HDZ BiH nije nezaobilazna stranka ni prilikom formiranja Vlade Federacije. Stranke koje nisu bile u koaliciji sa HDZ-om BiH imat će, ukoliko žele, najmanje šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. U zbiru sa hrvatskim delegatima koji dolaze iz pet kantona sa bošnjačkom većinom, to je ukupno jedanaest delegata u Klubu Hrvata koji nisu pod kontrolom stranke Dragana Čovića. To je dovoljno ruku da se u prvom krugu predloži kandidat za (pot)predsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. Sve ovo je moguće ukoliko budu koordinirale političke partije HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka, POMAK iz Livna i Demokratska fronta (DF). Evo detalja.
HNK Mostar (3 HDZ delegata, 1 HRS i 1 HDZ 1990)
Skupština Hercegovačko-neretvansko kantona broji 30 zastupnika. Iz tog kantona u Dom naroda FBiH delegira se pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima jedanaest zastupnika, od čega je deset Hrvata jer se Zora Dujmović izjašnjava kao Srpkinja. HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata. Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. No, ako bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata.
ZHK – Široki Brijeg (3 HDZ BiH, 1 HRS/HDZ 1990)
U Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona sjede 23 zastupnika. Ovaj kanton će davati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda. Od 23 zastupnika, 22 se izjašnjavaju kao Hrvati. Miroslav Mitrović iz HDZ-a BiH se izjašnjava kao Srbin. HDZ BiH je u ZHK osvojio 14 mantata. Izuzmemo li Mitrovića, dolazimo to toga za HDZ BiH u ovoj Skupštini ima 13 zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika (svi Hrvati), HRS 2, te tri različita HSP-a po jedan mandat. HDZ BiH može napraviti jednu listu sa pet zastupnika, te dvije sa po četiri zastupnika. HDZ 1990 ima jednu listu sa četiri zastupnika. HRS i tri HSP-a mogu napraviti listu sa pet zastupnika. U tom bi slučaju HDZ BiH imao sigurna dva delegata u Domu naroda FBiH, dok bi HRS ili HDZ 1990 imali sigurno jednog. U najboljem slučaju po stranku Dragana Čovića, HDZ BiH može imati tri delegata, ostale stranke koje nisu u koaliciji sa HDZ-om jednog hrvatskog delegata.
K10 Livno (1 HNP Pomak, 1 HDZ, 1 HDZ 1990)
Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. Ovaj kanton delegira tri hrvatska delegata. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
SBK Travnik (3 HDZ BiH, 1 HDZ 1990)
U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica. SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika i u tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. u tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.
Dakle, od 16 hrvatskih delegata iz SBK, Livanjskog, HNK i Zapadnohercegovačkog kantona, šet ih nije pod kontrolom HDZ-a BiH, odnosno Dragana Čovića. Od tih šest delegata pripada četiri bi pripala HDZ-u 1990, a HRS-u i HNP Pomaku po jedan.
Već sada se, na osnovu preliminarnih rezultata, može zaključiti da će iz Tuzlanskog kantona biti izabran hrvatski delegat iz DF-a, te po jedan H delegat iz USK-a (NES ili SDA), ZDK (Fuad Kasumović/DF/SDP), KS (NiP/DF/SDP/ZnG) i BPK (BNS). To znači da dodatnih pet hrvatskih delegata koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH. U zbiru sa gore navedenih šest hrvatskih delegata iz HRS-a, HDZ 1990 i HNP Pomaka, dolazimo do broja 11. Upravo je toliko potpisa dovoljno za predlaganje (pot)predsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda. Ovih jedanaest delegata bi moglo izabrati i dva delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, stranka Dragana Čovića nije nezaobilazan partner u vlasti ni na nivou Federacije BiH, ukoliko bi se HDZ-ova opozicija udružila poput opozicije u Sarajevu.
Kako u normalnoj zemlji izgleda formiranje vlasti znamo, sjednu, dogovore principe i programe a onda idu u konstituiranje. Kako u Bosni i Hercegovini to izgleda?
Ovako: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, kaže Milorad Dodik, 10. novembra prije podne.
“Biće vrlo teško, ali ako ne probamo nećemo znati. Sad imamo vrlo usku koaliciju i ništa ne funkcioniše, imamo odsustvo bilo kakve brige za građane. Sad nemamo toliko političkih partija ali imamo vlast koja ne funkcioniše i koja se ni oko čega ne dogovara nego jedni druge varaju, lažu i petljaju. Naravno, puno je političkih partija, puno sujete, puno interesa, puno želja ali kad potpišemo sporazum i kad znamo ko je dio tog sporazuma onda očekujemo od svakoga da drži riječ i da se pridržava onoga što smo dogovorili“, odgovara Nermin Nikšić, istog dana, kasno uvečer.
I u jednom i drugom slučaju na kocki je DRŽAVA. U slučaju Dodika jasno je da u vlast s njim (ukoliko se bude moralo, jer tvrdi imat će četiri delegata u Domu naroda) mora ići jaka koalicija koja iza sebe ima najveću podršku građana.
U drugom slučaju i sam Nikšić priznaje, s ‘osmorkom’ bit će teško. Sad je najlegitimnije pitanje smije li krenuti u koaliciju s HDZ-om i SNSD-om ako već unaprijed znamo da ogromna količina sujete, želje za vlašću i pozicijama rezultirat će krahom? Uvijek u tim opcijama, a što se već pokazuje, postoje ‘preletačevići’, koji će za jednu poziciju ruku dići za tuđe interese van koalicije kojoj načelno pripadaju.
I upravo zato odgovornost SDP-a i jeste najveća. Jer nakon Dodikovog nastupa velika koalicija koju ćemo nazvati SEMAFOR (SDA, SDP, DF) više nije stvar izbora već nužnosti.
Ove tri stranke SDA, SDP i DF imaju na državnom nivou skoro 500 hiljada glasova SDA – 243.415, SDP – 129.500 i DF – 101.715. I ovaj broj glasova obavezuje sve tri stranke i njihove lidere da, za račun države kojoj zbog bloka Dodik-Čović opasno prijeti opstanak (Izborni zakon, državna imovina), prevaziđu sitne stranačke interese. Stoga je neophodno da stave u stranu mržnju prema SDA, i u korist BiH ali i odgovornosti prema glasačima, ujedine se na pitanjima koja su od opšteg interesa svakog građanina u BiH.
SDA bi u ovom slučaju, a opet zbog Bosne i Hercegovine, morala uzeti u obzir sve zahtjeve SDP-a i DF-a, dok ovaj blok koji prirodno djeluje kao jedno nema razloga za strah od SDA, jer imaju ‘osigurače’ u Predsjedništvu BiH (Željko Komšić i Denis Bećirović). Potrebno je i SDP-u, kolokvijalno rečeno, dati veće učešće u vlasti.
Uostalom, do sada se pokazalo da na svim važnim pitanjima SDA, SDP i DF su na istoj strani.
U smislu djelovanja ‘osmorke’ ili ‘devetorke’, ili bilo kojeg drugog bingo broja, (ukoliko DF ode u ovaj blok) velike razlike se već naziru, kao prvo u razmišljanjima u vezi Izbornog zakona, pa dalje državnoj imovini, zakonu o denacionalizaciji i restituciji itd. Bit će teško prevazići razlike, a savezništvo Dodika i Čovića kontinuirano jača.
Ostaju dakle dva puta ili će se probosanske stranke sukobljavati međusobno ili će se zajedno boriti sa SNSD-om i HDZ-om.
Jer HDZ i SNSD će jednako oštro nastupati po bilo kojoj opciji ili prema ‘osmorci’ ili prema ‘semafor koaliciji’. Tome nas uči postdejtonska praksa djelovanja ovih stranaka.
I kada sve zvuči logično nameće se jedno ALI…Ono će doći iz glava predsjednika stranaka i simpatizera tih stranaka koje participiraju u ‘osmorci’.
Međunarodna zajednica ne želi više SDA.
Jasno je postoji strah, ali i želja uslužnosti prema strancima koji na kraju ne žive u BiH, ali žele imati kontrolu nad procesima. Dragana Čovića već je svojevoljno ići pod njihove skute, jer su mu obećali ispuniti ono što traži (Čović se nije kandidovao nigdje, predlaže žene i personalno neće biti na funkciji).
Čovićev partner Milorad Dodik na čekanju je kod stranih ambasadora, o njegovom ponašanju ovisit će i njihova podrška.
Ostaju probosanske stranke – i one moraju pokazati lojalnost zapadnjacima. Ali, valja im znati da ih biraju građani Bosne i Hercegovine, a ne zapadnjaci. Ti građani ne žele da im se nameću odluke zarad inostranih interesa, već da oni koje su birali vode državu ka dobrostanju i integracijama. To nije moguće, ako kontinuirano ovise o mišljenju drugih, bili oni Čović, Dodik ili ambasadori.
Interesi se mijenjaju na geopolitičkoj ploči, pa je neophodna SEMAFOR koalicija, da upali crveno svjetlo kada nam nameću retrogradne ideje, narančasto da omogući kompromise oko složenih pitanja i zeleno za opstojnost države i prohodnost napretka građana!
Mnogima je sve jasno, nadamo se da će lampice u glavama lidera omogućiti da se i njima razbistri!
Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.
Historijski dokument
To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.
z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.
Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.
Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.
Pogled naprijed
Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.
Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.
Moj djed Ramo Imamović i njegov brat Naim bili su partizani. Mislim da je partizan bio i njihov znatno stariji polubrat, hadžija Nazif. Kada su uzeli puške u ruke, Ramo i Naim imali su po šesnaest-sedamnaest godina. Sjećam se, sa sigurnošću, da sam u djedovoj vojnoj knjižici pročitao da je bio borac od ‘44. Sjećam se, jer sam se, prije toga, nadao da je možda čak prvoborac. Ako je bio partizan od ’44. onda su možda on, Naim i Nazif postali partizani pod izvjesnom prinudom.
Provjerio bih ovo, ali nisam siguran hoću li dobiti provjerenu informaciju, naročito, ako pitam na današnji dan, i naročito ako pitam rodbinu. No, ako je i bila prinuda, onda je ona bila sretna prinuda. Imamovići su imali sreću da barem ’44. dobiju pušku u ruke. Prije toga je nisu imali, i ništa im nije garantovalo život i čast. Bili su prepušteni milosti naoružanih četnika, koji su se, počev od ‘41. kretali ovim planinskim krajevima.
Otac mi je jednom prilikom govorio kako je djedu, u tim godinama između ‘41. i ’44, život spasio jedan lokalni četnik. Ako mi je i kazao, zaboravio sam ime. Djed je, kao dijete, naišao na kolonu četnika. Njegov četnički spasilac ga je prepoznao i odmah ga ošamario. Zatim ga stao dodatno tući. Nakon toga ga je otjerao u šumu.
Ispostavit će se, kasnije, da je sve to učinio, kako bi mu spasio život, jer je poznao narav i namjere svojih saboraca. Bio je uvjeren da će ubiti muslimanskog dječaka, ako ne poduzme nešto. Pretukavši ga, prikrio je svoje namjere i djelimično zadovoljio instinkte svog čopora.
Do ‘44. kada su dobili puške, Ramo Imamović i njegova braća bili su prepušteni na milost onima koji nisu imali milosti. Kolaboracionistička, ustaška država ne samo da ih nije štitila Bošnjake, bosanske muslimane, u tim planinskim krajevima, već ih je prisilno asimilirala i slala u smrt.
Ubijajući Srbe, u ime muslimana, najčešće bez njihovog učešća i odobrenja, radeći u njihovo ime a bez ili uglavnom protiv njihove volje, NDH je Bošnjake, bosanske muslimane nastojala pretvoriti u „cvieće hrvatskog naroda“: u muslimane koji su trebali uzeti oružje, ako nisu htjeli da ih četnici goloruke pokolju, kao „srpske neprijatelje“. A koje oružje da uzmu, osim ustaškog, i šta su ako ga uzmu?
Srećom, za razliku od mnogih drugih muslimana, Ramo i Naim nisu morali uzeti to oružje. Oni su bili nepismeni seljaci, čobani s Vlašića, ali su, zahvaljujući prvenstveno sretnim okolnostima ali i svojim instinktima, napravili bolji politički izbor od Mustafe Busuladžića ili Huseina ef. Đoze. To bi priznao i sam Đozo, za Busuladžića ne znam. Kažem „sretne okolnosti“ i „svoji izbori“. Možda su Ramo i Naim pod prinudom postali partizani, ali ostali su to do kraja, nisu npr. dezertirali.
Dobili su puške i uniforme, a s njima i pravo na život. Uz obavezu da se bore. Čak i bez dokumenata, znam provjereno da nisu uzeli puške u ruke kako bi se borili za komunističko društvo. Iako jesu, kao i drugi pravoslavci i muslimani, u Skender-Vakufu, od pamtivijeka živjeli, u patrijarhalnim komunitarijanskim „zajednicama“, gdje su svi članovi porodice živjeli u jednoj kući (jer nisu imali druge); i gdje su dijelili ono malo što su imali (jer drugačije bi teško preživjeli).
U „Kazivanju jednog pokoljenja“, Rodoljub Čolaković kaže na jednom mjestu da je, za vrijeme rata, prošao kroz razne krajeve Jugoslavije, ali da nije dožvio okrutnije zime od onih u Skender-Vakufu. Djed je govorio da su, za vrijeme rata, partizani znali biti toliko gladni da su znali jesti ostruganu nutrinu opanaka od kravlje kože.
Ramo i njegova braća nisu, kao Čolaković, uzeli puške da se bore za ideje Karla Marksa i Lenjina, niti za širenje Staljinovog carstva, pa čak ni za svoj muslimanski identitet; već za goli opstanak. Uzeli su puške zato što su morali, pod prinudom nagona za opstanak, a kasnije i političkog sistema koji im je garantovao pravo na život, bez obzira na njihovu vjeru.
U impozantnoj studiji „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, britanski historičar Marko Atila Hoare, zaključuje da je primarni motiv najprije Srba, a zatim i Bošnjaka da prihvate NOB bio u potrebi da se odupru genocidu kojim je prijetio, u prvom slučaju od ustaškog, a u drugom od četničkog režima.
Ako je NOP imao neku ideologiju koja se primala kod masa, tokom rata, onda je, kako zaključuje Hoare, na osnovu masovne dokumentacije, to bio svakako bosanski patriotizam, a ne komunizam.
ZAVNOBiH je za Imamoviće, kao i za većinu drugih Bošnjaka, bio dobar poredak, jer im je dao pravo na život. Za razliku od četničkog poretka, nije im ugrožavao opstanak. Za razliku od ustaškog poretka, nije ih prisiljavao da ugrožavaju pravo na opstanak srpskom narodu, niti ih je asimilirao (barem isprva).
Vjerovatno su Imamovići, uprkos jasnim zakonima ZAVNOBiH-a, koji svima garantiraju ravnopravnost, već tokom rata, našavši se u pretežno srpskoj jedinici, znali biti diskriminisani, zbog svog muslimanskog porijekla. A možda su se istovremeno, solidarisali sa Srbima, koji su trpjeli ogromne žrtve, kao npr. Skender Kulenović i Hasan Kikić koji su se, također, tokom rata kretali na području Skender-Vakufa. Kikić je ubijen u četničkoj zasjedi na Čemernici, obližnjem planinskom vrhu.
Kakogod, Rami i njegovoj braći je tada bilo bolje biti unutar poretka ZAVNOBiH-a. Ta država, i ako ih diskriminiše, garantuje im pravo na život, pa čak i obećanje da će u budućnosti moći živjeti spokojno u svojoj muslimanskoj koži. Treba li napisati da im je bolje bilo u tom poretku, nego u četničkom i ustaškom, koji im nisu garantovali pravo na opstanak, a nisu im dopuštali čak ni nadu da će moći živjeti komotno u koži svog etničkog identiteta.
Nesumnjivo da su se bosanski muslimani, pa i bivši partizani, poput Rame i Naima Imamovića, Alije Izetbegovića, Pozderaca, osjetili prevareni, kada su, u prvim godinama nakon 1945. vidjeli da je Bosna i Hercegovina, i srpska i hrvatska, ali nije muslimanska. Čak je i jedan bosanski patriot, poput Roćka Čolakovića, bio za brisanje muslimanske nacije.
To nije bio kraj razočarenjima. Moj djed je, u maju 1950, kao Titov vojnik, poslan u Cazinsku krajinu da pomogne u gušenju pobune, koju su tamošnji Srbi i Bošnjaci podigli protiv prisilnog i nepravednog načina otkupa poljoprivrednih proizvoda koji je vršila nova, komunistička vlast. Tamo se, kako kaže porodična predaja, Ramo nagledao svega. U najboljem slučaju samo je svjedočio nasilju nad pobunjenicima, a u najgorem je morao i sam učestvovati. Nedugo nakon što se vratio, teško je obolio. Umro je, vraćajući se jedne večeri kući iz kafane. Savladala ga je mećava. Kad su ga ujutru našli, na smrt zaleđenog, kako mi je jednom kazala njegova supruga, ličio je na Lenjina.
Nesumnjivo da je Ramo Imamović, kao i mnogi drug Bošnjaci, imao razloga da se osjeti izdanim od komunističkog režima. Obećanja ZAVNOBiH-a su iznevjerena, i na nacionalnom i na socijalnom planu. Ali nesumnjivo da je imao razloga biti zahvalan Bogu što mu je olakšao izbor, odnosno omogućio mu da mora izabrati ZAVNOBiH, a ne neku drugu vojsku, pri čemu nemam na umu samo spomenute, četničku i ustašku.
Marko A. Hoare piše i o „autonomaškoj ideji“ koju je propagirala tradicionalna muslimanska elita. Potonja je zamišljala „autonomnu BiH u okviru Trećeg rajha“, snažno ističući ovaj prvi dio (autonomna BiH), a prihvatajući drugi dio (suverenitet Trećeg rajha) tek kao nepoželjnu nužnost.
Ovi muslimanski kolaboracionisti, koji su smatrali da se trebaju direktno potčiniti Trećem rajhu (da se ne bi priklonili NDH, četnicima i jugoslovenskim komunistima), napravili su pogrešnu etičku, a onda i političku procjenu. Zagovarajući formiranje 13. SS divizije, oni su čin se vjerovali ili se nadali da će oni, a ne nacistički težim, upravljati tom divizijom i koristiti je za provođenje svojih ideja u Bosni i Hercegovini.
Njihova vjera i nada završila je, tako što su hiljade Bošnjaka odvedeni hiljadama kilometara od domovine, u francuski Villefranche, gdje su se neki od njih pobunili, a drugi gušili pobunu. 13. SS divizija je učestvovala u činjenju brojnih zločina, a počela se rasipati ’44. kada je većina dezertirala.
Kako primjećuje Xavier Bougarel, u svojoj knjizi „Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945“, a na osnovu obimne dokumentacije, najveći dio pripadnika ove jedinice bio je u njoj, primarno zbog finansijskih pobuda i naknada, koje su išle prvenstveno njihovim porodicama. To je, dodaje Bougarel, potvrdio i raspad jedinice, nakon što su nacističke vlasti prestale s isplatama. Izuzimajući manji broj fanatika, ovi bosanski seljaci nisu ušli u tu vojsku da bi provodili nacističke ideje, iako su svakako i to činili, braneći poredak, pa i vršeći zločine u tu svrhu.
Dobar dio pripadnika autonomaške elite ne može skinuti sa sebe moralnu i historijsku odgovornost, pozivajući se na to što je u rezolucijama 1941. stidljivo ili manje stidljivo osudio diskriminaciju i zločine ustaša, umjesto da i djelima ustane protiv njih. Neki su se na vrijeme, priklonili partizanima i ilegalnom pokretu, drugi su ostali uz Hitlera do kraja, ne svi vođeni fanatizmom, ali neki da.
Autonomaška kolaboracionistička elita nije ostvarila svoje ciljeve, zato što je loše procijenila globalne odnose, pa je čak i nakon Bitke za Staljingrad, uzela Hitlerov zločinački režim za saveznika, a onda nerazumno vjerovala da može upravljati divizijom pod nacističkom komandom, držeći je u Bosni.
Nakon prodora Crvene Armije u Mađarsku i Rumuniju, 13. SS divizija je poslana u Mađarsku da se bori, a nakon toga, početkom 45. njena postepena smrt se gubi u općem kontekstu njemačkog poraza, sve dok se posljednji vojnici, u maju ’45. ne predaju Britancima u Austriji.
ZAVNOBiH nije bio idealan, ali je bio realniji i bolji, od svih postojećih alternativa. NOP se oslanjao prvenstveno na svoje snage, a onda i na pomoć pobjedničkih Saveznika, kako istočnih tako i zapadnih. Vojska koja je stajala iza njega, počinila je znatno manje zločina nego sve ostale, te se ne može izjednačiti s njima.
To kažem, imajući na umu da su Partizani znali biti nadnaravno okrutni. Moj djed je znao govoriti da su se neke partizanske jedinice zvale garave, jer je u selima kroz koja bi prošle ostajao samo gar, garež.
Na njegovu sreću, Ramo Imamović nije završio u nekoj drugoj vojsci, pa ni „autonomaškoj“. Možda je i on sanjao o nezavisnoj Bosni i Hercegovini, koja neće biti pod upravom Zagreba, Beograda i drugih inozemnih prijestonica. O njoj je, vjerovatno već tada sanjao i jedan drugi partizan, a možda pri tome sumnjajući će se ikada ostvariti. A onda je 1992. bio njen predsjednik i komandant vojske koju je poredio s partizanima, svjestan kontinuiteta ZAVNOBiH-a i 1. marta.
Za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu se ponovo borila vojska, u kojoj su bili „ljudi svih vjera“, ponovo je bilo jednih više, drugih manje (ovaj put nesrazmjer je bio znatno veći); ponovo se ova vojska temeljila na volji jednog naroda za opstanak, jer mu je prijetio genocid; ponovo se temeljila na borbi svih njenih pripadnika za opstanak multietničke, cjelovite države; ponovo nije bila savršena, njeni vojnici su činili zločine, ali ponovo nije vršila genocid i druga najteža djela i ponovo ne može se izjednačavati s drugima; ponovo naša vojska isprva nije bila dovoljno jaka, ali je ojačala; ponovo se mogla osloniti prvenstveno na sebe, a tek onda na podršku saveznika sa Zapada i Istoka; ponovo nije mogla sama okončati rat, ali jeste uz savezničku pomoć.
Ponovo izborena država nije ostvarila obećanja i nade, nakon potpisanog mira, ali je ponovo država sačuvana, a opstao je i narod koji se borio protiv genocida; ponovo je mnogo nepravde i diskriminacije, i bit će ih još, ali bit ih manje samo kroz borbu, čak i kad izgleda da je budućnost crna. Naročito tada.
Borimo se za Bosnu i Hercegovinu, i bošnjačku, i srpsku, i hrvatsku, i jevrejsku, i romsku, i svih drugih; za građansku multietničku državu u kojoj će svaki čovjek moći živjeti, osjećajući se komotno u svojoj koži. Ako nije realna, bit će. Ako napori ponovo budu propali, učinimo da propadnu bolje i bit će dovoljno, bar za ovu generaciju. Sretan vam dan državnosti.
Ako Osmorka i može (i hoće) pristati na diktate Milorada Dodika, međunarodna zajednica to neće moći!
Odnosno, ako i oni “klepnu ušima”, devastirati će svoj kredibilitet. Dodik papagajski ponavlja da je gasifikacija entiteta Rs jedan od temeljnih preduslova nove vlasti. Plinski krak koji bi iz Srbije trebao ići kroz sjevernu polovinu RS podrazumijeva da bi se taj dio BiH, kao i cijela Srbija, trebao snabdijevati ruskim plinom.
Evropska unija zadnjih nekoliko godina, a posebno tokom ove, naglašavala je i ulagala milijarde i milijarde eura kako bi okončala ne samo ovisnost od Putinovog plina, već i prekinula jedan od najvećih izvora finansiranja ruske agresije na Ukrajinu.
Otišlo se toliko daleko u tome da su nametnuta ograničenja cijena ruskih energenata, te se intenzivno radi na zatvaranju svih mogućih rupa u dosadašnjih osam talasa sankcija protiv Rusije, piše politicki.ba.
EU, stoga, ne može dopustiti da joj se sankcioni mehanizmi buše na Balkanu.
Dodik, također, ultimativno zahtijeva izgradnju aerodroma u blizini Trebinja. Posebno je tokom ove godine Hrvatska u nizu navrata izražavala negodovanje i na samu najavu tog projekta.
Naš zapadni susjed je i kroz EU i kroz NATO alarmirao druge partnere i saveznike da bi se tu moglo raditi o uvođenju Rusije na “mala vrata”. Čak i ovlaš pretraživanje ove teme daje sijaset izjava i analiza o štetnosti takvog projekta po zapadne interese u regionu.
Hidroelektrane u gornjem toku Drine posebna su priča. O njima je svoj izrijek dao i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Visoki predstavnik Christian Schmidt je svoje prvo korištenje Bonskih ovlasti demonstrirao upravo na ovom pitanju. A cijeli niz poslanika državnog parlamenta, a među njima je i značajan broj onih iz Osmorke koji su obnovili mandate, potpisao je apelaciju Ustavnom sudu.
Šta će sada svi oni?
Zarad vlasti odustati od svega što su nam do sada govorili?
Čini se da koalicioni blok Dodik – Čović – Nikšić imaju konsenzus da treba smijeniti članove Centralne izborne komisije. Čović i Dodik to već dugo govore i zagovaraju. Do sada su im stranci u BiH odgovarali da od toga nema ništa.
Sada šute.
Ili čekaju da neko od njih trojice povuče potez, pa da reagiraju, ili će odšutiti i taj korak prepuštajući smijenjenima koji to hoće bitke na sudu. Iz do sada poznatih detalja razgovora stranaka okupljenih oko Nikšića, Čovića i Dodika upadljivo je odsustvo NATO integracija.
Šta je bilo?
To više nećemo u NATO? Ili ćemo to pauzirati jer smo se ranije dogovorili da nećemo “čačkati” stvari “oko kojih se ne slažemo”? Kome je palo na pamet da odustane od NATO-puta BiH u vremenima kada zapadni vojni savez pojačava ulaganja u Oružane snage BiH i naša zemlja, nakon dvije godine provođenja reformi u skladu sa standardima NATO i dobijanjima pozitivnih ocjena iz Brisela?!
Kako na to posebno gledaju američka i ambasada Velike Britanije u proteklim godinama isticali “euroatlantsku perspektivu” BiH?Međunarodna zajednica – Zapad – do sada je imala relativno čvrstu politiku konstante.
“Mišljenje” je mijenjala Rusija. Od zagovornika NATO-integracija BiH do protivnika. Od aktivnog člana Vijeća za provedbu mira do demonstrativnog izlaska iz PIC-a. Sada kao da se pred Zapad postavlja pitanje – hoće li poštivati vlastite dosadašnje proklamirane i demonstrirane principe? Ili će se povesti za ruskim primjerom?
Prije nešto više od dvije godine, vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) u Crnoj Gori izgubio je izbore od troglave koalicije koja je sastavljena, a naročito finansirana iz Moskve i Beograda. Čak 16 političkih partija se udružilo da bi svrgli sa vlasti Mila Đukanovića nakon tridesetogodišnje vladavine. Među njima je bilo i formalno građanskih i suverenističkih partija, zatim onih koje nisu “ni riba ni đevojka”, a najveći i najjači blok činile su prosrpske i otvoreno proruske stranke.
I “kuso i repato”, i četnici i partizani, i oni koji su za NATO i oni koji su palili NATO zastave. Sklepana je matematička većina od svega jednog poslanika više (41:40) čiji je jedini zajednički imenitelj demontaža dotadašnjeg režima i mržnja prema Milu Đukanoviću, piše politicki.ba.
Naravno, sve to uvijeno u svojevrsnu “šarenu lažu” da se ubrzaju evropske integracije i započne borba protiv korupcije i kriminala.
A “naši zapadni partneri” su sa oduševljenjem dočekali “oslobodioce” koji će smanjiti višedecenijske podjele u crnogorskom društvu, sprovesti reforme i osnažiti demokratske institucije. I naprosto je teško utvrditi ko je prednjačio u svojoj naivnosti, neznanju, pokvarenosti… da ne upotrebimo još neku grublju riječ. Mrtva trka između američkih, britanskih i evropskih diplomata. Samo rijetki ambasadori, uglavnom iz regiona, kroz zube su izražavali svoju skeptičnost.
Niko nije htio ili smio kvariti opću pobjedničku euforiju.
Za zapad je to bio dokaz da je i na Balkanu moguća mirna smjena vlasti, ali i primjer da se nacionalisti i populisti mogu preobratiti u evropljane i demokrate kada budu dio izvršne vlasti.
I šta je Crna Gora od svega ovoga dobila?
Najveću institucionalnu, političku i društvenu krizu u novijoj historiji.
Podjele nikad nisu bile veće, Evropa nikad dalja, Vlada sve manja, premijer sve luđi, a građanski sukobi sve bliži.
Danas je veća mogućnost za takvu eskalaciju u Crnoj Gori nego na Kosovu, ma koliko ovo nerealno izgledalo.
Međutim, na Kosovu, u vojnom smislu, imate KFOR, u političkom smislu, kosovska nezavisnost je ostvarena uz pomoć Zapada i teško da bi on mirno posmatrao da se to dovodi u pitanje.
U Crnoj Gori imate dovoljno unutrašnjeg potencijala za krizu, polarizaciju koja može lako dovesti do sukoba, naročito ako se podgrijava spolja.
Institucije su potpuno razorene. Vlada je izgubila podršku u parlamentu, ali nije pala. Dritan Abazović se ponaša kao Mao Tsetung, a njegova vlada ima podršku od svega 2.8% građana.
Stranke vladajuće većine se međusobno mrze, ali zajedničko im je da ih ni puškom ne možete natjerati da idu na izbore.
I šta za to vrijeme radi dobri i pomalo pošteni Zapad?
Pa, poziva sve aktere na suzdržanost i dijalog. Kao i obično – s…..
A kakve ovo veze ima sa nama u BiH?
Sličnost možda nije očigledna, ali ona ipak postoji.
Na svu sreću, bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa što liči na Dritana Abazovića.
Ma koliko se neki i trudili, to je ipak nemoguće.
Izvjesno je međutim, da ćemo imati većinu sastavljenu od 21 političke stranke (HNS-8, koalicija oko SNSD-5 i plus Osmorka). Vjerovatno najbrojnija koalicija u Evropi koja je ikada sastavljena.
U Srbiji je bila svojevremeno koalicija od 18 stranaka, Bugarskoj 12, Slovačkoj 11, u Crnoj Gori 16.
Nijedna od tih vlada nije imala duži vijek trajanja. I sve su se koalicije raspale, ne zbog snage opozicije, već zbog unutrašnjih svađa oko podjele plijena.
I nijedna stranka,koja je bila dio takve većine, iz vlasti nije izašla jača.
Opet je ilustrativan primjer iz Crne Gore gdje je novoformirana stranka Evropa sad osvojila više glasova na lokalnim izborima u Podgorici nego bilo koja stranka aktuelne vladajuće većine.
Između SDA i Osmorke, Dodik i Čović su birali one koji su politički slabiji.
Sasvim logično, sa njihovog stanovišta.
Bolje sa osam relativno malih nego sa jednom velikom strankom.
Zajedničko svima je demontaža SDA.
Osmorka se nada da će iz toga izvući konkretnu političku korist, jer će preuzeti njihove birače, a Dodik i Čović će uživati u tom rastakanju.
Pluralizam je dobar i još više pozeljan ako se dešava samo kod Bošnjaka, dok je za Srbe i Hrvate gotovo pa poguban.
Nažalost, taj narativ kao da su preuzeli i “naši zapadni partneri”.
Ova većina je njihovo političko čedo. Za njih je važno da se neka promjena u Bosni dogodila. Kao što je to bilo i u Crnoj Gori.
Nešto se dakle kreće. Problem je što to kretanje može biti i u rikverc. Crna Gora je bila lider u evropskim integracijama. Danas je bliža Otvorenom Balkanu nego Briselu.
Niko ne sumnja u dobre i iskrene namjere većine članica Osmorke, ali njihov početak i servilan odnos prema Dodiku i Čoviću ne sluti na dobro.
Jučerašnja konferencija za medije mogla je samo naslutiti “ko kosi a ko vodu nosi”. Nažalost, Nikšić je i za površnog posmatrača izgledao kao potpuni politički autsajder, u odnosu na drugu dvojicu sagovornika. Matematičke većine u politici su često nužne i to nije nikakav bosanski specifikum.
Jedino oko čega se slaže 21 politička stranka je da SDA pošalje u političku penziju. Doduše, slažu se i da se oko ničega više ne slažu, ali da te teme neće otvarati. To nije dovoljno ni za normalno funkcioniranje, a kamoli za neki napredak.
Nije da nema i neke političke koristi od obilježavanja neustavnog “dana Rs”.
Ma koliko je teško gledati tu paradu kiča, neukusa, inata i nacionalizma, za bosansku političku javnost bi ona morala djelovati otriježnjujuće i razbiti i poslijednje iluzije, ako ih je uopće i bilo. I onih koje se tiču tzv. zapadnih partnera i onih koje se odnose na navodne političke transformacije Dodika&co.
Međunarodna zajednica sa na našu nesreću promijenila nagore, a na našu sreću Dodik se i ne trudi da se pretvara da nije onaj stari. Upravo ovakav Dodik, bahat, primitivan, impulsivan, netaktičan je dugoročno korisniji za Bosnu nego neka njegova uglađenija, perfidnija, mudrija i lukavija varijanta, piše politicki.ba
Uvijek je bolje imati glupog nego pametnog neprijatelja.
Dodjeljivanje najvišeg ordena Rs Vladimiru Putinu, u trenutku kada je on najomraženija i najizoliranija politička ličnost današnjice, može samo čovjek sa viškom inata i manjkom inteligencije.
Da nije bilo tog bizarnog čina, vjerovatno bi i saopćenja i izjave međunarodnih zvaničnika bile još blaže i bezličnije, ako je to uopće moguće.
Svjetske diplomate i ovdašnje ambasade nije toliko razbjesnila sama proslava neustavnog “dana Rs” koliko je Putinovo odlikovanje označeno kao guranje dva prsta u oba oka. I to je još jedan dokaz neviđene hipokrizije američke i evropske administracije.
Ruku na srce, Amerikanci su ovoga puta pokazali, bar na riječima, više oštrine, ali šta to vrijedi ako ne uslijedi konkretna politička akcija.
Dodik je shvatio, a možda i od Vučića naučio, da moraš biti dio problema da bi bio i dio rješenja. U tome su mu itekako pomogli Murphy, Schmidt i Escobar, što svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem.
Dodikovo permanentno vrijeđanje i ponižavanje spomenutog trojica ne samo da nije sankcionirano, već je njegov SNSD tretiran kao važan faktor u formiranju vlasti na svim nivoima. Može i “crni đavo” samo ne može SDA. Tako je zamislio Escobar, da bi pokazao da se stvari u Bosni pomjeraju sa mrtve tačke. A kad SDA ode u opoziciju, tada će se Dodik promijeniti a HDZ pripitomiti.
Da je ovo scenario za crtani film bilo bi isuviše djetinjasto i pomalo blesavo.
I šta smo dobili gospodine Escobar?
Orden na Putinovom reveru koji mu dodeljuje lično Dodik.
A vidjeli smo i kako izgleda vaš Otvoreni Balkan u Istočnom Sarajevu.
Doduše, u skraćenom i nešto izmijenjenom sastavu.
Srpski svet na okupu.
Samo je umjesto Vučića bio njegov sin. Tek toliko da se Vlasi ne dosjete.
Abazovića su dostojno mijenjala dva ministra iz crnogorske vlade. Da spisak bosanskih neprijatelja bude kompletan nedostajao je još Zoran Milanović. Novi Dodikov drug i stari Putinov obožavalac. Ne sumnjamo da će nekom sljedećom prilikom i on biti jedan od lauerata.
Ali od lamentiranja i analiziranja nema puno koristi. Možda je ovo jedna od poslednjih šansi za konkretnu političko-diplomatsku akciju. Unutar zemlje formirati jak probosanski blok bez obzira da li će Murphy sklepati svoju izvršnu vlast.
U regionu napraviti demokratski front od političkih struktura iz BiH, sa Kosova i iz Crne Gore koji bi se zajedničkom platformom suprostavio destabilizirajućim aktivnostima koje dolaze iz Srbije.
Istovremeno, na vanjskom planu demaskirati ulogu Escobara, Schmidta, ambasadore Hilla, Murphyja i Judy Rising Reinke.
To svakako uključuje traženje saveznika u Kongresu, Senatu, nevladinim sektoru i intelektualnoj javnosti SAD, kako bi se umanjio uticaj trenutnih kreatora američke politike prema Balkanu.
To što Eskobar nije prijatelj Bosne, Kosova i Crne Gore, ne znači da je Vašington izgubljen kao glavni saveznik ove tri države.
Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.
Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.
During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.
Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.
The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.
In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.
The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.
A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.
For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.
Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.
As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.
Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.
Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.
Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.
Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.
Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.
I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
