“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.
Forte i fazoni
Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.
I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.
Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.
Guardian i zaštitnici privatizacije
Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .
Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.
Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.
A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.
U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu “Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.
Kada SDA osporava zakonitost
Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.
Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”. Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.
Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…
Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”
To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…
Da li je Milorad Dodik u vili Mir izgubio bitku ili rat? Kako god to ko gledao, najbliže je istini da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u prošli petak natjerao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera SNSD-a, vojničkim jezikom rečeno, na povlačenje na rezervni položaj, no znači li to da će tamo tek (sa)čekati da bura prođe ili je pak riječ o ozbiljnom zaokretu Vučićeve politike, ne ovisi samo o zvaničnom Beogradu. Što će reći da su izgledna dva moguća scenarija: ako Evropa pristane na tviteraški populizam Olivéra Várhelyija – već u aprilu, nakon srbijanskih izbora – ne gine nam mnogo žešća repriza eskalacije incidenata kakvi su pratili proslavu 9. januara, o čemu svjedoči Dodikov nastup na RTS-u iste noći u Beogradu gdje je čvrsto ponovio da od svojih (konačnih) planova ne odustaje.
Ispričnica za bijeg
Ako, pak, Evropska unija istraje u najavama svog dogovornog nastupa sa Sjedinjenim Američkim Državama o ozbiljnijem pristupu Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini, onda će se obistiniti prognoza Dušana Janjića kako je došlo vrijeme da se “Dodik sklanja sa političke scene na kojoj ga svakako uskoro neće biti”.
U ovom času izvjesno je zapravo da su najnovije američke sankcije – kojima je Dodik podebljan na crnoj listi zbog korupcije, a što je samo početak tog ozbiljnijeg procesa – počele da pokazuju rezultate. I ovdje je zaista najmanje riječ o tužbi koju je (sin) Igor Dodik najavio protiv odlazećeg (kako to voli reći otac Milorad) američkog ambasadora iz BiH Erica Nelsona, koji je u oproštajnom intervjuu za Oslobođenje i Nezavisne novine, objašnjavajući razloge stavljanja ATV-a na istu listu, precizirao kako nije riječ o medijskim već o tenderskim nastupima i njihovoj zloupotrebi. SAD tvrde da su sankcije tek na početku, što bi trebalo značiti da će se Dodiku na crnoj (antikorupcijskoj) listi pridružiti i drugi zaslužnici za ovakvo jadno stanje u našoj zemlji, što i dalje ne nudi odgovor na pitanje šta sve to znači za mir na Balkanu. Živa je istina da je – nazovimo je tako – čuvena međunarodna zajednica već predugo pod stavku izbornih bitaka stavljala atake na mir, što su domaći korupcijski šampioni iskoristili za mobiliziranje ratnih bubnjeva, u čemu je Dodik zaista izvan konkurencije, toliko da su o tome počeli javno da govore i opozicijski lideri u Republici Srpskoj, upozoravajući na štetnost njegovih ambicija i po sam entitet. Drugi, dodatni problem je u činjenici da su zapaljivi incidenti savršena ispričnica za bijeg od (korupcijske) odgovornosti. A Dodik je već prešao crvenu liniju, onu s koje je povratak neizvediv, s obzirom na to da je apsolutna utopija da će prihvatiti poraz.
No, čini se da je Aleksandar Vučić shvatio razmjere problema. Za razliku od domaćih političara, koji ni prstom ni repom mahnuli nisu niti pokazali potrebu da odlaskom među povratnike u Prijedor, Foču, Gacko, Doboj, na Ilidžu… daju vlastiti doprinos smirivanju strasti i prije svega umirivanju povratnika, Vučić je otišao u Priboj da “smanji međunacionalne tenzije” i makar svojim istupima demonstrira kako se protivi manifestacijama mržnje i opjevavanja novih genocida. U petak je napravio korak više: Dodika je ugostio u vili Mir, čije i samo ime simbolično treba da posvjedoči o namjerama srbijanskog predsjednika. No, ova veleljepna građevina za Dodika ima i ličnu historiju: vila Mir je na Dedinju, gdje se i sam smjestio u komšiluku, ali je mnogo poznatija kao kompleks u Užičkoj ulici u kome je čuvena rezidencija koju je NATO razorio tokom bombardovanja 1999. godine, a u kojoj je neposredno prije toga živio Slobodan Milošević sa porodicom: upravo u vili Mir Milošević je 2001. godine i uhapšen. Za one koji su zaboravili – Dodik jeste imao problema i sa Karadžićem i sa Mladićem, o čijim je ratnim zločinima među prvima javno progovorio i na čije je hapšenje svojedobno pozivao (to što se u međuvremenu odlučio predomisliti, druga je priča), ali je i u godinama rata i poraća gajio dobre veze s Miloševićem. Vilu Mir danas Vučić koristi za tajne i manje tajne sastanke, neki kažu da u njoj praktično i živi, no kako god bilo, nije nimalo slučajno izabrao da baš tu, na mjestu s kojeg su dirigirani ratovi na Balkanu, članu bosanskohercegovačkog Predsjedništva objasni da se interesi Srba preko Drine najbolje brane radom u državnim institucijama. Vučić se ponudio da (o)poziciji i lično objasni razloge svoje tople preporuke, a Dodik je tek najavio svoje razgovore i sjednicu Narodne skupštine početkom februara koja će, tobože, demokratski razmotriti Vučićevu poruku. Iste noći, evropski komesar za susjedstvo i proširenje tvitao je vijest kao da je osobno razriješio sve balkanske probleme. Várhelyiju se očito žurilo, nemali je broj europarlamentaraca koji traže istragu o njegovim domunđavanjima s kreatorima balkanskog haosa, da ne kažem otvorenoj podršci Dodikovom secesionizmu, te je bjelodano jasno da na ovaj način čuva i vlastitu pozadinu, a i ambicije šefa svoje države Victora Orbana s kojim EU i bez Dodika ima dovoljno problema. Nema uopće sumnje da Vučiću ovakvi raspleti odgovaraju, kao što je ima još i manje da će Dodik pokušati ovaj Várhelyijev manevar predstaviti kao pobjedu svojih saveznika – od Rusije preko Mađarske do Lajčaka i francuskih desničara, te cijelu priču komunicirati upravo kao odlaganje otcjepljenja do proljeća. Vučić je očito i na to računao pa baš zato predsjednik Srbije iz vile Mir i nudi svoje posredovanje kod Dodikovih saveznika, ali i opozicije: time zapravo konačno skida teret izdajništva srpstva sa SDS-a, PDP-a i ostalih Dodikovih političkih protivnika koji im je vlasnik SNSD-a – zahvaljujući i tenderima ATV-a – nametnuo.
Dodikov odlazak ili o(p)stanak
E sad, posve je drugo pitanje šta će povratak na posao višemjesečnih neradnika (niko nije toliko naivan da povjeruje kako je povlačenje dužnosnika iz RS-a ostalima tako teško palo) donijeti institucijama BiH i kako će utjecati na zagađenu međunacionalnu atmosferu. Pravi ispit je vrlo brzo, s obzirom na to da u našu zemlju (opet) stiže dvojac Palmer – Eichhorst da nastavi svoju nemoguću misiju. Ako se pokaže minimum spremnosti da se obavi makar prvi korak izbornih reformi, onaj koji bi omogućio transparentnije i poštenije izbore, recimo da bi potpuno sluđen i isprepadan narod (svih vjera i nacija) imao razloga da povjeruje kako se pomičemo pa makar puževim korakom naprijed. Tu na scenu stupaju HDZ i Dragan Čović, tačnije to je praktični ispit iskrenosti o opredjeljenju u evropsku budućnost u koju nam se lider/europejac tako silno zaklinje. Pokazat će se, naime, i koliko pije vode Plenkovićevo angažiranje na peglanju odnosa dvije zemlje (je li Milanović na odmoru ili je zaista primirio?), ali i spremnost već pomenutog dvojca da razumije dubinu problema u državi u kojoj oni nastoje mijenjati paragrafe dok se ljudima prijeti krvavom Drinom, a autobusi izgnanika sve puniji putuju ka Zapadu. Isplivat će, naravno, na površinu i stepen državotvornosti bošnjačkih politika koje se, sve zaklinjući u BiH, bave isključivo vlastitim interesima nespremne da o državi razmišljaju izvan relacije Marindvor – Vijećnica. A iznad svega, pokazat će se spremnost našeg pravosuđa da se dohvati vlastitog posla: ne mogu američke crne liste, sve da ih pojedinačne zemlje EU isprate onako kako obećavaju, napraviti značajnu razliku a da se u Bosni i Hercegovini ne kreira politička klima koja će potaknuti tužiteljstva na rad ni po babi ni po stričevima, očevima, suprugama i ostaloj familiji i partijskim poslušnicima. To je ključ našeg problema koji je Dodiku i dao krila i zbog čega je uostalom Milan Tegeltija i završio – sve sa suprugom – na crnoj listi SAD-a. A kandidata ima napretek. I brzina obračuna s njima – makar to bilo povlačenje ravno Kukićevom koji je svjestan da “SAD sigurno ništa nisu napamet donijele” – direktno će utjecati na Dodikov odlazak ili o(p)stanak.
Evropska unija pokazala je iznenađujuću odlučnost (sa ili bez navodnih znakova) u reakciji na događanja od 9. januara u Banjoj Luci.
„Dozvolite mi da počnem s podsjećanjem da Evropska unija odlučno osuđuje negativnu retoriku koja izaziva podjele i zapaljivu retoriku korištenu na ovim proslavama, u nedjelju kod čelnika Republike Srpske. Takvom retorikom i postupcima, kao što smo vidjeli, rukovodstvo Republike Srpske pokazalo je da je samo dodatno pojačalo tenzije među zajednicama u Bosni i Hercegovini i da dodatno povećalo tekuću političku krizu. Ovu krizu treba riješiti, a ne produžavati i ne produbljivati. U sinoćnjoj smo izjavi bili vrlo jasni o negativnim posljedicama takvih radnji i ponašanja. Također smo bili vrlo jasni u pogledu našeg žaljenja, što smo vidjeli neke partnere koji podržavaju ovakve akcije i takvu retoriku i takvo ponašanje, jer to ugrožava regionalnu stabilnost i ugrožava dobrosusjedske odnose u regionu. A oni partneri koji su pružali takvu podršku znaju na koga mislimo. Dakle, ne treba ih posebno izdvajati, a svi znaju ko je tu bio i ko je podržavao ovo neodgovorno, podijeljeno i negativno ponašanje tokom proslave. Dakle, svi moraju biti svjesni da to nije prihvatljivo za Evropsku uniju, ako zemlje, i ako partneri u procesu akvizicije, u našem neposrednom susjedstvu, na zapadnom Balkanu, nastave sa takvim ponašanjem, to će se odraziti na njihove napore da se približe Evropskoj uniji. I mislim da je u tom smislu izjava bila vrlo jasna”, rekao je Peter Stano.
Glasnogovornik EU se potom našao na “roštiljanju” novinara da bude jasniji, precizniji, da izgovori riječ “Srbija”, kada govori o “partnerima” koji “podržavaju ovakve akcije”…
Naravno, to se nije desilo.
I izostanak da EU bude “do kraja” i u riječima i u djelima otvorio je novo polje medijskog šamaranja Brisela.
Logično! Ovakva izjava EU jeste neuobičajena. Istovremeno, ona je i poprilično kasna. Da je emitirana, na primjer, u oktobru ove godine, imala bi drugačiji učinak.
Ali, budimo pošteni, ovakva kakva Evropska unija jeste, i jučerašnja izjava i današnje njeno ponavljanje i dodatno “glancanje” jeste iskorak.
Ko iole prati institucije EU sjetit će se barem 10 situacija u kojima se od EU očekivalo da bude i direktnija i oštrija, ali se to nije desilo.
Evo, na primjer, Unija se više nego izbrukala u vrijeme kada su buktale demonstracije u Bjelorusiji protiv Aleksandra Lukašenka. Svi su bezmalo odmah bili za to da se brutalna izborna krađa koju je proveo diktator u toj zemlji strogo kazni.
A onda se pojavio Kipar (čuj, Kipar!) koji je saglasnost uslovio s tim da se prvo na “crnu listu” nađe Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske, te njegovi sljedbenici, pa da se onda udari po Lukašanku.
I bili su vro tvrdoglavi u tom stavu da je EU izgubila par mjeseci dok Kipar nije “spustio ručnu” i sankcije Lukašenku krenule.
I to je, dakle, samo jedan od niza sramotnih primjera.
(Nećemo sada o stalnom ponavljanju brukanja EU u slučaju Sjeverne Makedonije i Albanije. I nećemo sada o sramnoj reakciji na demonstraciju vojne sile, sa sve ruskim ambasadorom iz Beograda na granici, u slučaju Kosova…)
Dakle, mora nam biti jasno – kakva je EU, ovo što je Stano iscijedio iz nje je na nivou čuda!
Naravno, sada ostaje veliko pitanje kakva i kada slijede djela.
Izjava jeste kakav – takav iskorak naprijed.
Sankcioniranje vlasti entiteta RS, ali i poslovnih subjekata koji sve to finansiraju, te šamari Srbiji, nešto su na čemu će se mjeriti istinska odlučnost EU. Ako je suditi po aktivnostima na terenu, Unija će, kao blok, biti zadnja koja će nešto konkretno uraditi.
Jer ima 27 konstituenata i svaki od njih – od velike Njemačke do tog smiješnog Kipra – imaju istu moć – pravo veta. Od koga je, “čudo” je…
Nema mi pomoći: svakog januara, u ovo vrijeme, dok jedni planiraju zimski odmor prisjećajući se snježnih radosti, drugi sumiraju godinu, a treći rezimiraju zbivanja oko 9. januara, ja razmišljam o prevari svih prevara koju nam je servirao Miroslav Lajčak. Ima tome ravno 14 godina, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Negdje uoči Božića 2007. odlučio je okupiti novinare, istraživače, a sve da bi – pazi sad – zatražio pomoć u borbi protiv korupcije. Hoće, rekao je, odmah iza Nove godine da napravi snažan antikorupcioni tim OHR-a, ali mu trebaju primjeri i dokumenti.
Velike i sitne ribe
Ekipa Dana, Slobodne Bosne, Senad Hadžifejzović, Bakir Hadžiomerović, za divno čudo, složni i jedinstveni – tu smo! Moje muške kolege velikodušno su me izabrale za koordinatoricu rečenog zadatka, tako da sam desetak dana provela sortirajući dokaze, tekstove i snimke ozbiljno inkriminirajućih afera i vjerovali ili ne, nekako u ovo doba 2008. sa dva velika cekera (nije bilo šansi da ih sama odnesem!) zakucala na vrata OHR-a. Da Lajčaka sve dočeka spremno! O kako smo svi skupa bili naivni! Ne samo da je izostao tim i snažna borba protiv korupcije već se ispostavilo da su našim dokazima počeli da mašu, sve hvaleći se poštenjem, najrigidniji akteri korupcijskih afera, kojih, ponavljam, ni tada – kao ni danas – nije manjkalo. No, da je posustala naša spremnost da vjerujemo u pomoć međunarodnih predstavnika (u to su se doba u Tužiteljstvu BiH korupcijom i bavili strani tužitelji), ne trebam naglašavati, a Lajčak nam je svima postao pristojna definicija zaštitnika korupcije, dostojan pandan domaćim političarima ogrezlim u vjerovanju da su oni i zakon i država i moć i narod i partija, ne tri, dakle, već pet u jedan.
Mirsad Kukić je u tome času već bio pravosnažno osuđen: kao generalni direktor rudnika Banovići prekoračio je granice službenog položaja (domaći eufemizam za korupciju), omogućivši nezakonito pribavljanje koristi drugim osobama, među kojima je i njegova majka, stoji u presudi iz 2006. godine, koja je 2014. brisana iz kaznene evidencije, s obzirom na to da je svoje odslužio. Danas je zastupnik u Parlamentu BiH, a i prije i poslije presude Kuko je radio isto – vladao Banovićima po vlastitom nahođenju, ne obazirući se mnogo na detalje od kojih su satkani zakonski paragrafi. Mirsad Kukić je upravo korupcijom izgradio moć koju je godinama koristila SDA, a kada ga je u proljeće 2018. godine isključila iz svojih redova, napravio je vlastitu PDA i nastavio svojom mrežom (korupcije) ne samo saučestvovati u politici već i učestvovati u vlasti kao važan faktor. Nema partije koja nije s Kukom sklapala dealove, pa valjda zato i ne treba da čudi prva Kukićeva reakcija na stavljanje na američku crnu listu: iznenađen i uvređen, kazao je kako je SAD neko doveo u zabludu! Sada, navodno, razmišlja o ostavci, no Kukić je – pravo govoreći – samo metafora domaće korupcije, koja je u korijenu vladanja Bosnom i Hercegovinom i koja je najmanji zajednički sadržilac političkih partija bez obzira na njihovu snagu i moć, etnička i ostala određenja. Godinama već slušamo kako će kad pobijede birati stručne umjesto podobnih, poštene na račun odanih i kvalificirane umjesto rodbine i prijatelja, a čim namirišu vlast, počnu padati časne partijske kako su njihova podobna, odana i nedovoljno kvalificirana braća, kumovi, supruge i ostala familija moralne vertikale koje donose preporod.
Kukić je, može se i tako reći, bošnjačka inačica Nikole Špirića, no i jedan i drugi su sitne (korupcijske) ribe. Kapitalac je, naravno, Milorad Dodik, već odomaćeni kadar američke crne liste, kojem su u posljednjem paketu sankcije proširene, da ne kažem uduplane. Od 2017. kada je stavljen na crnu listu zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, hvalio se svojom borbom protiv velikih sila, sve glumeći nacionalnog heroja. Već tada je bio heroj korupcije, još je ranije, naime, dao onu čuvenu izjavu o tromilionskom kreditu IRB-a RS-a njegovom sinu Igoru: “Pa šta treba, da se dijete drogira?” Dijete je od prvobitnih voćarskih ambicija odustalo, pronašao se u IT sektoru, koliko je u međuvremenu kreditiran, o čemu sve odlučuje, vjerovatno ni sam ne zna, no u prilično je uvezanom lancu firmi koje se vrte oko medijskog sektora i Alternativne televizije, koja se također našla na listi sankcioniranih. Iako ovih dana pljušte dušebrižničke ovacije slobodi govora u RS-u, živa je istina da je ATV Dodikov propagandni servis koji se time čak i ponosi. On se na ATV-u ne pita, već sam odlučuje, i što je najtužnije, on je osobno od ATV-a napravio servis mržnje prema svima koji ne dijele njegove stavove: Srbi su izdajnici, Bošnjaci nepoželjni, a Bosna i Hercegovina nevolja iz koje on za Srbe traži izlaz. I sve im to debelo naplaćuje: da je drugačije, ne bi plaćom od politike svoje imanje u Laktašima protegao i na susjednu općinu. O da, znamo svi da Dodik nema imovine u SAD-u, njega – kao i Špirića – mnogo više brinu bliže evropske destinacije i otuda su sankcije Evropske unije daleko veći teret, da ne kažem strah.
Naravno, američke sankcije Dodiku i ATV-u, poput onih nedavno izrečenih grupi Srba sa sjevera Kosova, nisu nimalo za odbaciti: kako god se to kome činilo, sankcije ove vrste su put u (poslovnu) izolaciju, a znamo jako dobro da su ovdašnji političari i najveći biznismeni. Dodik je, zapravo, samo prvi koga je Bidenova administracija javno prozvala. Da domaće pravosuđe, diljem Balkana, radi svoj posao, ne bi državni američki sekretar Antony Blinken niti OFAC morali govoriti o korupciji u našim zemljama. A da je epska, znamo i bez njih, no ono što se pravimo da ne znamo jeste dubina do koje je korupcija prodrla u naše živote. Najveća zasluga svakako pripada domaćim velikim ribama, ovdašnjim političkim liderima, ali rame uz rame s njima je pravosuđe koje im to omogućava. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prije koji dan je, braneći Dodikove pozicije na novoj crnjoj američkoj listi, objašnjavao kako je godine proveo po sudovima, no zaboravio je valjda kako su procesi protiv njega prvo razdvojeni na 14 dijelova, potom su dokazi nestajali pješke po Sarajevu, da bi se na kraju izborio za promjenu toka rijeke kako bi njegova hacijenda imala položaj dostojnika vrijednog izmjene Izbornog zakona. Milan Tegeltija nije učestvovao u spašavanju političara Dragana, ali jeste u sprečavanju brojnih istraga korupcijske mreže HDZ-ovih tajkuna. SDA je svoje probleme davno riješila: podjelom na podobne i odane, kapilarnom mrežom korupcije zapravo štiti svoje finansijere i strogoću trenira na nepoćudnim. Zbog svega toga, Tegeltijina najnovija pozicija, ona koju sa suprugom Tijanom ima na crnoj listi, doima se kao posljednje (američko) upozorenje pravosudnoj hobotnici u BiH da odmakne od pogađanja i dohvati se posla. I konačno suoči sa korupcijom.
Tužna istina
U najavama novih mjera američke administracije s ciljem očuvanja mira na Balkanu i borbe protiv korupcije, spominju se enormne brojke. Naš kolega iz Banje Luke, pozivajući se na diplomatske izvore iz Beograda, objavio je prije koji dan kako su sankcije spremne za još 52 osobe, odnosno firme iz RS-a, 54 iz Federacije, a čak 400 iz Srbije?! Uz tvrdnju da na listi (recimo) nema Fadila Novalića, ali ima i Bakira Izetbegovića i Bisere Turković, te da je najveći predstavnik HDZ-a upravo Čović, uvjerava nas kako se steže obruč oko široke mreže Dodikovih biznisa, a sve zato što SAD hoće da razgolite korupcijsko herojstvo političara koji se kriju iza nacionalnih interesa. Čak i da se takvo nešto dogodi, ostaje tužna istina da bitku za BiH moramo izvojevati na domaćem terenu, borbom protiv korupcije u vlastitim atarima i potragom za onima u politici koji će konačno primijeniti vlastita obećanja. Umjesto trgovine interesima i ličnih ambicija da budu izetbegovići, čovići i željke. Dodik je svakako izvan kategorije.
Ministarstvo finansija SAD je 05.01.2022.godine je objavilo da je proširilo sankcije Miloradu Dodiku, dok su sankcije izrečene i Alternativnoj televiziji Banja Luka, kao i Mirsadu Kukiću, Milanu Tegeltiji i njegovoj supruzi Tijani Tegeltiji. Sama Izvršna naredba predsjednika SAD-a Joea Bidena 14033 nosi datum 08. juni 2021.godine, i istom je blokirana sva imovina koju fizičke ili pravne osobe na koje se sankcije odnose posjeduju u SAD, i ne može biti prodavana, povučena ili na bilo koji način ne može biti istom raspolagano. U odnosu na Milorada Dodika, sankcije su proširene radi podrivanja institucija BiH pokretanjem kreiranja paralelnih institucija u Republici Srpskoj. Nadalje, zaključeno je da je Dodik koristio svoju službenu poziciju da akumulira lično bogatstvo putem raznih formi korupcije.
No, da vidimo šta ove sankcije znači. Iako se na prvu čini da se radi “samo” o blokiranju eventualne imovine u SAD i zabrani putovanja u SAD, to nije sve. Upravo to “nije sve” i jeste suština. Naime, osim ako ne dobiju opštu ili posebnu dozvolu izdanu od strane OFAC-a ili izuzeće, sve transakcije osoba iz SAD-a ili unutar (ili u tranzitu) Sjedinjenih Država koje uključuju bilo kakvu imovinu ili interese u imovini određenih ili na drugi način blokiranih osoba općenito su zabranjene. Zabrane uključuju davanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od strane, ili u korist bilo koje blokirane osobe, ili primanje bilo kakvog doprinosa ili pružanje sredstava, dobara ili usluga od bilo koje takve osobe.
Posljedice ove zabrane su u stvari ono što je problem. Problem nije blokada eventualne imovine u SAD ili zabrana putovanja. Ovom odlukom su fizička i pravna lica na koja se sankcije određene/proširene ograničene-blago rečeno u svojim zvaničnim poslovnim aktivnostima, a u suštini onemogućene.
Bilo koja firma ili poslovni partner mogu doći i sami u situaciju da im budu izrečene sankcije, jer ono što je, prema gore citiranom pojašnjenju Ministarstva finansija SAD-a, potrebno da se utvrdi da bi pravno ili fizičko lice došlo u situaciju da im se izreknu sankcije, blokira imovina-je veza sa SAD. Ta veza sa SAD se može vrlo široko tumačiti-transakcija može imati vezu sa SAD ako uključuje pravno ili fizičko lice iz SAD, proizvod iz SAD, tehnologiju, softver, ili ako uzrokuje ili uključuje aktivnost na teritoriji SAD. Ono što je važno istaći je da i pravna i fizička lica koja nisu iz SAD se mogu uključiti u posao koji uključuje vezu sa SAD i na taj način prekršiti sankcije. Više o tome možete pročitati ovdje. To bi predstavljalo npr. transakcije koje uključuju uposlenika iz SAD ili poslovne partnere, uvoz ili izvoz robe koja potiče iz SAD, transakcije koje u bilo kom trenutku uključuju banke SAD (gdje god se poslovnica nalazila). Veliki broj banaka imaju svoje korespodentne račune u američkim dolarima, te je samim tim uspostavljena veza sa SAD-om.
Kancelarija za kontrolu strane imovine Ministarstva finansija SAD je generalno definisao SAD pravnu ili fizičku osobu kao državljanina SAD (gdje god da je naseljen), stranca sa stalnim boravkom u SAD (gdje god da je naseljen), pravno lice organizovano po zakonima SAD ili unutar jurisdikcije SAD (što uključuje SAD banke i njihove poslovnice gdje god da su smještene) ili bilo koju osobu koja je prisutna u SAD.
U odnosu na svjesno kršenje sankcije postoji krivična odgovornost za pravna i fizička lica, a fizička i pravna lica su dužna pratiti da li posluju sa fizičkim ili pravnim licima koja se nalaze na listi onih kojima su izrečene sankcije. Propisane maksimalne krivične sankcije su 1 milion dolara ili do 20 godina zatvora, za svaku povredu, a sama sredstva kojim je počinjeno kršenje sankcija mogu biti oduzeta (bez bilo kakvog limita). Pored krivične odgovornosti, može postojati i građanska odgovornost, koja se može ticati ukidanja dozvola za poslovanje i sl.
Jasno je da se radi o vrlo široko postavljenim kriterijima i veoma strogim zapriječenim sankcijama, koje će objektivno imati veliki uticaj na lica na koja se odnose. Ilustracije radi, 26.08.2021.godine je Banka Kine (Bank of China) postigla sporazum sa Ministarstvom finansija SAD, kojim se obavezala da plati 2 329 991, 00 dolara, radi potencijalne građanske odgovornosti radi procesuiranja transakcija u mogućem kršenju sankcija izrečenih Sudanu.
(Autor teksta je pravni ekspert sa dugogodišnjim iskustvom u međunarodnim institucijama)
“Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, “nedostaje mu obraza i islamskog morala“…
To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!
Grijeh akademika Karića
Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.
U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je“kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu“, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.
“Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci“, napisao je akademik Karić.
Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.
“Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice “Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!“, naveo je Karić te dodao: “Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše “muslimanske“ ili naše “islamske strane“, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!“.
“Nema šanse!”
Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.
Zatim je “zagrmio”:
“Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljstvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.
Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.
Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?
“Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala“, “raskrinkava” Begović.
Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.
Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.
Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:
“Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.
Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.
Stvaranje monstruma
Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovatno mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.
Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljaga za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.
Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…
Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas “diše na škrge”. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!
Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?
Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne samo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa isključivo iz pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).
Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila!
Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.
Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire upravo Teror i Silu.
Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!
Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović uzme sebi za pravo da ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, fesad, proganja – i za to ne odgovara.
Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem!
Protiv takvih “purgerskih mumina“ (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!
Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:
“Ne liče na junake, anajtežeih jeuplašiti prijetnjom”
Ovdje Sila na prolazi!
(izvorni tekst Faruka Velea objavljen je na portalu ins.ba)
U predvečerje katoličkog Božića, nakon što sam jedva osvojila taxi, vozač mi je – uz izvinjenje što sam čekala – ispričao kako već treći put toga dana silazi s Jahorine: turistima vrijeme ne da skijati, pa dolaze u Sarajevo. Da je bar ljepše okićeno, smrsim ja, a on uzvrati: “I ovo im je previše – nije to naš praznik!”. Debata koja je uslijedila jedva se okončala nakon što je promašio traženu adresu, no moram priznati da sam svog sugovornika najviše naljutila preporukom da pogleda fotografije Banjaluke, koja, za razliku od Sarajeva, zaista bliješti. Sasuo je na mene salvu pridika o talu Čovića i Dodika, kršćanske ljubavi usmjerene protiv muslimana i primjere iz opsjednutog Sarajeva, no od priče o ratu naprasno je odustao nakon što sam ga priupitala u kom je tačno rovu bio. Ova mi je vožnja bila prva misao kada je Bosnom pukla bužimska bruka: znamo već, Mersudin Nanić, načelnik Općine Bužim, obračunavao se s panoom u središtu svoga grada zato što su na njemu bile ispisane čestitke za Božić i Novu godinu! Ovaj kadar SDA, pano sa čestitkama proglasio je “neprimjerenim sadržajem i provokacijom”, a da bruka bude kompletna, potrudila se njegova partija koja je punim stala iza načelnikove odluke o uklanjanju panoa.
Agresija na Božić i Novu godinu
Ne, naravno, nije to prva agresija SDA na Božić i Novu godinu. Na današnji dan 1996. tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović poslao je otvoreno pismo uredništvu Televizije BiH izražavajući neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Dedom Mrazom te “drugim simbolima stranim našem narodu”. Iako je raspojasanost, tvrdili su bolji poznavatelji SDA (ne)prilika, targetirala Muhameda Šaćirbegovića, tada ljubimca bošnjačkog vrha, ostao je gorak okus dočeka te prve poratne nove godine zbog spremnosti partijskog lidera najjače bošnjačke partije da sebi da za pravo propisivanje “ispravnog” načina proslave i radovanja “svog naroda”, ali još i više zbog toga što je ta “ispravnost” automatski značila atak na slavlje i radovanje drugih i drugačijih. Da je Izetbegović (otac) za ovakve istupe imao saveznika u tadašnjem lideru IZBiH, bila je javna tajna, koja je puno godina kasnije (2008) kulminirala nizom odluka tadašnje direktorice dječijih vrtića u Sarajevu Arzije Mahmutović koja je iz igraonica protjerala ne samo Deda Mraza već i sve “druge simbole strane našem narodu”. Hoću zapravo reći da su uoči ove 2022. samo naivni mogli biti iznenađeni sramnim nastupom bužimskog načelnika i još sramnijom podrškom takvom nastupu iz njegove partije.
Hrvatski narodni sabor BiH ocijenio je poruku bužimskog načelnika najboljim pokazateljem “kako SDA vidi modernu i građansku” državu BiH: “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer ‘moderne i građanske’ države kako je očigledno promišlja SDA. To je valjda taj primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, naveli su uz očekivanje da i SDA i načelnik Nanić upute ispriku zbog ovoga sramnog ispada. “Ne katolicima niti nekome Hrvatu, nego svim normalnim ljudima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem konstitutivnom narodu ili konfesiji pripadali”, poentirali su s pravom iz HNS-a BiH. Uslijedile su i slične reakcije ostalih stranaka, a prava lekcija političarima i isključivim politikama očitana je u Zenici. Braneći čast svoga grada, Zeničani su u roku odmah prefarbali pano na kome su sljedbenici ispravnog puta željeli poručiti kako “jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio tradicije Bošnjaka”.
Jedni radikalizmi hrane druge
Čini mi se, ipak, važnim istaći dvije reakcije. Prvu je sjajno ispisao profesor Fakulteta islamskih nauka, inače renomirani pisac i suradnik našeg Oslobođenja Enes Karić u uvodniku Preporoda. U tekstu “Krik počasnog građanina Bužima” Karić kao musliman ustaje protiv skidanja bilborda i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke zato što ona “ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine”. Osvrćući se na višegodišnje “glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole”, jasno kaže koliko se uvijek “gnušao nad tom našom glupošću” i poručuje: “Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”. U post scriptumu Karić podsjeća na to zašto je – još za vakta Alije Izetbegovića (1995. godine) i projekta vrijednog milion dolara – proglašen počasnim građaninom Bužima, objašnjavajući da baš zbog tog statusa uzima sebi za pravo da “dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održi vazi-nasihat”. I reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović je počasni Bužimljanin i također nije imao dvojbi: IZBiH ne vidi ništa sporno u čestitanjima vjerskih praznika vjernicima drugih religija, jer IZBiH poštuje sve vjerske praznike drugih konfesija i ona to pokazuje time što pripadnicima tih konfesija javno upućuje iskrene čestitke povodom njihovih praznika.
Ova dva primjera izdvajam zato što je znakovito da među Bošnjacima multikulturu najsnažnije zagovaraju i brane muslimani vjernici i današnja Islamska zajednica. Ako bismo htjeli ići korak dalje, morali bismo priznati da to i u ovoj konstelaciji odnosa i političkih snaga pokazuje staru tezu da jedni radikalizmi hrane druge, da zapravo ništa nije potrebnije Miloradu Dodiku i njegovoj agresiji na Dejtonski ustav od SDA-ovih progona jelke, Božića i Nove godine, odnosno da nema tih međunarodnih faktora koji više navijaju za izmjene Izbornog zakona po volji HDZ-a BiH koliko je argumenata za ugroženost Hrvata i katolika u BiH, pa samim tim i za tražene izmjene, ponudio bužimski SDA načelnik. Ovo sveto trojstvo SDA-HDZ-SNSD se hrani isključivošću i progonima drugih i drugačijih, no dodatni je problem što oni koji zagovaraju građansku i multietničku Bosnu i Hercegovinu to rade blijedo i nedovoljno artikulirano pa smo danas, na početku izborne 2022. godine, u paradoksalnoj situaciji u kojoj o zajedništvu ne govori ljevica, već Islamska zajednica. Sarajlije su na svoj način reagirale: 30. i 31. decembra majice, džemperi i kape s Dedovima Mrazovima nisu samo bili traženi artikli već su se nosile i po javnim ustanovama, firmama i naravno proslavama. Iako je glavni grad BiH – navodno zbog koronavirusa – izbjegao proslavu na otvorenom. Nek’ nam je sa srećom!
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
Vladimir Putin’s warnings to NATO that it must retreat from Russia’s borders has exposed his fear of failure, both in Ukraine and domestically. Despite his claims, Putin is not afraid of a NATO invasion of Russia or of Ukrainian attacks on Russian territory or against Russian-speakers in Ukraine. His core fear is that an independent and democratic Ukraine together with a NATO umbrella for regional security throughout Eastern Europe will expose the failure of the Russian state and precipitate the collapse of his corrupt authoritarian regime. And paradoxically, another Russian attack on Ukraine would accelerate that process.
Moscow has threatened Ukraine with an expanding military invasion and amassed tens of thousands of troops with offensive equipment along its northern and eastern borders and intensified its maritime and amphibian forces in occupied Crimea. Putin has simultaneously raised the stakes by issuing what amounts to an ultimatum to Washington. In a diatribe disguised as a document,Moscow has demanded that NATO disarms itself by pulling out troops from all front-line member states, refuse to provide membership to any other post-Soviet countries, including Ukraine and Georgia, and acknowledge Moscow’s sphere of dominance in all countries bordering Russia.
The Joe Biden administration has signaled that it will discuss security questions with the Kremlin in the coming weeks after consulting with its European allies. The high-level talks between US and Russian officials are to be held in Geneva on January 10 and will focus on Ukraine and nuclear arms control. Further dialogue is expected over the following days between NATO officialsand Moscow as well as discussions in the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE). NATO’s key allies are to be engaged throughout the process.
Given Putin’s radical demands, the White House faces two stark choices – either to try and appease Moscow or to stand firm, reject any ultimatums, and issue its own demands. Any compromises on the core principles of the NATO alliance or even a willingness to scale down NATO’s defensive posture along its eastern flank will encourage the Kremlin to demand a further retreat and claim victory over the West. Any pressure on Ukraine to allow Russia’s proxy separatist entities to gain “special status” will paralyze the state and embolden Putin.
Instead of giving any credibility to Kremlin threats or warnings, Washington should use the opportunity of high-level discussionsto demonstrate NATO’s solidarity and resolve. It can also specify Allied demands on Moscow, including returning Crimea and all of Donbas to Ukraine, removing Russia’s threatening military presence along the borders of all neighboring countries, including NATO members and partners, and terminating attempts to integrate Belarus in Russia’s security structures.
To strengthen the Western hand in preparation for talks with Moscow, Ukraine must be provided with all the weaponry it needs to make a potential Russian invasion as painful as possible. These need to include more effective defenses against missile salvos and air strikes, including Patriot surface-to-air missile systems and Stinger shoulder-fired surface-to-air missiles. An array of other equipment, including Mi-17 helicopters, initially intended for the Afghan security forces, could also be transferred to Ukraine.
Simultaneously, a list of onerous economic sanctions against Moscow in the event of another military assault against Ukraine can be specified. This must include Russia’s full isolation from financial markets and disconnection from the SWIFT financial messaging network that underpins the global banking system. All foreign assets of Putin and his oligarchic clients would need to be frozen or seized and Kremlin-linked companies blocked. And most importantly, a comprehensive oil and gas embargo of Russia’s exports would push the economy toward bankruptcy.
But why does Putin want “security guarantees” when neither NATO nor Ukraine are threatening Russian territory? The answer is a growing need for an international success amidst mounting fear of domestic crisis. Public acquiescence and regime survival have been increasingly based on an aggressive foreign policy and anti-Westernism to demonstrate Russia’s international influence.However, Putin faces the danger of miscalculating his own power and the domestic crisis will be accelerated by a military defeat amidst economic decline for which the Kremlin will be widely blamed. A further attack on Ukraine would also raise support in Western capitals for increased military capabilities along NATO’s eastern flank.
A deeper invasion and a prolonged military quagmire in Ukraine with mounting losses for Russia’s armed forces will not be sustainable. Regimes that lose wars or cannot win them when they have staked so much on victory invariably collapse in Russia. A major setback in a war with Ukraine, involving mounting casualties and wasted state resources, would propel power struggles and popular revolts against a discredited leadership and highlight the accumulated failures of the Russian Federation.
It is worth remembering that the Tsarist empire collapsed following a military defeat by Japan and a prolonged war with imperial Germany, and the Soviet Union and its East European empire disintegrated in the wake of a failed war in Afghanistan. Putin’s power and credibility and Russia’s survival in its current territorial form would be the casualty of a broader war with Ukraine and an escalating confrontation with the US and NATO.
Putin’s chest-beating abroad indicates that economic and social conditions in Russia are deteriorating and that he may need another foreign escapade to shore up his credibility and ensure his political survival. In a heated recent video conference with Russia’s Presidential Human Rights Council, Putin rejected a proposal to let Russia’s federal regions secede if they no longer wanted to be part of the state. He warned of a repeat of the bloody Yugoslav wars and claimed there were 2,000 territorial claims inside Russia that should be treated “very seriously” as they could rupture the country.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
