Vd. direktora Federalne uprave policije Vahidin Munjić je pod obradom pripadnika MUP-a KS u vezi sa akcijom usmjerenom protiv članova narko kartela Tito i Dino. Kako saznaje Istraga, izdata je naredba da i on bude lišen slobode.
Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo već su, po naredbi Tužilaštva BiH uhapsili komandanta Specijalne policijske jedinice FUP-a Mustafu Selmanovića, biznismena Gordana Memiju, te trojicu pripadnika FUP-a Emira Druškića, Senada Kadića i Adina Ćatića. Psim njih, uhapšeni su i bivši pripadnici FUP-a Dražen Čobović i Ibro Miladin. Uhapšen je, kako saznajemo i Ermin Alamerović zvani Kiki.
Svi uhapšeni se dovode u vezi sa kartelom Tito i Dino, odnosno sa nabakom uniformi za specijalnu jedinicu FUP-a.
Na najmanje dvadeset lokacija pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo i Državne agencije za istrage i zaštitu BiH započeli su pretrese. Mete su osobe povezane sa narko kartelom Edina Gačanina Tita.
Specijalci su, kako saznaje Istraga, upali u kuću biznismena Gordana Memije, inače kuma ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Memija bi, kako saznajemo,m trebao biti uhapšen. Osim njega, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo upali su i u kuću Mustafe Selmanovića, šefa Specijalne policijske jedinice Federalne uprave policije. I Selmanović, kućni prijatelj državnog tužioca Dubravka Čampare, trebao bi biti uhapšen.
Akcijom rukovodi Tužilaštvo BiH.
Podsjetimo, Istraga.ba proteklih je godina objavila desetine tekstova o vezama Gordana Memije sa narko kartelom Tito i Dino, kao i sa pranjem novca. No, ovaj biznismen je sve negirao i optuživao urednika Istraga.ba za klevetanje.
A upravo je ovaj biznismen još 2016. godine bio prijavljivan zbog pranja novca, ali je sve zataškao državni tužilac Oleg Čavka.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) prijavila je Gordana Memiju, Alema Hodovića, Nedeljka Eleka i još deset osoba zbog organizovanog kriminala i pranja novca. Izvještaj SIPA-e podnesen je 13. aprila 2016. godine Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo, ali je spis nakon toga preuzelo Tužilaštvo BiH.
Osim Alema Hodovića, Gordana Memije i Nedeljka Eleka, SIPA je zbog organizvanog kriminala i pranja novca prijavila Emiru Husić, direktora Com trade Distribution Adnana Subašića, zatim Dinu Kršlaka, Sanina Avdića, Milenka Eleka, Dragana Gluhovića, Đorđa Antonića, Marka Purkovića, Dragana Kojića te Arijanu Čengić Karalić. Istragu protiv ove organizovane kriminalne grupe prvo je, kako smo naveli, provodilo Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, ali je predmet ustupljen Tužilaštvu BiH.
“Alem Hodović u svojstvu vlasnika odgovornog lica IN Media doo Sarajevo, u periodu od 27.11. 2013. godine i Office media service doo Sarajevo u periodu od 2014. godine sačinio je lažne račune za usluge koje nisu stvarno izvršene za privredna društva Megasun doo Pale, Vimera doo Pale, Nedomex doo Pale, Daž doo Zvornik i druge, a zatim u svojstvu vlasnika i odgovornog lica preduzeća Regus doo Sarajevo, za lažno prikazane usluge koje nisu izvršene, sačinio račune Regus doo Sarajevo za svoja vlastita privredna društva In Media, Office media service, kao i za Com Trade Distribution d.o.o., FOTO Art d.o.o. Sarajevo, Tehnoprom, Innovatio, Office com, Udruženje MI, Univerzitet SSST, Sloga S doo Žepče, Ladis doo, Ednil doo, Communis media, Fonex doo, Gender Centar nakon čijih plaćanja je istog dana cijele ili skoro cijle uplaćene iznose podizao u gotovini sa računa više banaka, pa ih prebacivao na svoje račune, račun svoje supruge Lejle Čamdžić Hodović, rođene sestre Lejle Hodović, Dine Kršlaka i drugih, te je ostvario dohodak po osnovu kojih mu je Poreska uprava Federacije BiH utvrdila dodatne obaveze za dohodak u ukupnom iznosu od 4,1 milion maraka”, navedeno naredbi o istrage protiv Alema Hodovića, Memije i drugih.
Desetine miliona prometa
Porezna uprava FBiH je tako utvrdila utaju direktnih poreza za oko 4,1 milion maraka, što znači da je ova grupa imala promet veći od 40 miliona maraka. Osim direktnih poreza, Hodović, Memija i drugi su, prema zapisnicima Uprave za indirektno oporezivanje, na osnovu lažnih faktura utajili i PDV. Kao dio ove grupe prijavljen je i biznismen Nedeljko Elek, koji je blizak Miloradu Dodiku.
“Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o korištenju lažnih faktura o navodno pruženim uslugama, u povezanom lancu prometa u kome učestvuju, s jedne strane, subjekti koji su nedostupni kontrolnim organima UIO tzv. fantom preduzeća i, s druge strane “regularni” subjekti – krajnji korisnici u lancu – COmtrade Distribution, Foto Art, OMS, Communis-Media S, Club Aparthotel Vučko Pale, Innovattio Glass Sarajevo, Vimera d.o.o, Banja Luka, Nedomex Pale, Megasun Pale, Daž Zvornik, Regus d.o.o., Tehnoprom, Office com Sarajevo, SPanich Market Sarajevo, Fortuna Digital Sarajevo, Udruženje Plan B, SSST Sarajevo, Udruženje MI Sarajevo, Undruženje Bonaventura Sarajevo“, navedeno je u izvještaju Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
Upravo ovu istragu sada je ponovo reaktiviralo Tužilaštvo BiH.
Memija je, podsjećamo, imao i direktne kiontakte sa Edinom Gačaninom Titom, narko bosom koji živi u Dubaiju. Tita su tada čuvali pripadnici Specijalne jedinice FUP-a kojom je i tada, kao i danas, rukovodio Mustafa Selmanović.
etorica pripadnika Specijalne jedinice Federalne uprave policije u septembru 2016. brinula su se za sigurnost Edina Gačanina. Specijalci Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Adin Ćatić i Amir Druškić tih su dana uzeli bolovanje i bili su na slobodnim danima u Federalnoj upravi policije. Imali su samo jedan zadatak – štititi Edina Gačanina po svaku cijenu. O Titovoj sigurnosti, osim federalnih specijalaca, brinuo je još i bivši pripadnik Legije stranaca – Adnan Pervan Legija. Te večeri, vođa kartela „Tito i Dino“ smjestio se u sarajevskom Hotelu Bristol gdje mu je, prethodno, sobe rezervisao Gordan Memija. Edin Gačanin je bio smješten u sobi broj 1119, njegov poslovni partner Adnan Smajlović Pepi bio je u sobi 1121, dok je Adnan Pervan zadužio karticu od sobe 1112.
U znak zahvalnosti, Edin Gačanin Tito je odlučio da dodatno opremi Specijalnu jedinicu FUP-a.
“Za vrijeme boravka Edina Gačanina u BiH, prilikom zajedničkih kontakata imenovanog u društvima u kojima su pored Gačanina, Gordana Memije i drugih lica bili su pripadnici Specijalne jedinice FUP-a. Na jednom susretu, pretpostavlja se, dogovorena je nabavka-kupovina opreme za Specijalnu policijsku jedinicu FUP-a, na način da je Gačanin dao sredstva u gotovini Erminu Alameroviću zvanom Kiki, vlasniku firme RHEA EXPRES, a koji je, potom, nakon kontakata sa Mustafom Selmanovićem, komandantom Specijalne policijske jedinice, preko svoje firme uvezao i donirao opremu Ministarstvu unutrašnjih poslova federacije BiH, odnosno potom MUP FBiH je opremu dodijelio Specijalnoj jedinici FUP-a”, navedeno je u Informaciji koju je Federalna uprava policije dostavila Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo.
Jedan komplet uniforme tada je preuzeo i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampra.
Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.
Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.
Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.
Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.
Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.
UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.
Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.
Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.
Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”
Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.
Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.
HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.
U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiramPresudu: “djelujući individualno ili putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.
Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog UZP-a.
Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.
Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.
Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu; BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.
Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.
U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.
Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.
Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.
Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.
Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.
Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.
Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.
Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.
Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.
Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)
III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.
Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.
Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.
Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.
Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd
Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.
Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.
U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.
Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
U pitanju je nužna samoodbrana, napisat će državni tužilac Dubravko Čampara u svom dopisu upućenom Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo.
Ovo “nužna samoodbrana” odnosilo se na Aleksandra Mičića, ugostitelja iz Istočnog Sarajeva, poznatog po nadimku Aco Makedonac. Njegovo ime se spominje u Sky aplikaciji u kontekstu trgovine drogom. Državni tužilac Dubravko Čampara je zadužo predmet protiv Makedonca. Toj istrazi dodat je i događaj iz noći između 1. i 2. januara 2022. godine kada je Aleksandar Mičlić teško ranio Aleksandra Sikimu. Čampara će to ranjavanje okarakterisati kao Mičićevu nužnu samoodbranu i o tome obavijestiti pravosuđe u Istočnom Sarajevu koje do danas nije “riješilo slučaj”.
U međuvremenu, Aco Makedonac se dao u lobiranje. Ovaj “biznismen” iz Istočnog Sarajeva, vlasnik restorana La Perla u kojem se okuplja pravosudno-kriminalno-dekanski milje, posljednjih trideset dana intenzivno je lobirao da na poziciju zamjenika glavnog državnog tužioca bude imenovan Dubravko Čampara, čiji je brat Aljoša čest gost Mičićevih objekata. Ali, na kraju, nije uspio. Dubravka Čamparu je, zapravo, iz utrke za zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH izbacio – VAR. Evo o čemu se radi.
Već smo objavljivali da je predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, koji je zbog svoje dentalne higijene preuzeo nekoliko bitnih obaveza u pravosuđu, za samo sedam dana dva puta mijenjao saziv “državnog podvijeća” koje predlaže nositelje pravosudnih funkcija na državnom nivou. Razlog je, kako smo tada objavili, da iz utrke za zamjenike glavnog državnog tužioca budu izbačene tužiteljice Enisa Adrović i Bojana Jolović, a da se na zamjeničke pozicije imenuju Džermin Pašić i Dubravko Čampara. I taj plan je djelomično uspio. Lagumdžijina komisija u kojoj mu je pomoć pružao federalni tužilac Saša Sarajlić uspjela je Džermina Pašića progurati na prvo mjesto rang liste. No, Dubravko Čampara je bio tek peti. Kako bi eliminisali sve kandidate između prvog i petog mjesta, Lagumdžija i Sarajlić su došli na ideju da samo Pašićevo ime formalno dostave VSTV-u, a da Čamparu usmeno predlože. Međutim, tokom rasprave na samoj sjednici, dio članova VSTV-a se pobunio, te su zatražili preslušavanje snimka sa državnog podvijeća. Tada je utvrđeno da su Lagumdžija i Sarajlić pokušali obmanuti članove VSTV-a, jer je je podvijeće zaključilo da se prema VSTV-u upute tri imena – Džermin Pašić, Mladen Furtula i Dubravko Čampara.
Nakon toga VSTV se izjašnjavao posebno o svakom kandidatu, ali na osnovu rang liste. Kao prvorangirani Džermin Pašić je dobio jednoglasnu podršku. Nakon toga VSTV se izjašnjavao o Mladenu Furtuli koji je bio bolje rangiran od Čampare. S obzirom na to da je za Furtulu glasalo osam članova Vijeća i da ga je podržala većina članova VSTV-a, nije bilo potrebe da se glasa o Čampari. Tako je Čampara, nakon preslušavanja snimka, odnosno VAR-a, ostao bez funkcije zamjenika glavnog državnog tužioca s koje je planirao kontrolisati sve istrage protiv narko kartela Tito i Dino s kojim su sarađivali njegov kućni prijatelj i Specijalne policije FUP-a Mustafa Selmanović. Čampara je tako namjeravao i kontrolirati predmet uniforme. Podsjetimo, narko boss Edin Gačanin Tito je nabavio uniforme za specijalnu jedinicu FUP-a kojom je komandovao Mustafa Selmanović. Donacija je dostavljena preko bivšeg ministra FMUP-a Aljoše Čampare koji je, također, zadužio jedan set Titovih uniformi.
Da rezolucije Ujedinjenih nacija išta vrijede u pravnom sistemu, danas ne bi bilo potrebe za usvajanjem rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid počinjen u, rezolucijom UN-a zaštićenoj zoni UN-a, Srebrenici.
Ali da nije bilo UN-ove rezolucije kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a, pitanje je da li bi genocid nad srebreničkim Bošnjacima ikada bio “internacionaliziran”. Jer genocid bi, sigurno, bio počinjen. Samo je pitanje da li bi međunarodnim aktima i presudama bio okarakterisan kao genocid da međunarodna zajednica nije morala prati svoju savjest. Prijedor nam može poslužiti za nauk.
Dakle, bolje je da najavljena rezolucija o Srebrenici bude usvojena, nego da ne bude. Bez obzira na to što od usvajanja rezolucije nikakvu suštinsku korist Bošnjaci neće imati. Kao što njenim usvajanjem nikakvu štetu neće pretrpjeti srpski narod. Bit će to samo jedan u nizu suštinskih bezvrijednih dokumenata koji će, opet, poslužiti vlastima zapadne “civilizacije” da dokazuju kako nisu protiv muslimana, dok se pred njihovim očima događa genocid nad Palestincima.
Ovako, ukratko, izgleda stanje u svijetu. Amerikanci podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a opstruiraju rezolucije o genocidu u Gazi. Istovremeno se zalažu za osudu zločina nad Ujgurima u Kini. Kinezi su za osudu genocida u Gazi, dok istovremeno negiraju zločine nad Ujgurima.Na Balkanu podržavaju Srbe, a uz Bošnjake su tenderski deklarativno. Rusi podržavaju Palestince i rezolucije o Gazi, ali protiv su osude genocida u Srebrenici. Plus u Siriji pomažu Bašera Al Asada u njegovoj namjeri da se riješi sunita. Iran podržava Asadove zločine nad sirijskim sunitima, ali su “uz Palestince” na Bliskom Istoku. Na Balkanu su istovremeno i za Bošnjake i za Srbe. Saudijska Arabija okreće glavu od Palestine, podržava izgladnjivanje šiitske djece u Jemenu, ali su za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Turska je za sve muslimane širom svijeta, ali samo riječima …
Sve svjetske i regionalne sile se vode svojim interesima, a ne emocijama. I to je ono što bi Bošnjaci konačno trebali shvatiti. Da li se Bošnjaci trebaju solidarisati sa Palestincima? Da. A da li Palestince trebaju staviti ispred svojih interesa? Ne.
Da li Bošnjaci trebaju upasti u euforiju zbog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a? Ne. Jer upravo eskalacija na relaciji Bošnjaci – Srbi odgovara službenom Zagrebu koji progovara kroz X objave Ivice Puljića i gostovanja Nevenke Tromp.
Nevenka Tromp ponovo je zakotrljala priču o “reviziji” i otvorila vrata priči o novoj tužbi protiv Srbije zbog genocida Srebrenici. Taj razlog pronalazi u rezoluciji Generalne skupštine UN-a koja, faktički, ne znači ništa.
Njujorška euforija Ivice Puljića i sarajevske analize Nevenke Tromp mogu samo donijeti štetu i rezoluciji i Bošnjacima. Jer da je “mister Puljiću” i gospođi Tromp stalo do međunarodnog prava i Bošnjaka, izgovorili bi barem po jednu rečenicu osude Schmidtovih amandmana iz aprila prošle godine kojima je, faktički, Bošnjacima oduzeto pravo glasa. A nisu. Niti će. Jer je to suprotno interesima službenog Zagreba.
Onako kako Zagreb preko Ivice Puljića i Nevenke Tromp zamajava Bošnjake “historijskom” rezolucijom, tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zamajavaju Srbe pričom da je rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda.
Predimenzioniranje značaja rezolucije o Srebrenici odgovara i službenom Zagrebu i službenom Beogradu. Jedino ne odgovara Bošnjacima koji moraju shvatiti da će se i nakon usvajanja rezolucije suočavati s istim prijetnjom. Prijetnjom biološkog nestanka i gubitka države.
Kada Nermin Nikšić laže, a kada govori neistinu? Zapravo, najtačniji odgovor je da Nikšić kada govori gluposti jedino tada govori ono što zaista misli. Toliko političko konvektiranje nije viđeno još od Zlatka Lagumdžije i zato s premijerom FBiH počinjem ovaj tekst iako mu je tema nešto posve drugo.
“Nažalost, sve dok je više domaćih političara koji su posvećeni politikanstvu, umjesto da radimo na iznalaženju kvalitetnih rješenja, postoji potreba za intervencijama visokog predstavnika. Radi se o rješenju koje su priželjkivale i javno zagovarale sve dobronamjerne političke opcije”, napisao je Nikšić na Facebooku 27. aprila 2023. godine. Bilo je to onog dana kad je Schmidt suspendovao Ustav FBiH da bi poništio izbornu volju Bošnjaka i nametnuo Nikšićevu vladu.
Godinu poslije pogubljen u nedosljednosti, u političkom samostanu SNSD-a, Nermin Nikšić kaže: “Ovaj današnji sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da ga deblokiramo, da se okrenemo rješavanju pitanja. Da zajedničkim dogovorom, razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koja ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta”.
Toliko o Nikšiću, čija uloga je bitna u kontekstu politike koju vodi projekat Trojka gurajući državu Bosnu i Hercegovinu u takvu krizu da se komandant američkih snaga u NATO-u za Evropu usudio pred Kongresom reći da je stanje u BiH teže od onog na Kosovu.
U Bosni i Hercegovini proključalo je odavno i već dugo vremena moglo se naslutiti da će temperatura doći do onog podioka kada se postavlja pitanje je li vrijeme za mobilizaciju. To što sarajevska ćorak-diplomatija nastoji da nas, kao i devedeset neke, ubijedi kako je sve politička igrarija više govori o toj diplomatiji.
Mobilizacija zla i nacionalnog srpskog jedinstva koja se jasno vidi već mjesecima i godinama upućuje na scenarije koje smo gledali davno, koji su bili uvertira zločinima i genocidu, ali iz kojih patriotske snage, sve su prilike, nisu naučile lekciju.
Sve se to moglo spriječiti davno, da je bilo spremnosti u Vijeću za implementaciju mira, odnosno odlučnosti SAD, Velike Britanije i EU da se Milorad Dodik kao ključni izvođač srpskih secesionističkih radova ukloni bezbolno i time rastereti situacija u BiH, ali i srpski narod. Činjenica da o tome nisu pokušali ni razgovarati dovoljno govori o odnosu međunarodne zajednice spram krize u BiH.
To, uz činjenicu da je upravo ta snaga PIC-a instalirala u državnu vlast politike koje su trebale bilježiti i ispunjavati želje SNSD-a i HDZ-a, dodatno budi sumnju da nije isključena mogućnost da je mobilizacija zla posljedica nesposobnosti ili sumnjivih namjera diplomatija u BiH.
A i to smo gledali devedesetih, dok je legalno vodstvo Bosne i Hercegovine pokušavalo sačuvati mir, u Sarajevo su slijetale diplomate iz Evrope i kojekuda, i davali vjetar u jedra Karadžićevim politikama u srpskoj republici Bosni i Hercegovini.
Paralela o paralelizmu tada i danas stvara jezu o mogućem ishodu. Jer, Karadžić je 17. oktobra 1991. godine u Skupštini SR BiH rekao da će “muslimani nestati”, a sedam dana poslije sa partijskim drugovima kreirao skupštinu srpskog naroda i de facto krenuo sa secesijom. Istovremeno su nas iz Evropske zajednice ubjeđivali da mirnim putem trebamo riješiti unutrašnja pitanja.
Kao što nas danas ubjeđuju u isto dok parlament, koji je nasljednik one skupštine srpskog naroda, u kontinuitetu podriva ustavni poredak i državnost Bosne i Hercegovine. A neki novi Karadžić u liku i nedjelu Milorada Dodika poručuje kako s Bošnjacima živjeti ne može i kako je vrijeme za odvajanje entiteta Rs nastalo ostvarenjem Karadžićevih prijetnji muslimanima.
Današnje zasjedanje NSRs, večerašnji miting srpstva u Banjaluci i majski vaskršnji sabor bez dileme se mogu posmatrati kao uvertira u reprizu pokušaja iz 1992. godine.
I neko bi to morao objasniti sarajevskoj ćorak-diplomatiji, ali im prethodno skinuti ružičaste naočale kroz koje posmatraju Dodikovu politiku. Jer, teško je očekivati da Nermin Nikšić, Elmedin Konaković koji lobira za Dodika i Forto koji Amerikom hodi u jumbo jet patikama mogu razumjeti put kojim se kreće srpska politika u Bosni i Hercegovini.
Haos koji godinama živimo u postdejtonskom miru je sve teže podnošljiv, ali ipak podnošljiv. Međutim, ukoliko zbog neodgovornosti nespremno dočekamo konkretizaciju tog haosa, priliku za popravni nećemo imati. Prvenstveno jer su se okolnosti iz devedesetih uveliko promijenile.
Srbija danas nije ona Srbija Miloševića. Srbija je danas prihvatljivi regionalni lider, a to što se naoružava ubitačnim ofanzivnim naoružanjem mora biti jasan signal odgovornim ljudima u Bosni i Hercegovini da je to oružje namijenjeno građanima ove države.
S druge strane, ni unutrašnje okolnosti nisu iste. Sljedbenici Karadžićeve politike i Mladićeve strategije danas imaju legalne institucije kroz koje provode otvorenu disoluciju od Bosne i Hercegovine. Sve više takvo stanje prihvataju i inostrani ambasadori, zbog čega je Dodik postao dobrodošao partner, uprkos politikama i zločinačkim stavovima.
Nesumnjivo je da strujanje mračnih geopolitičkih vjetrova, regionalni tokovi u kojima jačaju hegemonističke pretenzije i unutrašnji haos ukazuju da Bosna i Hercegovina ulazi u period tamnih oblaka iz kojih visi mač nad njenom sudbinom.
Ministar vanjskih poslova BiH i lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković u četvrtak ujutro posjetio je OHR kako bi kod visokog predstavnika Christiana Schmidta lobirao za Milorada Dodika, saznaje Istraga.ba iz više diplopmatskih izvora.
O ovom sastanku Konaković nije obavijestio javnost. No, kako saznajemo, predsjednik Naroda i Pravde je kazao visokom predstavniku da je vladajuća državna koalicija saglasna da traži rješenja u Parlamentu BiH, te da bi sve to moglo “relaksirati odnose” u BiH.
Sve je ovo uslijedilo nakon sastanka nu Istočnom Sarajevu kada su lideri stranaka vladajuće koalicije najavili usvajanje izmjena Izbornog zakona BiH. Te izmjene bi otvorile prostor Miloradu Dodiku da odustane od izbornog zakona Republike Srpske koji bi danas trebao biti na dnevnom redu Narodne skupštine RS.
“Drugačiji je danas ambijent, jer su se politički akteri su uspijevali dogovarati o veoma, veoma teškim pitanjima i zaslužili i tu vrstu nagrade i potvrde da se vrijedi razgovarati i dogovarati zvaničnim stavom Brisela koji vodi ka EU integracijama. Vrlo je težak bio sastanak danas, nimalo lagan, ali imamo svijest da domaći politički akteri moraju učiniti maksimum napora da riješe pitanja. Izborni zakon kao prioritet, ali i druga pitanja”, rekao je Konaković nakon sastanka u Istočnom Sarajevu.
Izmjene izbornog zakona je najavio i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.
“Svima nam je žao da onaj zamah i ono što smo imali nakon otvaranja pregovora da je proizveden jedan zastoj u kome je blokiran rad Parlamenta i Vijeća ministara. Ovaj sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da deblokiramo taj put i da se okrenemo rješavanju pitanja. Uvijek su mi dosad govorili da i ono što smo dosad postizali je bilo da zajedničkim razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koje ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta. Dogovorili smo se da damo sve od sebe da ponudimo Izborni zakon, odnosno u proceduru Parlamenta, kako bi izborne procedure bile rezultat dogovora lokalnih vlasti”, rekao je Nikšić.
Prema informacijama Istrage, glavni kreator priče o “domaćem dogovoru” koja bi trebala spasiti Milorada Dodika je Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana. Lajčak je tokom ove sedmice, na sastanku u Mostaru predložo Dodiku, Nikšiću i Draganu Čoviću da pred međunarodne zvaničnike izađu sa “vlastim prijedlogom”.
“Prije par dana kolega Nikšić, Dodik i ja smo zaključili da se trebamo sastati i naći rješenje iz situacije koja je nastala. Čini se da rješenje je da do idućeg petka usvojimo u parlamentarnoj proceduri Izborni zakon BiH i time bi riješili glavninu problema koje imamo”, izjavio je Čović.
Upravo zbog toga EU je pozvala na “dijalog”.
“Nakon prošlomjesečne odluke Evropskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora, Evropska unija očekuje od Bosne i Hercegovine, uključujući entitet Republika Srpska, da napravi iskorake naprijed umjesto da preduzima radnje koje su u suprotnosti sa njenim evropskim putem. Odluka Evropskog vijeća je pokazala da dijalog, a ne eskalacija, donosi rezultate. Pozivamo sve lidere u Bosni i Hercegovini da ispune svoje obaveze i očekivanja građana i da se vrate za pregovarački sto za dobrobit ljudi u zemlji i njene budućnosti u Evropskoj uniji“, objavljeno je na zvaničnoj stranici EU.
Državljani Srbije i Crne Gore organizovano dolaze na “veliki narodni miting” u Banja Luku kojeg organiziraju vlasti Republike Srpske kao odgovor na rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju bi trebala usvojiti Generalna skupština UN-a.
Prema informacijama Istrage, u saradnji sa vlastima Srbije, organizirani su autobusi iz Beograda, Šapca i Novog Sada. Nekoliko autobusa i privatnih automobila bi trebalo stići i iz Crne Gore, a iza svega stoje proruske organizacije.
Na mitingu u Banjoj Luci bi se trebali pojaviti i članovi desničarskih organizacija iz Srbije, a jedna od govornica bi trebala biti i Milica Đurđević- Stamenkovski, poznatija kao Milica Zavetnica. Jedan od govornika bi trebao biti i bivši šef BIA-e Aleksandar Vulin, a vlasti iz Banje Luke nastoje ubijediti i predsjednicu Skupštine Srbije Anu Brnabić da dođe na “narodni miting – Srpska te zove”.
“Sve što se tiče RS, tiče se i i nas u Srbiji. Solidarnost ne priznaje međe i granice. Biću na Trgu Krajine zajedno sa članovima Srpske stranke Zavetnici iz cele Srbije”, objavila je Milica Zavetnica.
Osim autobusa koji dolaze iz srbije i Crne Gore, vlasti Republike Srpske su organizirali autobuse iz svih gradova RS. Procjene su da bi na mitingu trebalo biti oko 20 hiljada ljudi.
“Međutim, čelnici MUP-a su u srijedu na sastanku dogovorili da, bez obzira na to koliko ljudi bude na skupu, izdaju saopćenje u kojem će navesti da je na mitingu bilo 50 hiljada ljudi”, tvrdi sagovornik Istrage iz MUP-a RS.
Podsjetimo, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pozvao je da u četvrtak, 18. aprila u Narodnoj skupštini Republike Srpske bude usvojen izvještaj Međunarodne komisije za Srebrenicu, a nakon toga i na prisustvo velikom mitingu srpskog naroda na Trgu Krajine u Banjaluci sa kojeg će biti poručeno da su Srbi posvećeni svojoj slobodi i odbrani svoje budućnosti.
“Sa ovog mitinga jasno ćemo poručiti da ne možemo da živimo sa muslimanima, odnosno Bošnjacima koji nas uporno kleveću i nameću nam odgovornost tamo gdje ne postoji”, kazao je Dodik.
Za četvrtak je, osim mitinga, zakazana i sjednica Narodne skupštine RS na kojoj bi trebao biti razmatran i prijedlog izbornog zakona RS. Međutim, nakon sastanka sa liderima Trojke i Draganom Čovićem u Istočnom Sarajevu, Dodik sada razmatra opciju da privremeno odustane od usvajanja entitetskog izbornog zakona. Istina, dvije opcije su na stolu. Prva je da Republika Srpska “privremeno” odustane od usvajanja zakona, čekajući da vladajuća koalicija na nivou BiH koju čine SNSD, HDZ, SDP, NiP i Naša stranka usvoji državni izborni zakon. Druga opcija je da izborni zakon RS bude usvojen, ali da se njegovo stupanje na snagu odgodi do početka maja, kako bi se “ostavio” prostor liderima Trojke da ispune obećanje dato u srijedu u Istočnom Sarajevu.
Milorad Dodik uoči polaska na današnje sudsko ročište na Sudu Bosne i Herecgovine, napisao je neobičan, pomirljiv i „širokogrud“ post na društvenoj mreži X u kojem je pozvao političke partnere na hitni sastanak. Iako je tokom jučerašnjeg boravka u Mostaru u prisustvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Dodik beskompromisno najavljivao kraj razgovora i odlučne korake ka osamostaljenju Republike Srpske kroz donošenje seta secesionističkih zakona u Narodnoj Skupštini, današnje njegovo obraćanje napisano je u potpuno drugačijem, gotovo koncilijantnijem tonu.
„Danas ćemo, u još jednom pokušaju da damo šansu evropskom putu Bosne i Hercegovine, u Administrativnom centru Vlade Republike Srpske u Istočnom Sarajevu organizovati sastanak partnera u vlasti na zajedničkom nivou, gospodina Čovića, srpske strane i bošnjačke strane“, stoji na početku Dodikovog obraćanja.
Predsjednik RS dalje kaže da misli da je „ovo zadnji pokušaj stabilizacije prije nego što bi se to partnerstvo moglo raspasti. Dakle, očekujemo da riješimo probleme u zastoju u radu Doma naroda koji su blokirani od strane Bošnjaka koji su napustili i time blokirali rad Doma naroda“.
Dodik je naveo i niz drugih osjetljivih tema koje namjerava nametnuti na sastanku čije održavanje još niko od „partnera“ nije potvrdio. Pored ostalog tražit će da se riješi „pitanje nelegalnog visokog predstavnika i njegovih odluka, da ih suspendujemo“, kao i da „već sutra na Predstavničkom domu donesemo zakon o izborima koji bi utvrdio sve ono što je normalno za jednu zemlju, a to su tehnički nivoi“.
Milorad Dodik traži od današnjih eventualnih sugovornika „partnera u zajedničkoj vlasti“ i da se „razvlasti Centralna izborna komisija koja je odlukama nelegalnog Šmita previše dobila neki značaj…“
I za niz drugih tema Dodik očekuje da će se razmatrati na sastanku kojeg je danas zakazao. „Ukoliko ne bude dogovora“, upozorio je, „više nisam siguran koliko to patnerstvo ima smisla. Nakon nekoliko dogovora i onoga što su razvalili stranci, prije svega američki ambasador Marfi blokiran je kompletan evropski put.“
On na kraju žali što je „jedan optimizam koji smo imali ustuknuo i ne možemo da se krećemo dok ne riješimo uzroke tog zastoja“.
Dakle, glavni krivci, prema Miloradu Dodiku, „zastoja na evropskom putu“ su visoki predstavnik Christian Schmidt i ambasadora SAD Michael Murphy, dok njegovi populistički tutori Vladimir Putin, Aleksandar Vučić, Aleksandar Lukašenko.., valjda, sve rade da se Bosna i Hercegovina uključi u porodicu evropskih država?!
Podsjetimo, Dodik je za sutra najavio veliki miting srpskog naroda u Banja Luci pod nazivom „Srpska te zove“. Kako je objasnio prije tri dana u razgovoru za Srnu: „Sa ovoga mitinga mi ćemo poručiti da ne možemo da živimo sa muslimanima, odnosno Bošnjacima koji nas uporni kleveću i nameću nam odgovornost tamo gdje ona ne postoji“.
Iako je Dodik pozvao sve političke stranke iz Republike Srpske da se pridruže mitingu “istine”, dobio je odbijenicu svih važnih opozicionih stranaka i njihovih lidera, Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa, partija Jelene Trivić, Nebojše Vukanovića. Skepsu prema Dodikovom negiranju genocida u Srebrenici nedavno je iskazao i njegov koalicijski partner iz Socijalističke partije Petar Đokić.
Prije mitinga bit će održana sjednica Narodne Skupštine RS na kojoj bi se, kako je najavio predsjednik Nenad Stevandić, trebalo raspravljati o niz zakona koji, kako je najavljeno, „jačaju nezavisnost Republike Srpske“. Pored ostalih, na dnevnom redu će biti Prijedlog izbornog zakona RS, Zakon o imunitetu, o referendumu, građanskoj inicijativi…
Milorad Dodik je prije nekoliko dana objasnio da će svi potezi o kojima je riječ biti odgovor vlast RS na najavljenu Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici. On se istovremeno nada da će sve ove mjere, potezi i zakoni dobiti podršku na Svesrpskom Saboru najavljenom za 5. maj u Beogradu.
Aleksandar Vučić je boraveći u Mostaru na pitanje o potezima koje najavljuje Milorad Dodik kazao: „On se odlično razmije u interese Srpske, ali, zamolio bih ga da pričeka još dva dana, u nadi da će možda nešto biti preduzeto“.
Na šta je Vučić mislio, ostalo je nepoznato.
No, današnji poziv Milorada Dodika za sastanak upućen „Čoviću i bošnjačkoj strani“ svjedoči da on, koliko god želio ostaviti drugačiji dojam, nije siguiran u radikalne poteze koje namjerava poduzeti i da se pokuašava na neki način izvući, ili kupiti vrijeme, barem onih Vučićčevih „dva dana“.
Pristanu li lider sarajevske Trojke, Elmedin Konaković i Nermin Nikšić pozitivno odgovoriti i otići na današnji navrat-na nos zakazani sastanak u Istočno Sarajevo, preuzimaju na sebe tešku odgovornost za spašavanje odmetnutog Dodika koji se već mjesecima nalazi na stranputici, odnosno u slobodnom padu!
Obnovljena aktivna uloga strateške politike Sjedinjenih Američkih Država prema BiH, nakon preuzimanja administracije predsjednika Josepha Bidena 2021. godine je dočekana u BiH javnosti, pogotovo sarajevskoj političkoj javnosti, s velikim očekivanjima u smjeru stabilizacije političke situacije u BiH koja je u dobroj mjeri već institucionalno urušena koordiniranim djelovanjem separatističkih politika SNSD-a i HDZ-a BiH. Još od vremena nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine, SAD su bitno povukle svoje aktivno diplomatsko djelovanje u BiH i prepustile buduće političke procese u BiH predstavnicima Europske Unije. Povlačenjem angažmana SAD-a u korist EU diplomatije je vrlo brzo rezultiralo i krahom međunarodnog autoriteta i integracijskog djelovanja u BiH, nakon što je Miroslav Lajčak u poziciji Visokog predstavnika za BiH 2007. godine udovoljio ucjenama tadašnjih predstavnika iz Republike Srpske, predvođenim SNSD-om i Miloradom Dodikom da povuče odluku prema kojoj su BiH institucije efektivno mogle da nastave da funkcionišu i bez predstavnika Republike Srpske u slučaju pokušaja disolucije BiH institucija kroz nedolazak predstavnika Republike Srpske. Nakon te prve značajne postdejtonske pobjede vlasti Republike Srpske, nizali su se novi uspjesi.
Predstavnici EU su nedostatak političke volje da nametnu integracijsku politiku vlastima Republike Srpske maskirali politikom „kompromisa“, prema kojoj se tražilo od političkih partija u Sarajevu da udovolje novim i rastućim zahtjevima predstavnika Republike Srpske. Primijetivši slabost pozicije EU politike u BiH, HDZ BiH je preuzela politički modus vladajućeg SNSD-a ulaskom u politički savez koji su podupirale i nove desne vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Cilj je bio jasan, da se preuzme kontrola nad postojećim državnim institucijama BiH kako bi se oslabile i urušile. Predstavnici EU su imali samo jednu crvenu liniju, a to je da BiH ostane formalno u svojim međunarodnim granicama. Međutim, za EU nije bilo problematično da u tim granicama de facto vladaju, ne samo lokalne separatističke politike SNSD-a i HDZ-a, već i susjedne države Republika Srbija i Republika Hrvatska kao patroni SNSD-a i HDZ-a BiH. Politika Njemačke u eri kancelarke Angele Merkel je evidentno podupirala politiku podjele interesnih sfera u BiH između Srbije i Hrvatske upravo kao novog modela stabilizacije BiH, čak ignorišući političke stranke iz Sarajeva koje predstavljaju preko 50% glasačkog tijela BiH kao odlučujući faktor. Predstavnici EU u BiH su djelovali u skladu s politikom Njemačke, na način da kroz domaće predstavnike u vlasti, Srbija i Hrvatska de facto preuzmu vladavinu nad BiH institucijama uz posredništvo EU diplomatije kako bi se BiH, prema njihovom viđenju, trajno stabilizirala. Političkim partijama smještenim u Sarajevu je ponuđena samo formalna predstava države BiH kroz opstanak njenih međunarodno priznatih granica.
Rusko-evropski detant u BiH
EU plan za BiH o podjeli de facto sfera uticaja između Srbije i Hrvatske, međutim, nije namirio apetite SNSD-a i HDZ-a BiH, koji su vidjeli takvu EU politiku samo kao sredstvo za formalnu disoluciju BIH kao države, smatrajući da se EU politika može i dalje usmjeriti u krajnji korak mirne disolucije BiH, najprije kroz kontakte s desno orijentisanim partijama unutar EU, s kojima je vladajuća HDZ u Republici Hrvatskoj imala dobre veze, kao i vladajuća SNS u Srbiji. Osim desničarskih partija unutar EU, predstavnici Hrvatske i Srbije su uživali i podršku vladajučeg njemačkog CDU-a, s Angelom Merkel na čelu, kao i Renesanse na čelu s Emanuelom Macronom, koji su formalno podržavali opstanak BiH unutar svojih međunarodno priznatih granica u kojima bi stvarni uticaj bio podijeljen između službenog Beograda i Zagreba. Ako je takav model vladavine u BiH i bio prihvatljiv u Hrvatskoj i njenoj ekspozituri HDZ BiH, Srbija i predstavnici Republike Srpske su otišli korak dalje i intenzivirali svoje kontakte s Ruskom Federacijom kako bi pojačali svoj pritisak i uticaj nad EU politikom, koja je tada uvelike imala bliske ekonomske i energetske veze sa Ruskom Federacijom. Međutim, prodor uticaja Ruske Federacije na politički prostor Bosne i Hercegovine kroz djelovanje SNSD-a ne bi bio moguć bez diplomatskog povlačenja administracije SAD-a, kao i prethodno navedenog štetnog inicijalnog djelovanja predstavnika EU u BiH. U ovom vremenu su probosanske partije iz Sarajeva dezorijentisano i bezuslovno pratile politiku EU prema BiH, čak i kada je to bilo na očiglednu štetu BiH institucija. Najbolji primjer je uspostavljanje mehanizma koordinacije za EU integracije koji su modelirali predstavnici EU u BiH i koji je direktno derogirao ustavni primat BiH države u vanjskim odnosima i dodatno uveo entitetske i kantonalne predstavnike u sistem odlučivanja na vanjskom planu u odnosima s EU. U tom periodu su političke partije u Sarajevu podlegle i pritiscima predstavnika EU da se pristane na uvođenje zakona o prebivalištu, prema kojem povratnička populacija i dijaspora gube dotadašnji uticaj u institucijama entiteta Republika Srpska, što je rezultiralo i preuzimanjem lokalne vlasti u Općini Srebrenica od strane SNSD-a i partija iz Banja Luke, prvi put nakon implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno je SNSD u Republici Srpskoj, koristeći ruski uticaj u EU, pokušavao da dobije što više koncesija od predstavnika EU u BiH. U takvom ambijentu 2019. godine, novi predstavnik EU u BiH, Johann Sattler, je odabran upravo zbog svog iskustva u radu s ruskim predstavnicima tokom svoje dugogodišnje službe u Moskvi kroz nominaciju tadašnje ministrice vanjskih poslova Austrije, Karin Kneissil, koja je održavala blisku saradnju s ruskim režimom i ugostila predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, na svoje vjenčanje, a danas živi u Moskvi i nakon invazije Rusije na Ukrajinu.
Pružanje i odbijanje ruke
Dio sarajevske političke scene koju predstavljaju SDA i DF je bojkotom sastanka s ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergejom Lavrovom 2020. godine, od strane članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića, pokušao otvoreno suprostaviti djelovanju Ruske Federacije u BiH u nadi da će upozoriti predstavnike SAD-a i EU u BiH da je za službeno Sarajevo ruski uticaj neprihvatljiv i direktna prijetnja opstanku BiH kao države. BiH je u tom periodu bila žrtva globalne saradnje Merkelove vladajuće CDU u Njemačkoj s Ruskom Federacijom u sferi energetike dok se predsjednik Francuske, Emmanuel Macron nadao savezu s Ruskom Federacijom i stvaranju zajedničkog fronta protiv Kine i Turske, što se odrazilo i na politiku saradnje između predstavnika EU i Rusije u BiH. Uprkos otvorenom otporu prema uticaju Rusije od strane vladajućih SDA i DF-a ispred službenog Sarajeva, predstavnici EU su i dalje usmjeravali svoje djelovanje i pritisak prema sarajevskoj političkoj sceni u poziciji i opoziciji, tražeći od njih ustupke prema zahtjevima SNSD-a i HDZ-a BiH štetnim za suverenitet BiH.
Hibridna odbrana
U takvim okolnostima je najveća politička partija iz Sarajeva, SDA, sve više uspostavljala veze s vladajućom AK partijom u Republici Turskoj u nadi da bi kroz saradnju s Erdoganom i službenom Ankarom mogla uticati i balansirati interese službenog Sarajeva u kontekstu saradnje predstavnika EU u BiH s predstavnicima ruskog uticaja, poput SNSD-a. Međutim, ovakav razvoj nije dočekan pozitivno od strane EU diplomatije u BiH koja nije željela prodor uticaja Turske kroz SDA. Odnos predstavnika EU je postajao sve agresivniji pod rukovodstvom Johanna Sattlera, posebno zbog rastuće EU desnice voljne da unaprijedi saradnju s Ruskom Federacijom. U takvoj političkoj atmosferi dolazi do otvorene saradnje SNSD-a, kao instrumenta ruskog uticaja i HDZ-a BiH koji je održavao bliske veze s EU desnicom. Navedeni politički savez je podržan i od službenog Beograda i Zagreba koji su imali odlučujući uticaj i na SNSD i na HDZ BiH. EU je također prećutno podržavala navedeni savez kroz, apsurdno, ali i indikativno negiranje postojanja ruskog uticaja u BiH od strane sadašnjeg predstavnika EU delegacije u BiH Johana Sattlera u martu 2021. godine. Rezon iza takvog ponašanja predstavnika EU u BiH jeste da BiH može da predstavlja neutralan teritorij između EU i Rusije ukoliko i jedna i druga strana imaju posredni veto nad odlukama BiH institucija i kao dio globalnih napora EU zemalja da se s Rusijom uspostavi ravnoteža, ako ne i saradnja na Evropskom i globalnom planu.
Stara očekivanja u sukobu s novim realnostima
Tokom navedenog perioda, SAD su pasivno podržavale nastojanja EU predstavnika da s Rusijom nađu modus vivendi u BiH. Međutim, ovakva dinamika između SAD-a i EU predstavnika u BiH se vrlo brzo mijenja nakon invazije Rusije na Ukrajinu. SAD prvi put nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine preuzimaju aktivnu i vodeću ulogu u BiH. Percepcija novog aktivnog angažmana SAD-a u BiH od strane političkih partija u Sarajevu se zasnivala na motivaciji SAD-a da suzbije uticaj Ruske Federacije u BiH koji je kroz odobravanje predstavnika EU u BiH našao svoj put kroz predstavnike vlasti Republike Srpske, odnosno vodeći SNSD. Međutim, realnost je bila bitno drugačija, barem u inicijalnom periodu, gdje se fokus politike SAD-a uglavnom oslanjao na uklanjanje slabijeg, ali potencijalno značajnog uticaja Turske u BiH kroz djelovanje SDA, dok su istovremeno vidjele invaziju Rusije na Ukrajinu kao priliku da u regionu Zapadnog Balkana trajno politički pridobiju predstavnike službenog Beograda i njihovih satelita u BiH i Crnoj Gori. Međutim, vitalnost Rusije i njenog uticaja u regionu je inicijalno potpuno potcijenjena od strane SAD-a zbog pogrešne kalkulacije da je Ruska Federacija napravila ključnu stratešku grešku invazijom na Ukrajinu. Vojni potencijal Ruske Federacije se smatrao preuranjeno uništenim zbog početnih neuspjeha u Ukrajini i očekivalo se da će ekonomske sankcije SAD-a dovesti do naglog pada ekonomije, ako ne i pada samog režima u Rusiji. EU je u međuvremenu i dalje pokušavala da sačuva energetski i sigurnosni odnos s Rusijom u nadi da će početni neuspjesi Rusije i ekonomske sankcije privesti invaziju Ukrajine kraju kako bi se sa što manje štete nastavili dotadašnje međusobne veze. Ipak, fleksibilnost ekonomije i vojno-industrijskog kapaciteta održava Rusku Federaciju uprkos ekonomskom i vojnom pritisku SAD-a i njenih NATO saveznika.
Kurti na vrijeme stiže na Kosovo
Napori SAD-a da pridobiju Srbiju koristeći trenutnu slabost Ruske Federacije su bili osujećeni odbijanjem predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića da nedvosmisleno odbaci uticaj predstavnika Ruske Federacije i pridruži se zapadnoj koaliciji koju predvodi SAD protiv Ruske Federacije. Uprkos ličnim i otvorenim naporima i samog ambasadora SAD-a u Srbiji, Christophera Hilla, pomaka u odbacivanju Ruske Federacije kao patrona režimu u Beograda nije bilo. Pokušaji ambasadora Christophera Hilla u Srbiji su potpuno osujećeni kontinuiranim održavanjem bliskih veza predsjednika Vučića s predstavnicima Ruske Federacije, uprkos određenim manevrima službenog Beograda da se takav odnos barem dijelom prikrije ili umanji. Službeni Beograd je čak vidio priliku da dobije koncesije od SAD-a prema Kosovu pokrenuvši agresivnu kampanju uspostavljanja de facto kontrole Srbije nad sjevernim dijelom Kosova uz podršku predstavnika State departmenta kroz uspostavu Zajednice srpskih opština. U takvim okolnostima je odnos između Kosova i SAD-a prvi put trpio, što je dovelo i do bizarnog sankcionisanja premijera Kosova, Albina Kurtija od strane State departmenta jer nije bio kooperativan s politikom pridobijanja Srbije kroz koncesije na teritoriji sjevernog dijela Kosova. Albin Kurti je uporno upozoravao na iluzornost napora predstavnika SAD-a da pridobiju Srbiju i njene satelite u zapadnu orbitu zbog trajnih političkih i kulturnih veza s Ruskom Federacijom. Albin Kurti, suočen s politikom pridobijanja Srbije na račun Kosova, je bio primoran da preduhitri svoje zapadne partnere i unilateralno preuzme vlast na sjeveru Kosova kako Srbija ne bi dobila željenu de facto kontrolu. Albin Kurti je vidio što neiskusni predstavnici SAD-a nisu mogli vidjeti i to ga je koštalo sankcija od strane i SAD-a i EU. Ipak, pravovremenim djelovanjem, Kurti je spasio Kosovo od trajnih posljedica privremene pogrešne i naivne politike SAD-a prema Srbiji.
Teksaški rulet, stavi sve na crveno
Analogna politika pridobijanja dotadašnjih saradnika predstavnika Ruske Federacije i uticaja se primijenila i od strane ambasadora SAD-a u BiH, Michaela Murphyja, prema predstavnicima Republike Srpske u BiH, odnosno prema predsjedniku SNSD-a, Miloradu Dodiku. Zbog navedene politike, Milorad Dodik i njegov SNSD su bili predstavljeni kao novi budući partner s promijenjenom politikom. Predstavnici SAD-a u BiH su čak i aktivno kroz otvoreni uticaj na određene političke stranke iz Sarajeva poput SDP-a, NiP-a i NS-a iza kulisa tražili i da se Dodik održi kao ključni faktor odlučivanja u BiH, kako bi se dokazao benefit prelaska iz ruskog u zapadni blok predvođen SAD-om. Međutim, takve nade i očekivanja su bila jednostrana, ako ne i iluzorna. Aktivna podrška predstavnika SAD-a i EU glavnom političaru Republike Srpske, Miloradu Dodiku, da uđe u državnu vlast s pravom veta nad institucijama BiH također nije dalo predviđeni rezultat pridobijanja ni Republike Srpske, niti susjednog patrona Republike Srbije. Procjena State departmenta da će zbog očekivanog kraha Ruske Federacije kao ekonomskog i vojnog faktora Aleksandar Vučić i Milorad Dodik prekinuti kontakte s predstavnicima Ruske Federacije, se pokazala potpuno pogrešnom, ako ne iluzornom. BiH, Kosovo i Crna Gora bi platili trajni politički ceh da su se napori i predviđanja State departmenta ostvarili.
Turska strateška dubina/autonomija
Dok se strategija SAD-a oslanjala na pridobijanje predstavnika Republike Srpske u BiH i Republike Srbije u regionu, istovremeno se nastavila agresivna politika prema potencijalnom uticaju Turske, kako u širem regionu Bliskog istoka i Mediterana, tako i u BiH. Politika SAD-a u BiH je djelovala u skladu i s njenom globalnom politikom prema Turskoj za vrijeme administracije Baraka Obame, posebno u suzbijanju političkog uticaja Turske u Egiptu svrgavanjem demokratski izabranog Mohameda Morsija od strane Egipatske vojske izdašno finansirane od strane SAD-a ili tiha prvobitna podrška administracije SAD vojnom puču protiv vladavine AKP u Turskoj 2016. godine. Ipak, odnos SAD-a prema Turskoj pod administracijom Donalda Trumpa dovodi do uspostavljanja kordijalnih odnosa s Turskom. Međutim, dolazak administracije Josepha Bidena će vratiti politiku njegovog prethodnika Baraka Obame suzbijanja uticaja Turske gdje god je moguće. Nastavak politike iz vremena Obamine administracije se mogla pročitati i kroz promociju Dereka Cholleta u State departmentu koji je dugogodišnji favorit grčkog i armenskog lobija u SAD-u poznat po svojim antiturskim stavovima. Politika State departmenta globalno se veoma agresivno fokusirala i na promjenu političke paradigme i u samoj Republici Turskoj kako bi vratila potpuni uticaj nad vanjskom politikom te zemlje, nakon iskazane strateške autonomije koju je AKP predvodila po uzoru na Francusku vanjsku politiku. Međutim, za razliku od strateške autonomije Francuske, SAD se nisu mogle pomiriti s gubitkom potpunog uticaja nad vanjskom politikom Turske. Politika SAD-a je aktivno pokušavala da disciplinira Tursku kroz embargo na izvoz oružja, od Patriot sistema protuzračne odbrane, do F-35 borbenih aviona. Međutim, to se nije desilo i svi pokušaji State departmenta da discipliniraju Tursku i vrate političku paradigmu na period prije dolaska AKP-a na vlast nisu imali efekta.
Vladavine manjine
Iako u BiH uticaj Turske nije bio ključan faktor, ipak je za SAD predstavljao potencijal kroz bliske odnose između najveće političke partije u BiH, SDA i vladajuće AK partije u Turskoj. Predsjedništvo BiH bez uticaja Hrvatske koja je istovremeno članica i EU i NATO saveza, je za SAD predstavljalo prvorazredni problem u vidu suzbijanja potencijalnog Turskog uticaja nad tom bitnom institucijom. State department pod novom administracijom je smatrao da je od najviše važnosti osigurati susjednoj Hrvatskoj veto u Predsjedništvu BiH i suzbiti SDA kao politički faktor u BiH, što je podrazumijevalo i izmjenu samog Dejtonskog mirovnog sporazuma sadržanom u Aneksu 10, odnosno Ustava BiH. Predstavnici SAD-a u BiH nisu gubili mnogo vremena pokušajem da reformom Ustava BiH pred izbore 2022. godine trajno osiguraju de facto predstavnika Hrvatske u Predsjedništvo BiH kroz elektorski inžinjering koji bi favorizirao HDZ BiH, koji sam nije imao birački kapacitet da trajno osigura poziciju u Predsjedništvu BiH. Odbijanjem SDA i građanskih stranaka u BiH da se prijedlog SAD-a i EU, predvođen Matthew Palmerom i Angelinom Eichorst u Neumu 2022. godine provede u djelo, dolazi do direktnog uplitanja i u sami izborni proces i sastavljanja vlasti nakon izbora 2022. godine, gdje SAD odobravaju OHR-u da uvede izborne promjene koje će uvođenjem efektivne vladavine manjine kroz klub Hrvata Doma Naroda Federacije BiH efektivno predati susjednoj Hrvatskoj de facto veto nad Federacijom BiH. Predsjedništvo BiH je ostalo jedino otvoreno pitanje za SAD zbog potrebe promjene Ustava BiH, gdje OHR nije mogao intervenisati. Međutim, pobjeda kandidata opozicionih partija u Sarajevu na mjesto, koje je prethodno držala SDA, je barem privremeno za SAD uklonila bilo kakvu bojazan od uticaja Turske u BiH.
Manevar zvani Ludi Ivan
Međutim, uprkos svim naporima, iznenada se diplomatska oluja odstranjivanja potencijalnog uticaja Turske u BiH od strane SAD u BiH naglo privodi kraju. Već vidimo ubrzani zaokret politike SAD-a prema Turskoj globalno, ali još važnije prema saradnicima Ruske Federacije poput SNSD-a. Kako je rat u Ukrajini eksponirao određene slabosti zapada i iznenađujuće vitalnosti Ruske Federacije, SAD su konačno uvidjele Rusiju kao stvarnu prijetnju svojim interesima. Nikakav krah ekonomije, vosjke ili režima u Rusiji više nije realna prognoza. Rusija je ponovo postala prvorazredni problem za interese SAD-a na evropskom kontinentu, ne samo zbog dokazane ekonomske fleksibilnosti i industrijske moći Ruske Federacije, već i zbog čvrstog saveza Rusije s Kinom. U takvim okolnostima SAD nemaju više prostora da rizikuju odnose s Turskom, članicom NATO saveza, koja poput Francuske preferira stratešku autonomiju, odnosno tranzakcijski odnos. SAD je u novim okolnostima ubrzo shvatila da bi nastavkom svoje agresivne politike prema Turskoj moglo doći do preusmjerenja Turske iz pozicije strateške autonomije u potencijalnog direktnog saveznika Rusije i Kine, što bi za SAD predstavljalo potpunu geopolitičku katastrofu. Vidno je da su SAD odlučile da se nova Turska strateška autonomija mora prihvatiti, jer je bolja od alternative. SAD su barem privremeno promijenile svoj dugogodišnji suprotstavljeni odnos prema Turskoj, što se već počelo odražavati i na BiH i samim tim dolaze i nešto blaži tonovi u BiH i prema SDA od strane predstavnika SAD-a u BiH.
Povratak na austrougarsku strategiju
Politika SAD-a u BiH je zapravo pred istom dilemom u kojoj je nedavno bila i politika SAD-a prema Turskoj. Na pitanje da li su SAD spremne na trajni gubitak Turske u okolnostima gdje je Rusija dokazala da izolacija od strane zapada više nije moguća, SAD su jasno odgovorile, nisu spremne na takav rizik. Istovjetno, politika State departmenta u BiH također neće rizikovati da dalje naruši odnose sa SDA kao najveće političke partije koja svoje glasačko tijelo crpi u najbrojnijem bošnjačkom narodu. Pokušaj da Hrvatska kroz HDZ BiH s minornim glasačkim tijelom, kroz mehanizme vladavine manjine, zajedno s proruskim SNSD-om i Srbijom kontrolišu BiH, je propala politika zbog tvrdog i trajnog uticaja Ruske Federacije nad SNSD-om i nad susjednom Srbijom. Kako bi suzbili uticaj Rusije u BiH, SAD i EU će morati naći načina da promovišu interese probosanske i građanske opciju u BiH. Samo u takvoj konstelaciji odnosa može doći do efektivne izolacije SNSD-a i uticaja Rusije u BiH od strane SAD-a u BiH po uzoru na nekadašnju austrougarsku administraciju koja je upravo u Bošnjacima vidjela ključnog saveznika u BiH protiv uticaja susjedne Srbije i Rusije na Balkanu. Nužnu štetu upravo takvog odnosa mora podnijeti susjedna Hrvatska vlada i njena BiH ekspozitura HDZ BiH zajedno sa pokušajima indirektne vladavine nad većinom stanovništva BiH. Takav ishod bi bio i logičan, jer je teško za očekivati da bi HDZ BiH, s biračkim tijelom koji predstavlja manje od 10% populacije BiH, mogao efektivno i kroz instrumente vladavine manjine dugoročno kontrolisati procese na nivou BiH i Federacije BiH s većinskim i dominantnim bošnjačkim stanovništvom, posebno bez dosadašnje pomoći SNSD-a koji je konačno odstranjen od SAD-a kao budući partner. Bilo kakva kontrola institucija BiH od strane HDZ-a BIH i SNSD-a bi nužno jačala uticaj Rusije u BiH na štetu interesa SAD-a. Nadati se da su predstavnici SAD-a u Sarajevu i u Washingtonu trajno uvidjeli da buduća stabilnost BiH ne leži u dosadašnjoj politici uspostavljanja hegemonije Hrvatske i Srbije u BiH, već na poštivanju političke uloge najvećeg naroda u BiH i građanske opcije kao temelj budućnosti i stabilnosti BiH u savezništvu sa SAD-om.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
