Analize

Dok EU daje zeleno svjetlo Gruziji, Moldaviji i Ukrajini: Ima li u Briselu mjesta za muslimane?

Ako je suditi po prijedlogu Evropske komisije da se Ukajini i Moldaiji dodijeli kandidatski status, a Gruziji odobri isto uz određene uslove, a da se nisu ni “počešali” kada je zapadni Balkan u pitanju – mjesta za muslimane u Evropskoj uniji, prema svjetonazorima birokrata – nema!

Mnogo je rupetina u mišljenju Evropske komisije!

Po prvi put u historiji, EU je voljna kandidatski status dati državi koja je suočena s brutalnom agresijom i koja stabilno gubi komad po komad teritorije. Sada je već sigurno petina Ukrajine pod kontrolom Rusije. Veliko je pitanje da li će Kijev ikada uspjeti vratiti taj teritorij.

Isto tako, petina Moldavije pod ruskom je kontrolom. Tzv. Transnjistrija na svom teritoriju ima i 1.500 ruskih vojnika i vojnu bazu koju koristi zvanična Moskva.

Istina, do sada se ovaj komad teritorije držao maksimalno po strani u ratu Rusije protiv Ukrajine. No, samo je pitanje kada će Vladimir Putin odlučiti aktivirati ovaj zamrznuti konflikt.

U Gruziji postoje čak dvije “transnjistrije” – Južna Osetija i Abhazija. A ipak, zvanični Tbilisi je bitno bliže Briselu, nego Bosna i Hercegovina, koja se već 20 godina reformira i “reformira”, piše politicki.ba.

Još je gore za Sjevernu Makedoniju.

Ova je država promijenila ime kako bi ušla u NATO. I uspjela je u tome. Sada, nakon 17 godina čekanja, nije ništa bliže otpočinjanju pregovora o ulasku u EU. Nešto je jako, jako, jako truhlo u Briselu! Jako!

Albanija je ispunila sve uslove za početak pregovora. Čeka se da se Bugarska smiluje i otkoči početak pregovora s Makedonijom, pa da i zvanična Tirana počne otvaranje i provizorno zatvaranje svojih poglavlja.

Kosovo je višestruko prebacilo plan aktivnosti za ukidanje viznog režima s EU.

Ovdje se Evropska komisija nema šta kriviti – krivci su pojedinačne države Unije, predvođene Holandijom i Francuskom!

Tek, u prvim reakcijama na objavu Mišljenja Evropske komisije u vezi s zahtjevom za kandidatski status Ukrajine, Moldavije i Gruzije, vidi se sve dublja podjela unutar bloka 27 država.

Austrija bezmalo ultimativno traži da se u “dijeljenju karti” kandidatskog statusa uključi i Bosna i Hercegovina. Čak je i sam kancelar te zemlje Karl Nehammer rekao da mu je nezamislio da Ukrajina prođe sa tom “nagradom” a da BiH opet ostane kratkih rukava!

Njemačka ministrica vanjskih poslova također je u priču uključila zapadni Balkan i zatražila da se ukine jednoglasje u vanjskoj politici EU.

Poljska, s druge strane, presretna je najavom da bi zvanični Kijev mogao imati taj famozni kandidatski status.

“Put Ukrajine prema EU bit će jako dug. U pitanju je dvocifrena brojka. Drugi broj je “nula”. Ne znam hoće li ispred te nule biti “1”, “2”, “3”…”, rekao je nedavno jedan evropski zvaničnik u Briselu.

BiH je već dobrano zagazila u drugu deceniju svog “reformskog evropskog puta”. Ako bi smo analizirali ko je kriv što sve traje toliko dugo, krivica se može podijeliti. No, ne i na ravne časti.

Niko ne spori da su se u Evropskoj komisiji utrkivali da se za BiH propišu što nemogućiji uslovi za njen dalji napredak prema EU.

Kako to izgleda, najbolje se može vidjeti na primjeru dva puta propale izborne reforme.Brisel svim silama nastoji držati BiH podalje od evropskih vrata.

U samoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo imali utrkivanja naših političara i državnih službenika ko će napraviti veću budalaštinu na evropskom putu. Da ne idemo u detalje, a znamo ih, kao i imena političara i šta su radili u birokratskim ćoškovima Evropske komisije, evo jednog primjera:

Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizacji i pridruživanju, u tom su aktu navedene i kvote za izvoz. Ako mislite da možete pretpostaviti stepen imbecilija koje su tamo navedene, varate se.

BiH je tako tražila, a Brisel odobrio, da se na tržište EU može plasirati između 100.000 i 200.000 (tona) litara vina šampanjac i pjenušac. I onda je neko otkrio da BiH skoro da i ne proizvodi tu vrstu vina!

Naravno, sada svi mi možemo reći – pa dobro, to jeste budalaština. Ali hajte je uporedite sa imbecilijom koja će ući u anale briselskih domišljatosti, da se kandidatski status dodijeli državi koja na svom teritoriju ima dvije ruske paradržave!?

Mišljenje Evropske komisije o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji je odlično!

Ono pokazuje svo licemjerstvo birokrata iz Brisela koji dugi niz godina treniraju strogoću posebno nad BiH, a onda sve “kompenziraju” servilnošću na drugim mjestima pokazujući da niti imaju principe, niti znanje.

Da! Ukrajina treba biti kandidat i tu se državu mora ubrzano “usisavati” u evropske institucije i fondove. Ali isto tako to mora važiti i za Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu. I kandidati moraju biti Moldavija i Gruzija!

Crnoj Gori se mora priznati da je najdalje odmakla i dati joj se datum ulaska! Evropska unija je na historijskom ispitu. Odluka od 23. i 24. juna ove godine bit će dalekosežna.

Ako se ona bude donosila u skladu s aktuelnim uzusima, evropsko tlo postat će rastuće nestabilno, a ratni požari redovna pojava.

A sve zbog briselskih ćata!

Bitka za Dom naroda FBiH je ključna: Briselski Sporazum ne može biti proveden dok HDZ BiH kontroliše dvanaest federalnih hrvatskih delegata

Sve dok HDZ BiH kontroliše dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, provedba “Političkog sporazuma o principima koji će osigurati funkcionalnu BiH i i ubrzati evropski put BiH” bit će nemoguća. Prvo, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, uz opozicione lidere iz Republike Srpske, ne prihvata tekst Sporazuma sve dok u njemu ne bude navedeno “legitimno predstavljanje”. A to, opet, znači da se ova stranka ne želi obavezati da će provesti tačku 5 Sporazuma u kojoj je navedeno da će politički lideri “konstruktivno će sarađivati ​​nakon izbora kako bi osigurali brzo formiranje nove zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti u skladu sa zakonom propisanim rokovima”.

Šta to, zapravo, znači u praksi?

Otkako je prošli saziv Centralne izborne komisije BiH donio  Uputstvo o rasporedu delegata HDZ BiH dobio je šansu za apsolutnom kontrolom svih procesa i na Federalnom i na nivou Bosne i Hercegovine.

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat hrvatske nacionalnosti. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 skoro sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

S obzirom na to da Dragan Čović nije prihvatio briselski Sporazum, to znači da HDZ BiH nema obavezu da učini sve kako bi, nakon izbora, vlast bila konstituisana. A da bi, recimo, bila formirana Vlada Federacije BiH, nužno je, prethodno, izabrati predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije BiH. Njih, pak, predlažu Klubovi naroda u Domu naroda FBiH. Recimo, najmanje šest delegata, od ukupno 17 u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, moralo bi potpisati kandidaturu Hrvata koji želi biti predsjednik ili potpredsjednik Federacije BiH. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nije moguće imenovati Vladu Federacije. Tako ulazimo u začarani krug koji u potpunosti kontroliše HDZ BiH koji, trenutno, kontrolira dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Upravo zbog toga Federacija BiH i četiri godine nakon izbora nema novu Vladu. Teoretski, HDZ BiH ne mora imati nijednog zastupnika u Predstavničkom domu FBiH, da bi mogao blokirati izbor Vlade Federacije BiH. Dovoljno im je da iskontrolišu izbor hrvatskih delegata u kantonalnim skupštinama i postaju nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti.

Da li postoji rješenje?

U pet kantona Federacije BiH HDZ nema ključnu ulogu. U pitanju su Sarajevski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Tuzlanski kanton. Ali, prema Uputstvu CIK-a, ti kantoni daju ukupno pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH (pod uslovom da su oni izabrani u kantonalne skupštine). Tih  pet delegata nedovoljno je za rješavanje HDZ-ove blokade, jer ta stranka ima skoro pa sigurnih 12 delegata. No, ipak, postoji rješenje i za tu situaciju.  Idemo u Srednjobosanski kanton. Prema uputstvu CIK-a, SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega tri Hrvata, te po jednog Bošnjaka, Srbina i delegata iz reda ostalih. Skupština SBK broji 30 delegata. Prema rezultatima iz 2018. godine, probosanskim strankama (SDA, SDP, SBB, DF i NB) pripada 20 mjesta, dok dva HDZ-a imaju deset zastupnika.

Ako se pogleda nacionalna struktura delegata, može se vidjeti da se njih deset izjasnilo kao Hrvati. Oni, dakle, između sebe biraju tri delegata Hrvata koji će SBK predstavljati u Domu naroda  FBiH. Svih deset zastupnika su kandidati, a nakon  glasanja, njih troje, sa najvećim brojem glasova postaju delegati. E, sada dolazimo do rješenja. Ukoliko bi, recimo, probosanske stranke od svojih dvadeset zastupnika u SBK imale četvero koji se izjašnjavaju kao Hrvati, to znači da bi, sasvim sigurno, iz tog kantona mogao biti izabran jedan delegat u Dom naroda FBiH koji nije od kontrolom HDZ-a BiH. Sa tim delegatom iz SBK-a, a u zbiru sa preostalih pet delegata iz drugih kantona (Ze-Do, TK, USK, BPK i KS), probosanske stranke bi došle do ukupno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. To bi značilo da HDZ BiH više ne može ucjenama blokirati formiranje Vlade FBiH. Osim toga, HDZ BiH u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH ne bi više imao četiri delegata, već bi bio “sveden” na tri. Time bi im se oduzela i “entitetska” većina koja je potrebna za izglasavanje odluka u Domu naroda BiH.

No, za realizaciju ove mogućnosti, nužno je zajedničko djelovanje svih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A sve te stranke su prihvatile Politički sporazum u Briselu.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevski bojkot slobode

Na prvi pogled, sve se doima savršenim: stiglo je ljeto, Sarajevo je puno turista, a prošla sedmica je pokazala i glad za događajima, suzbijanim u vrijeme pandemije. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine proslavljen je rođendan britanske kraljice, susreta, konferencija, koncerata i događanja je bilo i više no u pretkorona dobu.

Slavljen i hvaljen, a onda … 

Izdvojit ću, ipak, samo dva, oba otvorena za sve zainteresirane: Festival slobode i History Fest. Ovaj je drugi organiziran već šesti put u aranžmanu Udruženja za modernu historiju i kao i uvijek ekipa okupljena oko dr. Husnije Kamberovića istinski se angažirala da ponudi i značajne teme i kompetentne goste iz zemlje, regiona i svijeta. Centralna tema ovogodišnjeg Festa bila je “Rat, civili, migracije: Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1942. i 1992. godine” i ne treba zaista posebno naglašavati s kolikim užitkom su praćene izložbe, radionice, debate i predstavljanja knjiga, a da i ne pominjem poslasticu od prikazivanja filma “Zalazak stoljeća – Testament L. Z.” i razgovor s Lordanom Zafranovićem.

Dovoljno je, valjda, reći da imena poput Dubravke Stojanović, Xaviera Bougarela, Milivoja Bešlina, Sonje Biserko, Dejana Ubovića, da ne nabrajam dalje, obećavaju utemeljenu i argumentiranu raspravu o ponuđenim temama, provocirajući preispitivanja domaće, regionalne i globalne stvarnosti i propitujući i one tabu teme koje nisu uobičajene u ovdašnjoj javnosti. History Fest, kako god to zvučalo, namijenjen je i mladima i starima, ali ipak je fokusiran na – haj’mo to tako reći – stručniji i obrazovaniji svijet, lijevo orijentiran, spreman da preispituje prošlost i promišlja budućnost. Vjerovatno je i zato Jasmin Branković, jedan od promotora knjige Roka Markovine “Mostar: Kronika destrukcije (1990. – 1992.). Dolazi rat” odbio da u predgovoru izdanja, inače ispisanog rukom Dragana Markovine, našeg kolumniste i sina autora, ostane rečenica o poraženom čovjeku – i Roko i knjiga o Mostaru, koliko se god iz današnje perspektive doimali odveć utopijski, istinski su svjedoci da može i drugačije i bolje: ako ćemo suditi po autoru, dovoljno je voljeti onaj Mostar kojeg su definirali suživot, razumijevanje i život u čijem je središtu čovjek sa svim onim svojim vrijednostima koje su oduvijek donosile napredak. Ne, nije riječ o tehnološkim, industrijskim ili svemirskim dometima, u pitanju su temeljne ljudske vrijednosti, principi, svjetonazor i širina koja podrazumijeva poštivanje drugog i drugačijeg, borba za njegova stajališta i onda kada su svjetlosnim godinama udaljena od vlastitih. Zato Roko, partizan, Mostarac i svjedok koji nam dokumentira dijelove naše zajedničke prošlosti nije i ne može biti poražen, jer ideja za koju se zalaže i bori predstavlja onu vrstu civilizacijskog dometa koja znači bolji i ljepši svijet.

History Fest je trajao skoro pet dana, dr. Kamberović je bio prijatno iznenađen i odzivom i posjećenošću, a nekako u finišu preklopio se sa dvodnevnim Festivalom Sloboda narodu, koji je u Domu mladih organizirala Pro Educa, udruga na čijem je čelu Srđan Puhalo. Iako je uistinu šteta da se ovakva dva festivala događaju istovremeno, nema uopće sumnje da je upravo Sloboda narodu okrenuta daleko široj publici, a i gosti su daleko prisutniji u javnom životu kako domaćem, tako i regionalnom. Riječ je o vodećim novinarima Balkana, od glavnog urednika Nina Milana Ćulibrka, našeg beogradskog kolumniste Boška Jakšića, preko Gorana Milića, Zlatka Dizdarevića, Jelene Obućine, do svima znanih Sergeja Trifunovića, Žarka Puhovskog, Svetislava Basare i(li) našeg Dine Mustafića. I teme su bile – kako god to zvučalo – vrlo savremene i bolne: Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, Kako živjeti s teorijama zavjere, Građanska BiH, sad, nekad ili nikad, Koga treba liječiti – LGBT osobe ili društvo, Kako pospremiti nered na Balkanu… Namjerno preskačem one koje se dotiču medija i novinarstva, s obzirom na to da znam i predobro koliki interes izazivaju naročito kod raznoraznih glasnogovornika svih radikala. Pa ipak, ništa od pobrojanog nije bilo dovoljno motivirajuće da se publika odazove?! Oba dana Festivala Sloboda narodu prošla su uz iznimno malu posjećenost, čak su na samom otvaranju najjaču ekipu činili ambasadori sa glavnim pokroviteljem Festivala Johannom Sattlerom, šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH na čelu.

Da je riječ o bojkotu, razumio je i sam Puhalo, koji se našalio na vlastiti račun, objašnjavajući da se i pored napisanog govora odlučio za živu riječ, iako “u zadnje vrijeme svašta pričam”. Ne može biti direktnija aluzija na nedavnu harangu koju je preživio nakon što je postavio pitanje o tačnom broju djece ubijene u Sarajevu tokom rata devedesetih. Do dan ranije bio je slavljen i hvaljen, jer je propitivao granice moći Milorada Dodika i provocirao vodeće političare Republike Srpske, a onda je – nakon spornog tweeta – dospio na sarajevsku crnu listu moćnu, čini se, više i od američkih i od britanskih. Na Puhala se digla domaća kuka i motika, svakovrsnih provenijencija, a odmah potom i na Jasmilu Žbanić, koja je pozvala nadležne da dokumentirano odgovore na pitanje zahvaljujući Srđanu uz opasku da smo to pitanje trebali postaviti mi u Sarajevu.

Ne dopušta pitanja

Čini se da smo odgovor na sva pitanja o propitivanju vlastite prošlosti i odnosa vlasti prema vlastitim obavezama u koje nesumnjivo spada i Knjiga mrtvih u vrijeme opsade dobili upravo na Festivalu Sloboda narodu: Sarajevo ne dopušta pitanja, a još je manje spremno za odgovore. Nekadašnja moć čaršije, ona sublimirana u čuveno pitanje Ivi Andriću – Književnik, napiše li se štogod, dobila je svoju reinkarnaciju na društvenim mrežama i ako je nekada služila da zabavi puk i nasmije raju, danas služi za širenje mržnje prema svima koji se usuđuju ne samo misliti drugačije već misliti uopće. Zato je Sloboda narodu bojkotirana u gradu u kome slobodu diktiraju vlast i moć, a s obzirom na nedavno podilaženje hejterima od strane gradskih oca i majke gradonačelnice u slučaju kratke suknje Lidije Bačić, čini se da je i premalo zainteresiranih za osvajanje bilo kakve slobode. Partijsko podilaženje širokim narodnim masama i dovelo je glavni grad BiH u stanje svijesti koje javnost mjeri izjavama u taksiju, a nauku teorijama zavjera. Zaglušujućoj mržnji sve se jadnije suprotstavljamo, potpuno nespremni na pogled u vlastito (gradsko) ogledalo. I oni džepovi otpora koji postoje – a tu zaista mislim prevashodno na nevladin sektor i one mlade ljude, poput udikovaca – bivaju izolirani s ciljem da se uguše, a što je najtužnije, u tom gušenju nesebično pomažu i kolege i koleginice iz istog sektora, nespremni da se međusobno uvežu i podrže, ali zato odveć raspoloženi da se dodvore vlastima. Mogu samo zamisliti kako bi prošao Festival slobode da je – kojim slučajem – Puhalo odlučio da ga poprati (uz strip) i izložbom radova s konkursa za spomeničko rješenje na Kazanima. Srećom, radovi su izloženi na posjećenijem History Festu, a Sarajevu ostaje gorak okus vlastitog poraza: onom boljem licu i Beograda i Zagreba spucali smo šamar i pokazali da i mi konje za trku imamo. I doslovno.

Šta znači “status kandidata”: Više novca iz Brisela, ali ne i garancije za ulazak u EU

Sastanak lidera stranaka zastupljenih u Parlamentu Bosne i Hercegovine, održan jučer u uredu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela proizveo je ipak neočekivan rezultat.

Scenariji koji su cirkulirarli u bosanskohercegovačkoj javnosti kretali su se od “grdnog” do “strašnog”. Uključivali su psovke, pljuvanja, gađanja svim i svačim… “Optimisti” su se nadali da do susreta neće ni doći.

“Drama queen” Dragan Čović ostao je dosljedan sebi.

Historija je prepuna “velikana” koji su dobro znali kuda ide put časnog izlaska, ali se nisu zaputili u tom pravcu. Završili su u političkom ambisu, piše politicki.ba.

Tek, od 17 lidera, tri nisu prisustvovala sastanku u prostorijama Evropskog vijeća, dva su odbila prihvatiti dokument, a 12 ga je podržalo.

Šta dalje? U najboljem scenariju, do kraja ovog mjeseca Bosna i Hercegovina dobija status kandidata za ulazak u Evropsku uniju.

U najgorem – i realnijem – vratit će nas se u “uobičajene tokove” zamajavanja, međusobnog optuživanja, podmetanja… Parlamentarci će nastaviti ne raditi, a uzimati nezarađeno, Čović će direktno ili preko Milorada Dodika ili zajedno, nastaviti jurišati na institucije Bosne i Hercegovine, rijetki poslanici koji pokušavaju nešto napraviti (ala Saša Magazinović), zaludno će inicirati ovo ili ono…

Na kraju godine, kada Charles Michel ponovo pokuša pozvati ovih 12 lidera koji su prihvatili sporazum, te ostale koji mu se eventualno pridruže (daj Bože!), ustanovit će da je i sinoćnji dokument ostao mrvo slovo na papiru – jedno od niza istih.

No, ima nešto što je iznad svega ovoga i što bitno mijenja okolnosti. Radi se o agresiji Rusije na Ukrajinu. Taj zločinački poduhvat iz temelja mijenja stvari.

Promjene se odnose i na okoštale birokratske strukture Evropske unije.

Samit lidera 27 država članica ovog prestižnog bloka možda neće dati nikakav opipljiv rezultat pogotovo zato što su lideri tih 27 država duboko podijeljeni po pitanju kamo će dalje ići EU.

Evropska javnost naglašeno traži da se Ukrajina nagradi kandidatskim statusom, preko reda i mimo svih procedura. Najmanje 10, od 27 država EU to snažno podržava.

Njemačka i Austrija najglasnije su u protivljenju. Oba kancelara ističu da se Ukrajina ne može favorizirati, a da se u zapećku ostavi zapadni Balkan. Posebno Bosna i Hercegovina, pa i Kosovo.

Iskustvo i historija EU nas uči da su se u tom bloku na kraju dana uspjeli dogovoriti. Nekad se radilo o bolno razvodnjenom kompromisu, ali je i to bilo dovoljno da se ide naprijed. Tapkanje u mjestu nije opcija za EU, a nazad ne može!

Ko ne razumije o čemu se radi, neka pogleda najnoviji, šesti paket sankcija protiv Rusije.

On jeste prepun truhlih kompromisa, ali je otvorio put za sedmi set kaznenih mjera u kojem se razmatraju modusi zavrtanja ruskog plina prema Evropi.

No, da se vratimo kandidatskom statusu.

Šta on znači?

Psihološki bi mogao Bosni i Hercegovini donijeti izvjesne promjene. One se ne ogledaju samo u narativu, već i nizu sasvim konkretnih koraka prema institucijama EU.

Najdirektnije, kandidatski status znači i znatno više para iz Brisela prema Sarajevu.

To će zazvučati primamljivo i svim vlastodršcima ovdje, zar ne?!Ali, to uopće ne znači ulazak u Evropsku uniju – sutra. Ni za godinu. Pa ni za pet!

Zašto?

Zato što je od tog čina bitniji momenat počinjanja pregovora. Proces od dobijanja kandidatskog statusa do formalnog ulaska u blok koji trenutno čini 27 evropskih država sve duže traje i sve je neizvjesniji.

Uzmimo dva najekstremnija primjera:

Sjeverna Makedonija je još 2005. godine dobila kandidatski status.

Danas, 17 godina kasnije, dalje je od ulaska u EU nego li je ikada bila. Jer, pregovori nikako da počnu iako Evropska komisija, koja bi kao trebala imati finalno mišljenje, već godinama preporučuje start tog procesa. Evropsko vijeće, kao vrhovni organ EU, ne “spušta ručnu”!

Ali, ima i gori primjer!

Turska je 1987. aplicirala za članstvo. Relativno brzo pregovori su počeli. A onda je 2016. godine proces zamrznut. Ovakva EU jednostavno ne želi prihvatiti Tursku. A neće je ni ovakva Turska.

Ahmet Davutoglu, nekadašnji šef diplomatije, a potom i premijer Turske, u jednom je intervjuu rekao da bi EU s Turskom kao članicom postala geopolitički faktor. Toj izjavi ima barem sedam godina. Očito je da je ta spoznaja u nekim evropskim starim prijestolnicama povampirila sve što se moglo, kako bi se osujetio put Turske prema EU.

I? Šta sad?

Zdravi razum kaže da odustajanja nema!Bosna i Hercegovina mora dobiti kandidatski status što prije i raditi na ispunjenju realnih uslova za priključenje EU.

Zašto?

Zato što se radi o uslovima koji uređuju bolje, prosperitetnije, sigurnije i inkluzivnije društvo. A sve to daje ekonomski napredak.

No, nije sve do nas! Evropska unija mora prekinuti s uvriježenom praksom zakeranja i izmišljanja izgovora za neproširenje! Put BiH k EU prepun je nepoštenja. S obje strane. Evropske birokrate takmičile su se u izmišljanju nemogućih uslova kako bi BiH ispunila preduslove za dalji napredak na evropskom putu. U tome su nesebično pomagali svi viđeniji bh. lideri. Neki iz nenaznanja, drugi iz zlobe (jer su ostajali bez pozicija i vlasti!).

Brisel je predugo i tvrdoglavo odbijao mijenjati svoj modus operandi.

Vladimir Putin ih sada tjera i na takve korake…

 

Analiza Seada Numanovića:: “Otvoreni Balkan” je šifra za “srpski svet”

“Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona. Inicijativa “Otvoreni Balkan” na stalnom je udaru kritika.

Kancelar Njemačke Olaf Scholz je ne priznaje. Ona nije niti u jednom oficijelnom dokumentu Evropske unije.

Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, nakon što mu je onemogućena posjeta Srbiji prošle sedmice, objavio je podršku zvaničnog Kremlja toj ideji.

Vrlo brzo, podršku je ponovio i specijalni izaslanik za zapadni Balkan Sjedinjenih Američkih Država Gabriel Escobar ističući da ideja ima smisla samo ako joj se priključe sve države zapadnog Balkana. U podršci bez preduslova pridružio mu se (u svoje ime) komesar za proširenje Evropske unije Oliver Varhelyi.

“Mini Schengen”, kako je prvotno nazvan, uključuje Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Cilj mu je da sve države zapadnog Balkana budu u njemu. Bosna i Hercegovina i Crna Gora sve su više žrtve podjela o ovom pitanju. Oni koji podržavaju režim Aleksandra Vučića, žele mu pristupiti. Ostali su kategorički protiv.

Kosovo je, također, kategorički protiv! Jedan od krupnih kamenova spoticanja u odnosima Prištine i Tirane je upravo ova asocijacija, a “Otvoreni Balkan” generira i sve žešće političke sukobe između vlasti i opozicije u Albaniji.

Nakon što je Vučićev projekat snažno podržao Lavrov, ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Bujar Osmani indicirao je suzdržanost Skoplja. U jednoj TV emisiji on je dipliomatski saopćio da makedonska vlada vrlo pomno prati dešavanja u vezi ove platforme. “Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona.

Zašto “Otvoreni Balkan” ima sve oštrije protivnike? Inicijativa uživa verbalnu podršku i Istoka i Zapada. Čini se da je to jedina tačka gdje se slažu Moskva, Vašington i Brisel. Ali, samo se čini.

Vašington podrškom “Otvorenom Balkanu” zaludno nastoji Srbiju istrgnuti iz ruskih kandži. Varhelyi ne govori u ime EU, već svog stvarnog i jedinog šefa – Viktora Orbana!

“‘Mini Schengen’ je lozinka za ujedinjavanje svih Srba”, objelodanio je prije više od godinu dana Aleksandar Vulin, ministar policije Srbije.Ovaj trbuhozborac Aleksandra Vučića, po svemu sudeći, brzopleto je razotkrio suštinski cilj inicijative “Otvoreni Balkan”.

“Proces je započet. Znate, proces možete usporiti, ali, u historijskom smislu, kada nešto počne kao proces, može se usporiti, može se voditi, ali se ne može zaustaviti”, rekao je 11. aprila prošle godine Vulin gostujući u emisiji jedne TV kuće Srbije s nacionalnom frekvencijom.

Nakon toga, Vulin tako eksplicitno nije pominjao, a pogotovo nije pojašnjavao “Open Balkans” ili “Mini Schengen”, kako se tada zvao.

“Srbi trebaju biti ujedinjeni.

Moramo biti i postali smo to zahvaljujući Vučiću, jedinstven politički narod.To znači da smo počeli misliti zajedno o ključnim pitanjima opstanka srpskog naroda i naravno da se ta pitanja moraju formulirati u Beogradu.

O Srbiji i Srbima mora se odlučivati u Beogradu”, istakao je Vulin.

I time razotkrio suštinu ove inicijative, te dao neoborive argumente protivnicima.
(Politcki.ba)

Jučer Vašington, danas Schmidt: Politika sankcioniranja dobija na zamahu!

Visoki predstavnik Christian Schmidt ponovo je posegnuo za svojim ovlastima.

Koristeći prvo koje mu pripada, nametnuo je odluku kojom osigurava ne samo da se održe opći izbori 2. oktobra, kako je i planirano, već je promijenio zakon kako bi osigurao da se trakavica u režiji Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, više nikada ne ponovi.

Iako je došao u BiH pod “sjenkom sumnje”, iako je isticao da neće rado posezati za jednim od krajnjih instrumenata koji su mu na raspolaganju, vrlo brzo se suočio s time da nema izbora. A Schmidt, kao i svaki drugi čovjek na svijetu, ne voli biti dovođen u takvu situaciju, piše politicki.ba.

Ipak, prvi put ga je na to natjerao Milorad Dodik, politički lider bosanskih Srba.

Kako bi spriječio dalje manipulacije s državnim zemljištem, on je 12. aprila reagirao i nametnuo odluku kojom je izmijenio i dopunio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.

Uz nju, donio je i Nalog o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti.

Praktično, dvije “bonske ovlasti” realizirane su nepunih devet mjeseci od njegovog stupanja na dužnost visokog predstavnika.

I tada, kao i danas, Schmid je poručio da mu nije drago da mora posezati za Bonskim ovlastima, ali da ga je veći interes – građani BiH – nagnao na to.

Poručio je da će i dalje, kada mora, koristiti ovaj mehanizam.

U prvim javnim reakcijama, ambasadori Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država stali su uz Schmidta.

Iz američke ambasade poručeno je i da će “”međunarodna zajednica nastaviti koristiti alate koji su joj na raspolaganju za zaštitu integriteta i funkcionalnosti i Dejtonskih i institucija BiH.

Politički lideri koji prijete i jednom i drugom moraju biti pozvani na odgovornost”.

Tokom obraćanja javnosti danas Schmid je otkrio i jedan zanimljiv, mada sasvim logičan detalj.

On je u svoj ured jutros pozvao ministra finansija Vjekoslava Bevandu (HDZ BiH) i predsjednika Centralne izborne komisije Suada Arnautovića.

I onda je rekao da je tu vidio da je ono što je Vijeće ministara BiH jučer jednoglasno uradilo, neprovodivo! Stoga je odluka da se akt, kojim se CIK-u posuđuje 9,7 miliona – poništi.

Umjesto toga naredio je da se državnoj izbornoj komisiji dodijeli 12,58 miliona KM. Time je otklonio sve dileme da li će se opći izbori održati kada je i planirano – 2. oktobra. Nakon američkih sankcija jučer, Schmidtova reakcija novi je, teški poraz SNSD-a i Milorada Dodika i HDZ BiH i Dragana Čovića.

Ako se u najjačoj stranci bosanskih Srba glasno ne smije postaviti pitanje liderstva, u HDZ-u BiH je to neminovnost.

Čović je najmanje sedam godina potrošio kako bi sebe do kraja života ostavio u fotelji člana Predsjedništva BiH. Umeđuvremenu, propao je Aluminij, a desetine hiljada bosanskih Hrvata nepovratno je otišlo.

Prema porukama kako Amerikanaca, tako i Schmidta, sankcioniranje će se nastaviti.

I hoće!

Kako se budu približavali izbori, tako je za očekivati da se pojačavaju i kazneni mehanizmi međunarodne zajednice u BiH.Prije ruske agresije na Ukrajinu, BiH se opasno klatila pred ponorom novog rata.

To se stanje više ne smije dopustiti.

Sankcije Čavari i snažna poruka Draganu Čoviću: Slobodni pad “jastreba od Busovače”

Sankcije neće donijeti rezultat, sankcionirani će ispasti žrtve, kazat će predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i dugogodišnji visoki funkcioner Hrvatske demokratske zajednice u BiH Marinko Čavara u januaru ove godine stavljajući obloge na ljute rane sankcioniranog Milorada Dodika, ključnog saveznika njegovog partijskog šefa Dragana Čovića, a nakon što su Sjedinjene Američke Države (SAD) ponovo uvele sankcije članu Predsjedništva BiH i lideru SNSD-a.

Tajna Plan “B”

Ne samo to, Čavara je opravdavao Dodikovu sankcioniranu, destruktivnu politiku čiji ruski kraci su bili očiti, kao, na koncu, i oni Čovićevi.

“Dodik je vukao potez po potez kako bi se suprotstavio “Bošnjacima, građanima, unitaristima” u institucijama Bosne i Hercegovine”, reći će, također, tada Čavara pravdajući Dodika, svega nekoliko dana prije nego će Čović u NSRS uzviknuti čuveno: “Čuvajte Republiku Srpsku”.

Pola godine kasnije Čavara je na istom mjestu kao i Dodik – na američkoj crnoj listi SAD-a.

Možda Marinko Čavara jeste “ispao žrtva”, ali samo Dragana Čovića, lidera po čijem je nalogu godinama vukao retrogradne poteze iz fascikle “Plan B”, istog onog koji mu je obećao funkciju na razini Bosne i Hercegovine pa ga potrošio na poziciji predsjednika FBiH samo iz jednog razloga – blokade cijele FBiH, blokade implementacije izbornih, demokratskih procesa, funkcioniranja Ustavnog suda FBiH itd.

A Čavara se pravio da uživa.

“Ovom prilikom urgiramo ubrzanje procedure imenovanja sudija smatrajući da Vas ne trebamo ponovno podsjećati sa kakvim teškoćama i sa kakvim posljedicama po stanje ustavnosti i zakonitosti u FBiH se susrećemo zbog nepopunjavanja sudijskog sastava u jednom razumnom roku”, navela je Aleksandra Martinović, predsjednica Ustavnog suda FBiH u dopisu upućenom Čavari prije više od dvije godine, pozivajući ga da radi svoj posao.

Kod kuma Darija

Čavara, koji je karijerni ushit doživio 2014. godine nakon što se slikao sa osuđenim ratnim zločincem i njegovim zemljakom iz Busovače, Dariom Kordićem, na te apele se nije ni obazirao, iako je samo trebao dostaviti ime “legitimnog” hrvatskog kandidata za Ustavni sud BiH.

Cijeli proces blokirao od oktobra 2019. godine. Godinu kasnije čak je i Izvještaj Evropske komisije (EK) posebno skrenuo pažnju na nepopunjenost Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i jasno označio glavnog i odgovornog krivca za takvo stanje – Marinka Čavaru.

Pojedini politički akteri su još tada, u jesen 2020. godine, tražili njegovo procesuiranje. Bez rezultata.

Tobože “majorizirana” HDZBiH politika je imala i moći i htjenja – da blokira sve! Ponijelo ga je pa je nekoliko mjeseci ranije Čavara čak tvrdio da će se teško steći uvjeti i za održavanje lokalnih izbora u BiH, kao što je HDZBiH do danas činio sve da se ne održe Opći izbori u BiH. Mjesec dana kasnije Čavara piše pismo evropskim dužnosnicima i tvrdi da su „napadi na Hrvate i katolike u BiH postali svakodnevnica“.

“Quo vadis, Marinko”

Čak se osjećao toliko ugroženim da je ovlaš napao i Jasmilu Žbanić, rediteljicu filma “Quo vadis, Aida” , autoricu filma o genocidu u Srebrenici!

“Ono što je Šefik Džaferović poručio hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću je govor mržnje. To je isti jezik kojim ga je 2014. jedna poznata redateljica dočekala, poručivši mu “Mrš kući”, a od Hrvatske je tražila novac za svoj film”, rekao je Čavara tada.

Pritom je, naravno, Čavara vrlo umješno koristio budžet Federacije BiH za svoje potrebe. I nije se osjećao ni najmanje ugroženim.

Šalu na stranu, jasno je da su američke sankcije Čavari vrlo jasna poruka lideru HDZBiH Draganu Čoviću – da se ne igra vatrom.

Naime, u europskim i atlantskim krugovima raste zabrinutost da bi se mogla obistiniti najava proruskog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića kako će na jesen “Hrvati ići u osnivanje svoje samouprave”.

Takvi scenariji sa u dobro upućenim euroatlanskim krugovima se uzimaju kao izazov za moguće ugrožava sigurnosne situacije u BiH, što bi najviše odgovaralo ruskim faktorima.

Na sve to se u okolnostima invazije Rusije na Ukrajinu gleda krajnje ozbiljno. Možda u ovom trenutku ozbiljnije od mogućih Dodikovih manevara.

Marinko Čavara negdje na početku mandata 2015. godine je kazao da se “želi baviti budućnošću”, jer…

“Svi moramo govoriti o pozitivnim stvarima i ne smijemo dati prostora negativcima koji bi još uvijek ratovali”.

Kada hrvatska politika u BiH, pa i HDZ-ova, uskoro bude uklanjala svoje terete, Marinko Čavara će očito završiti kao negativac i čovjek prošlosti. Zna se.

(Radiosarajevo.ba)

Tjedna heftarica Senada Avdića OBN-u: Ne nasjedajte na Novalićeve “gafove” i “šege”; iza svake njegove “provale” krije se neki ozbiljan kriminal!

PONEDJELJAK, 23. MAJ

Nekoliko prijatelja i kolega iz raznih zemalja regiona mi je skrenulo pažnju na dokument kojeg je prije dva dana na svojoj internetskoj stranici objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naslov dokumenta je kobasičasto dugačak, ukratko u njemu akademici od vlasti u Zagrebu traže da vode računa o zaštiti nacionalnih interesa prilikom pregovora u ulasku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Evropsku uniju. Pedantno se specificiraju uvjeti koje bi te zemlje morali spuniti u odnosu na Hrvatsku i Hrvate prije nego što joj se pridruže u EU.

Svi moji regionalni sugovornici ovaj dokument nazivaju „hrvatskim Memorandumom“, aludirajući na famozni i fatalni i Memorandum SANU iz 1986. godine koji je bio teorijska osnova za krvavi raspad Jugoslavije.

Dokument kojeg je predočila HAZU neuporedivo je manje ambiciozan od njegovog srpskog prethodnika od prije 35 godina. Pored toga, nema ni onu aromu konspirativne mističnosti koja je pratila Memorandum SANU iz 1986. godine. Hrvatski je dokument transparentan, dostupan svakom, dok smo se mi koji smo se bavili Memorandumom SANU prije 35 godina na različite načine morali snalaziti da se dokopamo teksta opasnih namjera. Memorandum je bio ilegalno distribuiran, od ruke do ruke, za njega je čak i vrh tadašnje Srbije, oličen u kompaktnom dvojcu Ivan Stambolić i Slobodan Milošević tvrdio da predstavlja Bibliju velikosrpskog nacionalizma.

HAZU

Zajedničko za oba ova dokumenta jeste što su pisana sa pozicija velikodržavnih koncepata, srpskog, odnosno hrvatskog, ali sa razmakom od 35 godina u okviru kojih se desile strašne stvari, raspad zemlje, ratovi, ratni zločini, smrti stotina hiljada i raseljavanje miliona stanovnika bivše zemlje.

To što hrvatski akademici traže da vlasti Bosne i Hercegovine ispune prije nego što ta zemlja pristupi Evrpskoj uniji je posebno zanimljivo. BiH bi se, tvrde i zahtijevaju oni, morala raspasti i samoukinuti prije nego što pristupi euroatlanskim integracijama! Kako blago karikirajući primijeti jedan kolega iz Crne Gore: Hrvatski akademici samo što od nas ne traže da se Podgorica, nakon što se decenijama zvala Titograd, ako želimo u EU mora zvati istorijskim imenom Tuđmangrad.

Gostujući danas na jednoj beogradskoj televiziji Dejan Jović, zagrebački profesor koji superiorno poznaje regionalnu političku scenu, upozorava da dokument HAZU jeste štetan, i nacionalistički, ali da mu ne bi trebalo davati preveliki značaj, niti ga preozbiljno uzimati. On konstatira da akademici u Hrvatskoj, pa i sama institucija HAZU nemaju skoro nikakav utjecaj na političku klimu i vladajuću nomenklaturu u toj zemlji. Jović, također, kaže da aktuelno rukovodstvo Srpske akademije nauka i umjetnosti ima mnogo liberalnije i progresivnije stavove u bitnim pitanjima, kakva su Kosovo, odnos Srbije prema Evropskoj unija, ratu u Ukrajini, od vladajućeg režima u toj zemlji. To pokazuje da vlast ne sluša svoje akademike, kao što ih se hladno ignorira i u Hrvatskoj.

Već vidim da će ovaj novi „izazov“ iz Zagreba naići na orkestrirane i ogorčene reakcije iz Sarajeva, od ovdašnje političke i parapolitičke elite, bez jasnog sagledavanja prave težine i dometa ovog pretenciznog nacionalističkog dokumenta. A dvije su ključne značajke dokumenta naslovljenog kao Prilog za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske: prva, da su hrvatski akademici precijenili sebe, svoju ulogu, ugled i utjecaj u kreiranju hrvatske vanjske i unutarnje politike. A druga je falinka ta što su hrvatski akademici još mnogo više precijenili utjecaj i moć Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno u Evropskoj uniji.

Hrvatski su akademici u svojoj zemlji uvažavani i utjecajni, koliko i Hrvatska u Evropskoj uniji!

UTORAK, 24. MAJ

Fadil Novalić je, doduše ne svojom, ali ni našom krivicom, sedam godina prvi čovjek Vlade Federacije BiH. Za cijelo to vrijeme u javnosti i medijima nije iskristaliziran čak ni neki načelni stav i ocjena o njegovom radu te političkom i javnom profilu. Da li je, kako tvrdi dio javnosti, Novalić smotani, neartikulkirani šarlatan koji svako malo svojim istupima zabavlja, nasmijava ili zgražava javnost, ili je riječ vještom manipulatoru, seoskoj varalici u čijim „otkačenim“ ispadima itekako ima nekog sistema. Bilo, ili ne bilo tog sistema,  radio to Novalić spontano ili skontano i planski, valja se prisjetiti da svojim nespretnostima u javnoj komunikaciji, urnebesnim gafovima i retardiranim ispadima, skretao pažnju javnosti sa bitnih, nerijetko kriminalnih i problematičnih ozbiljnih poteza svoje Vlade i sebe osobno. Sjetimo se da je u prvim mjesecima  pandemije javnost danima zabavljao onaj smiješni pokušaj Novalića da pred kamerama stavi masku na lice. No, samo nekoliko nedjelja kasnije, vidjeli smo da istovremeno dok se borio sa maskom, Novalić vodio vrlo ozbiljnu, složenu i netransparentnu operaciju nabavke respiratora zbog čega mu se sudi na Sudu BiH.

Kada je godinu-dvije prije toga uhvaćen u pokušaju ozbiljnog kriminala, prodaje vlastite, inače sumnjivo stečene imovine, javnom preduzeću čiji je osnivač Vlada na čijem je čelu, Novalić je opet sve okrenuo na humor i šegu, uspješno odvraćajući pažnju sa sukoba interesa u kojem se našao. Kao da Novalić po preporuci njegovih savjetnika na koje troši javni novac u medijskoj promociji, svjesno sebe predstavlja, odnosno potura  kao dobroćudnog provincijskog šeprtlju, socijalno neuklopljenog tehnokratu, polučujući  tako velikodušno sažaljenje umjesto kritičkog propitivanja pa i prezira javnosti.

Ovih dana na društvenim mrežama građani se zabavljaju objašnjenjem Fadila Novalića o hibridnim i električnim automobilima. „Ono auto koje ima utičnicu da možete uključiti, je li da možete uključiti se subvencionira sa deset i pet hiljada KM“.

Smijeh koji je pratio to njegovo infantilno objašnjenje premijer Novalić je popratio zupavom mimikom i  gestikulacijama iz repertoara Mr. Beana koji su zaglušili i u stranu gurnuli jedino suštinski važno pitanje? A pitanje glasi: za koji će klinac Vlada Federacije sa milion maraka subvencionirati kupovinu električnih i hibridnih automobila. Obrazloženje da se time namjerava popraviti ekološka slika Federacije je smiješno, smiješnija čak i od Novalićevih izjava, jer stotinjak subvencioniranih električnih vozila ne mogu promijeniti ništa. Ova subvencija može jedino pomoći kupcima tih auta da na njih potroše manje para. A kupci električnih auta po pravilu su bogati građani, kojima, eto, Novalićeva Vlada pomaže sa deset hiljada KM. Najpopularniji električni automobil Tesla 3 košta oko 100 hiljada KM, a sa Fadilovom subvencijom bogati kupac će ga platiti 90 hiljada. Reno Zoe, drugi popopularnosti električni auto, košta oko 80 hiljada KM, a kada vas Vlada pogura sa subvencijom, cijena mu je simboličnih 70 hiljada.

Očigledno je, dakle, da ova mjera Novalićeve Vlade nema veze sa „zelenim politikama“ niti zaštitom životne sredine, ona je prilagođena lokalnim bogatašima jer jedino oni mogu sebi priuštiti ono auto koje ima utičnicu, kako je šaljivo objasnio premijer Novalić. Umjesto da se bavi robnim rezervama, da provodi mjere zaštite najšireg sloja građana, da osigurava spremnike za zalihe plina… Vlada Fadila Novalića budžetskim novcima osigurava olakšice oholoj klasi bogataša. U koje, dakakako, spadaju i Novalić i Nermin Džindić, kao i oni u čije ime obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti.

Zato treba biti budan i na oprezu: to je jedini način da se uvjerimo da iza svake šale, pošalice, gafa, klovnovskog „provaljivanja“… Fadila Novalića u pozadini stoji neka ozbiljna prevara i zavlačenje ruku u narodni džep.

SRIJEDA, 25. MAJ

Na sudu u Bihaću danas je izrečena oslobađajuća presuda grupi ljudi optuženim  za ubistvo Vlade Šantića, ratnog generala Hrvatskog vijeća obrane u ovom dijelu BIH. Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant Armije BiH i aktuelni zastupnik u Parlamentu Federacije bio je prvooptuženi u ovom predmetu. General Šantić nestao je 8.marta 1993.godine i ni 28 godina kasnije nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, niti se zna ko je naredio i počinio njegovo ubojstvo. Sudski proces protiv osumnjičenih je trajao godinama, a vjerovatno će proteći još neko vrijeme dok presuda ne postane pravosnažna.

Likvidacija Vlade Šantića u Bihaću uporediva je sa atentatom na doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutarašest godina kasnije, početkom 1999.godine u Sarajevu. Nisu do dan-danas poznati počinitelji ni ovog teškog zločina. Grupa optuženih Hrvata kojima se sudilo za ubistvo Leutara oslobođena je na Sudu u Sarajevu prije dvije decenije i od tada je stavljena tačka na ovaj slučaj. Podsjetimo, atentat na Leutara, koji je bio i visoki dužnosnik HDZ-a BiH bio je povod da se hrvatski predstavnici povuku iz institucija vlasti i tako otvore jednu od najvećih političkih kriza u BiH nakon okončanja ratnih sukoba.

Vlado Šantić

Bez obzira na to koji su bili motivi ubica Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu, ta su dva zločina imala i još uvijek imaju ozbiljne političke i sigurnosne posljedice, osobito kada je riječ o odnosima  između Hrvata u Bošnjaka. Tim je zločinima ozbiljno doveden u pitanje osjećaj sigurnosti hrvatskog stanovništva u sredinama u kojima su manjina, odnosno u kojima nije na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Naravno da su lideri te stranke često tokom svih ovih godina koristili ova dva zločina politizirajući ih i koristeći kao sredstvo pritiska na svoje bošnjačke partnere u vlasti. HDZ je ova dva zločina koristio kao poruku i opomenu svojim biračima da se ne mogu osjećati sigurno i dobrodošlo nigdje gdje na vlasti nije ova stranka. Oslobađajuća presuda optuženim za ubistvo Šantića naišla je na burne reakcije hrvatskih političara u BiH, pored ostalih je reagirao ministar pravde Josip Grubeša optužujući pravosuđe da nema isti aršin i pristup prema svim zločinima i zločincima. Istovremeno su nakon izricanja presude članovi porodice pokojnog generala Šantića rezignirano poručili da tokom svih godina borbe za istinu o njegovoj smrti nisu imali nikakvu podršku, osim deklarativne,  hrvatskih političara u BiH.

Uglavnom, dva teška zločina, ubistva generala Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu vjerovatno nikada neće biti do kraja razriješena, njihovi počinitelji kažnjeni a njihove posljedice po sigurnosne, političke i međunacionalne prilike još će dugo opterećivati ionako narušene hrvatsko-bošnjačke odnose. Kao da dvije vladajuće stranke nemaju ništa protiv takve loše beskonačnosti.

ČETVRTAK, 26. MAJ

Nakon mjeseci, pa i godina tokom kojih je Bosna i Hercegovina bila u velikoj mjeri izvan fokusa i interesa glavniih svjetskih i evropskih diplomatskih centara, posljednjih se nedjelja ta praksa mijenja. Gotovo svakodnevno u posjetu nam stižu ugledni i visoki predstavnici vodećih evrpskih zemalja, razgovaraju sa domaćim liderima, šalju poruke podrške integritetu zemlje, evropskom putu zemlje, reformama. No, svaka od tih posjeta iznova pokazuje duboko nejedinstvo i podjele unutar državnog vrha oko fundamentalnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja i budućnosti BiH.

Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss koja je danas posjetila Sarajevo i razgovarala sa članovima Predsjedništva BiH, ministrima u Vijeću ministara, izgleda da se nije dala zbuniti disonantnim tonovima koje je mogla čuti tokom susreta sa svojim domaćinima. Njen susret sa članovima Predsjedništva BiH, tvrde svjedoci, bio je praćen žestokim optužbama Milorada Dodika, na koje se ona, tvrde isti izvori, gotovo da nije osvrtala, jednostavno ih je prečula. Dodik je u ljutitoj izjavi nakon sastanka kazao da britanska ministrica nije došla da čuje argumente lokalnih domaćina, nego da prenese poruke svoje Vlade koje se njemu nisu nimalo dopale. Vlasti Velike Britanije su nedavno nametnule sankciji Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović. Ministrica Truss je u Sarajevu ponovila da su Dodik i Cvijanovićeva „svojim bezobzirnim ponašanjem doveli do namjerne destabilizacije teško postignutog mira“. Njihove aktivnosti dovela je u vezu sa događajima u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Kazala je britanska ministrica da „Putinov režim već radi na tome da posije sjeme razdora u regionu podrivanjem reformi u Bosni i Hercegovini“.

Liz Truss u Sarajevu

Dan-dva nakon posjete BiH britanska šefica diplomacije je najavila da će njena Vlada u narednom periodu pomoći Oružanim snagama BiH da se ozbiljnije suprotstave potencijalnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti i cjelovitosti zemlje. Nije ostavila dilemu ko je taj ko bi sigurnost BiH mogao dovesti u pitanje upirući prstom u Moskvu i režim Vladimira Putina.

Ovakava retorika, koja izlazi iz okvira diplomatske delikantosti i opreza može se shvatiti i doživjeti na dva načina: s jedne strane se analogijama i poređenjem BiH sa  Ukrajinom, među građanima stvara atmosfera straha, zabrinutosti i nesigurnosti, a s druge strane je važno, ohrabrujuće, čuti čvrsta obećanja da će Britanija, kao velika, snažna i utjecajna zemlja uvijek stajati uz ovu zemlju. Čule su se posljednjih nedjelja slične poruke i iz Washingtona, a treba vjerovati da se neće mnogo razlikovati ni riječi koje će tokom skorašnje posjete BiH i regionu poslati njemački kancelar Olaf Sholz.

Čini se da je razlika između krize 90-ih godina i ove aktuelne ta što se prije tridesetak godina kriza nastala ratnom agresijom na BiH prelijevala na Evropu i svijet, dok je trideset godina kasnije BiH ta koja trpi posljedice globalne krize u međunarodnim odnosima uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu.

PETAK, 27. MAJ

Način na koji državni ministar financija i trezora Vjekoslav Bevanda objašnjava zašto se iz budžeta ne mogu odvojiti pare za financiranje oktobarskih izbora je koliko poiltički iritantan, toliko retorički  fascinantan. Bevandino pozivanje na procedure, protokole, pravilnike, interne i eksterne dokumente.. skoro da uspijeva normalizirati i učiniti logičnom očiglednu i banalnu činjenicu da on ne želi dati pare CIK-u BiH. Bevanda, a sinhronizirano sa njim i njegov stranački lider Dragan Čović, nedjeljama ponavljaju kako financiranje izbora uopće nije problem, nego je problem kako sve to izvesti a da bude usklađeno sa zakonom i procedurama.

Danas je najoštrije do sada reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koja je rašomonijadu oko financiranja oktobarskih izbora nazvala atakom na demokratska prava građana BiH i za to izravno optužila vrh Hrvatske demokratske zajednice.

Ono što je u cijeloj toj alhemiji opstrukcija fascinantno kod čelnika  HDZ-a jeste vještina, umijeće da se sa maksinalnim brojem riječi i fraza, magičnim ništavilom metajezika pa i njihovim stalnim ponavljanjem naposljetku ne kaže ništa.„Mi ne opstruiramo izborni proces, dapače, činimo sve da do izbora dođe, ali na legalan i transparentan način“, ovo mjesecima papagajski ponavlja Čović, a za njim jato njegovih skutonoša. HDZ se protivi intervenciji visokog predstavnika jer smatra da sve probleme u BiH treba rješavati dogovorom domaćih aktera. Međutim, oni kompromis razumijevaju kao bespogovorno prihvatanje njihovih ultimatuma i neptomjenjivih sebičnih zahtjeva. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavljuje da će i ukoliko se ipak održe izbori u BiH po propozicijama koje su neprihvatljive HDZ-u Čović i njegova stranka upriličiti različite opstrukcije, blokade, paralize institucija. Dakle, imat ćemo ono čega smo već svjedoci bili nakon prethodnih izbora od prije četiri godine.

Vjekoslav Bevanda

Zapravo, ako bismo malo pogledali u prošlost i dozvolili sebi malo slobodniju intrepretaciju povijesnih događaja, cijela povijest separatističkog projekta HDZ-a u BiH, potpomognutog iz Zagreba, je hronika blokada, prekida komunikacija, sprječavanja protoka ljudi, roba… Čović, Bevanda i njihovi, što bi Milanović rekao jarani, provode politiku kakvu su u ratu prakticirali pripadnici HVO na bezbrojnim punktovima, drumskim „check pointima“. Punktovi HVO-a kao moderna verzija hajdučko-uskočke tradicije imali su složenu namjenu i ciljeve. Na njima se nije samo kontrolirao promet, usporavala i onemogućavalo prometovanje, vršile sigornosne provjere putnika, ti su punktovi bili svojevrsne paradržavne carinske ispostave na kojima je ubiran harač, prikupljan novac, milom, ili silom.

Ponašanje dužnosnika HVO, ne samo u novije vrijeme nego u kontinuitetu od nekoliko decenija, djelovanje kroz blokade, opstrukcije, paraliza insitucija, zapravo je insititucionalno, legalno birokratsko postavljanje barikada i uspostava vlastitih kontrolnih punktova kojima se sprječava, ili usporava prohodnost zakona, paraliza institucija u funkciji navodne zaštite vlastite opstojnosti.

SUBOTA, 28. MAJ

Jedan živopisno zabavan novinski prilog objavljen u nedjeljniku STAV, glasilu Stranke demokratske akcije danas je ultimativna tema brojnih medija, portala, a društvene mreže su pretrpane komentarima. O njemu se izjašnjavaju svi, ismijavaju ga, čude se, politički protivnici se naslađuju, likuju. Stranački propagandni magazin Stav, koji je nakon fianancijskog sloma ozbljnih nezavisnih nedjeljnika, kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, ostao jedino glasilo tog profila na tržištu BiH, u najnovijem broju je objavio 101 razlog zbog kojih Bakir Izetbegović mora biti izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima. Svaki od pobrojanih razloga je smiješniji, vulgarniji, prizemniji  od prethodnog, a neki su ozbiljno zagazili u zonu sumraka i socijalne patologije. STAV piše, pored ostalog, da Bakir Izetbegović mora biti izabran jer je on predriblao svoje političke protivnike, kao što je njegov otac Alija, citiram, predriblao Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana.

Ovaj magazin nema problema sa financiranjem, iako im je tiraž ništavan, a marketing ne postoji. Tvrdi da se da novac redovno i u velikim količinama stiže iz bratske Turske, a priimaju i izdašne financijske injekcije iz javnih preduzeća pod kontrolom SDA. Novac je jedina stvar sa kojim Stav nema problema, sa svim ostalim ima i to ogromnih. Riječ je o stranačkom biltenu koji nije samo nacionalistički profiliran nego je promotor političke i medijske pornografije, prostakluka, diletantizma. Takvo glasilo je medijske standarde u BiH vratilo decenijama u nazad, u vrijeme partijskog jednoumlja, diktata i lova na neprijatelje svih boja.

To, međutim, očigledno ne smeta njihovim fianancijerima i političkim nalogodavcima iz vrha vladajuće bošnjačke političke stranke. Oni ne uviđaju da im vezivanje za takav jedan opskuran i toksičan medij nanosi tešku, nepopravljivu štetu i ruši ugled, ukoliko je išta od njega ostalo. Ali, Stav je zapravo samo transmisija i odraz sveukupne pameti, političke vizije i filozofije stranke na čijem se čelu nalazi bračni par Izetbegović, čija je kćerka sve do nedavne udaje bila dio „kreativnog tima“ toga lista. A tu političku filozofiju i poslovnu praksu karakterizira netransparentnost u poslovanju, javašluk, nepotizam, prostakluk, neprofesionalizam i podanički odnos prema braći iz Turske i islamskog svijeta. U novini kao javnom, vidljivom i provjerivom mediju koje je ipak izloženo sudu javnosti sve to se jasno zrcali i lako prepoznaje. Ali ne treba uopće imati dilemu da se na isti način i sa istim konačnim rezultatima na koji SDA kontrolira svoj sedmični bilten, ti isti ljudi, predvođeni bračnim parom sa Poljina, vode javna preduzeća, državnu upravu, ministarstva, diplomaciju. Lojalnost vladajućem bračnom paru, ma koliko bila  podanička, primitivna, antihistorijska, trivijalna, neuskusna ključni je kriterijum u vođenju kadrovske, a samim tim sveukupne politike. To je samo jedan, ali sasvim dovoljan razlog da se ta stranka i njen lider uklone sa vlasti: ništa pametnije i odgovornije oni ne vode državu nego što uređuju magazin Stav.

NEDJELJA, 29. MAJ

Ismijavao je i Elmedin Konaković na društvenim mrežama način na koji se SDA i njene pristalice lobiraju i navijaju za pobjedu Bakira Izetbegovića nad Denisom Bećirovićem u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Danas se otvara zgrada Rijeseta Islamske zajednice koju je prije desetak godina započeo graditi tadašnji reisu-l ulemaMustafa Cerić, a privela kraju nova struktura Islamske zajednice predvođena reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.

To me vrati desetak godina unazad kada je prilikom izbora za novog poglavara Islamske zajednice značajan dio vjerske i političke elite u BiH podržao Kavazovićevog konkurenta, sandžačkog muftiju Muamera ef. Zukorlića. Više od trećine glasova članova Sabora IZ osvojio je kontroverzni Zukorlić koji je prije nekoliko mjeseci preminuo, odnosno preselio.

Muamer Zukorlić i Elmedin Konaković

Među onima u politici čija je podrška Muameru Zukorliću, bila mnogo konkretnija od ličnih simpatija i afiniteta bio je i Elmedin Konaković, najprije kao istaknuti član SDA, a kasnije lider Naroda i pravde. Prije samo četri godine, uoči prošlih izbora Konaković je Zukorlića, odnosno  njegovu fantomsku, para-naučnu Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti počastio sa 60 hiljada maraka koje je prethodno zagrabio iz budžeta Kantona Sarajevo. Nikakva procedura nije provedena, kao ni kada je Konaković samovoljno skršio tih dana sto hiljada maraka poreskih obveznika na kupovinu stana izvjesnom efendiji u Sarajevu.

Ali, ostavimo sada to po strani. Postavit ću jedno hipotetičko pitanje koje mi se ne čini sasvim promašenim? Šta bi se dešavalo sa Islamskom zajednicom BiH da je prije 10 godina na izborima za reisa rahmetli Muamer Zukorlić pobijedio Huseina Kavazovića? Zukorlić jeste bio harizmatičan, elokventan, sugestivan, ali i manipulativan čovjek, ogromne energije i ništa manjih ambicija. Kandidirao se za predsjednika Srbije, pa se zadovoljio poslaničkim mandatom u Narodnoj Skupštini susjedne zemlje. Cijelo vrijeme njegovog djelovanja na javnoj sceni, u Srbiji i BiH, pratile su ga kontroverze, optužbe za kršenje zakona. Njegov privatni univerzitet, prava tvornica novca, radio je izvan zakonskih normi, ali to mu je Vučičeva vlast tolerirala, čak ga izabrala za šefa skupštinskog Odbora za obrazovanje.

Nakon njegove smrti na otvorila se prava mala Pandorina kutija, ili hazna, brojnih nesavršenosti, na naplatu je došla sklonost ka improvizaciji, antisistemskom djelovanju, neumjerenosti, javnosti su postale dostupne osobne hedonističke slabosti i aferimi rahmetli Muamera Zukorlića. Njegovi nasljednici se otimaju za impresivnu imovinu, svaki dan u medijima se pojavljuje  neka nova atraktivna hanuma koja tvrdi da je bila u šerijatskom braku sa muftijom koji je ašićare bio široke ruke prema ženama iz svog harema. Reklo bi de da mu ništa ljudsko, a pogotovo žensko, nije bilo strano. Sve skupa što se može pratiti u medijima koji nedjeljama prate ovu reality sapunicu djeluje mučno, ružno, nedostojno vjerskog poglavara i lidera dijela Bošnjaka u Sandžaku kojeg se predstavlja kao prebogatog tajkuna i nezasitog alfa mužjaka.

I još jedno, malo zlobno, ali legitimno pitanje: da li je nešto od onih narodnih para što ih je Elmedin Konaković donirao rahmetli Zukorliću otišlo (i) na skupa i egzotična putovanja, markiranu garderobu, skupocjene „belenzuke“ njegovih brojnih šerijatskih partnerica?!

(Slobodna Bosna)

Kolumna Vildane Selimbegović: Kratka suknja i još kraća pamet

Milorad Dodik ide na sastanak sa Vladimirom Putinom, sutra je u Beogradu sa Sergejem Lavrovim, ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov već danas govori pred Narodnom skupštinom Republike Srpske, a za to vrijeme u Sarajevu se raspravlja o kratkoj suknji ispred Katedrale. Ovako je kolega Avdo Avdić ispratio protekli vikend na svom Twitter profilu, a slično je reagirao i Dino Mustafić: “Kako besmislena tema i čemu medijska pažnja? Toliko bitnijih i važnijih stvari kojim se trebaju baviti političari i mediji od mini suknje. Nevjerovatno!”. Ne sporim, zaista, i Avdo i Dino imaju potpuno pravo, međutim, u ovoj ću se kolumni baviti upravo tom efemernom temom, zato što je mnogo više razotkrila od one kratke suknje koja je bila neposredni povod: pokazalo se, naime, ne samo domaće licemjerstvo u svoj svojoj punoći već su nam naši ambiciozni političari uživo demonstrirali vlastite vizure žene i društva kakvog nam oni nude.

Čuvari i čudoređa

Da zlo bude kompletno, nijedna se političarka nije oglasila, podržavajući tako zatucanost svojih lidera i potpisujući i bez olovke njihove vizije velike kasabe. E, to je nevjerovatno, i zato je ovo medijska priča, iako je i dokazanim liberalima puno lakše prozvati medije nego one koji su od nastupa Lidije Bačić u centru Sarajeva napravili prvorazredni međunarodni skandal.

I da, znam da jeste novinarska dužnost odgovoriti na onih pet famoznih pitanja – ko, šta, kad, kako i zašto – ali priznajem da zaista ne znam kada je tačno splitska pjevačica izazvala gnjev gradskih vijećnika: pored Sarajevske katedrale prođem najmanje dva puta dnevno i uvijek se nešto dešava. Portali koji prate glazbu tvrde da se sporni nastup dogodio u četvrtak, kada je Lille – kako joj kolege iz susjedne Hrvatske tepaju – predstavila i promovirala svoju novu pjesmu koju izvodi skupa sa bosanskohercegovačkim pjevačem (meni jednako nepoznatim) Fatmirom Sulejmanijem. No, u petak, negdje oko džume, Gradsko vijeće Sarajeva natjeralo nas je sve da saznamo ko je ko u ovoj priči. “Katedrala Srca Isusova jedan je od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, gradskih simbola i stub duhovnog života katoličkog stanovništva u Sarajevu. Ona govori o kulturi mjesta u kojem se nalazi i stoljećima je posjećuju ljudi iz svih krajeva svijeta i svih religija”, stoji u saopćenju koje oštro osuđuje nastup Lille (Fatmira ne spominju) i poziva nadležne organe da ubuduće pravovremeno reagiraju. “Klubovi vijećnika Naroda i pravde, SDP-a BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću smatraju da je neprimjereno našu kulturnu baštinu koristiti kao pozadinu za estradne potrebe. Dostojanstvo jednog naroda čuva se i zaštitom integriteta njegovih spomenika. Oštro osuđujemo i pozivamo nadležne organe da pravovremeno reagiraju i u skladu sa zakonom opomenu i sankcionišu učesnike”, zaključuju naši čuvari ćudoređa zgroženi haljinom Splićanke?! Da može i gore, shvatili smo iz reakcije prozvanih darodavaca suglasnosti o nastupu: iz Općine Stari Grad, naime, brže-bolje su se ogradili od nemilog događaja, uz izvinjenje svima (počevši od Vrhbosanske nadbiskupije) i objašnjenje kako nisu znali o kome je riječ?! Nema nam druge do da zaključimo kako naša najstarija sarajevska općina pomno mjeri dubine dekoltea i dužine haljina kada odlučuje ko će gdje zapjevati, no s obzirom na to da je – ni 24 sata kasnije – Lille na svom Instagramu objavila kako je spot za istu pjesmu snimila na Baščaršiji, razložnim se čini pitanje čeka li nas danas nastavak izvinjenja, ovaj put upućen Islamskoj zajednici? Ne treba gledati spot, ko god išta zna o Sarajevu, jasno mu je da nema šansi da se na Baščaršiji mogao ijedan kadar snimiti a da nema džamiju u pozadini. Ili će Općina Stari Grad, koliko je danas, ustanoviti da je pjevačica, glumica i model, zbog koje je čitava dreka i nastala, u spotu imala koji centimetar dužu suknju, koja zadovoljava i općinske i standarde Gradskog vijeća? I hoćemo li konačno saznati koji su to standardi ili nam je mašti na volju ko tačno treba biti uzor za oblačenje i ponašanje po volji gradskih očeva i same gradonačelnice?

Čudim se, iskreno, Našoj stranci, od koje sam – izgleda pogrešno – očekivala da neće pristati na morbidni populizam po mjeri Naroda i pravde, za koji sumnjam da krije kreatore ovog dušebrižništva i ćudoređa. Tim prije što je sve krenulo iz onih uporišta na društvenim mrežama koji znaju šta je brava, a šta ključ, no teška srca priznajem da je SDPBiH svaki dan sve bliži onoj vrsti politike koju je svojevremeno po Sarajevu promovirao bivši reis braneći tako filozofiju vjenčavanja nekadašnjeg sandžačkog muftije, kojeg je NiP i javno podržavao za života. SDPBiH danas i ne krije da je od socijaldemokracije i građanske vizure udaljen svjetlosnim godinama, to se vidi golim okom i nema te suknje čija dužina može pokriti sve izraženije partijsko desničarenje, niti tog dekoltea koji može opisati dubinu ponora u koji tone. I jedni i drugi i treći iskoristili su, da ne kažem zloupotrijebili, Katedralu zarad vlastitih političkih igrokaza i još se narugali Vrhbosanskoj nadbiskupiji uvlačeći je u ovu priču: ima li iko u ovom gradu da nije zatekao razgolišene turiste, a i domaći svijet na stepenicama pored spomenika papi? Zar zaista gradski oci i majka gradonačelnica vjeruju da će svojom zabrinutošću zbog oblačenja zamazati oči i pokriti vlastite grijehe kada je u pitanju jednakopravnost svih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine? Ili, da okrenemo priču: zar iko vjeruje da će afganistanizacijom Sarajeva doprinijeti da se svi osjećamo bolje i sigurnije? Naročito žene, koje su htjele to ili ne, dobile nedvosmislenu potvrdu da je politika u ovoj zemlji toliko u vlasništvu muškaraca da su spremni odlučivati i o dužini suknje. Šta je sljedeće?

Sad je do žena

Voljela bih da griješim, no bojim se da slutim naredne korake: krajem ovog mjeseca je najavljena Parada ponosa i već me je strah i pomisliti na šta su naši ćudoredni vlastodršci, iz svojih primitivnih i populističkih motiva, spremni. Kako li će tek njihove zatucane svjetove u kojima su žene očito bića nesposobna da sama odluče šta će gdje obući uznemiriti pojava LGBTQ populacije na ulicama? Je li ovo prvi korak mobilizacije biračkog tijela od koga se očekuje da reagira ili je pak još morbidnija predizborna trgovina koja treba poslati otrcanu poruku njihove brige za domaći svijet koji će ustuknuti pred međunarodnim dužnosnicima čija je podrška Paradi neupitna? Nadam se, zaista, da pušem na hladno i da će Sarajevo pokazati da je s razlogom ponijelo epitet velegrada baš povodom ranijih događaja ove vrste, no više je no jasno da vruće ljeto obećava još vruće političke obračune iz čije kakofonije valja izdvajati osnovne poruke: ova s Lille je bjelodano jasna. Sad je do žena. Šta god mislile o modnom izričaju splitske pjevačice, gradski oci i majka gradonačelnica smatraju da nam svima trebaju tutori. To što za početak žele odlučivati o primjerenosti naših haljina, suknji i dekoltea, ne bi nas smjelo zavarati. Jer, u konačnici, to trasira i odnos spram ostalih političkih tema, bilo da je riječ o Dodiku, Putinu ili Kalabuhovu.

Za Dodika i Čovića, Orbana i Milanovića, Macrona i Lavrova: Bošnjaci su “tempirana bomba”, žele islamsku državu, “treba im sapun”, provode “zločinačku politiku” i “ugrožavaju kršćanstvo”

Bošnjaci si sigurnosni problem Evrope. Oni su tempirana bomba koja otkucava pored Hrvatske. Bošnjaci žele Islamsku državu. Bošnjaci su muslimani koji skoro nikad ne mijenjaju svoju vjeru. I prvo im treba sapun, pa onda parfem. Jer provode zločinačku politiku po naredbi zapada. Ovo su, ukratko, stavovi proruskih političara. Ovo o Bošnjacima javno govore francuski predsjednik Emauel Macron, mađarski premijer Viktor Orban, hrvatski predsjednik Zoran Milanović, lideri SNSD-a i HDZ-a Milorad Dodik i Dragan Čović, i, na kraju, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Lavrov: “Zapad i Bošnjaci provode zloćinačku politiku”

“To je zločinačka politika”, ocijenit će ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, govoreći za Radio televizije Republike Srpske o onome što na Balkanu rade “Zapadnjaci i Bošnjaci”.

Na pitanje o sankcijama Miloradu Dodiku, Lavorov je rekao da to za njega “vrlo uznemirujuće”.

“Ono što se radi prema Dodiku je zaista jako uznemirujuće, zato što je on u suštini jedan od vrlo malog broja političara koji se realno bori za dejtonske principe. On ništa nije učinio u Republici Srpskoj i u okviru Predsjedništva BiH što je suprotno Dejtonskom sporazumu. To upravo rade zapadnjaci i, nažalost, to rade Bošnjaci, zato što Zapad želi iskoristiti Bošnjake da bi oduzeo narodima u BiH identitet i pretvorio i Srbe i Hrvate i Bošnjake u neko građansko društvo.  To je zahtjev da se zaborave svoji korijeni da bi Zapad ostvario svoje geopolitičke interese. To je, zaista, zločinačka politika”, kazao je Lavrov.

Macron: BiH je zbog džihadista tempirana bomba

U novembru 2019. godine francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je intervju za britanski The Economist. Govoreći o zapadnom Balkanu, Macron je rekao da je Bosna i Hercegovina “tempirana bomba”.

“Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), glavno pitanje nisu ni Sjeverna Makedonija niti Albanija nego Bosna i Hercegovina. Ona je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista”, rekao je Macron što je izazvalo brojne reakcije u BiH.

Viktor Orban: Bosanski muslimani su sigurnosni problem

Krajem decembra prošle godine, mađarski premijer Viktor Orban je na svojoj godišnjoj konferenciji za medije govorio o “bosanskim muslimanima kao sigurnosnosnom problemu”.

Učinit ću sve kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj živi 2 miliona muslimana”, kazao je mađarski premijer 22. decembra 2021. godine.

Šest mjeseci kasnije, mađarski premijer je ponovio slično stajalište u pismu upućenom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dudiku.

“Učinit ćemo sve u interesu obnove Evrope utemeljene na hrišćanskoj civilizaciji i na suverenim nacijama”, napisao je Orban ističući da je Mađarska izabrala upravo ovakvu politiku.

Dodik: “Hodže arlauču” i “muslimani ne mijenjaju vjeru”

“Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU, kojoj je veoma teško vjerovati da će biti odbranjena nastavili se s ovakvim politikama. Jer budućnost Evrope nije samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je i demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je član Predsjedništva Milorad Dodik, govoreći u septembru 2021. godine na Demografskom samitu u Budimpešti.

Ovo je, inače, bila jedna u nizu Dodikovih islamofobičnih izjava. U julu 2018. godine Milorad Dodik je gostovao na Happy TV-u. Tada je rekao da su Srbi istraumirani “ezanima”.

“U pet sati odvrne do daske ono gore da pjeva i tako to. Naravno, svi su istraumirani i ustaju u pet sati. To je najvredniji dio srpskog naroda, a budi ih džamija i oni ustaju u pet sati”, kazao je Dodik, ističući da on ne gradi džamije, da nema ništa protiv njih, ali da neće da ga neko tjera i uznemirava.

“Nemoj mi puštati ozvučenja toga tamo da arlauče jer ja nisam to. Zašto bi to činili i radili”, kazao je Dodik.

Krajem maja ove godine, Milorad Dodik je kazao da muslimani žele iskoristiti ukrajinsku krizu za “provedbu svojih ciljeva”.

“Muslimanski nacionalizam je otišao do te mere da pokušava da iskoristi ukrajinsku krizu da bi reafirmisao svoje ciljeve“, istakao je Dodik.

 

Milanović: Prvo kapun, onda parfem

“Građanska država (BiH) je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem“, rekao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, gostujući u centralnom dnevniku HRT-a.

U februaru ove godine, Milanović je optužio bošnjačko vodstvo u Bosni i Hercegovini ponavlja obrasce ponašanja Slobodana Miloševića.

„Današnje ponašanje bošnjačkog vodstva u Bosni i Hercegovini preuzelo je obrazac Slobodana Miloševića, njihovog krvnika, iz 1990. godine“, kazao je Milanović

Za Milanovića je Bosna i Hercegovina “država bez reda i poretka” i obični “big shit”.

U February ove godine, hrvatski predsjednik je o Bošnjacima govorio rječnikom ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.

“Bošnjake se ohrabruje da idu đonom na Hrvate”, kazao je Milanović, četiri mjeseca prije nego što je Lavrov izjavio da “zapadnjaci koriste Bošnjake” kako bi obezpravili druge narode u BiH.

Dragan Čović: Građanska BiH je islamska država

“Bošnjaci kao najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini imaju najveću odgovornost za budućnost te zemlje”, kazao je u februaru 2019. godina tada predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović, govoreći na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.

“Oni koji žele građansku državu – ja ih poštujem, samo danas u Bosni i Hercegovini reći ‘građanska država’ – to znači klasičan unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to Vam znači u osnovi islamsku državu, a to što je to netko pretvorio u kalifat ili neku drugačiju konotaciju dao tom izričaju”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...