I Gordana Tadić je samostalno odlučila. Krajem novembra 2018. Tužilaštvo BiH saopćava da je “stavilo van snage” odluku o obustavi istrage u slučaju Dobrovoljačka, te donosi naredbu o provođenju istrage protiv pet osoba. Gordana Tadić će tim predmetom kasnije zadužiti Milanka Kajganića, koji će, potom, naslijediti Gordanu Tadić, a predmet će prebaciti u nadležnost tužioca Mladena Vukojičića. Ove sedmice je podiguta optužnica. Broj osumnjičenih se uduplao. Na optužnici su su našli Bakir Alispahić, Ismet Dahić i Enes Bezdrob, koji proteklih godina nisu ni bili pod istragom. No, Tužilaštvo BiH je odlučilo da optuži kompletan tadašnji državni vrh koji je danas živ. Nema dileme da bi među optuženima, da je živ, bio i Jovan Divjak, čovjek čije riječi i danas odjekuju bivšom Dobrovoljačkom – Ne pucaj.
Kriv je. Penzionisani general Armije RBiH Sakib Mahmuljin proglašen je krivim za ratne zločine na području Vozuće i Zavidovića.
“Pa ga Sud BiH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina”, saopćio je predsjednik Apelacionog vijeća Suda BiH Hilmo Vučinić.
Ovo je pravosnažna presuda Suda BiH i na nju nema pravo žalbe.
Podsjećamo, Sud BiH je 22. januara prošle godine donio prvostepenu presudu kojom je bivši komandant Trećeg korpusa Armije Republike BiH osuđen na 10 godina zatvora za ratne zločine. Ova presuda je, međutim, u novembru prošle godine ukinuta, i održano je novo suđenje pred Apelacionim vijećem Suda BiH koje je danas donijelo pravosnažnu presudu kojom je Mahmuljin osuđen na osam godina zatvora.
Optužnica je Sakiba Mahmuljina teretila da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
On, kako se dalje navodi, protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija nije spriječio ubistva i nečovječna postupanja pripadnika odreda “El-Mudžahidin” na području Vozuće i Zavidovića.
Prvostepenom presudom je, prema pisanju detektor.ba,bilo utvrđeno da su pripadnici Odreda, u okviru akcija “Proljeće ‘95” i “Farz”, počinili ubistva 53 zarobljena pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), te nečovječno postupali prema njima i nekoliko civila.
Kako se navodi u presudi, u drugoj polovini jula 1995. u logoru Odreda “13. kilometar” jedan zarobljenik ubijen je i odsječena mu je glava, te su drugi tjerani da je ljube. Utvrđeno je da su drugim zarobljenicima u periodu od 23. jula do 23. avgusta pripadnici Odreda nanosili teške tjelesne i duševne patnje koje su za posljedicu imale polomljena rebra, izbijene zube i gubitak vida.
Prvostepeno vijeće je zaključilo da su, u okviru operacije “Farz”, u septembru 1995. pripadnici Odreda oteli zarobljenike i civile od Petog bataljona i odveli ih u logor “13. kilometar”, gdje su 52 zarobljenika ubili vatrenim i hladnim oružjem.
Komisija za vrijednosne papire Federacije BiH obratila se Tužilaštvu! Dugo, zaista dugo očekivana vijest – u pitanju je ona institucija čiji je bivši predsjednik njome i iz zatvora upravljao – ima i nastavak. Nije, naime, ova najvažnija finansijska entitetska instanca konačno donijela odluku da pospremi vlastite redove s ciljem (barem) vraćanja povjerenja privrede i javnosti, već traži zaštitu od medija. Tačnije – Oslobođenja.
Ne, istina, nismo optuženi (još), mada – sudeći po saopćenju – nije isključeno, no zapanjujuće je, neko bi rekao, bahato očitovanje KVP-a o onome čega se plaši i zbog čega traži zaštitu.
Slučaj Živković
Pa, da ih ne prepričavamo. Famozno saopćenje KVP-a ima naslov: “Povodom medijskih pritisaka, Komisija se obratila nadležnom Tužilaštvu”. A evo i teksta (u cijelosti): “Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine se nakon napada na zamjenika predsjednika dr. Mateja Živkovića našla izložena pritiscima iz medija. U namjeri da osigura zaštitu svog integriteta, digniteta institucije, kao i profesionalne i lične sigurnosti svojih članova i uposlenika, Komisija se obratila nadležnom Tužilaštvu kako bi joj bio omogućen neometan rad na brojnim predmetima koje trenutno razmatra i kojima će se baviti ubuduće, sve u cilju poticanja razvoja tržišta kapitala i zaštite interesa postojećih i budućih investitora.”
Podsjećanja radi: na dr. Mateja Živkovića, univerzitetskog profesora i člana KVP-a još iz prethodnog mandata (što nije nimalo nevažno), izvršen je atentat u dva navrata. Prvi put 15. februara, kada su napadači promašili, drugi put 16. marta, na istom mjestu – nadomak stana – kada je teško ranjen. Do danas počinitelj atentata nije pronađen, no dosta je toga isplivalo, pa i podatak da Živkovića niko nije štitio nakon prvog pokušaja smaknuća.
Naravno, medijima su bili najvažniji motivi napada, pa smo združenim snagama listom podsjetili da je ugledni profesor važan svjedok Tužiteljstva Kantona Sarajevo u više slučajeva koji se dovode u vezu s mafijaškim hobotnicama čija je ključna karika (nikako najslabija) bio i skoro pa vječni predsjednik KVP-a Hasan Ćelam i njegov nerazdvojni drug u dobru i u zatvoru Zijad Blekić, navodno doživotni esdepeovac (karijeru je započeo kao SDP-ov vijećnik) i (su)vlasnik brojnih marifetluka.
Komisija je – pod političkim pritiscima SDP-a – godinama radila bez mandata, pa krpljena autentičnim tumačenjem, potom bila blokirana, a njezin novi sastav s mukom i uz nesebičnu pomoć međunarodne zajednice izabran je 9. septembra prošle godine. U međuvremenu su formirani i predmeti u kojima je Živkovićeva stručna i iskustvena pomoć bila neophodna.
Kome je toliko smetao da je dva puta posegao za neophodnom mjerom njegove eliminacije? Zapanjujuće, ali ne samo da (još) nema odgovora, već su zabilježene samo dvije reakcije na teško ranjavanje profesora Živkovića – predsjednika Federacije Marinka Čavare i Vlade FBiH.
Doduše, njegove su kolege iz KVP-a samo dan prije drugog pokušaja atentata tako zdušno, unisono i burno reagirali na njegove zahtjeve da se KVP pogleda i u vlastito ogledalo, da je šutnja manji grijeh.
Slučaj Bosnalijek
Nije tajna i nije, naravno, Oslobođenje jedino o tome pisalo: osim u slučaju Profit, koji Tužiteljstvo KS-a vodi protiv 19 osoba, među kojima su najveće zvjerke upravo Blekić i Ćelam, Živković je važan svjedok u istragama slučajeva vezanih za Bosnalijek čiji je direktor Nedim Uzunović donedavno bio u zatvoru, a sad je pod mjerama koje uključuju i zabranu prilaska firmi na 100 metara.
Ovaj istražni proces vodi Tužiteljstvo BiH koje je početkom decembra prošle godine ravno sat i po nabrajalo razloge zbog kojih je tražen pritvor za Uzunovića. Ima tu svega – od kupovine savjeta na Sejšelskim otocima do raznih angažmana po Malti, Češkoj, Švicarskoj, na Bermudama, Kipru i (očekivano) po Rusiji. Također nije nikakva tajna da je Uzunović imao izdašnu pomoć Blekića i Ćelama, kao ni da su se njegovi politički zaštitnici (opet SDP!) svim snagama rasporedili ne bi li ga sačuvali.
Da ni slučaj Bosnalijek ne bi postojao bez angažmana bivšeg KVP-a jasno je i vrapcima na grani, ali i ovaj se novi KVP prilično trudi da izađe ususret Uzunoviću, čiji je Nadzorni odbor nedavno legaliziran, a ignorirana volja (nove) Skupštine dioničara.
Grijeh Oslobođenja je što nije pristao zaboraviti na atentat na Živkovića, pa naši novinari redovito propituju i pišu kako napreduje istraga, a još je veći grijeh što KVP podsjećamo da to što je izabran u novom sastavu ne znači da ima pravo hitno posušivati grijehe prethodnika.
To je minimum poštovanja prema angažmanu profesora Živkovića, ali i onih ranije napadanih članova KVP-a. To što novi sastav KVP-a vjeruje Ćelamovim ostacima nije problem medija. Zapravo je najveći problem ovog društva što između kriminalaca i novinara redovito bira kriminalce. Svoje.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
